Grace Livingstone

“Crveni val” koji zadnjih desetak godina preplavljuje Latinsku Ameriku, desnicu je stavio u nezgodnu poziciju: popularnost socijalnih mjera ljevice prisiljavaju je na mimikriju njezine socijalne retorike, uz rizik gubitka vlastite distinktivnosti. A kako ljevica zasad izbjegava zadirati u temelje društvene i ekonomske moći elita, desnica ne može računati ni na aktivniju potporu svoje tradicionalne društvene baze

Nema konzervativne stranke u Brazilu – lamentirao je nedavno magazin Veja u članku pod naslovom “Zagonetka zemlje bez desnice” (11. travnja 2011.)i. S obzirom na Radničku stranku (PT) koja je od 2002. izvukla četrdeset milijuna ljudi iz siromaštva, niti jedna od dvadeset i šest službenih stranačkih formacija ne usuđuje se identificirati kao “desna”. Čak i one najreakcionarnije među njima usvojile su etikete s progresivnim prizvukom, poput “Demokrati”. U cijeloj Latinskoj Americi, konzervativne stranke, koje su dominirale tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća prolaze kroz teško razdoblje. Izborni rezultati intenzivne izborne godine nameću pitanje: je li latinskoamerička desnica nestala?

Dakako, desnica je zadržala neka uporišta, poput Kolumbije i Paname, jedine dvije zemlje uz Meksiko koje se čine netaknute “crvenim valom”.ii No od sedam predsjedničkih izbora 2014., pet će najvjerojatnije donijeti pobjedu ljevici ili lijevom centru: u El Salvadoru u ožujku je pobijedila Fronta nacionalnog oslobođenja Farabundo Martí (FMLN), proizašla iz ljevičarske gerile; u Kostarici je u travnju na vlast došla Stranka građanske akcije; a izostanu li veća iznenađenja, scenarij bi se u listopadu trebao ponoviti u Boliviji, Urugvaju i Brazilu.

Neoliberali se i dalje drže odgovornima za socijalno nasilje koje su proizvele politike strukturne prilagodbe. Između 1980. i 2004. broj osoba koje žive ispod praga siromaštva porastao je sa stotinu dvadeset na više od dvije stotine i deset milijuna: stanovništvo to dobro pamti. Brojni konzervativni vlastodršci se, osim toga, povezuju s vojnim diktaturama iz 1970-ih i 1980-ih godina: u Čileu je, primjerice, Evelyn Matthei, kandidatkinja desnice na predsjedničkim izborima u prosincu 2013., kći generala bliskog Augustu Pinochetu. Erozija ekonomskog utjecaja Sjedinjenih Američkih Država, baš kao i stvaranje organizacija regionalne integracije koje isključuju SAD (poput Unije južnoameričkih nacija, Unasur), sve više oslabljuju stranačke formacije tradicionalno bliske Washingtonu.

Glavna poteškoća s kojom se susreću konzervativne političke snage svodi se na sljedeće: kako definirati politički projekt koji bi privukao glasače više od popularnih politika vlada s ljevice? Od Brazila do Venezuele, od Ekvadora do Bolivije, od Argentine do Nikaragve, vlade ljevice preusmjerile su dio ekonomskog rasta prema važnim i velikim socijalnim programima. Desničarske stranke pokušale su stoga prilagoditi svoj diskurs, obvezujući se čak, poput glavnog kandidata brazilske oporbe Aecija Nevesa, “da će slijediti i poboljšavati” uvedene mjere. Henrique Capriles, vođa dijela venezuelanske oporbe koji se predstavlja kao “umjeren”, nastoji se sada prikazati snažnije socijalno orijentiranim od samog Cháveza. Upućuje primjerice prigovore nasljedniku pokojnog predsjednika, Nicolasu Maduru, da se “buržoazirao” i uvjerava da upravo on “utjelovljuje težnje siromašnih”.iii Dakako, Neves i Capriles predlažu privatizacije kako bi se javne službe učinile “efikasnijima”, no njihov ton ostaje zašećeren. Nakon loših rezultata na lokalnim izborima prošlog prosinca, u venezuelanskoj oporbi uspinju se najradikalniji vođe, koji nastoje zbaciti izabranog predsjednika uličnim demonstracijama ili koristeći nasilne metode – strategija koja je u Venezueli poznata pod imenom salida (odlazak).

Poslovni krugovi uspjeli su povremeno pronaći zajednički jezik s lijevim vladama, pa je i raskid između ekonomskih i političkih elita dodatno otežao situaciju desnice, koja je tako lišena svoje najvažnije potpore. Čim je preuzeo funkciju predsjednika Bolivije, domorodački sindikalac Evo Morales morao se suočiti s pobunom moćnih zemljoposjednika koji kontroliraju velike plantaže soje i suncokreta u dolinama Santa Cruza. No divovi agrobiznisa umirili su se kada se pokazalo da, unatoč radikalnoj retorici, vlada Eva Moralesa uravnotežuje proračun nudeći porezne olakšice poljoprivrednim izvoznicima. Štoviše, Morales nije nastavio s agrarnom reformom u istočnim dolinama, već se zadovoljio izvlaštenjem velikih neproduktivnih plantaža u sjevernim regijama. Rezultat toga je da bolivijska desnica gubi smjer i utjecaj te ne očekuje da će pobrati više od trećine glasova na predsjedničkim izborima u listopadu 2014. godine.

Ista je situacija u Peruu, gdje su poticanje eksploatacije rude i neoliberalne fiskalne politike predsjednika Ollante Humale oduševile moćnu trgovačku elitu nastalu na eksploataciji zlata, bakra, ugljena i željezne rude.iv I u Ekvadoru je ljevičarski ekonomist Rafael Correa, izabran 2006., uspio zadržati podršku srednjih klasa, jamčeći političku stabilnost, ekonomski rast i razvoj infrastrukture, provodeći uz to još i konzervativnu proračunsku politiku.

Snage i slabosti ljevice

Brazilska politika nekoć se svodila na regionalne moćnike na čelu klijentelističkog sustava koji kontrolira lokalni privatni sektor, zemlju i medije. Ako oni i nisu sasvim nestali, Radnička je stranka ipak uspjela nagristi nekadašnje važne utvrde desnice na sjeveru i sjeveroistoku zemlje, velikim dijelom zahvaljujući svojim socijalnim programima. No brazilska ekonomska elita nema razloga za brigu zbog njihove politike. Podizanje općeg životnog standarda, porast potrošnje, konsolidacija unutarnjeg tržišta koje uglavnom opskrbljuju domaće tvrtke: tijekom 2000-ih godina, četrdeset i dva milijuna Brazilaca otvorilo je prvi put račun u banci; petnaest milijuna je prvi put putovalo avionom. Ove promjene međutim ne mijenjaju socijalnu strukturu zemlje, koja je među najmanje egalitarnim u svijetu. Ovisnost PT-a o Stranci brazilskog demokratskog pokreta (PMDB), koja obuhvaća moćne članove agrobiznisa, ograničava im manevarski prostor u parlamentu.

Suočen s uspjehom PT-a, Neves se trudi definirati novu strategiju. Predstavlja Brazilsku socijaldemokratsku partiju (BSDP), stranačku formaciju koja se identificira sa srednjom klasom, poniklu iz opozicije diktaturi, no ubrzo potom preobraćenu na neoliberalizam. Glavna razlika između PT-a i BSDP-a u konačnici je u njihovoj vanjskoj politici. BSDP osuđuje strateški savez sa Caracasom, kao i namjeru da se uspostavi autonomni regionalni blok, naročito preko Unije južnoameričkih nacija (Unasur).

Iako je Dilma Rousseff (PT) daleko ispred svih po predizbornim anketama, u korist Nevesu mogli bi ići usporavanje rasta, kao i demonstracije u kojima se, između ostalog, zahtijevalo poboljšanje javnih službiv i smanjenje troškova za Svjetsko nogometno prvenstvo i Olimpijske igre 2016. To dobro ukazuje na jednu od slabosti modela latinskoameričke ljevice: on počiva na rastu koji više ovisi o iskorištavanju sirovina, nego što bi bio temeljen na ekonomskoj diverzifikaciji ili strukturnim reformama koje bi mogle zaprijetiti interesima moćnih. Dakako, ova su iskustva pokazala da jaka politička volja omogućuje poboljšanje životnih uvjeta stanovništva, što je važna lekcija za Europu iscrpljenu mjerama štednje. No ti pokusi pokazuju i ograničenja strategije koja ovisi o fluktuacijama svjetskih cijena primarnih sirovina.

Čini se da model kombiniranja liberalne ekonomije sa socijalnim programima posustaje u Čileu. Recept koji je osmislio Concertación, koalicija lijevog centra koja je bila na vlasti od početka demokratske tranzicije 1990. do 2010., ni sada već bivši desničarski predsjednik, milijarder Sebastián Piñera, nije u osnovi mijenjao. No on se morao suočiti s dvostrukim nezadovoljstvom: kako studenata, koji su se borili protiv privatizacije obrazovanja, tako i “stare desnice”, razočarane njegovim nedostatkom hrabrosti. Ministar financija generala Pinocheta, Hernán Büchi, također se žalio zbog visine poreza i prepreka investiranju “pod izgovorom da se tako štiti okoliš” ili da se održava “socijalna zaštita za radnike koja podriva osobne slobode”. Zaključak ove kritike je: “Ništa nas ne obvezuje da se ponašamo kao iskompleksirana desnica.”vi

Uz angažman za besplatno visokoškolsko obrazovanje (koje bi se financiralo oporezivanjem velikih tvrtki) i reformu ustava naslijeđenog od diktature – drugi mandat socijalistkinje Michelle Bachelet, izabrane u prosincu 2013., obećava da će biti bliskiji politikama ljevice nego što je to bio prethodni (od 2006. do 2010.). Nakon slabašnih rezultata koje je ostvarila desnica na zadnjim izborima, kada Evelyn Matthei nije dobila više od 38 posto glasova, iz dvije glavne stranke desnice istupili su brojni članovi. Mnogi zazivaju osnivanje nove partije desnog centra oko Sebastiena Piñere. No politika Michelle Bachelet mogla bi ujediniti i desnicu, izazivajući i bijes onih nostalgičnih za Pinochetom i bijes neoliberala.

Brazil i Čile se često predstavljaju kao “umjerena” lica latinskoameričke ljevice. No Brazil je odigrao važnu geopolitičku ulogu: ojačao je regionalne organizacije i orijentirao geopolitiku kontinenta prema ljevici. Kolateralni učinak ipak je bio doprinos homogenizaciji određenih pozicija te je stvorio prostor za sporazumijevanje unutar tih struktura. Olivier Dabène, profesor na Pariškom institutu političkih znanosti (Sciences Po), objašnjava kako Zajednicom latinskoameričkih i karipskih država (CELAC) predsjeda “trojka” koju čine predstavnici triju zemalja: trenutno predsjedavajuće, one koja će naslijediti predsjedavajuću poziciju i one koja ju je prethodno držala. Tijekom 2012. ovo trojku su činili Chávezova Venezuela, Piñerin Čile i Kuba Fidela i Ramóna Castra. “Ovaj neobični trio naizgled nema posebnih poteškoća u funkcioniranju”, veseli se Dabène. “Dobro pokazuju sposobnost, sasvim novu u Latinskoj Americi, da daju primat općem interesu koji nadilazi političke razmirice. Došlo je vrijeme za pragmatizam i fleksibilnost, što predstavlja napredak za regionalizam u zoni Latinske Amerike i Kariba.”

Predsjednik Juan Manuel Santos, koji potječe iz jedne od najutjecajnijih obitelji kolumbijske elite, to je vrlo dobro shvatio: ideološka strogost katkada sputava trgovinu. Njegovi napori da se ponovno poveže s Venezuelom stimulirali su razmjenu između dviju zemalja. Agresivno pozicioniranje njegova prethodnika Alvara Uribea rezultiralo je padom razmjene za 2,6 milijardi dolara u 2008. na manje od 800 milijuna 2010.vii, što je značajan gubitak zarade za lokalnu buržoaziju… Za razliku od Uribea, angažiranog u vojnim napadima na gerilu Revolucionarnih oružanih snaga Kolumbije (FARC), tehnokrat Santos očarao je europske progresivce izjavom da je za legalizaciju droge. Računajući da će socijalne reforme potkopati narodnu podršku koju uživa gerila, donio je 2011. zakon koji ima za cilj vratiti zemlju protjeranim seljacima i započeo mirovne pregovore s FARC-om. Taktika je izazvala bijes zemljišnih posjednika – i njihovih paravojnih saveznika – koji se suprotstavljaju bilo kakvom obliku redistribucije.

Santos je uvidio i da je Uribeova proamerička pozicija povećala izolaciju Bogote, pa se potrudio pokrenuti suradnju s Azijom i njezinim najbližim susjedima. Zajedno s Meksikom, Peruom i Čileom, Kolumbija je 2012. pokrenula Pacifički savez. Ove četiri zemlje namjeravaju potaknuti transpacifičku trgovinu i stvoriti zonu slobodne razmjene u srcu Latinske Amerike koju smatraju odveć protekcionističkom.

Sociokulturna pitanja još uvijek ne pružaju desnici način da se učinkovito istakne. Civilna zajednica za homoseksualne parove – koju osuđuju Crkva i konzervativniji segmenti društva – nedavno je odobrena i u zemljama u kojima je na vlasti ljevica (Urugvaj, Argentina i Brazil) i u onima gdje vlada desnica (Meksiko i Kolumbija). U Čileu, Michelle Bachelet podržala je nacrt zakona Sebastiana Piñere, kojemu se suprotstavljaju njegovi saveznici iz Neovisne demokratske unije (NDU, nekoć bliski Pinochetu).

Vlada prilično velik konsenzus po pitanju ženskih prava… ali s konzervativnih pozicija.viii Correa je nedavno prijetio da će napustiti stranku ako zastupnici predlože dekriminalizaciju dobrovoljnog prekida trudnoće, koja je trenutno dopuštena samo iz zdravstvenih razloga ili u slučaju silovanja mentalno hendikepirane žene. “Sandinist” Daniel Ortega zalaže se za potpunu zabranu pobačaja u Nikaragvi. Isključimo li Kubu, Meksiko i Urugvaj, Latinska Amerika oštro ograničava pravno na pobačaj, a “progresivci” ne daju nikakva znaka napretka u ovom području: za vrijeme brazilskih predsjedničkih izbora 2010., dvoje glavnih kandidata, Dilma Rousseff i José Serra, iako skloni ublažavanju zakona, izjavili su da su protiv, iz straha od gubitka katoličkog dijela svojega biračkog tijela.

Bilo bi ipak pogrešno zaključiti da su ljevica i desnica sada jako slični – u stvarnosti su daleko od toga. Relativna hegemonija socijalnih pitanja, na kojima inzistira ljevica, uvjetuje neka tapkanja po rubovima od strane desnice koja želi promijeniti košulju. Po svemu sudeći, ipak nije riječ o ideološkoj revoluciji, nego o jednostavnim strateškim akrobacijama. Konačno, kako pokazuju brojni pokušaji državnih udara koji su obilježili recentnu latinskoameričku povijest – bilo uspjelih, kao u Hondurasu (2009.) ili Paragvaju (2012.), ili propalih, kao u Venezueli (2002.), Boliviji (2008.) ili Ekvadoru (2010.) – autoritarna “stara desnica” još uvijek nije napustila teren.

S francuskog prevela: Milena Ostojić

* Grace Livingstone je autorica knjige America’s Backyard: The United States and Latin America from the Monroe Doctrine to the War on Terror (Zed Books, London, 2009.).

i Vidi Carla Luciana Silva, “Veja, le magazine qui compte au Brésil”, Le Monde diplomatique, prosinac 2012.

ii Vidi William I. Robinson, “Les voies du socialisme latino-américain”, Le Monde diplomatique, studeni 2011.

iii Intervju u časopisu Le Monde, 3. travnja 2014.

iv Vidi Anna Bednik, “Pour tout l’or du Pérou”, Le Monde diplomatique, ožujak 2014.

v Vidi Janette Habel, “Brazil traži promjene na ulicama”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, srpanj 2013.

vi Hernán Büchi, “Chile: La derecha avergonzada”, La Tercera, Santiago, 3. listopada 2010.

vii Vidi Loïc Ramirez, “Quand Alvaro Uribe exaspérait le patronat colombien”, Le Monde diplomatique, listopad 2012.

viii Vidi Lamia Oualalou, “Amérique latine, ce qui change pour les femmes”, Le Monde diplomatique, prosinac 2011.