Vincent Sizaire

Dana 14. srpnja vozač kamiona je, zaletjevši se u masu u središtu Nice, usmrtio osamdeset i četvero, a povrijedio stotine ljudi. Masakr je gotovo istog trenutka okarakteriziran kao “teroristički” napad. To je potaknulo niz reakcija i uvođenje dodatnih novih mjera u borbi protiv terorizma, međutim, postavlja se pitanje, koliko će oznaka “terorizam” za svaki od tih činova doprinijeti njihovom suzbijanju

Već više od trideset godina odigrava se ista scena: nakon svakog napada koji se predstavlja kao “teroristički”, isplivavaju proponenti navodnog realizma te inzistiraju da (konačno) poduzmemo mjere koje su kadre odgovoriti težini opasnosti te zahtijevaju manje ili više trajnu suspenziju pravne države. U graji nakon napada u Nici jedan od najbržih bio je zastupnik Republikanaca (stranka desnog centra) Éric Ciotti. Na javnom radiju France Inter požalio se 15. srpnja: “Neki nisu shvatili da se svijet promijenio i ne shvaćaju razmjere prijetnje. U ovom ratu ne koristimo isto oružje”. Preporučuje stoga: odobriti procedure administrativnog pritvora, sustavne kontrole biometrijskog identiteta na granicama… Ukratko, “promijeniti softver”, “promijeniti paradigmu” jer “u ratu smo, koristimo oružje”.

Od 1986. kad je u Francuskoj donesen prvi takozvani “antiteroristički” zakon, represivni arsenal namijenjen odgovaranju na taj fenomen ne prestaje se širiti. Reforme se provode najprije u desetgodišnjem ritmu, potom svakih pet godina, a sada svaka dvadeset i četiri mjeseca.1 Svaki put riječ je o obrani demokracije od “terorizma”, čija je najveća pobjeda činjenica da se odričemo naših javnih sloboda. I svaki put svjedočimo sve većoj eroziji dosegnutih prava i sloboda. Termin “terorist” pojavio se krajem 19. stoljeća i najčešće služi diskvalificiranju nekih manje ili više nasilnih oblika suprotstavljanja ustoličenoj vlasti. Manje se dakle odnosi na dato ponašanje – i podložno u tom smislu strogoj pravnoj definiciji – koliko na specifičnu motivaciju, stvarnu ili pretpostavljenu, u počinjenju djela koje može zadobiti kaznenu kvalifikaciju. No povijest nas uči da jučerašnje procjene ne odgovaraju uvijek današnjima, a kvalifikacija terorizma proizlazi više iz odnosa političkih snaga nego iz pravne hermeneutike.

Niti jedna međunarodna konvencija ne uspijeva predložiti pravu definiciju. Nejasnost je tim žalosnija što se represija nad prekršajima koji se smatraju terorističkim, pretače kao lavinom u sve stadije kaznenog postupka. Zašto zadržati pravnu kategoriju tako neprikladnu za demokratsko društvo u kojem kazneni odgovor mora biti izuzetan i ponderiran?

U demokratskom društvu zakonodavac može inkriminirati samo činove “štetne za društvo”.2 Ovo načelo znači da je penalizacija moguća samo pod dvostrukim uvjetom: ako ponašanje ima za cilj potkopavanje društvene kohezije te ako su se drugi oblici regulacije pokazali nedovoljnim da ga sankcioniraju. S ove točke gledišta, djela koja se općenito podvode pod kvalifikaciju terorizma potkopavaju društvenu koheziju na način da legitimnost njihove inkriminacije ne podliježe nikakvoj dvojbi.

No ovo načelo nužnosti također znači da se ne može konstruirati novo kazneno djelo ako su počinjena djela već kvalificirana adekvatnom inkriminacijom. Specifičnost terorizma, kakva se u francuskom pravu pojavila prije trideset godina, jest u tom da je to na neki način derivirano kazneno djelo, koje se kalemi na zločine i delikte iz domene općeg kaznenog prava u slučaju da su počinjeni “u okviru individualnog ili kolektivnog pothvata koji ima za cilj teško narušiti javni red zastrašivanjem ili terorom”.3 Dakle najprije treba pokazati postojanje djela, između ostalog, ubojstva, uništenja ili čak sekvestracije kako bi se odredilo je li počinjeno kazneno djelo čin terorizma.

 Poteškoće s definiranjem

Kada je 9. rujna 1986. zakon usvojen, zakonodavac je naglasio da ti zločini i delikti spadaju u posebnu kategoriju: podrazumijevaju širu kriminalnu organizaciju, zahtijevaju prilagođen kazneno-pravni odgovor, prvenstveno s proceduralne točke gledišta. Naročito je trebalo omogućiti uspostavljanje jedinstvene jurisdikcije za takve slučajeve – u ovom slučaju, Sud više instance (Tribunal de grande instance, TGI) u Parizu – i dopustiti produljenje zadržavanja iznad 48 sati u slučajevima kad je potreban veliki broj hitnih dokaznih radnji. No ova je specifičnost nestala otkako si je naše pravosuđe podarilo, na kraju procesa započetog 1980-ih godina i dovršenog zakonom od 9. ožujka 2014., režim istrage i ispitivanja svojstven organiziranom kriminalu. Iako nipošto nisu imune na kritiku, ove odredbe omogućuju da se odgovori na posebnosti kaznenih djela koja se nazivaju terorističkim, bilo da je riječ o specijalizaciji jurisdikcije ili pribjegavanju načinima istrage koji su izuzeti od općeg prava.4 Povrh toga, što je u praksi teroristički čin – napad, otmica ili oštećenje imovine – ako ne zločin ili delikt koji je počinila organizirana skupina (izuzev, a priori, onih koje mediji nazivaju “osamljenim vukovima”)?

Možda će nam se prigovoriti da ono na čemu se temelji singularnost terorizma počiva u naročitoj težini inkriminiranih djela. Međutim, ako se želimo donekle distancirati od učinka zastrašivanja i šoka koji njihova izvedba izaziva, argument uopće neće izdržati analizu. Što dakle omogućuje da zločin koji se kvalificira kao teroristički više škodi društvenoj koheziji od mafijaškog zločina, koji pokazuje u najmanju ruku ekvivalentno neprijateljstvo spram temelja pravne države? Primjerice, možemo li ozbiljno tvrditi da je ubojstvo koje je počinjeno iz religijskog ili vjerskog fanatizma “štetnije za društvo” od ubojstva koje je počinjeno iz interesa, klanske lojalnosti ili čak iz čistog sadizma?

Naredni prigovor može biti masovni karakter nekih terorističkih akata, poput napada u New Yorku 2001., u Madridu 2004. ili, recentnije, u Tunisu ili Parizu 2015., u Bruxellesu, Istanbulu, Iraku i Nici 2016. No zaboravlja se pritom da za takva djela postoji kaznena kvalifikacija, neusporedivo preciznija i pertinentnija: kvalifikacija zločina protiv čovječnosti. Ubojstvo desetaka ili stotina osoba samo iz motiva njihove pripadnosti državi ili “neprijateljskoj” grupi može lako biti kvalificirano kao namjerna povreda života počinjena “u skladu sa udruženim planom naspram jedne grupe civilnog stanovništva u okviru općeg ili sustavnog napada”.5

Konačno, jedini razlog postojanja kaznenog djela terorizma leži u uzimanju u obzir stvarnog ili pretpostavljenog motiva njegova počinitelja – dakle u htijenju da “teško naruši javni red zastrašivanjem ili terorom”. Radi se, dakle, o pravnoj nedosljednosti jer, tradicionalno gledajući, motiv6 nije konstitutivan za ustanovljavanje kaznenog djela: on je tek element koji omogućuje procjenu relativne težine te, stoga, i određenje izbora sankcije. Integrirati motiv u definiciju kaznenog djela znači prepustiti određenje nužno subjektivnoj procjeni vlasti. Osim u slučaju kad se počinitelj bez poteškoća slaže s motivacijom koja mu se pripisuje – u službenim ih zahtjevima jasno izlaže – ova karakterizacija proizlazi svakako iz nagađanja, a ne činjenične demonstracije. Osim toga, definirati dubinsku volju pojedinca pretpostavlja uzimanje u obzir općih i stoga rastezljivih pojmova. To naročito vrijedi kad je riječ o terorizmu, čija kvalifikacija pretpostavlja da kod osobe treba pokazati specifičnu nakanu da teško naruši javni red zastrašivanjem ili terorom – što je subjektivni pojam par excellence.

Odrediti od kojeg se momenta za uobičajena kršenja općeg prava, poput napada na osobe ili, još više, uništenja ili oštećivanja javnih dobara, može smatrati da su takve naravi da teško narušavaju javni red te da se stoga mogu kvalificirati kao zastrašivanje ili teroriziranje, u konačnici potpada pod arbitrarnu odluku nadležnih. Margina procjene je tim veća što tu nije riječ samo o procjeni relativne težine narušavanja javnog reda, nego također o određenju o tome je li počinitelj djela manifestirao nakanu zastrašivanja. Ona može biti i potpuno nesrazmjerna u namjeri, što je srećom čest slučaj, npr. kad se osobe progone zbog “udruženog pothvata”7 jer su pripremali napad koji nisu uspjeli počiniti.

Drugim riječima, kvalifikacija terorizma rezultat je političkog odnosa snaga i političke procjene, na temelju koje je ustoličena vlast primjenjuje na više ili manje diskrecijski način na neki kazneni fenomen dok na drugi ne. Sa strogo pravnog gledišta, ničim se ne može opravdati činjenica da je naziv “terorizam” rezerviran za napade eksplozivom koje izvede neki regionalistički pokret, a ne i za sustavno uništavanje kontrolnih porti od strane vozača kamiona, jer se oba čina mogu tretirati kao nakane zastrašivanja javne vlasti narušavanjem javnog reda. Jednako tako, ništa ne sprečava, prema postojećoj represivnoj regulativi, da se prekršaj “terorističkog udruživanja” koristi kako bi vlada, koja ne brine odveć o demokratskom legitimitetu, progonila neki sindikalni ili politički pokret.

Čak i pod pretpostavkom da osobe pokazuju nedvosmisleno htijenje za nasilnom destabilizacijom javnog reda, arbitrarnost ostaje. Naime, etiketa “terorizma” ostaje također sredstvo koje ima za cilj diskvalificirati kao kriminalan neki mogući pokret političke opozicije, bilo njegovo nasilje stvarno ili ne. Sabotaže, razaranja i egzekucije njemačkih vojnika ili vojnih policajaca koje su vršili članovi francuskog pokreta otpora imale su za cilj narušavanje javnog reda zastrašivanjem ili terorom kako bi se okončala okupacija. U tom smislu ih je Vichyjevski režim progonio kao terorističke činove.8 To da ova kvalifikacija danas nije održiva – čak uostalom ni zamisliva – proizlazi iz legitimiteta koji je to djelovanje zadobilo u historijskoj perspektivi.

Nipošto ne želimo sugerirati da su zločinačke akcije koje je počinila samozvana Islamska država (ISIS) usporedive s pokretom otpora, nego naglasiti do koje je točke danas još uvijek problematično koristiti isti termin za označavanje kriminalne aktivnosti fanatičnih i opskurantističkih grupa te djelovanje političkih oponenata autoritarnih režima – kako se danas prakticira naročito u Rusiji i Turskoj. Na izvjestan način upisivanje na liste terorističkih organizacija koje provode SAD ili EU ovisi o odnosima koje te sile održavaju s režimom protiv kojeg se organizacija bori. Samo jedan primjer: niti jedna pravna analiza ne može objasniti zašto se represija nad oponentima egipatskog režima tolerira u ime antiterorističke borbe, dok se ona u Siriji osuđuje kao zločinačka.

Naravno, optužbe za terorizam u Francuskoj nemaju više funkciju kriminaliziranja političke opozicije. Karakterizacija nečega terorizmom pretpostavlja dokazivanje postojanja realnih kaznenih djela kojima se arbitrarno pripisuje posebna težina, a ne, kao u nekim državama, jednostavno aktivnosti koje se percipiraju kao buntovne.9

Drugim riječima, značaj narušavanja društvenog poretka koje prouzroči kazneno djelo i emocije koju pritom izazove su, ako ne uprizoreni, a ono barem istureni kako bi se opravdalo manje ili više značajno urušavanje zahtjeva za proporcionalnošću represije i, samim tim, jamstva strankama u postupku. U ovom smislu, sve rapidniji slijed zakonodavnih modifikacija koji vidimo u zadnjih trideset godina manje proizlazi iz htijenja da se rafinira kazneno razumijevanje fenomena, koliko iz želje da se ukaže na značaj terorističke opasnosti kako bi se opravdao nesrazmjeran rast prerogativa represivnih vlasti. Ova tendencija se provodi uvođenjem istražnih postupaka koji naročito narušavaju zajamčene slobode, bez potrebe da se pokaže postojanje zločinačke organizacije jer dostatno je otkriti pretpostavljene namjere individue da “terorizira”. Ona se podjednako provodi još strožim postupovnim režimom, kako sa sudske10 tako i sa administrativne11 točke gledišta.

Ne želimo ovim tvrditi da je kazneni odgovor na prekršaje koji se nazivaju terorističkima dubinski neučinkovit, nego da njegova relativna učinkovitost postoji unatoč sve ozbiljnijim zamkama koje mu na put postavlja sam pojam terorizma. Ponajprije, beskrajnim širenjem samog polja terorističkog fenomena, naročito na djela koje ni po čemu ne upućuju na organizirani zločin, sveudilj nastojeći da se na njih jednako odgovori. Naposljetku, takav odgovor paradoksalno i očigledno simbolički osnažuje fenomen protiv kojeg se navodno bori.

U momentu kada kvalifikacija terorizma počiva na stvarnoj ili pretpostavljenoj namjeri počinitelja u kršenju općeg prava kako bi nasilno destabilizirao javni red, ta se kvalifikacija potencijalno može primijeniti na veliki broj situacija. U situaciji u kojoj su sudske vlasti posebno izložene političkim ili medijskim pritiscima, proklizavanje uobičajenog kaznenog postupka u onaj za teroristička djela, može se temeljiti na vrlo slabašnim elementima. Jednostavna činjenica da se osoba koja počini prekršaj obuhvaćen popisom u članku 412-1 kaznenog zakona – dakle, primjerice, krađu ili hotimično nasilje – poziva na ideologiju koja se smatra terorističkom, ili čak filozofiju ili religiju iz koje je proizašla ova ideologija, može biti dostatna da ga se premjesti u izvanredni režim.

Sve više prekršaja povezuje se s terorizmom

Posljednje reforme su dodatno pogoršale ovu tendenciju. Tako je zakon od 13. studenog 2014. uveo u francusko pravo jedinstveno djelo “individualnog terorističkog pothvata”.12 Ta inkriminacija, koja bi trebala odgovoriti na izoliran čin individue koja sama priprema napad, omogućava u stvarnosti da se obuhvati veliki broj ponašanja, počev od jednostavnog interesa za ideologijski fanatizam sve do efektivnog pripremanja ubojstva. I tu ekstenzivnost delikta manje proistječe iz materijalnosti pripremnih radnji koliko iz pretpostavljene nakane njihova počinitelja. Bilo bi zapravo moguće inkriminirati samo pripremu napada s eksplozivom kako bi se stekla pravna osnova za procesuiranje – pa time i primjenu mjera prisile koje se poduzimaju tijekom istrage ili predistražnog postupka. No zakonodavac prije smatra teroristom, pojedinca jednako kao i organiziranu kriminalnu grupu, koja je, uz traženje eksploziva, obično konzultirala “jedan ili nekoliko pružatelja komunikacijskih usluga na javnoj liniji (…) izazivajući izravno povjerenstvo za terorističke činove ili glorificirajući terorističke činove”, ili čak “boravila u inozemstvu, na bojnom polju gdje djeluju terorističke grupe”.

Uz činjenicu da je arbitrarno, takvo proširenje riskira oslabiti učinkovitost kaznene mjere, u kontekstu u kojem kaznena politika ponajprije ima za cilj progoniti i sankcionirati činove u fazi njihove pripreme. Ona zapravo dovodi do usmjeravanja pozornosti sudaca i istražnih organa na sve veći broj djela, od dovršenog planiranog napada do najmanje izjave o nakani. Takva dinamika iscrpljuje raspoloživa ljudska i logistička sredstva. Ne treba ni spomenuti da ako je svaki prekršaj potencijalno teroristički, ništa više ne omogućava razlikovanje onog što zahtijeva posebnu pozornost.

Mjerimo dakle korisnost promjene fokusa kaznenog odgovora na djela koja bi trebala imati strožu pravnu kvalifikaciju. Progoneći djela koja se danas kvalificiraju kao teroristička kao zločine ili delikte koje je počinila organizirana skupina, izbjeći ćemo svaki rizik od zloupotrebljavanja proširenja izuzimanja od postupovnog režima, naročito represivnog prema djelima gdje za utvrđivanje činjenica ili podizanje optužnice uopće ne treba takav postupak. Kvalifikacije ubojstva, razaranja, trgovine oružjem ili čak sekvestracije u organiziranoj skupini, kao i udruživanja radi pripreme zločinačkog pothvata, omogućila bi da se bez problema kazneno obuhvate sva “teroristička” djelovanja, a sprovodeći iste načine istrage kao danas. U konačnici, nestala bi samo mogućnost produljenja mjere zadržavanja na dodatnih 48 sati, što je usvojeno 2006. bez ikakve operativne nužnosti i dosada se gotovo nikad nije iskoristilo.

Što se tiče problematike teritorijalne nadležnosti, i dalje bi se mogao zadržati jedinstveni sudski odjel za situacije u kojima složenost djela i nacionalna raširenost to opravdavaju – ako se međuregionalna razina procijeni neprikladnom. Radi li se, konačno, o djelima koja su počinili izolirani pojedinci, bilo bi moguće zadržati optužbe za pripremanje napada istodobno pojačavajući kontrolu nad cirkulacijom oružja. Takva reorganizacija kaznenog odgovora omogućila bi ne samo sprječavanje rasipanja snaga i resursa, nego i zauzdavanje simboličkog osnaživanja fenomena.

Po pitanju “terorizma”, možda više nego po bilo kojem drugom, uvijek će biti onih koji će opravdati prekomjernu represiju u ime njezina navodnog odvraćajućeg učinka. No to je stara pjesma direktno naslijeđena od kaznene filozofije “Starog režima”, koja ne može podnijeti skrupulozniju analizu. U nekim slučajevima “teror”, u ime kojeg se želi legitimirati prekomjerna represija, proizlazi podjednako, ako ne i više, iz reakcije na inkriminirana djela nego iz djela samih. Često zbog činjenice da je neko djelo kvalificirano kao terorističko, a posredstvom političko-medijske rezonantne kutije koja općenito prati ovakvo etiketiranje, ono postaje izvor zastrašivanja, čak terora. To napose vrijedi, primjerice, u slučajevima kad se počinitelj djela progoni zbog djela zločinačkog udruživanja. U momentu u kojem se neki plan napada nije, pretpostavimo, dogodio, manje ili više orkestrirana dramatizacija njegovih pretpostavljenih posljedica stvara teroristički učinak.

Naravno da nas zastrašujuća djela poput masakra u Nici duboko i trajno uznemiruju. Ali, čak i pod pretpostavkom da djelo po sebi nosi potencijal zastrašivanja vlasti, kvalificirati ga “terorističkim” samo doprinosi jačanju, u najmanju ruku simboličkom, samog fenomena protiv kojeg se nastoji boriti. To ponajprije ima automatski učinak da u Francuskoj na istu razinu stavlja represiju nad djelima koja, čak i kada su iznimno teška, nisu suštinski teroristička, i represiju nad političkim oponentima koja se prakticira u drugim državama pod istom kvalifikacijom. Konvergencija je tim problematičnija što se ne odvija samo na semantičkom planu, nego također i na operativnom. Razvoj kaznenopravne suradnje koja se vodi u ime antiterorističke borbe prati i popuštanje u zahtjevima za očuvanjem javnih sloboda kakvi se obično stavljaju pred te druge države. Tomu svjedoče i presude po tom pitanju pri Europskom sudu za ljudska prava. One ističu sklonost vlasti, kad je u pitanju “terorizam”, da zanemaruju rizik od nečovječnog postupanja, dakle mučenja, kojem su izložene optužene osobe u nekim od “partnerskih” država.13 To pak hrani retoriku zločinačkih grupa koje prokazuju suučesništvo zapadnih sila s korumpiranim i autoritarnim vladama kako bi privukle nove članove, u Europi kao i u dotičnim zemljama, u svoje redove.

Konačno, valja naglasiti da se pokazalo da sama kvalifikacija “terorizma” pojačava simbolički prestiž tih grupa te im olakšava regrutiranje. Drugim riječima, kvalificirati neki čin terorističkim doprinosi, barem jednako koliko i proglasi njegovih počinitelja, njihovoj transformaciji u vjesnike jedne filozofije, religije, političke doktrine ili, još gore, jedne civilizacije.

Ako represiju nad zločinačkim organizacijama podižemo na razinu političke borbe ili čak rata civilizacija, time osnažujemo njihovu moć političkog utjecaja – zar je to tako teško shvatiti? Takav je slučaj s ISIS-om čija logika djelovanja proizlazi podjednako iz religijskog fanatizma, kao i iz mafijaškog utjecaja. Istovremeno tako se uzvisuje ideju u ime koje ove grupe tvrde da se bore. Takva legitimacija povećava njihovu privlačnost među zabludjelom omladinom koja je prepuštena sama sebi. U nadi da se to spriječi, najjednostavnije je uskratiti im terorističko pomazanje i promatrati ih tek kao obične zločinačke organizacije – drugim riječima, prestati, makar i neizravno, legitimirati njihovu pretenziju da predstavljaju bilo što drugo osim apetita za moć ili nagona smrti.

Daleko od tog da je nužno zlo, arbitrarnost inherentna inkriminaciji terorizma zapravo konstituira prepreku učinkovitosti represije. Njezino napuštanje ožalostit će samo one koji je rabe (i zlorabe) u svrhe različite od obrane prava i sigurnosti građana.

* Vincent Sizaire je sudac, docent na Sveučilištu Paris Ouest, autor knjige Sortir de l’imposture sécuritaire, La Dispute, Pariz. Tekst je izvorno objavljen u 44. broju hrvatskog izdanja LMD-a.

S francuskoga prevela: Milena Ostojić


1 Nakon zakona od 10. rujna 1986., koji je uveo ovu kategoriju u francuski pravni poredak, regulativa je reformirana zakonima od 22. srpnja 1996., 15. studenog 2001., 23. siječnja 2006., 21. prosinca 2012., 13. studenog 2014. i 25. srpnja 2015.
2 Članak V Deklaracije o pravima čovjeka i građanina, 26. kolovoza 1789.
3 Članak 421 Kaznenog zakona.
4 Članci 706-75 do 706-95 zakona o kaznenom postupku omogućavaju pribjegavanje prisluškivanju izvan predistražnog postupka, zadržavanje koji može trajati četiri dana, ozvučivanje privatnih i javnih mjesta te informatički nadzor.
5 Članak 212-1 Kaznenog zakona.
6 U kaznenom pravu razlikuju se namjera, koja je svijest subjekta da počini krivično djelo, i poriv, koji označava razloge zbog kojih ga čini (osveta, ideologija,…).
7 Članak 421-2 kaznenog zakona.
8 Association française pour l’histoire de la justice, La Justice des années sombres. 1940-1944, La Documentation française, Paris, 1996.
9 Kad se radi o takozvanom slučaju “Tarnac”, progon se zasniva na počinjenju konkretnih delikata (naime kaznenog djela udruživanja u cilju oštećenja javne imovine). No kvalifikacija čina kao terorističkog pokazala se u velikoj mjeri zloupotrebom i Prizivni sud u Parizu definitivno ju je odbacio u zasjedanju od 28. lipnja 2016.
10 Presudom Kaznenog suda omogućeno je produljenje zadržavanja na šest dana, prikrivanje identiteta službenika pravosudne policije koji sudjeluju u postupku i zabrana javnog djelovanja do trideset godina u težim kaznenim postupcima i dvadeset u lakšim.
11 Osobe optužene za terorizam mogu biti podvrgnute administrativnom nadzoru koji im ograničava slobodu kretanja.
12 Članak 421-2-6 Kaznenog zakona.
13 Europski sud za ljudska prava, “Slučaj Saadi protiv Italije”, Strasbourg, 28. Veljače 2008.