Florence Beaugé

Nakon sporazuma o nuklearnom programu, stanovnici Irana nadaju se boljoj budućnosti, a optimistično gledaju i na izbore koji se održavaju ovoga mjeseca. U tom razvoju, iranske žene vide niz novih mogućnosti za napredak i nastavak svoje borbe dok konzervativci strahuju i upozoravaju da će otvorenost Zapadu ženama donijeti previše emancipacije

Grupica adolescentica smijući se ulazi u vlak i, kako nema slobodnih sjedećih mjesta, razdragano sjeda na pod. Uz trzaje vlaka veo im kliže na ramena, otkrivajući pritom njihovu kosu. Nije ih briga, ionako su tu samo druge putnice. U podzemnoj željeznici Teherana koja je puštena u promet krajem 1990-ih godina, prednji i stražnji vagon rezervirani su za žene; u njega se ukrcaju, vele, “da budemo na miru”. Ondje je atmosfera opuštena. Ostali vagoni su za oba spola, a mladi parovi bezbrižno se drže za ruke.

Moderan i čist, teheranski metro jedini omogućava izbjegavanje prometne gužve i zagađenog zraka. Zasada je pet linija u funkciji. Redaju se postaje kojima su nadjenuta imena “mučenika” iz rata protiv Iraka (1980.-1988.). Iako je prošlo dvadeset i sedam godina od završetka toga sukoba u kojem je pola milijuna ljudi izgubilo život, vlasti ne prestaju njegovati sjećanje na njega. U metrou se ogledaju proturječja Islamske Republike. Ondje se sudara elegantna odjeća jarkih boja s jeftinom, iznošenom robom. U prosjeku je pet crnih strogih čadora – obavezno ruho za službenice u upravi – naprema dvije marame u boji. Nema hermetički pokrivenih lica. Tu je i poneki neočekivani prizor – putujuće trgovkinje nude grudnjake, gaćice, torbice…

Trideset i šest godina nakon islamske revolucije, unatoč zakonima koji im osiguravaju manja prava nego muškarcima, žene igraju veliku ulogu u Iranu. Zauzimaju mjesta u svim sektorima premda su im visoki položaji u upravi većinom još uvijek nedostupni. Temeljem rigoroznog tumačenja Kurana ne smiju biti punopravne sutkinje, niti smiju tumačiti sveto pismo, ali mogu postići rang ajatolaha što je najviši stupanj dužnosti u šijitskom svećenstvu. No smiju biti arhitektice, poduzetnice, ministrice… U parlamentu je devet zastupnica (sve iz konzervativnih redova), a nedavno je imenovana i prva veleposlanica. Marzieh Afham je stupila na dužnost u Kuala Lumpuru u studenom 2015. godine. Ženama ipak nije lako, trpe diskriminaciju na svim poljima te se jedino borbom mogu nametnuti i osigurati da im se prava uvažavaju.

Za sklapanje braka, zapošljavanje, putovanje, otvaranje bankovnog računa, nasljeđivanje, podvrgnute su strašno nepravednim zakonima i ovise o dobroj volji glave obitelji. Primjerice, da bi se mogla razvesti, žena, za razliku od muža, mora obrazložiti svoju odluku pred sucem te dobiti njegovu dozvolu za razvod. Skrbništvo nad djecom žena dobiva do druge godine života za sina, a do sedme za kćer. Zatim ih treba čuvati otac, ako se on tome ne protivi. Međutim, roditeljska skrb pripada ocu čak i kada djeca žive s majkom. “Muškarac je prema zakonu kralj” prema riječima Azadeh Kian, profesorice političke sociologije.

Službeni podaci podcjenjuju zaposlenost žena: radi ih navodno tek 14 posto. U stvarnosti, uzimajući u obzir rad na crno i poljoprivredni sektor, između 20 i 30 posto njih ima stalno zaposlenje, a to je tek početak. Žene sve snažnije traže ulazak u tržište rada. Na sveučilištima, 60 posto upisanih su studentice. Antropolog Amir Nikpej ističe: “Pobijedile su u bitci za preddiplomski i diplomski studij. Uskoro će i za doktorat”. Prema njegovu mišljenju, Iranke se nalaze u sličnoj situaciji kao Francuskinje tijekom 1940-ih i 1950-ih godina: sveprisutne su u javnom prostoru, ali lišene stvarne moći, uz pokoju iznimku, često se nalaze na dnu ekonomske ljestvice.

Iz godine u godinu osvajaju nove utvrde. “Iran je zemlja koja obučava najveći broj inženjera”, naglašava Kian te podsjeća da je prva žena koja je dobila Fieldsovu medalju (matematički pandan Nobelove nagrade), bila Iranka Marjam Mirzahani 2014. godine. “U južnim pokrajinama, posebice u pretežito sunitskom Beludžistanu [inače, 90 posto stanovnika Irana čine šijiti], prevladava mačistička arapska kultura. Ondje se uostalom bilježi velik broj slučajeva poligamije, dok su drugdje Iranci monogamni. No i tamo raste utjecaj žena. Riječ je o općoj društvenoj evoluciji”, napominje ekonomist Thierry Coville. “Najznačajnija promjena u Iranu je jačanje svijesti o važnosti obrazovanja kao načina stjecanja neovisnosti”, potvrđuje Kian.

Često se zanemaruje činjenica da je školovanje djevojaka zasigurno glavno postignuće islamske revolucije od 1979. godine. “Paradoksalno, tradicionalne obitelji su to prihvatile jer se radilo o islamskoj revoluciji! Kada obilazim zabačena sela muškarci mi govore: ‘Ajatolah Homeini je poslao žene na frontu, a djevojčice u školu. I ja isto!'”, objašnjava sociologinja religija Sara Shariati, predavačica na Sveučilištu u Teheranu. Prva je posljedica toga ta da se žene kasnije udaju. Štoviše, u prosjeku rađaju samo dvoje djece, za razliku od sedmero iz prvih godina islamske revolucije obilježenih pronatalitetnom politikom. Vlada redovito podsjeća da bi 100 milijuna Iranaca bilo bolje od sadašnjih 78 milijuna, no žene se prave gluhe.

“Čak ni pod vladavinom Ahmadinedžada1 nismo ustuknule, nastavile smo naprijed, poput automobila koji vozi noću s ugašenim svjetlima”, šali se Šahla Šerkat, urednica ženskog časopisa Zanan Emruz. Njezina tiskovina je upravo počela ponovno izlaziti nakon šestomjesečne obustave zbog jednog broja koji je bio posvećen “vrućoj” temi, tj. divljem braku. Govori se da više desetaka tisuća stanovnika Teherana živi u konkubinatu. Divlji brak nije isto što i “privremeni brak” na koji se s prezirom gleda i nije običaj u Iranu premda je dozvoljen u šijita. “U reportaži smo izbjegle bilo kakav sud; nipošto nismo nagovarale na divlji brak, čak smo upozorile na opasnosti koje donosi takva veza”, tvrdi Šerkat. Ipak, konzervativci su prosvjedovali pa je pala osuda.

Kada je urednica časopisa pozvana na sud, prvo su joj prigovorili da je “feministica”, što je u Iranu uvreda. Branila se tvrdnjom da je samo “prikazala zbilju” iranskog društva. Uzalud. Žali se da je “problem u Iranu taj što institucije i muškarci vjeruju da ćemo, ako tražimo svoja prava, zanemarit ulogu majke i supruge”.

Zapadne zaraze

Art Up Man je popularni kafić u središtu Teherana. U iranskom glavnom gradu u modi su lokali u koje mladi dolaze “opuštati se”, kako kaže studentica prava pokazujući svoju cigaretu. Za malim stolovima mladići i djevojke razgovaraju dok tipkaju po smartphonima. U pozadini se čuju pjesme Elvisa Presleya. Jeganeh K., studentica mikrobiologije, s usnama namazanim u boju maline i noktima lakiranim u crno, jasno i glasno izjavljuje da u režim “nema pouzdanja” te da valja “sve promijeniti, počevši od naziva ‘Islamske Republike'”. Dvostruki izbori najavljeni za 26. veljače izazivaju u njoj isključivo prezir. “Drugdje u svijetu ljudi mogu birati svoje zastupnike, a ovdje ne. Stalno postoji netko tko promatra sve i koji nas ‘vodi’! Po meni, sličimo na Sjevernu Koreju!”, kaže ogorčeno.

Dvoje njezinih prijatelja burno iskazuju neslaganje. S pankerskom frizurom, Rahil H. se buni: “To uopće nije istina! Ovdje su ljudi slobodni usprkos policijskoj naravi režima. Nema pune slobode izražavanja ni odijevanja, no što se tiče ostalog, radimo štogod hoćemo!”. Soroš T., koja je nabila sunčane naočale na glavu kako bi se veo zadržao na mjestu, upada: “Sve te zabrane nisu smiješne. Kad god izlazim iz kuće, roditelji mi govore: ‘Pazi se!’ Nije da odobravaju stanje, ali smatraju da se treba voditi računa o društvu, o sustavu”. No mladu djevojku jedna stvar uzrujava više od svega: “Ovdje si ljudi stalno uzimaju za pravo gledati što radite”.

Daleko od toga da je veo primarna briga za Iranke. “Živimo s tim”, vele one, s uvjerenjem da se ne isplati stvarati si velike probleme za tako mali problem. Nezaposlenost, inflacija ili ispiti za prijam na fakultet stvaraju im veću brigu.

Svaki dan Jeganeh K. s prijateljicama igra igru zaobilaženja pravila koje su nametnule vlasti. Ljeti oblači sandale koje joj ne zatvaraju ni noge ni gležnjeve, a povrh svega lakira nokte u žive boje; sve je to strogo zabranjeno. Zimi nosi sapport, tj. debele hulahopke preko kojih oblači kratku suknju. Ako tome doda i visoke čizme, može zadobiti ozbiljne opomene od strane policije za čuvanje ćudoređa koja patrolira na križanjima i po trgovačkim centrima na sjeveru glavnog grada, u kojima se zlatna mladež rado šeće. “Jednom su me priveli u policijsku stanicu. Fotografirali su me, zapisali podatke o mom identitetu i upozorili: ‘Ako to ponovno učiniš u sljedeća dva mjeseca, bit ćeš evidentirana!'”, prepričava nam trgajući se od smijeha. San joj je pobjeći od tog zagušljivog ozračja; prvom prilikom otići će u Europu ili Sjedinjene Američke Države.

Behnaz Šafie je nasuprot tome izabrala “ostati i djelovati”. Niska je, sitna, vrlo ženstvena i izrazito našminkana ispod vela. Sa 26 godina, ona je prva žena kojoj je dozvoljeno profesionalno se baviti vožnjom motorom. Ženama je zabranjen ulazak u stadione kada se vodi muška nogometna utakmica, ali ona je ipak dobila pravo trenirati u stadionu Azadi sa svojim motorom od 1000 ccm. “Behnaz očarava svijet!”, tako je prošle jeseni glasio naslov jednih konzervativnih novina po njezinom povratku iz Milana gdje je bila počasna gošća na skupu motoristica. No mlada žena dobro zna da ništa nije nepovratno jer već sutra konzervativni vjerski službenik može zahtijevati da se prestane ponašati kao muškarac u muškom svijetu. U međuvremenu, ona “otvara put ženama”, u okviru zakona i ne naglo, te dodaje: “Ponosna sam što sam Iranka”. U teheranskom predgrađu Karažu gdje stanuje, katkad se vozi na motoru. Kada muškarci shvate da je djevojka, ili trube da joj čestitaju, ili joj dovikuju: “Vrati se perilici!”

U iščekivanju izbora, u Teheranu vlada posebno teško ozračje. Skoro svake večeri Vrhovni vođa pojavljuje se na televiziji kako bi građanima davao naputke ili upozorenja da pripaze da “se ne zaraze” Zapadom. Sukladno tome, ajatolah Ali Hamenei savjetuje “izbjegavanje kontakta sa strancima”. Otkako je potpisan ugovor o nuklearnom programu, sve su češće opomene vođe ili radikala, što je znak njihove zabrinutosti da im se kontrola nad situacijom ne otme uslijed ukidanja sankcija i nadolazećeg otvaranja zemlje. Prije nekoliko mjeseci ajatolah Ahmad Džanati, osamdesetosmogodišnji tvrdolinijaški predsjednik Vijeća čuvara revolucije, napomenuo je da sporazum ne bi smio dovesti do drugih građanskih zahtjeva: “Pazite da pitanje žena i spolne jednakosti ne bude sutra preispitano!”

Fariba Haštrudi je jedna od onih koje se ne daju zastrašiti. “Ne provociram, ali glasno govorim što mislim”, sažima ova poznata spisateljica,2 priznavajući sa smijehom da joj “DNK nosi ludilo ove zemlje”. Obitavajući na relaciji između rodne zemlje i Francuske gdje se iselila na početku adolescencije, odbila je put politike i opredijelila se za otpor putem pera. Pri svakom povratku zamjećuje pomake kad je u pitanju status žena. “U jednom selu u Beludžistanu lokalno je vijeće, isključivo muško, upravo izabralo ženu na mjesto načelnice. A takvih primjera ima posvuda!”, oduševljeno prepričava.

Je li brutalna represija “Zelenog pokreta” – nastalog nakon spornog reizbora predsjednika Ahmadinedžada 2009. godine – uništila svaki oblik aktivizma, kao što mnogi tvrde? Haštrudi sumnja. “Žene su još uvijek tu, na prvoj crti, i nastavljaju se boriti unatoč otporu. Ne daju se!”, dodaje s ushićenjem. Ističe da nevladine organizacije koje žene osnivaju cvjetaju posvuda. Tako su u predgrađu Teherana u dogovoru s vladom nikli prihvatni centri za djecu s ulice ili za oboljele od AIDS-a te centri za odvikavanje od alkohola. To je preokret jer dotada je vlast poricala probleme vezane uz AIDS ili alkoholizam.

Iako bitka koju vode ide svojim tokom, neorganizirana je i često se odvija na individualnoj razini. Preopterećene svakodnevnim brigama, Iranke većinom zaboravljaju ženske ličnosti na prvoj liniji bojišta: disidentsku odvjetnicu Nasrin Sotoudeh, redateljicu Rahšan Bani-Etemad – obje se nalaze pod strogim nadzorom – ili aktivisticu za ljudska prava Narges Mohamadi, osuđenu na osam godina zatvora zbog “propagande protiv režima”.

“Ne možemo objasniti zašto nismo sretni”, žali se četrdesetogodišnja kućanica i majka u ovom članku nazvana Farah. “Atmosfera nije ugodna. Volimo svoju zemlju, ali naprosto nam nedostaje zraka!” Na fakultetu znanosti i tehnologija Elm-o-Sanat gdje studira njezin sin, svaki dan preko razglasa izlijevaju se ajeti iz Kurana te moralizatorske naredbe. Studentima se nameću tjedne komemoracije: postoji tjedan u spomen rata, u spomen basidža, u spomen “mučenika”… “To je pranje mozga! Dosta je!”, bijesni Farah.

Gospođi Mahbubeh Džavid Pur ne bi pak palo na pamet tužiti se na račun tog neprekidnog tugovanja. Ona je naime basidži – u doslovnom prijevodu: “pripadnik snage za mobilizaciju za otpor”, koju je svojedobno stvorio ajatolah Ruholah Homeini. Oni su dobrovoljci koji u neku ruku djeluju kao pomoćna snaga čuvarima revolucije. Danas se njihov broj procjenjuje na deset milijuna, a status im jamči mnoge povlastice poput stipendija, zapošljavanja, prijema na sveučilište. Narod ih se boji, čak i mrzi, a dobrostojeći građani ih preziru.

Oprezni optimizam

Dok hoda, Džavid Pur, koja je članica uprave džamije Imama Reze u Teheranu, čvrsto steže dugački čador oko sebe, čime zadobiva izgled nadređene časne sestre. Pedesetčetverogodišnja majka troje djece, ponosna je što je basidži te u toj službi pronalazi “način provođenja islama”. Sporazum o nuklearnom programu joj ne smeta ali i dalje s nepovjerenjem gleda na SAD jer smatra da će nastaviti kampanju ocrnjivanja Islamske Republike, ali na podmukli način. “Srećom sada smo obrazovaniji pa i spremniji odolijevanju američkim manevrima”, veli te dodaje zahvalnim tonom: “A ipak je Vođa tu, on nas prosvjećuje i pokazuje nam put”.

Farah, kućanicu koja se deklarira kao ateist, zabrinjava ono što ona naziva “prividna religioznost”. Otisak koji se vremenom muškarcima stvara na čelu od klanjanja na podu ili što si ga sami iscrtaju kako bi izgledali pobožni, pa i tespih koji se demonstrativno drži u rukama, nju to sve razdražuje: “Mi smo bolesno društvo kojim dominira briga o tuđem mišljenju i licemjerje. Ne znam dokle će nas to dovesti”.

Paradoksalna potvrda njenog pesimizma leži i u zapanjujućem broju estetskih zahvata koje Iranke traže. Nos, usnice, jagodice, očna arkada… Umjesto dara osamnaestogodišnja maturantica od svojih će roditelja prije dobiti operaciju nosa. U Teheranu se pod velovima ukazuju prćasti nosići i lica poput barbike koja su u pravilu pretjerano našminkana. Ponekad, rezultat je katastrofalan. Odakle potječe ta pojava koja uzima maha posljednjih pet, šest godina i koja pogađa sve društvene slojeve? Nitko za to nema konačno objašnjenje. Možda je riječ o ženskoj opsjednutosti izgledom lica budući da im se brani pokazivati tijelo i kosu?

U iranskom svetom gradu Komu bolje se diše nego u Teheranu. Nalazi se usred pustinje, u njemu zrak nije onečišćen, ali je suh, a ljeti zagušljiv. Grad od milijun stanovnika, 150 kilometara jugozapadno od glavnoga grada, središte je bogoslovnog učenja u državi. U ovom važnom svetištu 5000 žena proučava vjeru. Tu je pokopana i Fatemah Masumeh, sestra osmoga šijitskog imama Reze, u lijepom i velebnom mauzoleju. Na pročeljima zgrada nekoliko ogromnih fresaka s oslikanim likom ajatolaha Homeinija podsjećaju da je začetnik islamske revolucije dugo živio u Komu. Ovdje nema traga šarenoj odjeći, a sve žene, bez ijedne iznimke, nose čador. Često se voze na mopedu iza muža.

Osamdeset tisuća žena podučenih teologiji danas šire Božju riječ u Iranu. Fariba Alasjand je “Eštehot”, tj. dosegla je najviši stupanj teološkog studija. Predaje u Centru za istraživanje obitelji i žena. Njezini su studenti i žene i muškarci. Čim smo započele razgovor, napominje da su “žene u Iranu vrlo drukčije od onih u arapskom svijetu. Pridajemo velik značaj našoj slobodi, a to je vezano za iransku kulturu i šijitizam”. O nošenju hidžaba kratko zastaje prije odgovora jer je vjerojatno isuviše naviknuta na lažno nevina pitanja. Naposljetku ispušta: “Sura u Kuranu govori nam: ‘Nosite hidžab’. On štiti žene. Ako se odreknemo tog islamskog propisa, odreći ćemo se i drugih”.

Ova konzervativna majka sa svojih šezdesetak godina katkad putuje u Europu ili u SAD kako bi sudjelovala na vjerskim konferencijama. Svaki put osjeća “negativni pogled Zapadnjaka” što je, poput ostalih Iranaca, boli. Prema njezinom mišljenju mediji su krivi za to nerazumijevanje. Boji se da će ukidanje sankcija koje je “želja svih stanovnika pa i Vođe”, s vremenom dovesti do pokoravanja Irana. Sa žaljenjem izjavljuje kako bi “Zapad rado ušao u Iran, ali odbija obratno”. Moli se da joj zemlja sačuva svoje posebnosti. “Naša vjera nam daje kulturu i okvir. Naša se sloboda treba ostvarivati u okviru Kurana”.

Mlađa ali jednako čvrstih načela, Zahra Aminmažd također je diplomirala islamsko pravo i predaje u Komu. Nasmijana i prirodna, ona drži da kršćanstvo i islam “imaju mnogo dodirnih točaka” te žali što na Zapadu ljudi imaju “tako loš dojam o islamu, posebice o njegovom odnosu prema ženama”. Ono što je najviše zabrinjava je konzumerizam na zapadnjački način o kojemu Iranci – kako tvrdi – sanjaju, a “umjesto da očekuju sve živo od ukidanja sankcija, bolje bi im bilo da više rade”.

Sanaz Minai se raduje povratku Irana na međunarodnu scenu, ali iznad svega želi “rehabilitaciju slike o Iranu, da napokon vrati svoju punu, staru, izgubljenu vrijednost”. Odjevena u jeans hlače, s visokim potpeticama i labavom maramom, ona je primjer uspjeha. Napisala je više od dvadeset knjiga o iranskoj kuhinji i kulturi, osnovala školu o umjetnosti gostoprimstva zvanu Culinary Club, te pokrenula kulinarski časopis Sanazsania čija prodaja doseže vrhunske brojke. Ukidanje sankcija otvara joj beskrajne mogućnosti. Od Irana želi napraviti “kulinarski centar” koji će biti “šik i moderan!”

Čini se da ništa ne može zaustaviti ni drugu uspješnu poduzetnicu, Faranak Askari. U lipnju 2013. godine ova je mlada žena bila u Londonu – gdje je odrasla – kada je čula apel novog predsjednika Hasana Rohanija: “Dođite u Iran!”. Dva mjeseca poslije stigla je u Teheran i pokrenula Toiran (“To Iran”), tvrtku koja nudi usluge VIP turistima i biznismenima. Uz to izradila je web stranicu na kojoj su popisane sve moguće informacije o pedesetak iranskih gradova, svojevrsni online turistički vodič. Uspjeh je smjesta postignut.

Od sklapanja sporazuma 14 lipnja 2015., svaki mjesec Toiran bilježi dvostruko povećanje rezervacija. Većina klijenata je iz Europe. No Askari hitno traži da se ponovno uspostave bankarske transakcije između Irana i stranih zemalja, što je posljednjih godina bilo zabranjeno zbog sankcija Zapada. Poput mnogobrojnih iranskih tvrtki, Toiranu su prihodi zaglavljeni u Dubaiu. “Nedostaje nam likvidnosti. Izlazimo na kraj tako što pribjegavamo trampi! No to ne može biti dugotrajno rješenje jer moramo akumulirati sredstava, ulagati…”

Inače poznata po oštrom jeziku, Šahindoht Molaverdi ne ustručava se primiti zapadne novinare, no trenutno drži jezik za zubima. Valja napomenuti da je stišću okolnosti jer ju je prije dvije godine predsjednik Rohani imenovao potpredsjednicom Republike za pitanja žena i obitelji. Ova pravnica u četrdesetim godinama otada govori s oprezom. Tako kaže da “žene trebaju biti zastupljenije u skupštinama” ili da se mora “osigurati pristup žena svim sferama moći”. Svaka joj je riječ jednako intonirana. No možemo je razumjeti: s obzirom na približavanje izbora raspisanih za 26. veljače, skorašnje ukidanje sankcija i otvoreni sukob sa Saudijskom Arabijom, ne može si priuštiti nikakvu grešku. A budući da je smatraju bliskom reformističkoj i feminističkoj struji, ekstremni konzervativci je mrze.

Je li žensko pitanje glavno u Iranu? Nedvojbeno. Pod zaštitom anonimnosti sveučilišni profesor uvjerava nas da se “režim boji žena. One njemu predstavljaju najveću prijetnju. Ne zna kako se ophoditi s njima, ne zna kako se boriti protiv njih, kako ih spriječiti da stalno otvaraju nove puteve…” Prema tome, pitanje marame, u suštini bez velikog značaja, predstavlja simbol. Kako vele teologinje iz Koma, “ako popuštamo na tom polju, popuštamo na svima ostalima…”

S francuskog prevela: Ivana Klarić


1 Mahmud Ahmadinedžad, konzervativni predsjednik Islamske Republike od 2005. do 2013. godine.
2  Autorica, između ostalog, romana Iran, les rives du sang (2001) te A mon retour d’Iran (2008).