Emin Eminagić

Zajednički nazivnik većine medijskih reakcija u Hrvatskoj na proteste u Bosni i Hercegovini svodio se na njihovo agresivno “prevođenje” u kategorije davno uspostavljene etnocentrične matrice – ne bi li im tako što lakše osporili svaki širi socijalni značaj. Ovdašnje “stručne” komentatore pritom nije pokolebala ni činjenica da su sami prosvjednici bezbroj puta eksplicitno odbacili tezu o etničkoj motivaciji protesta. Tuzlanski aktivist Emin Eminagić analizira motive za izbijanje prosvjeda i pokazuje zašto je riječ o dugo čekanoj šansi za raskid s ideološkim imaginarijem postdejtonskog etnocentrizma

Petog februara 2014., grad Tuzla u Bosni i Hercegovini svjedočio je protestu koji je završio nasiljem. Protesti su započeli kao mirno okupljanje ljudi, mahom radnika iz privatiziranih i bankrotiranih kompanija, potom studenata i aktivista, te ostalih. Uslijedili su kao reakcija na privatizaciju velikog dijela tuzlanske industrije (Konjuha, Polihema, Dite, Resod-Guminga), koji su predstavljali najveći izvor prihoda za grad i njegovu populaciju. Privatizacija je radnike ostavila na ulici, gdje se bore za vlastiti opstanak. Radi se o prvom protestu ove vrste u Tuzli. Oko 3000 ljudi izašlo je na ulice i okupiralo dvije glavne gradske saobraćajnice, te na taj način blokiralo saobraćaj nekoliko sati. Protesti su eskalirali u nasilje kada je specijalna policija intervenirala, pokušavši rastjerati demonstrante ispred zgrade Vlade Tuzlanskog kantona i zgrade Kantonalnog suda. Situacija se nastavila sve do 7. februara, kada se u masovnom protestu ispred zgrade kantonalne Vlade okupilo više od 10.000 ljudi. Naravno, u tom periodu Tuzla nije bila jedino mjesto u kojem su ljudi krenuli na ulice da izraze solidarnost sa radnicima Tuzlanskog kantona, ali i svoje nezadovoljstvo sa neradom vlasti i uništavanjem budućnosti ljudi Bosne i Hercegovine. Protesti su kulminirali paljenjem zgrade Vlade Tuzlanskog kantona i nekoliko ostalih vladinih institucija ne samo u Tuzli, već i u Sarajevu, Zenici, Mostaru i Bihaću.[1] Zatim su, uz razne medijske spinove, proteste pokušali diskreditirati i reducirati ih na nivo etničke netrpeljivosti, koju političke elite koriste kako bi se svaki oblik moguće zajednice definisao isključivo prema etnonacionalnom imaginariju tih elita. Naravno da su postojale tendencije da se i ovaj protest svede na takav nivo, no ako pogledamo neke od zahtjeva koje su radnici artikulisali, recimo zahtjev da im se uveže radni staž i da im se isplate dugovanja u smislu doprinosa za zdravstveno i penziono osiguranje, ili zahtjev za stvaranje uvjeta za dostojanstven život i zapošljavanje mladih ljudi, čije brojke kao nezaposlenih rastu iz minute u minutu, evidentno je da u njima etnički kriteriji ne igraju ulogu. Kao što možemo vidjeti, ovdje se radi o elementarnim egzistencijalnim pitanjima i radničkim pravima, čime etnonacionalistička retorika elita gubi svaki smisao. Protesti su nastavljeni 8. februara, uglavnom mirnim putem i inicijativama građana da se očiste ceste od nastale štete. Nakon toga je u nedjelju, 9. februara proglašen Plenum građana i radnika Tuzle, čemu ću se vratiti poslije.

Informacije o protestima i dio organiziranja obavljeni su preko Facebook grupa “50.000 za bolje sutra” i “Udar”, no glavninu organizatora ipak čine sindikalna radnička udruženja pomenutih kompanija. Ovi protesti čine se uspješnijim od niza manjih protesta radnika iz svih ovih kompanija u posljednjih deset godina jer su osjetno vidljiviji i više eksponirani, pa čak predstavljaju i prvi pokušaj jedinstvenog protesta radnika i uvođenja pojma klasne borbe u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini.

Šta je dovelo do protesta?

Da bismo bolje shvatili razloge koji su doveli do protesta širom Bosne i Hercegovine, potrebno je sagledati neke opšte činjenice o ekonomskom stanju zemlje. U Bosni i Hercegovini službena stopa nezaposlenosti iznosi 45 posto, no neslužbena je, s obzirom na to da postoji veliki broj osoba koje rade na crno ili nisu upisane u zavodima za zapošljavanje, vjerojatno i viša. Ove brojke uvelike su posljedica pljačkaških privatizacija i deindustrijalizacije. U početku, javno mnijenje percipiralo je proteste kao stvar koja je krenula preko noći, no privatizacijski procesi i radnička agonija tuzlanske industrije traju već desetinama godina. Prvi primjer, ujedno i najsimptomatičniji, jeste hemijska kompanija Dita.

U 2002. godini 59 posto kapitala Dite navodno su kupili radnici, a Državna agencija za privatizaciju potvrdila je da je kompanija u tom trenutku potpuno u privatnom vlasništvu. To stanje traje do 2005., kada je Ditu otkupila hemijska kompanija pod imenom Lora, a koja je trenutno u vlasništvu Beohemije, hemijskog konglomerata sa sjedištem u Beogradu, u Srbiji. Činjenica da su vlasnik Lore Haris Abdurahmanović i direktor Dite Adnan Džidić[2] školski prijatelji, upućuje na mutnu pozadinu cijele situacije. Kompaniju su potom sistematizovano uništavali, između ostalog naredivši radnicima da, prema njihovim izjavama, u hemijske smjese za proizvodnju deterdženta stavljaju veće količine soli, što je dodatno oštetilo mašine i na taj način uništilo dobar dio proizvodnih kapaciteta kompanije. Nakon pokretanja stečajnog postupka krajem 2011. i početkom 2012., u decembru te godine grupa od 40 radnika stupila je u protest zauzimajući plato ispred Dite, kako bi spasili svoju fabriku. Ono što je zanimljivo, a nije samo slučaj Dite, već i ostalih firmi, jeste da su ovo definisali kao proteste za početak rada, a ne štrajkove za obustavu produkcije. Sudski postupci su pokrenuti od samog početka privatizacijskog procesa 2002. godine, pa do danas. Nekoliko njih je završilo presudom u korist radnika, ali nijedna nije izvršena.

Drugi primjer je fabrika namještaja Konjuh, koja je registrovana i posluje navodno sa sto posto privatnog kapitala već od maja 2002. godine. Prema izvještajima Agencije za privatizaciju, 942 radnika Konjuha je otkupilo 51 posto državnog kapitala firme, a 49 posto je privatizovano javnim tenderom. I protesti radnika Konjuha traju već više godina, a 2013. njih 450 pješice se iz Živinica zaputilo u Sarajevo ispred Ureda visokog predstavnika (OHR), kako bi tražili svoja prava. Radnicima je prethodno obećana pomoć i revitalizacija proizvodnje od strane Vlade federacije, međutim ta pomoć nikada nije stigla, te je Konjuhu blokiran račun. Nekolicina radnika je navela kako bi bilo potrebno da im Vlada federacije BiH odobri kredit od šest miliona konvertibilnih maraka (KM) kako bi ponovno pokrenuli proizvodnju jer je Konjuh, prema izvještajima radnika, imao ponude iz inostranstva. Ovu fabriku je stigla ista sudbina kao i Ditu.

Treći primjer koji ću izdvojiti jeste Polihem d.d. Ovo je jedan od rijetkih primjera koji je Vlada Tuzlanskog kantona podržala sa 1.060.000 KM nepovratnih sredstava, ali je pogon potom 2006. prodan poljskoj firmi Organika-Trade SA, koja je zatim registrovana kao d.o.o. Poliochem sa 250 radnika. Radnici još od 2008. godine pokreću sudske sporove kako bi zaštitili svoja prava. Od ukupno 200 sporova, u čak 150 predmeta donesena je presuda u korist radnika, no nijedna još nije izvršena.

Ovo su samo neki od primjera privatizacije u Bosni i Hercegovini, tipični za period od završetka rata. Kao što sam već spomenuo, zanimljivo je da je redom riječ o protestima koji su pokušali da spase ove fabrike i da ponovno pokrenu proizvodnju.

Jutro poslije: šta je zajedničko, nastavlja li se?

Kao što je ranije rečeno, ovaj protest je prvi ove vrste u Bosni i Hercegovini, gdje su radnici prvi put nakon dugog perioda pasivnosti nakon rata došli da se bore za svoja prava, uvodeći ponovno pitanje klasne borbe u imaginarij bosanskohercegovačkog društva. Počelo je kao miran protest, kada se pred zgradom Kantonalnog suda okupilo nekoliko stotina radnika, koji su poslije otišli do zgrade Vlade Tuzlanskog kantona. Protesti su uskoro eskalirali u nasilje, kako je na zgradu bacano kamenje, nakon čega je vlast odgovorila na jedini njoj poznati način – dobrom dozom državnog nasilja, šaljući specijalnu policiju na demonstrante. Kako je situacija sve više postajala nasilna, rastao je broj mobiliziranih policajaca, koji su pokušali kontrolirati masu sa suzavcem i psima. Nekolicina demonstranata uspjela je ući u zgradu, od kojih je njih deset stavljeno u pritvor. Nasilje se nastavilo narednih dana, a protestima su se pridruživali i ostali gradovi u Bosni i Hercegovini, i tamo praćeni nasiljem.

Sve je kulminiralo 7. februara 2014. paljenjem Vlade Tuzlanskog kantona, nakon čega se policija povukla iz grada jer nije bila u stanju kontrolisati demonstrante. Nasilje se vršilo i u drugim gradovima kamenovanjem i paljenjem zgrada kantonalnih vlada, kao i ulaza Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Mediji su to sutradan odmah iskoristili kako bi spinovali situaciju u korist vladajućih elita, kriminalizirajući proteste i njihove učesnike, nazivajući ih huliganima. U tom kontekstu vrijedi naročito izdvojiti priču oko paljenja Historijskog arhiva koji se nalazi u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, gdje je nastala manja šteta u prijemnoj prostoriji, a izvještavalo se da su izgorjeli dokumenti koji su preživjeli dva svjetska rata i rat iz devedesetih. Zanimljiva je i reakcija Visokog predstavnika Bosne i Hercegovine Valentina Inzka, koji je u intervjuu za ORF 2 koristio ovaj isti spin i očitovao upadljive natruhe neokolonijalnog shvatanja vlastite pozicije izjavom da bi moglo postati potrebno mobilizovati snage EUFOR-a za pacifikaciju protesta, dodavši tek da su sve austrijske firme i svi austrijski građani u BiH dobro i da nema razloga za zabrinutost o njihovoj sigurnosti.[3]

Nakon paljenja zgrade Vlade Tuzlanskog kantona pročitan je prvi proglas građana i radnika Tuzle sa preliminarnim zahtjevima i održan je prvi neformalni Plenum radnika i građana Tuzle. Isti je rastao iz dana u dan, da bi 11. februara (na dan pisanja ovog teksta) peti po redu Plenum radnika i građana Tuzle zabilježio dotad najveći broj učesnika u velikoj sali Narodnog pozorišta Tuzla. Plenumi se organizuju i u drugim gradovima BiH (Sarajevo, Travnik, Bugojno), što jasno pokazuje da se narod Bosne i Hercegovine aktivno želi uključiti u kreiranju vlastite i pravednije zajedničke budućnosti.

Zaključno svakako treba spomenuti da ovi protesti imaju potencijala da nadrastu prethodne pokušaje izražavanja bijesa i nezadovoljstva, već i zato što je ovo prvi put da je nad prosvjednicima primijenjeno otvoreno fizičko nasilje. U proteklih nekoliko mjeseci bili smo svjedoci raznih protesta i događaja društvene decentralizacije – JMBG protesti za matične brojeve i radnički štrajkovi koji su, međutim, ostali vrlo fragmentirani. Tokom tih događaja nije uspjelo uspostavljanje veza koje bi organizacijski adekvatno reflektirale činjenicu da prekarnost u Bosni i Hercegovini ne poznaje ni entitetske, ni kantonalne, ni etničke, ni sektorske granice. Dapače, stvarao se dojam da su interesi jedne grupe izričito njeni i da ne dijele nikakav zajednički nazivnik sa drugim društvenim grupama. A ta okolnost ujedno upućuje na traumatsko jezgro u bosanskohercegovačkom društvu – traumu koja ne proizlazi samo iz rata koji je završio 1995., nego je u velikoj mjeri i rezultat gorkog poslijeratnog iskustva i klime koju političke elite stvaraju u posljednjih dvadeset godina, etničkog jaza koji uvijek iznova proizvode i održavaju, na taj način mistificirajući i potiskujući probleme ekonomske i socijalne prirode. Ključno pitanje koje su recentna zbivanja postavili glasi: imaju li građani Bosne i Hercegovine snage istrajati u svojim zahtjevima? Politički i socijalni ulozi su golemi, jer ovi su protesti već pokazali da bi mogli biti dugo očekivana prilika da se u bosanskohercegovačko društvo povrati svijest o klasnoj borbi, u radikalnom otklonu od nacionalističkih imaginarija političkih elita. Stoga značaj ovog procesa ne bi trebalo ograničiti na jedno godišnje doba – ovo bi mogla biti prilika za buđenje iz dvadesetogodišnje tranzicione noćne more i šansa za izgradnju nove, bolje budućnosti za sve.

* Emin Eminagić je prevoditelj i aktivist. Živi u Tuzli.



[1] Konkretno se radi o zgradama Opštine Tuzla, Vlade Kantona Sarajevo, ulazu Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Mainstream mediji pokušali su uz razne spinove okarakterisati demonstrante kao huligane i vandale, naglašavajući da su protesti uništili važan dio kulturne baštine Bosne i Hercegovine, prije svega historijsku arhivu iz osmanskog perioda.

[2] Vidi: http://www.rtvslon.ba/index.phpoption=com_content&view=article&id=19:agonija-u-fabrici-deterdenata-dita-tuzla-ne-prestaje&catid=1:vijesti&Itemid=5

[3] Za cijeli intervju (na njemačkom) vidi: http://tvthek.orf.at/program/ZIB-2/1211/ZIB-2/7460323/Valentin-Inzko-zum-Protest-in-Bosnien/7460631