Florence Beaugé

Među interpretacijama iznenađujuće pobjede Donalda Trumpa na nedavnim američkim predsjedničkim izborima posebno istaknuto mjesto dobila je ona prema kojoj “zemlja nije spremna za predsjednicu”. No dok je Hillary Clinton u svojoj kampanji snažno inzistirala na “ženskom pristupu”, položaj američkih radnica ostaje među najnezaštićenijim među razvijenim zemljama. Osobit paradoks pritom predstavlja činjenica da se on često opravdava zaštitom “obiteljskih vrijednosti”

Kada se nagne, bluza joj se rastvori i otkriva natpis na dekolteu: “Vjerovala je da može, pa je to učinila.” Ta je tetovaža njezin kredo. Nakon što je nekoliko godina radila u lokalnoj upravi gdje je bila loše plaćena jer nema diplomu, Tiffany Runion odlučila je vratiti se na fakultet. Upisala je sociologiju, smjer gender studies (rodni studiji) na Sveučilištu u Toledu, gradiću u saveznoj državi Ohio u Midwestu. Nakon pet godina napornog rada, mnogo odricanja i studentskog kredita koji će je pratiti još jako dugo, napokon ima planove i zanimanje – postala je socijalna radnica. Tiffany Runion tipičan je primjer millenialsa (pripadnika “milenijske generacije”, između 16. i 36. godine) za koje je Gloria Steinem, ikona borbe za ženska prava rekla: “To su nove feministice!”

Tek nakon što je postala majka shvatila je pravo značenje “američke iznimke” – nema plaćenog porodiljnog dopusta, nema državnih jaslica, nema sustava skrbi o maloj djeci (državne škole primaju ih tek od pete godine). Pri tome se prava, poput prava na pobačaj, u svakom trenutku mogu osporiti. Runion je promukla nabrajajući što sve u SAD-u ne valja za žene: “Šokira me da najmoćnija zemlja na svijetu nije sposobna brinuti se o svojim građanima!”

“Ovdje možemo voziti. Ne moramo imati muškarca uza sebe da bismo izašle, putovale, radile ili potražile liječničku pomoć. Možemo studirati ne bojeći se da će nas netko napasti. Nismo prisiljene udati se u ranoj dobi,” nabraja Jessica Ravitz, novinarka kanala Cable News Network (CNN) specijalizirana za društvena pitanja. “Htjeli bismo SAD vidjeti kao primjer za druge. No kad se radi o pravima žena po mnogočemu smo zaostali.”

Dva kontroverzna problema redovito se ističu – nejednakost u pristupu zdravstvu i minimalna plaća. Stopa smrtnosti rodilja u SAD-u najviša je u razvijenom svijetu. Umjesto da se smanjuje, od kraja 1980-ih više se nego udvostručila. Prema podacima organizacije Black Women’s Roundtable, broj Afroamerikanki umrlih zbog komplikacija u trudnoći ili tijekom poroda danas iznosi 42,8 na 100.000 živorođene djece. Stopa smrti bjelkinja manja je, no također visoka – 12,5 u odnosu na 9,6 u Francuskoj i 4 u Švedskoj. Terry O’Neill, predsjednica National Organization for Women (NOW), smatra da je uzrok tim “zapanjujućim” brojkama to što mnoge majke nemaju zdravstveno osiguranje jer nisu dovoljno bogate da bi ga mogle plaćati, a nisu ni dovoljno siromašne da bi imale besplatan pristup zdravstvu. Iako predstavljaju blizu polovice radne snage SAD-a, žene čine dvije trećine zaposlenika s minimalnom plaćom koja je od 2009. zapela na iznosu od 7,25 dolara po satu.

Samo četiri zemlje na svijetu nemaju zajamčen plaćeni porodiljni dopust – Svazi, Lesoto, Papua Nova Gvineja i – SAD. Ako postoji nešto što Amerikanke opetovano zahtijevaju, to je upravo plaćeni porodiljni. A jedino na što je do danas država na saveznoj razini obvezala tvrtke jest da trudnicama daju dvanaest tjedana (neplaćenog) dopusta uz jamstvo da će i dalje imati radno mjesto kada se vrate.

Među pripadnicima milenijske generacije lagano ključa otpor, no još ih nije pogurnuo da prosvjeduju na ulicama. “Nećemo da se vlasti miješaju u privatni život! Tu je ideju u SAD-u vrlo teško iskorijeniti,” žali se Virginia Valian, profesorica psihologije na Hunter Collegeu u New Yorku. No ipak svjedočimo osvještavanju, pogotovo među mlađom generacijom. “Kada ispitujemo ljude, sve ih više priznaje da to nije život koji žele. Muškarci se to ne usuđuju reći toliko otvoreno kao žene, iz straha da im ne našteti karijeri, no i oni misle isto,” uvjerava nas Virginia Valian.

Politologinja Karlyn Bowman iz konzervativnog think-tanka American Enterprise Institute pak smatra da je uzrok “američke iznimke” najprije razlika u mentalitetu s jedne i druge strane Atlantika. “Sviđa mi se francuski sustav, no ovdje smo mnogo individualniji. Ne tražimo nužno posredovanje države, iako se krećemo u tom smjeru”. Riječ “socijalizam”, naime, više ne izaziva strah kao nekada. Otuda, vjerojatno, dolazi relativni uspjeh Bernieja Sandersa kod mladih na unutarstranačkim izborima demokrata.

U Toledu, 32-godišnja Meghan Cunningham objašnjava da bez pomoći svoje obitelji ne bi mogla preživjeti. Zatrudnjela je dok je bila zaposlena kao novinarka regionalnih dnevnih novina Toledo Blade: “Prestala sam raditi dan prije poroda, u petak! Gotovo sve žene čine istu stvar, čuvaju sve slobodne dane, uglavnom od plaćenog godišnjeg, za razdoblje nakon što rode.” Komičar Jon Oliver čitav je problem sažeo u svojoj emisiji “Last Week Tonight” na kanalu HBO 10. svibnja 2015., na američki Majčin dan: “One su nam podarile život, odgojile nas, učinile od nas ono što smo danas. Na ovaj dan kada slavimo majke, za njih imamo samo jedan savjet: sada se vratite na svoj usrani posao!”

Situacija se ipak poboljšava. Još ne na saveznoj razini, no svakako na lokalnoj. San Francisco je u travnju 2016. godine postao prvi grad koji je tvrtke obvezao na šest tjedana plaćenog porodiljnog dopusta počevši od 2017.1 Iako se mnoge kompanije bune na sva zvona, druge shvaćaju da im je u interesu da se njihovi zaposlenici vrate nakon što im se rodi dijete. Facebook, Microsoft i Yahoo, primjerice, već daju šesnaest tjedana plaćenog porodiljnog dopusta.

Druga velika briga američkih majki, koja se često navodi kao prepreka za njihove karijere, jest sustav skrbi o djeci i u prvom redu njegova cijena. “Oči su mi se otvorile tek kada sam dobila kćer. Prije čak nisam mogla ni uočiti probleme povezane s mojim ‘rodom’! Privatni dječji vrtići strašno su skupi, a školski je sustav ustrojen tako da jedan roditelj mora ostati kod kuće,” žali se Njujorčanka Anna Allen, direktorica jedne nevladine organizacije, samohrana majka posvojene djevojčice od 3 godine. Za njezino čuvanje plaća 2100 dolara mjesečno, jednako koliko iznosi njezina stanarina. Kada plati ta dva računa, ne preostaje joj mnogo za život. “Ovdje se bezuvjetno slave obiteljske vrijednosti, ali nitko ih ne štiti. Nema nikakve logike. U stvarnosti se i dalje podržava patrijarhalni sustav,” procjenjuje Allen.

“Rodna problematika” nije glavna briga Sandre Pagan, samohrane majke petero djece iz Bronxa. Za nju je pravi problem klasna i socijalna nejednakost. “Kako da zaradim više novca da se izvučem iz ovoga?”, svakoga se jutra pita 38-godišnjakinja portorikanskog podrijetla, dok ustaje u 5 sati kako bi se pobrinula za obitelj prije nego što se zaputi u svoju malu prodavaonicu naočala. “Štogod radila, na doprinose, poreze i troškove čuvanja djece odlazi mi cijela plaća. Svakoga se dana pitam imam li razloga nastaviti raditi.” Druga opcija je da živi od mršavih potpora ili food stampsa (bonova za hranu).

Pitanje “izbora”

Je li slučajnost što je od 2000. godine toliko žena odlučilo ne raditi? Prema podacima Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj SAD je prije četvrt stoljeća bio na šestom mjestu po stopi zaposlenosti žena. Danas je na 17. mjestu.

Za demokratske kandidate za Bijelu kuću, Bernieja Sandersa i Hillary Clinton argument nejednakosti bio je lajtmotiv. Naime, prema studiji Ureda za popis stanovništva 2014. godine, zaposlene žene u prosjeku zarađuju 21 posto posto manje od svojih muških kolega.2 Raskorak se povećava ako su crnkinje (najmanje 36 posto) ili Hispanke (44 posto). Međutim, u milenijskoj generaciji ta se razlika spušta na 10 posto, što ostavlja prostora za nadu u poboljšanje.

Među muškarcima nema više onih koji su završili fakultet nego među ženama, upravo suprotno. Ipak, oni drže monopol na bolje plaćene profesije. Žene su pak češće ograničene na profesije poput bolničarke, učiteljice i slično. No je li ostvarivanje karijere uopće njihov izbor? “Dominantna je teza da žene odabiru usporiti tempo života kada imaju djecu.3 To je pogrešno. Većina prihvaća pritisak poslodavaca i nastavlja raditi”, odgovara Virginia Valian. Karlyn Bowman baš i ne dijeli isto mišljenje: “Mnoge bi radije ostale kod kuće s djecom kada bi mogle. Zahtjevi za državnim dječjim vrtićima svakako su glasni, no sumnjam da će se takav projekt ikada pokrenuti s obzirom na to koliko bi astronomska bila njegova cijena!”

U konzervativnim krugovima nisu spremni na kompromise. Nepovjerenje u saveznu vladu nikada nije bilo veće. Biopoljoprivrednica zaposlena na pola radnog vremena u Ohiou, 32-godišnja Elizabeth Bergman, naziva se republikankom. Zbog odbojnosti koju gaji prema Donaldu Trumpu, 2016. je prešla na stranu Libertarijanske stranke. Najviše strahuje od povećanja poreza. Smatra da se žene ne bi trebale žaliti na SAD. Imaju slobodu izbora i sve što trebaju jest donijeti odluku. “Ja sam se vratila na studij kako bih postala psihologinja. Kada dobijem djecu imat ću fleksibilno radno vrijeme. To je izbor!” ustraje Bergman. “Ako radim na pola radnog vremena, naravno da će se to osjetiti na mojoj plaći, no to sam htjela!” Predstavlja li Elizabeth Bergman svoju generaciju? I sama je na to prasnula je u smijeh: “Ne vjerujem baš!”

Promjene u društvu izmijenile su položaj žena. Samo 46 posto djece živi s oba svoja roditelja. Žene se udaju sve rjeđe i sve kasnije. Kada dobiju prvo dijete, 70 posto crnkinja nije udano, u odnosu na 30 posto bjelkinja. Samohrane majke danas su mnogo brojnije od udanih žena. Brojnije su i takozvane breadwinners (uzdržavateljice obitelji), “zato što same podižu svoju djecu ili zato što zarađuju više od svojih supružnika,” smatra Vera Cohn, analitičarka za Pew Research Center u Washingtonu. Budući da ih nije strah glasno reći što misle, političari im se ili udvaraju ili ih se boje. Vide ih kao moguću političku snagu. One, naime, ne popuštaju oko nekih pitanja, poput reproduktivnih prava ili jednakih plaća, te glasaju većinom za demokrate.

Međutim, jednakost u politici još uvijek nije postignuta – u Kongresu sjedi samo 19,4 posto žena. Gotovo sva guvernerska mjesta zauzimaju muškarci (44 od 50). Ista je stvar s gradonačelnicima, među kojima je samo 18,8 posto žena na čelu gradova s više od 30 tisuća stanovnika. Velik broj naših sugovornica sliježe ramenima kada ih se podsjeti na te podatke. “Politika kakva se prakticira u SAD-u me ne privlači. Ne odgovara mojem svjetonazoru,” izjavljuje Njujorčanka Emmaia Gelman, učiteljica i majka troje djece koje odgaja sa svojom partnericom.

Druge, naprotiv, pokazuju neočekivanu odlučnost: “Jednog ću se dana kandidirati na nekim izborima. Možda za gradsko vijeće,” mirno najavljuje 21-godišnja Lucy Frank, studentica političkih znanosti na Sveučilištu u Toledu, podrijetlom iz Wauseona, gradića u Ohiou. Tvrdi da su “svi u njezinoj obitelji republikanci”. Pripovijeda o svojem djetinjstvu i adolescenciji u ruralnoj sredini koja je otvoreno konzervativna i čak rasistička – uvredama na račun muslimana, apsolutnoj zabrani pobačaja “čak i u slučaju silovanja” i svim teretima te sredine “koja odbija imalo dovesti u pitanje svoja stajališta”. Otac joj redovito propovijeda: “Strpi se malo, dijete. S godinama ćeš postati konzervativka!”

Konzervativnost ipak ne sprječava da se neke stvari u Ohiou toleriraju. Homoseksualci, odnosno, šire, lezbijke, gejevi, biseksualke/ci i transrodne osobe (LGBT) prihvaćeni su, pod uvjetom da “se ne šeću držeći se za ruke”, kao što sažima Gina Mercurio, vlasnica jedine feminističke knjižare u Toledu. Predavaonica u knjižari naziva se Steinem’s Sisters, u čast već spominjane Glorije Steinem, rođene u Toledu prije osamdeset dvije godine. Svake se godine u gradu održava parada ponosa (Gay Pride) koja okuplja petnaest do dvadeset tisuća osoba, bez incidenata.

Marcy Kaptur, također rođena u Toledu, uzor je mnogim mladim ženama iz istog grada. Otmjena i uredna 70-godišnjakinja bliska Sandersu, izabrana za zastupnicu 9. okruga u Ohiou, predsjeda federalnim Zastupničkim domom. “Kada sam ja ušla u Kongres, ondje je bilo samo dvanaestak zastupnica. Otada je naš broj narastao na 104. Napredak je spor, ali konstantan,” uvjerava nas Kaptur. Što misli o politici kvota u svrhu ubrzavanja ovog procesa? Kaptur, poput brojnih Amerikanaca, tu mogućnost isključuje. “Mi imamo svoj natjecateljski duh”, objašnjava. Smatra da glavna zapreka za nekoga tko se želi baviti politikom nije seksizam, već “uloga novca u predizbornim kampanjama”.

Naznake promjena

Iako će trebati još vremena da bi se postigla jednakost, mentalitet se mijenja. Osamnaest godina nakon što su žene dobile pravo glasovanja na saveznoj razini, 1937., prema anketi agencije Gallup samo se 33 posto Amerikanaca izjasnilo spremnima da glasaju za ženu. Danas ih je 92 posto. No Peter Glick, profesor i psiholog, ističe da seksizma još itekako ima. “Ženi nikad ne bi bilo oprošteno da se ponaša npr. poput Trumpa!”, primjećuje predavač društvenih znanosti na Sveučilištu Lawrence d’Appleton u Wisconsinu.

Iste su prepreke za Afroamerikanke, samo su postavljene još više. “Sve znamo što su to stakleni strop i privilegije bijelaca! No naša je situacija dvosjekli mač. Jesmo li diskriminirane zato što smo žene ili zato što smo crnkinje?” pitaju se Janet Charles, nezaposlena pravnica, i Valery Bradley, vlasnica motela u Harlemu.

Današnji američki feministički pokret obilježen je tom “intersekcionalnošću” opresija (vidi okvir: S ulica na ekrane). “Svaka se žena nalazi na sjecištu predrasuda koje se sjedinjuju i zbrajaju,” tvrdi Laurence Nardon, istraživačica na Francuskom institutu za međunarodne odnose. Afroamerikanka Roxane Gay, istaknuta ličnost američkog feminizma, s time se slaže na svoj način: “U SAD-u samo to što netko nije bijelac dobrog zdravlja iz srednje klase već predstavlja izazov za tu osobu.”

“Crnkinje su meta nerazmjernog seksizma,” podsjeća Celia Williamson, istraživačica na Sveučilištu u Toledu poznata po borbi protiv trgovine ljudima, koja je i sama mulatkinja. “Sve u svemu, ženama je danas bolje, pogotovo kada imaju diplomu. No za one koje su siromašne i crnkinje, ne, situacija nije sjajna.” Afroamerička studentica Morgan Newton nema iluzija: “Kažu nam da se malo potrudimo pa ćemo i mi dostići američki san. No većina nas grca u dugovima i naše su obitelji desetkovane zatvorskim kaznama i drogom. A još nas k tome i u svakom trenu može upucati policija jer smo crni…” Ni ona ni Celia Williamson nisu čitale Ta-Nehisija Coatesa. No to što pripovijedaju gotovo od riječi do riječi preslikava ono što ovaj afroamerički novinar opisuje u vrhunskoj knjizi4 o strahu crnačke zajednice pred policijskom brutalnošću.

Što se tiče statistike nasilja, brojke govore same za sebe: “U SAD-u je svaka peta žena silovana, a svaku četvrtu fizički zlostavlja njezin partner”,5 navodi Meghan Rhoad, koja se bavi pitanjima ženskih prava u organizaciji Human Rights Watch. To što SAD nije ratificirao Konvenciju o suzbijanju diskriminacije žena koju su Ujedinjeni Narodi donijeli 1979.6 velik je prigovor feministica prve generacije. Dok pripadnice milenijske generacije s kojima smo razgovarali većinom smatraju da taj dokument “nije na vrhu popisa njihovih briga”, njihove starije kolegice smatraju da im je to ostavilo duboke rane. Činjenica da se u američkom Ustavu nigdje eksplicitno ne navodi jednakost spolova drugi je povod za ogorčenost.7 “Za mene je to otvorena rana. Trebale bismo riješiti taj propust jer nas čini ranjivima,” izjavila je Teresa Fedor, demokratska zastupnica za državu Ohio u Zastupničkom domu, nakon čega je kroz smijeh dodala: “Vrijeme je da odrastemo!”

Iako ih čeka još dugačak put, većina je Amerikanki optimistična. “U Toledu funkciju gradonačelnika obnaša žena. Funkciju predsjednika sveučilišta također. U čitavoj zemlji sve više žena preuzima mjesta muškaraca nakon što odu u mirovinu,” zapaža Shanda Gore, voditeljica programa Jednakost i raznolikost na Sveučilištu u Toledu. Toj Afroamerikanki, prvoj među trinaestoro braće i sestara koja je otišla na fakultet, majka često kaže: “Imaš sreće što si žena u današnje vrijeme!”

Novinarka časopisa Time Jay Newton-Small smatra da žene moraju prijeći “kritičnu masu” od 30 posto kako bi mogle imati utjecaj. Takav je slučaj u administraciji. U Kongresu još ima mnogo posla, iako su “za donošenje 75 posto najvažnijih zakona posljednjih godina zaslužne zastupnice koje čine 20 posto Kongresa”, otkriva Newton-Small koja je i autorica uspješne knjige.8

Generacija baby boomera otići će u mirovinu 2030. U zemlji će ponestati radne snage – prema mišljenju Jay Newton-Small, moglo bi se isprazniti oko 26 milijuna radnih mjesta. “Iz ekonomskih razloga treba se obratiti bilo imigrantima, bilo – ženama” objašnjava. “A da bi to doista funkcioniralo, to će trebati učiniti na svim razinama”.

Doista, mnogi pokazatelji sugeriraju da su uloge sve manje predodređene. Broj očeva koji ostaju kod kuće (7 posto) gotovo se udvostručio u deset godina. Na predavanja Asme Halim, koja podučava problematiku roda na Sveučilištu u Toledu, dolazi između sedam i deset mladića od ukupno četrdeset studenata. “To je područje popularno. Sve više mladića sluša ovakve kolegije jer su svjesni da će im biti od koristi pri zapošljavanju u, na primjer, međunarodnoj kompaniji ili nevladinoj organizaciji.” Početkom godine, i mladići i djevojke dolaze na nastavu “prilično nezainteresirani ili čak potpuno neupućeni”. Asma Halim ih upita: “Tko se ovdje smatra feministom?” Inače pola djevojaka podigne ruku, no ove su godine “uz njih bila dva mladića”. Na kraju godine, profesorica je ponovno je postavila pitanje. Ovoga je puta “cijela predavaona podigla ruke!”

S francuskog prevela: Dora Slakoper


1 Kalifornija, Rhode Island i New Jersey (a ubrzo i država New York) već jamče djelomično plaćen porodiljni dopust za novopečene roditelje.
2 Osim toga, od 2001. zabilježena je stagnacija plaća žena (izvor: Heidi Hartmann, Institute For Women’s Policy Research).
3 Amerikanke u prosjeku imaju 1,9 djece. Ta se stopa u prvom redu objašnjava priljevom imigrantica južnoameričkog podrijetla.
4 Ta-Nehisi Coates, Between the World and Me: Notes on the First 150 Years in America, Spiegel & Grau, New York, 2015.
5 “The national intimate partner and sexual violence survey”, Centre for Disease Control and Prevention, Atlanta, 2011.
6 Šest članica Ujedinjenih Naroda nije ratificiralo tu konvenciju: SAD, Iran, Somalija, Južni Sudan, Kraljevina Tonga i Vatikan.
7 U svijetu se u 197 državnih ustava eksplicitno navodi jednakost muškaraca i žena. Među samo 32 ustava koji taj navod ne sadrže nalazi se i američki. Equal Rights Amendment, predložen u Kongresu prvi put 1923. te u još nekoliko navrata nakon toga, tri četvrtine američkih saveznih država nikada nije ratificiralo i stoga nije mogao stupiti na snagu.
8 Jay Newton-Small, Broad Influence: How Women Are Changing the Way America Works, Time Books, New York, 2016.