Olivier Cyran

Rajnski kapitalizam ili Modell Deutschland pojmovi su kojima se uobičajeno označava “njemačku iznimku”: izvanredno dinamičan poslijeratni ekonomski razvoj u uvjetima stabilnog društvenog konsenzusa, tripartitnosti i “socijalnog partnerstva”. Njemačka je, činilo se, pronašla dobitnu formulu za mirenje globalno kompetitivne privrede s visokom razinom socijalne inkluzivnosti – i na oba plana nadmašila konkurenciju. No u posljednjem desetljeću Njemačka je poprište dubokih promjena, prije svega dramatičnog rasta nejednakosti, ali i paralelnog uspona nove i agresivnije menadžerske kulture. Je li to konačan kraj njemačkog modela?

 

Holivudska građa i blagi bavarski naglasak Klausa Probsta čine savršenim spojem svjetskog čovjeka i tradicionalnog industrijalca. Često spominjani Modell Deutschland (njemački model) možda i puca po šavovima, ali bivši inženjer koji je postao gazda velike firme nimalo ne sumnja u njega. “Naš sustav je itekako model koji može poslužiti kao uzor drugima”, uvjerava mirnim glasom. “Kada vidimo Francusku i način na koji sindikati reagiraju na ukidanje radnih mjesta, uočavamo prednosti koje imamo u Njemačkoj, gdje smo zajedničkim snagama uspjeli doći do razumnih rješenja. Socijalno partnerstvo koje je jako u Njemačkoj čini mi se izrazito stabilnim, ne vidim prijetnje na horizontu.”

Optimizam Probsta čvrst je kao i multinacionalna kompanija kojom predsjeda. Leoni AG, najveći europski dobavljač kabelskih sistema za automobilsku industriju, 2012. je ostvario promet od 3,8 milijardi eura i dobit od 236 milijuna prije oporezivanja, što je značajan porast u odnosu na prethodne godine. Ujedno je i jedan od najprestižnijih članova Bavarske udruge metalurške i elektronske industrije (VBM), koju čine 600 poduzeća s više od 700 tisuća radnih mjesta. “VBM je poprilično snažan”, priznaje Probst. “Zastupa interese naše branše pred političarima, posebice predsjednikom Bavarske, Horstom Seehoferom, ali i pred [kancelarkom] Angelom Merkel. Interveniramo po pitanjima energetske politike jer je struja sve skuplja, što ugrožava neke naše tvrtke.”

Cilj je zaobići odredbe “energetske revolucije”, dakle promoviranja alternativnih izvora energije, koja je ublažena nizom amandmana prihvaćenih pod pritiskom lobista. Nakon izmjena zakona u lipnju 2011. godine, više od dvije tisuće velikih poduzeća bilo je oslobođeno poreza na velike potrošače fosilnih goriva, tzv. ekološkog poreza. Prema procjenama, ovi sporazumi ove će godine koštati državnu blagajnu četiri milijarde eura.[i]

U Njemačkoj se lobira čak i gotovinom. Od 2002. do 2011. godine, VBM je različitim strankama podijelio 4,16 milijuna eura, od kojih 3,7 milijuna Seehoferovoj Kršćansko-socijalnoj uniji (CSU) .[ii] Samo su BMW i Deutsche Bank bili darežljiviji.

Pored ovakvih brojki epidemija snižavanja plaća i nesigurnost zaposlenja odjednom se čine manje bitnima. To što je Njemačka jedna od triju europskih zemalja (uz Bugarsku i Rumunjsku) u kojoj se najviše povećao jaz u prihodima između 20 posto najbogatijih i 20 posto najsiromašnijih između 2000. i 2010. godine[iii] ne utječe na Probstovo dobro raspoloženje. “To što govorite doduše potvrđuje nekoliko istraživanja, ali ja samo mogu reći: ja ne vidim ništa takvo u svom okruženju”, uvjerava nas predsjednik i glavni direktor. “Zahvaljujući socijalnoj pomoći, ovdje svatko raspolaže izvorom prihoda koji omogućava pristojan život. I ja imam dvoje djece koja studiraju, ali se nimalo ne bojim da će se društvo u kojemu žive raspasti ili potonuti u kaosu.” Probst pogledava na sat. Za nekoliko trenutaka treba održati predavanje u luksuznom salonu Kluba novinara Nürnberga na temu “Inovacije ne padaju s neba”.

Društveni konsenzus rajnskog kapitalizma

Što se tiče inovacija, grupa Leoni ih je tijekom svog postojanja razvila nemali broj. Na inovacijama ujedno počiva i epopeja o rajnskom kapitalizmu, a njegova povijest se zrcali i u povijesti kompanije. Utemeljena je u devetnaestom stoljeću, u jeku industrijske revolucije, a na burzu izlazi 1923. godine. Proizvodnja joj se povećava za vrijeme nacizma, kada se okoristila prisilnim radom deportiranih zarobljenika. Potom se proširila zahvaljujući poslijeratnom njemačkom čudu i paralelnom procvatu automobilske industrije. Euforija tog razdoblja, u kombinaciji sa zabranom “političkih štrajkova” i antikomunizmom, čija se žestina pravdala Berlinskim zidom, pogoduje nastajanju čvrstog društvenog konsenzusa koji je jedinstven u tadašnjoj Europi. Mlada Savezna Republika si zbog toga može priuštiti politički luksuz da brigu o kolektivnom pregovaranju delegira na poduzetničke organizacije, za svaku branšu posebno.

Država se odriče svake intervencije: poslodavci moraju, u dogovoru sa sindikatima, definirati uvjete rada i plaćanja. U zamjenu za dobitak te faktičke suverenosti, obavezuju se predstavnike radnika integrirati u administraciju svojih tvrtki. Tako je nastao sustav zajedničkog upravljanja koji sindikatima daje polovicu mjesta u upravnim tijelima, bilo u radničkom vijeću (Betriebsrat) za male i srednje tvrtke ili u nadzornom odboru (Aufsichtsrat) za one s više od 500 zaposlenika. Pravilo pariteta vrijedi samo u metalurgiji: u svim drugim granama uprava tvrtke zadržava većinu od jednog glasa kako bi osigurala mogućnost odlučivanja u slučaju sukoba s predstavnicima rada.

Nekoć izvor zavisti francuskih šefova, njemački tip zajedničkog upravljanja sada je na putu prema uništenju. “Na papiru je sve savršeno, ali u stvarnosti socijalno partnerstvo postoji još samo u tradicionalnim industrijama”, sa žaljenjem primjećuje Jürgen Bothner, glavni tajnik sindikata uslužnih djelatnosti Ver.di u Hessenu. Porast važnosti uslužne djelatnosti, koja je iznimno otporna na čari njemačkog modela, otopila ga je kao snijeg na suncu. U 2012. godini samo 58 posto njemačkih radnika štitio je kolektivni ugovor: 60 posto na zapadu zemlje i 48 posto na istoku, naspram 75 posto i 63 posto prije petnaest godina. A u sektorima u kojima su još uvijek na snazi, osjetljiva ravnoteža između socijalnih partnera sve više naginje na jednu stranu – na stranu kapitala. Bothner to objašnjava činjenicom da su “odnosi između sindikalnih središnjica i predstavnika radnika koji sjede u upravama tvrtki sve labaviji, ako već nisu i sasvim prekinuti”. “Nerijetko se događa da se oni koji su izabrani da brane interese radnika priklone poslodavcima.”

Probst pozdravlja “osjećaj odgovornosti” svojih socijalnih partnera. I doista, oni znaju biti vrlo popustljivi: 2000. godine i kasnije, između 2008. i 2010. godine, predstavnici radnika djelatnosti metalurgije i elektronike, što uključuje i radnike grupe Leoni, prihvatili su bez oklijevanja zamrzavanje plaća. Tako je proizvodnja kabela “nadišla krizu i danas je iznimno dobro, što je i u interesu zaposlenika”, čestita si njezin predsjednik. Međutim, pokazao se bitno manje štedljivim kada su u pitanju njegovi osobni prihodi, koji su između 2008. i 2009. godine porasli 8,8 posto. Danas je 55. na listi najbolje plaćenih menadžera u zemlji, s godišnjom plaćom od 1,87 milijuna eura, kojoj treba dodati dividende i druge prihode.[iv]

No još je jedan čimbenik doprinio progresivnom pretvaranju socijalnog partnerstva u praznu formu – valovi preseljenja proizvodnih pogona koji su u posljednja dva desetljeća zahvatili Njemačku. I u tom području je Leoni AG bio predvodnik. Od 60 tisuća radnika grupe, još samo četiri tisuće radi u Njemačkoj. “S padom Željezne zavjese 1989. godine”, prisjeća se Probst, “odmah smo odlučili preseliti dio naše proizvodnje u Mađarsku, Poljsku, Slovačku i Češku.”

Drugi val preseljenja zbio se devedesetih – u Ukrajinu i Rumunjsku, a treći je uslijedio 2000-ih, ovog puta u Tunis, Maroko i Egipat. Jesu li se arapske revolucije negativno odrazile na ovu strategiju povećanja konkurentnosti njegove firme? “Nimalo”, odgovara Probst. “Računica je jednostavna, u Njemačkoj su troškovi rada u sektoru elektronike 25 eura na sat, uključujući socijalne kotizacije, dok u Poljskoj iznose šest, a u Tunisu dva eura.” Ne treba ni spominjati da 12 tisuća tuniskih radnika u Susu, i to uglavnom žena, plaćenih po 300 eura mjesečno, ne uživaju ni jednu od blagodati njemačkog modela. Za Probsta njihovo zapošljavanje prije predstavlja nekakav “moderni oblik pomoći u razvoju”.

“Njemačkoj ide dobro. Nismo nikada bili tako blizu punoj zaposlenosti”, izjavljuje. Ipak, u zemlji u kojoj četiri milijuna radnika, odnosno 12 posto radno aktivnog stanovništva, ima bruto satnicu manju od sedam eura[v], a u kojoj agencija za zapošljavanje procjenjuje da je smisleno objaviti brošuru u kojoj se nezaposlene savjetuje da ne piju flaširanu vodu iz boce, nego onu iz slavine[vi], takva izjava može iznenaditi. Ali samo ako zaboravimo da veliki njemački vlasnici žive pod sve debljim staklenim zvonom.

Nove “etičke vrijednosti”

Profesor sociologije na Sveučilištu Heidelberg, Markus Pohlmann, već šest godina vodi ambiciozno istraživanje o ekonomskim elitama u cijelom svijetu. U Njemačkoj je njegov tim proveo 82 razgovora s dvije generacije top menadžera: s onima koji su bili na tom mjestu osamdesetih i devedesetih i s onima koji su na tim pozicijama sada. S ciljem, kaže on, “određivanja do koje razine su principi neoliberalizma zahvatili duh onih koji odlučuju i njihovo vođenje poslova”.

Prema Pohlmannu, njemački se šefovi “daju dušom i tijelom poduzeću, i to danas puno više nego prije dvadeset godina. Njihovo radno vrijeme u prosjeku je između četrnaest i šesnaest sati dnevno preko tjedna i još između deset i dvanaest sati vikendom. Njihova poduzeće tako postaju jedinom prizmom kroz koju percipiraju društveni svijet”. Sociolog primjećuje još jednu veliku promjenu: “Za vrijeme starije generacije postojao je određeni tip društvenog ugovora kojim se zbog potrage za konsenzusom ublažavala hladna obaveza akumulacije dobiti. Takav pristup je nestao. Sada je prevagnuo princip ljudskog kapitala, prema kojemu je svaki pojedinac odgovoran sam za sebe. Oni koji nisu toliko uspješni, ‘osobe ograničenih sposobnosti’, kako ih se zove u tom miljeu, beskrupulozno se odbacuju.”

Ta promjena primjećuje se i u diskursu, ne samo u praksi. Posljednjih nekoliko godina, izjave velikih šefova svojom nesuspregnutom oštrinom stoje u kontrastu s blagim tonom gazda stare škole. “Mi u Njemačkoj smo skloni vjerovati da je na direktoru tvrtke da radniku daje plaću koja mu je dovoljna za uzdržavanje cijele obitelji. S ekonomskog gledišta, to je nemoguće”, izjavio je 2005. godine Walter Norbert, tadašnji glavni ekonomist Deutsche Banka.[vii] Iste se godine Michael Rogowski, tadašnji predsjednik moćnog Saveza njemačke industrije (BDI), poslužio životinjskom metaforom da bi objasnio funkcioniranje tržišta rada: “Radna snaga ima svoju cijenu, baš kao i svinjetina. U poslovnom ciklusu, cijene su više kada je svinjetina rijetka. Kada ima puno svinjetine, cijena pada.”[viii] Ubrzo nakon toga, ovaj je ljubitelj svinjetine postao savjetnik američke investicijske grupe Carlyle. Godine 2012. u jednom talk showu izjavljuje da je “velika iluzija vjerovati da će u budućnosti svatko moći živjeti od svoga rada”.

No upravo se po pitanju “etičkih vrijednosti”, kako to kaže Pohlmann, sadašnji direktori najjasnije razlikuju od prijašnjih generacija. Čini se da je protestantska suzdržanost, koja se tradicionalno povezuje s rajnskim kapitalizmom, nestala pred navalom pohlepe. “Uz prosječan prihod od 2,9 milijuna eura, glavni direktori poduzeća koja su na DAX-u (indeks frankfurtske burze) dosegli su 2010. prihode četiri i pola puta veće nego 1995. godine: dramatičan porast u samo petnaest godina. Njihovi su se prihodi 2011. još znatno povisili, na prosječno 3,14 milijuna eura po članu upravnog odbora, a čak 5,1 milijuna za njihove predsjednike”, primjećuje sociolog Michael Hartmann u radu posvećenom istoj temi.[ix]

Drugi pokazatelj rastućeg jaza ogledava se u sve većem broju slučajeva utaje poreza posljednjih nekoliko godina. Nije da varanje predstavlja recentan izum bogatijih poreznih obveznika – već je sedamdesetih bilo “moderno sakriti novac u inozemstvu”, priznaje Albert Eickhoff, trgovac tekstilom uhvaćen 2012. godine u utaji poreza, “jer niste mogli biti sigurni da će u Njemačkoj biti na sigurnom”.[x] A on je samo jedan od više stotina njemačkih milijunaša koji su radili isto. Ono što se, međutim, iz temelje promijenilo, tvrdi Pohlmann, prkosno-hvalisavi je ton kojim njemački direktori danas obznanjuju svoje razumijevanje za takve prakse. “Nakon osude direktora Deutsche Posta Klausa Zumwinkela 2009. godine, gotovo svi naši sugovornici složno su naglasili da su ta 2 ili 3 milijuna eura koje je njihov nesretni menadžerski kolega sakrio na računu u Lichensteinu sitnica i da nije bilo potrebe od toga odmah praviti skandal.”

—————————————————————————————————————————————-

Zamršene organizacijske strukture

Za njemačke šefove karakteristična je decentralizirana, čak fragmentirana organizacija. To ponekad podrazumijeva određene podjele, ali isto tako povećava mogućnost interveniranja u političkom svijetu. Na lokalnoj razini postoje Industrijsko-trgovinske komore (IHK), koji brane interese poduzeća na regionalnom nivou, pružaju pravne savjete i interveniraju u području obuke. Ima ih 80, neravnomjerno raspoređenih diljem zemlje (šesnaest u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, tri u Tiringiji i jedna u Saarlandu). Budući da se članstvo obavezno plaća, čak i iz redova članstva samog IHK-a ponekad dolaze kritike zbog njegove netransparentnosti i klijentelizma.
Ekonomski savezi (Wirtschaftsverbände) koji grupiraju poslodavce po sektoru i ogranku, čine najdinamičniji element organizacijskih saveza poduzetnika. Barem četrdeset ih ima ured u Bruxellesu, gdje stalno lobiraju kod Europske komisije. Ističu se i intervencijama na njemačkoj političkoj sceni. “Stuckov zakon”, koji nosi ime bivšeg ministra obrane SPD-a, predviđa da se svaki zakon koji parlament (Bundestag) izglasa prvo mora dati na ponovno čitanje i odobrenje ekonomskom savezu. Savez njemačke industrije (BDI) nastao je ujedinjavanjem tridesetak ekonomskih saveza s ciljem konsolidacije njihove snage. To je najutjecajnija organizacija njemačkih šefova, a ujedno i najvidljivija u njemačkim medijima.
Na višoj razini vladaju udruge poslodavaca. One pregovaraju oko kolektivnih ugovora sa sindikatima u okviru “socijalnog partnerstva”. Također pružaju pravnu i političku pomoć poduzetnicima koji su u sukobu sa zaposlenicima. Ima ih oko tisuću, a sakupljeni su pod snažnim okriljem Udruge njemačkih poslodavaca (BDA).

—————————————————————————————————————————————-

“Berluskonizacija” Njemačke

Sigmar Kleinert, član nadzornog odbora DZ Banka, treće banke u Njemačkoj, s kapitalom od 11 milijardi eura, bijesno upozorava na ono što naziva “berluskonizacijom” zemlje. Nakon što se Gerhard Schröder odmah nakon prestanka mandata preselio u rusku energetsku grupu Gazprom, izjavljuje kako su “brane otvorene, nema više granica za sukobe interesa”. Dobar primjer je Wolfgang Clement, ministar ekonomije i rada u Schröderovoj vladi, koji je postao savjetnik svjetskog giganta za privremeno zapošljavanje Adecca i banke Citigroup. Ili Peer Steinbrück, kancelarski kandidat Socijaldemokratske stranke (SPD) na nedavnim parlamentarnim izborima: između studenoga 2009. i listopada 2012. godine, kandidat za vodeće mjesto u državi održao je 614 konferencija za tvrtke poput Deutche Banka, Citigroupa, BNP-Paribasa i JP Morgana. Pretpostavlja se da je svaki put u džep spremio između 15 i 25 tisuća eura.

Prelazak visokih državnih službenika u privatni sektor ilustrira rastuću poroznost između političkih i poslovnih krugova. Hartmann je izračunao da je od dvadeset državnih tajnika koji su se u ministarstvu financija izmjenjivali između 1949. i 1999. godine, samo petero otišlo u privatnike nakon što su napustili svoje mjesto, dakle jedan od četiri. A taj je omjer ostao stabilan pola stoljeća. Nasuprot tomu, od 2000. godine sedam od osam državnih tajnika u ministarstvu financija nakon okončanja mandata su napravili karijeru u visokim sferama ekonomije ili financija.

Okretna vrata između javnog i privatnog propusna su naravno u oba smjera. Visokog dužnosnika u ministarstvu financija i člana SPD-a Axela Nawratha regrutirala je 2003. godine Frankfurtska burza kao voditelja odnosa s javnošću. Dvije godine kasnije, vraća se u javnu službu na mjesto državnog tajnika u ministarstvu financija Hansa Eichela. Danas je na direktorskom mjestu KfW-a, jedne od petnaest najvećih banaka u Njemačkoj.

Od tijesnih veza koje su u prošlom desetljeću uspostavljene između političkih i ekonomskih moćnika profitiraju prije svega ovi potonji. Slučaj Heriberta Zitzelsbergera to potkrepljuje. Bivšeg financijskog direktora grupe Bayer, u kojoj se bavio smišljanjem strategija snižavanja poreznih obaveza, Schröderova je vlada imenovala na mjesto državnog tajnika ministarstva financija. “Poslali smo najboljeg poreznog stručnjaka u Bonn. Nadam se da je njegovo iskustvo s Bayerom ostavilo dovoljno snažan utjecaj na njega da će provesti potrebne reforme”, izjavljuje glavni izvršni direktor Bayera, Manfred Schneider, uz aplauz okupljene skupštine dioničara.[xi]

Šef Bayera se neće razočarati. Zitzelsberger uvodi fiskalnu reformu koja tvrtkama smanjuje poreze sa 34 na 25 posto, a poduzeća na burzi – usprkos izričitim suprotnim savjetima stručnjaka – oslobađa od poreza na prihode od preprodaje dionica. Po objavi tih mjera za “poticaj konkurentnosti”, koje državnu blagajnu koštaju 23 milijarde eura godišnje, DAX skače za 4,5 posto. Zahvaljujući bivšem poreznom stručnjaku, Bayer je 2001. godine dobio 250 milijuna eura povrata poreza koje u potpunosti isplaćuje dioničarima. Zitzelsberger, koji je umire dvije godine poslije, prima počasti od njemačkih poslodavaca, ožalošćenih što je otišao čovjek koji im je dao “najveći dar svih vremena”.[xii]

I Berthold von Freyberg duboko je zahvalan Schröderu i njegovoj crveno-zelenoj koaliciji. Taj pedesetogodišnjak, koji izgleda kao teniski šampion i dolazi iz stare i moćne aristokratske obitelji (njegov brat Ernst predsjednik je Vatikanske banke), s dva je partnera osnovao investicijski fond rizičnog kapitala, Target Partners, koji milijune svojih klijenata ulaže u start-up poduzeća u sektoru visoke tehnologije. Iz raskošnih prostorija smještenih u jednoj od najmodernijih ulica u Münchenu žali se na nepravde koje pogađaju njegovu profesiju: “Od 100 milijuna koje uložiš u pet godina dobiješ godišnju proviziju od 2,2 posto, tj. 2,2 milijuna. Ali od prošle godine njemački investicijski fondovi na te prihode moraju plaćati porez od 19 posto. Njemačka je jedina zemlja u Europi s takvim mjerama, čak je i Francuska liberalnija u tom pogledu! To iznimno šteti cijelom sektoru. Investitori si govore: ‘Zašto bih svoj novac ostavio u Njemačkoj ako u Sjedinjenim Državama ne moram platiti ništa?’ Da ne bi izgubili klijente, taj porez ne prenosimo na njih, što znači da se moramo odreći 19 posto dobiti. To je katastrofa, država mora konačno stegnuti remen.”

Prema von Freybergu, bivši socijaldemokratski kancelar nije kriv za tu nepravdu: “Schröder je stvorio uvjete kojima možemo zahvaliti za današnji prosperitet. Više smo dužni njemu nego Angeli Merkel, kod koje ne kritiziram obranu eura, nego to da nije realizirala ni četvrtinu onoga što je njezin prethodnik pokrenuo na planu strukturnih reformi tržišta rada.”

No Schröder je prošlost. Prema istraživanju Kienbauma, grupe za konzalting u menadžmentu, velika većina njemačkih poduzetnika danas daje prednost Kršćansko-demokratskoj uniji (CDU) Angele Merkel (78 posto), daleko ispred Liberalno-demokratske stranke (FDP, 28 posto) i socijaldemokrata (deset posto). Ukratko: šefovi hvale crveno-zelene, ali glasuju za crne. Time je njemačkom modelu definitivno odzvonilo.

Isto istraživanje pokazuje da jedinstvena valuta u ovim krugovima zadržava puno povjerenje: čak dva od tri direktora poduzeća smatraju da je euro koristan za zemlju. Bivši šef Saveza njemačke industrije (BDI) Hans-Olaf Henkel, angažiran u novoj stranci pod imenom Alternativa za Njemačku (AfD), uzalud ih se u bučnoj kampanji trudio okrenuti protiv europske valute: samo jedan posto poduzetnika želi povratak njemačke marke. “Za njemačke tvrtke euro je iznimno uspješan. Unatoč trenutnih nesigurnosti, one imaju povjerenja u jedinstvenu valutu i politiku spašavanja Merkeličine vlade”, objašnjava predstavnik Kienbauma.[xiii]

Probst, direktor Leonija, iznenađujuće iskreno potvrđuje: “Jedinstvena nam je valuta pomogla. Deprecijacija eura u odnosu na dolar, koja je uslijedila nakon loših ekonomskih rezultata naših europskih susjeda, očito je povoljno djelovala na naš izvoz i konkurentnost na svjetskom tržištu. Ako se Njemačka vrati na marku, to će dovesti do rasta vrijednosti naše valute, što bi bilo katastrofalno za njemačku industriju. Doduše, treba to iskreno sagledati – financijski pritisak na Europu drži euro na umjetno niskoj razini, a to nam pogoduje.”

Znati izvući profit iz tuđeg gubitka, je li to novi njemački model? Postavili smo to pitanje predstavniku “malog” poduzetnika, predstavnika tzv. Mittelstanda. Mittelstand je riječ koja je Nijemcima posebno draga kojim se ne imenuje samo mala i srednja poduzeća, nego i vrline poput iskrenosti, rada i izdržljivosti. Lothar Reininger vodi s bratom tvrtku Reininger AG, koja se specijalizirala na distribuciju medicinske opreme: invalidska kolica uvezena iz Kine, posebni kreveti iz Poljske, higijenski proizvodi s Tajlanda itd. Firma zapošljava 190 radnika. Reininger se još trgne kada ga se nazove poduzetnikom. On je bivši radnik Triumph-Adlera, odakle je izbačen 1994. godine zbog “teškog” štrajka protiv restrukturiranja grupe pod palicom američkog investicijskog fonda. Od 2006. godine član je Gradskog vijeća Frankfurta kao predstavnik ljevičarske stranke Die Linke. No ako zbog toga samo vrlo nesavršeno utjelovljuje mitski Mittelstand, onda je zasigurno to svjesniji njegovih kontradikcija.

“U našoj branši”, objašnjava, “ima puno ‘izvanjskih’ honorarnih radnika, tzv. nezavisnih, koji su plaćeni pet-šest eura na sat za male poslove poput dostave, čišćenja, dezinfekcije itd.. Za razliku od konkurencije, kod nas naši vlastiti radnici obavljaju te poslove – za najmanje deset eura po satu. Čak i u kontekstu jake konkurencije, što god rekle poslodavačke organizacije, moguće je osigurati pristojan prihod i status radnicima. Ali koliko dugo još? Samo postavljanje minimalne plaće od devet ili deset eura na federalnoj razini može zaustaviti socijalni damping. Odbijajući to učiniti, Angela Merkel ugrožava preživljavanje poslodavaca koji žele korektno poslovati.” Reininger AG je 2012. godine uspio dosegnuti profit od 414.000 eura, koji je redistribuiran radnicima i dioničarima. “Ekvivalent dvotjedne plaće po osobi, to i nije neka velika brojka.” Vrlo je neizgledno da će takav uspjeh ponoviti i u 2013. godini.

S francuskog prevela: Dorotea-Dora Held


[i] “Diese Unternehmen sind von der Öko-Strom-Umlage befreit”, Cicero Online, 23. siječnja 2013.

[ii] Službeni podaci Bundestaga.

[iii] Izvor: Eurostat. Citat Michaela Dauderstädta, Europas unterschätzte Ungleichheit, Fondation Friedrich-Ebert, Berlin, 2010.

[iv] Godišnje rangiranje prihoda poduzetnika Manager Magazin Onlinea.

[v] Izvor: Institut Arbeit und Qualifikation. Citat Michaela Hartmann, Soziale Ungleichheit, Kein Thema für Eliten?, Campus, Frankfurt, 2013.

[vi] Gehen Sie nie hungrig einkaufen, Die Süddeutsche Zeitung, München, 19. srpnja 2013.

[vii] Razgovor u tjedniku Volksstimme, Magdeburg, 11. veljače 2005.

[viii] Citat Norberta Blüma, bivšeg ministra rada, u Ehrliche Arbeit, ein Angriff auf den Finanzkapitalismus und seine Raffgier (Pošten rad, napad na financijski kapitalizam i njegovu pohlepu), Gütersloher Verlagshaus, Gütersloh, 2011.

[ix] Michael Hartmann, op.cit.

[x] Intervju u Bild Zeitungu, Berlin, 13. studenoga 2012.

[xi] Citat Hansa Weissa i Ernsta Schmiederera, Asoziale Markwirtschaft, Verlag Kepenheuer & Witsch, Köln, 2005.

[xii] “Das grösste Geschenk aller Zeiten”, Die Zeit, Hamburg, 8. rujna 2005.

[xiii] “Deutsche Unternehmen vertrauen dem Euro”, Kienbaum Consultants International, Berlin, 26. srpnja 2013.