Hans Kundnani i Astrid Ziebarth

Osobito nakon sirijskog “izbjegličkog vala” prije otprilike godinu dana, koji je političku scenu Europske unije pomaknuo snažno udesno, zemlje zapadne Europe sve više ovise o dobroj volji Turske da bjegunce od rata zadržava na svom teritoriju ili drugim dijelovima Bliskog istoka. No taj savez, na kojem primarno inzistira Njemačka, nosi sa sobom i brojne opasnosti

Tijekom ožujka 2016. godine njemačka kancelarka Angela Merkel vodila je pregovore s Turskom u ime Europske unije oko kontroverznog sporazuma kojem je svrha odvraćanje migranata od prelaska Egejskog mora brodom, često posredovanjem krijumčara ljudi. U okviru plana djelovanja, kompleksnog, ingenioznog ili makijavelističkog, ovisno o točki gledišta, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan prihvatio je povećati patrole u Egejskom moru te prihvatiti tražitelje azila koji stignu u Grčku nakon potpisa sporazuma. U zamjenu za svakog sirijskog migranta poslanog u Tursku s grčkih otoka, Europska unija je obećala preuzeti jednog Sirijca iz turskih izbjegličkih kampova. Bruxelles će sa šest milijardi eura pomoći održavanju izbjegličkih kampova u kojima je smješteno 2,7 milijuna Sirijaca izbjeglih u Tursku; obećao je i ponovno otvoriti pregovore o pristupu Turske Uniji te, ono što je najvažnije iz perspektive Ankare, dozvoliti turskim građanima da putuju u Europu bez vize.

Digli su se glasovi protiv tog sporazuma, kojeg mnogi smatraju ilegalnim i nemoralnim: tjerajući izbjeglice u Tursku, koja je pod sumnjom da krši ljudska prava, Europa krši međunarodno pravo. No, unatoč kritikama, sporazum je za sad ispunio svoje ciljeve: između ožujka i lipnja 2016. godine, broj migranata koji su svaki mjesec stizali na grčke otoke pao je sa 26.971 na 1554, a broj mrtvih na Egejskom moru s 45 na nula – iako je tu riječ možda prije riječ o posljedici zatvaranja Balkanske rute nego o rezultatima sporazuma s Turskom.1 U međuvremenu se utapanja u Mediteranu povećavaju: prema Visokom povjerenstvu UN-a za izbjeglice (UNHCR), 3740 migranata je umrlo ili nestalo između siječnja i listopada 2016. godine, što je “najsmrtonosnija godina u novijoj povijesti”.2

Istovremeno s pregovorima, u Turskoj je došlo do značajnog autoritarnog zaokreta. Čak i prije zaključenja, turski predsjednik je učvrstio svoju vlast modificirajući ustav i ograničavajući slobodu medija. U svibnju je otpustio svog potencijalnog suparnika, premijera Ahmeta Davutoğlua, koji je vodio pregovore s Merkel. Potom je, u srpnju, kao odgovor na neuspjeli puč, nastavio s masovnom čistkom oporbenih ličnosti, posebice navodnih pristaša propovjednika Fethullaha Gülena. Istodobno je Turska pojačala vojne akcije protiv kurdskih pobunjenika. Ako je izbjeglička kriza primorala Berlin na suradnju s Turskom, to partnerstvo o kojem Berlin sve više ovisi donosi istovremeno velike probleme koji uzrokuju značajnu nesigurnost u budućim odnosima između dvije zemlje.

Duga povijest njemačko-turskih odnosa datira od kraja devetnaestog stoljeća, odnosno razdoblja Njemačkog (1871.-1918.) i Osmanskoga Carstva, koja jačaju svoje odnose zbog strateške komplementarnosti, unatoč posve oprečnim povijesnim putanjama. Njemačka, rastuća sila u središtu Europe, koju je antropolog Helmuth Plessner opisao kao “zaostalu naciju” (verspätete Nation) zbog njezinog kasnog nastanka 1871. godine, pokušava konkurirati Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj. Turska, nazivana “bolesnikom Europe”, ima, unatoč padu, strateški položaj na Bliskom istoku, naročito zato što kontrolira Sueski kanal, dovršen 1869. godine.

Car Wilhelm II uključio je svoje carstvo u kolonijalnu politiku, utrkujući se s drugim zemljama za posjede izvan Europe kako bi si osigurao, prema riječima budućeg kancelara Bernarda von Bülowa, “mjesto pod suncem”. U tom kontekstu Njemačka, čija je moć dotad bila ograničena na kontinent, nastoji doći na međunarodnu scenu, a Turska joj je pritom naročito važna. Wilhelm II je na primjer tražio koncesiju za izgradnju željeznice koja povezuje Berlin s Istanbulom, prvom dionicom buduće linije Berlin-Bagdad. Ta nova ruta omogućit će smanjenje trajanja prijevoza sirovina potrebnih cvjetajućoj industriji zemlje, dotad prevoženih isključivo pomorskim putem. Ravnoteža sfera utjecaja na Bliskom istoku poremećena je na štetu Ujedinjenog Kraljevstva i u korist Njemačke. Bolje zaštićena u slučaju pomorske blokade od strane britanske mornarice, Njemačka postaje glavni ekonomski partner Turske i njezin prvi pristup Europi.

Takozvano “istočno” i “njemačko pitanje” od tada je neodvojivo. Drugog kolovoza 1914. godine, s početkom Prvog svjetskog rata, tajnim sporazumom utvrđeno je zbližavanje dvaju carstava. Njemački časnici nastavljaju igrati ključnu ulogu u modernizaciji i organizaciji turske vojske, posebice nakon iskrcavanja na Galipolju 1915. godine. Uostalom, njemački vojnici su sudionici genocida nad Armencima počinjenog tijekom rata.

Krajem Prvog svjetskog rata, dva carstva ustupaju mjesto republikama. No, dok ona koju je utemeljio Mustafa Kemal Atatürk 1923. godine postoji još i danas, Weimarska Republika se ubrzo pretvara u katastrofu. U vrijeme obnove koja slijedi Drugi svjetski rat, nova Savezna Republika Njemačka, kao obnovljena sila središnje Europe, u nedostatku kolonija ponovno gleda prema Turskoj. Dok Francuska, Nizozemska i Ujedinjeno Kraljevstvo pribjegavaju uvozu radnika iz svojih bivših kolonijalnih carstava kako bi pomogli u obnovi svojih zemalja opustošenih ratom, Njemačka uvozi radnike iz južne Europe (Italija, Portugal), potom, od 1961. godine, iz Turske. Milijun Turaka je 1969. godine emigriralo u Njemačku kako bi radili, posebice u industriji.

Međutim, dijelom zato što ne dolaze iz bivših kolonija, te emigrante se smatralo “gostujućim radnicima” (Gastarbeiter), a ne punopravnim građanima. Sve do djelomične reforme “crveno-zelene” koalicije Gerharda Schrödera 2001. godine, zakon o njemačkom državljanstvu bio je utemeljen na načelu krvne veze.3 Turska država nastavlja gledati na gastarbajtere kao Turke koji žive u inozemstvu, a ne emigrante. Čak i njihovi potomci druge ili treće generacije bore se da dobiju državljanstvo, što ih onemogućuje da glasuju.

Strateška šutnja

Ako je masovna prisutnost osoba turskog porijekla (bilo ih je 3,5 milijuna 2010. godine) osnažila tu posebnu vezu koja ujedinjuje dvije zemlje, ona je ipak oslabila nakon sredine 2000-tih, kada se Njemačka suprotstavila pristupu Turske Europskoj uniji. Glavni razlog tom oklijevanju je zabrinutost oko “kompatibilnosti islama s europskim vrijednostima” te mogućih posljedica integracije tako velike zemlje, što je osobito izraženo na desnici. Merkel je 2004. godine, kao predsjednica Kršćansko-demokratske unije tada u opoziciji, predložila Turskoj “povlašteno partnerstvo” umjesto članstva u Uniji.

S obzirom na povijesnu bliskost, činilo se da će obje strane pokušati obnoviti strateško partnerstvo. Sadašnja situacija doista podsjeća na početak dvadesetog stoljeća. Još jednom, dvije zemlje se zbližavaju zbog središnje uloge Njemačke u Europi – ponovno se govori o njezinoj hegemoniji – i geopolitici Turske na Bliskom istoku. No sada Turska predstavlja rastuću silu. S osamdeset milijuna stanovnika, kojih bi do 2050. godine trebalo biti 95 milijuna, itekako će preteći Njemačku, čiji će broj stanovništva, koji je u padu, biti između 72 i 76 milijuna do iste godine, prema predviđanjima vlasti.

Sada je prioritet održavanje sporazuma o izbjeglicama. No brojne se pristaše tog dogovora boje da ga se Turska neće držati te da će se stvar okončati tako što će Erdoğan pustiti izbjeglice na grčku obalu ako EU ne potvrdi liberalizaciju viznog režima. Europski parlament naime odbija liberalizaciju dok Turska ne omekša svoj protuteroristički zakon koji Erdoğan nije htio izmijeniti čak ni prije pokušaja puča. Unatoč krhkosti tog balansa njemački dužnosnici su i dalje uvjereni da će se sporazum održati, jer smatraju da i Turska ima interes u tome da odvrati izbjeglice od Europe, i da joj je zbilja važna liberalizacija režima viza. Štoviše, oni u Erdoğanu vide pragmatika koji, za razliku od ruskog predsjednika Putina, ne želi poticati populizam u Europi.

Čak i ako Turska bude poštovala sporazum, za Njemačku postoji rizik da postane suučesnik u autoritarnim tendencijama Erdoğana. Još prije izbjegličke krize, europski pritisci na Ankaru uzrokovali su trenje. No želja da se zaustavi protok izbjeglica preuzela je primat nad etičkim razmatranjima. Merkel je ostala vrlo diskretna u kritikama Erdoğanove sve autoritarnije politike te se distancirala od rezolucije izglasane u svibnju u Bundestagu koja osuđuje armenski genocid. To nije spriječilo Tursku da tijekom više mjeseci odbija njemačkim zastupnicima pristup zračnoj bazi İncirlik u kojoj su stacionirane trupe Bundeswehra.

U stvarnosti, Ankara sada vrši pritisak na Berlin da se prilagodi njezinim normama. U travnju 2016. godine, na primjer, Merkel je dopustila Erdoğanu da pokrene tužbu protiv komičara Jana Böhmermanna zbog uvrede. Turska također pokušava i zatvoriti škole koje u Njemačkoj drži organizacija Fethullaha Gülena.

Dakle sve vodi tome da Turska ima još snažniju poziciju. No ona također ovisi o Njemačkoj koja je njezino glavno tržište za izvoz i drugi izvor uvoza nakon Kine. Također joj je potreban Zapad zbog sigurnosti, osobito s obzirom na jačanje utjecaja Rusije u regiji. U studenom 2015. godine izbila je diplomatska kriza kada je Ankara srušila ruski vojni avion koji je navodno ušao u njezin zračni prostor. Turska vlast je tada pozvala na konzultacije članice NATO-a, na temelju članka 4. (“Stranke se konzultiraju svaki put kada su ugroženi, prema mišljenju jedne od njih, teritorijalni integritet, politička neovisnost ili sigurnost jedne od stranaka”). Rusko-turski odnosi su se poboljšali nakon potpisa sporazuma o izgradnji plinovoda u rujnu 2016. godine, ali su i dalje zategnuti. “Čak i Erdoğan shvaća vrijednost NATO-a”, izjavio je visoki dužnosnik njemačkog ministarstva vanjskih poslova. U trenutku intenzifikacije građanskog rata u Siriji, Njemačka, SAD i Nizozemska su smjestili projektile Patriot na jug Turske, ali su ih maknuli 2015. godine.

U svakom slučaju, Njemačka i Turska sada imaju neraskidive veze. Sve dosad su im se interesi podudarali, no rizik od sukoba ostaje. Zadnjih par mjeseci tenzije su se povećale. Erdoğan je optužio Njemačku da podržava terorizam kada je odlučila da neće izručiti osumnjičenike koje traži turski sud. Tijekom posjeta u studenom 2016. godine, ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier je podsjetio na angažman zemlje u ponovnom otvaranju pregovora o pristupu Turske Europskoj uniji; no turska najava obnove smrtne kazne mogla bi isprovocirati pogoršanje odnosa koje neće biti bez posljedica za sporazum o izbjeglicama. U slučaju raskida, dvije zemlje imaju načina da si uzajamno naškode.

S francuskog prevela: Dorotea-Dora Held

* Hans Kundnani je autor knjige The Paradox of German Power (2014.), a Astrid Ziebarth ravnateljica programa “Migracije i društva” pri German Marshall Fundu.


1 Visoko povjereništvo UN-a za izbjeglice, data.unhcr.org; Missing Migrants Project, missingmigrants.iom.int
2 Visoko povjereništvo UN-a za izbjeglice, “Mediterranean death toll soars, 2016 is deadliest year yet”, Ženeva, 25. listopada 2016. godine.
3 Ius sanguinis, “pravo krvi”, princip dodjele državljanstva na temelju porijekla roditelja, umjesto mjesta rođenja.