Serge Halimi

Unatoč žestokom otporu tvrdolinijaša, posebno onih u Izraelu i Saudijskoj Arabiji, 24. studenoga u Ženevi je postignut povijesni sporazum između Sjedinjenih Država i Irana o dosad iznimno spornom pitanju iranskog obogaćivanja urana. Retorička trenja nisu sasvim nestala, ali neosporno je riječ o značajnom iskoraku

Može li biti loš sporazum kojemu se protive izraelski premijer Benjamin Netanjahu, iranski ultrakonzervativci, Saudijska Arabija i proizraelski lobi koji diktira svoju volju u američkom Kongresu? I je li Izrael, zemlja koja je odbila potpisati ugovore o neširenju nuklearnog oružja, koja ima nuklearnu bombu i koja je kršila odluke Ujedinjenih naroda kao nijedna druga u svijetu, zaista najpozvaniji da iranskom režimu drži lekcije o tome?[1]

Prema uvjetima privremenog sporazuma sklopljenog u Ženevi 24. studenoga, Iran će ograničiti obogaćivanje urana na maksimalno pet posto u zamjenu za djelomičnu suspenziju sankcija tijekom šest mjeseci. To su najbolje vijesti u regiji još od početka Arapskog proljeća.

No snaga protivničke koalicije u ovoj novoj situaciji ukazuje na krhki status sporazuma. Oba protagonista istovremeno predstavljaju uspostavljeni kompromis kao veliki ustupak suprotne strane: Barack Obama tvrdi da je Iran pokleknuo prekidajući svoj vojni program nuklearnog naoružanja, u Teheranu tvrde kako je SAD priznao pravo Iranaca na obogaćivanje urana. Manje opasan od pravog, ovaj medijski rat zaokuplja obje strane: američke izjave o pobjedi koje su odmah emitirane u Iranu izazvale su ratoborne odgovore, kao i brze reakcije iz Washingtona.

Ostaje ono najbitnije: nakon trideset godina izravnih sukoba ili onih preko posrednika, Iran i Sjedinjene Države pripremaju se stabilizirati svoje odnose. Ovaj događaj podsjeća na susret američkog predsjednika Richarda Nixona i Mao Ce-tunga u veljači 1972. godine, na vrhuncu rata u Vijetnamu. Geopolitička situacija tada se posve promijenila. Uslijedili su ekonomski odnosi i to do te mjere duboki da Peking sada financira američki dug, a u Šenženu se proizvode Appleovi iPhonei.

Ublažavanje odnosa između Irana i bivšeg “Velikog Sotone” moglo bi doprinijeti i rješenju sukoba u Siriji i Afganistanu. Jedanaest godina nakon početka “križarskog rata” Georgea W. Busha protiv “osovine zla”[2], Irak je uništen, Bliski istok destabiliziran, Palestina izolirana, a dio Afrike prepušten džihadističkom teroru.

Poput fanatika, izraelska vlada svejedno nastavlja destruktivnim putem. Zajedno sa Saudijskom Arabijom i sunitskim emiratima Perzijskog zaljeva, želi da šijitski Iran ostane diplomatski izoliran i isključen s tržišta nafte.

Tijekom pregovora s Teheranom, francuski predsjednik François Hollande i ministar vanjskih i europskih poslova Laurent Fabius nisu bili pretjerano angažirani. Dapače, čak su htjeli spriječiti dogovor.[3] Ako već za izraelskog premijera Netanjahua nema nade, možemo se nadati makar tome da će u teških šest mjeseci koji nam predstoje duh Georgea Busha prestati opsjedati Elizejsku palaču.

S francuskog prevela: Dorotea-Dora Held



[1] “Deux poids, deux mesures”, Le Monde diplomatique, prosinac 2002.

[2] Predsjednik George W. Bush izjavio je 29. siječnja 2002. da “Sjedinjene Države neće dopustiti da najopasniji režimi prijete najdestruktivnijim oružjem” (Sjeverna Koreja, Iran, Irak), nazvavši ih “osovinom zla koja se naoružava kako bi zaprijetila svjetskom miru”.

[3] Gareth Porter, “Lavrov Reveals Amended Draft Circulated at ‘Last Moment'”, 15. studenoga 2013., www.ipsnews.net