Dragan Nikčević

Slovenija već dugo važi za avangardu u regiji. Prva je među bivšim republikama Jugoslavije ušla u Europsku uniju, prva je (i zasad jedina) pristupila eurozoni, a prva je i u kojoj je gubitak iluzija o službenim eurointegracijskim obećanjima rezultirao osnivanjem relevantne organizacije koja eksplicitno dovodi u pitanje osnovni smjer društveno-ekonomskih promjena posljednjih desetljeća. Dragan Nikčević, član ove godine osnovane Inicijative za demokratski socijalizam, piše o povijesti njezina nastanka i predstavlja nedavno objavljen program

Studeni već godinama predstavlja hektičan mjesec u krugovima slovenskih aktivista i aktivistkinja. U studenome 2011. grupica studenta, deprimirana godinama propalih pokušaja političkog samoorganiziranja, ali i inspirirana okupacijom prostora ispred ljubljanske burze i vrlo uspješnim hrvatskim studentskim pokretom, pokreće okupaciju na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. U studenome 2012., usred početka najmasovnijeg vala demonstracija u samostalnoj Sloveniji, jedan mali dio mlađih demonstranata počinje se okupljati pod barjakom neke nove ideje socijalizma. U studenome 2013. organizacija, javno lansirana nekoliko mjeseci ranije pod imenom Iniciativa za demokratični socializem (IDS), predstavlja svoj politički program, naglašavajući namjeru da nastupi na izborima, a istodobno prvi put pokreće vlastiti javni prosvjed, zaklinjući se da pritom neće zaboraviti svoje aktivističke korijene.

IDS stupa na političku scenu u vrijeme velikih socioekonomskih nestabilnosti. Slovenija spada među zemlje koje su globalna recesija i europska dužnička kriza teže pogodile. Bruto domaći proizvod doživio je 2009. najveći pad u europskoj monetarnoj uniji – 7,9 posto, a pored Finske i totalne kataklizme u baltičkim zemljama, peti najveći pad u čitavoj Europskoj uniji. Poslije kratke stagnacije, slovenski BDP 2012. opet zapada u recesiju, a nijedna prognoza ne predviđa da će negativni trend prestati prije 2015. godine. Bez obzira na to što je javni dug od 54,4 posto BDP-a (krajem 2012.) još uvijek među nižima u Europi – između ostalog, dosta niži od njemačkog – ipak je posrijedi veliko povećanje u odnosu na 2008. godinu, i to od 22 posto. Rast javnog duga uglavnom je posljedica mjera spašavanja poduzeća i bankarskog sistema, koji je u godinama debelih krava bio vrlo velikodušan u davanju kredita. No uslijed potpune implozije građevinskog i drugih sektora, mnogi ih dužnici više nisu u stanju otplaćivati. Zbog kombinacije kontrakcije likvidnosti u bankama i skupog zaduživanja na tržištu državnih obveznica, Slovenija se često spominje kao sljedeća država koja će biti prisiljena zatražit financijsku pomoć Trojke. Rezultati stres-testova, objavljeni početkom prosinca, pokazali su – primjenom nejasne metodologije i neobično rigoroznih kriterija – da bankarskom sistemu treba više od 3,3 milijarde eura dokapitalizacije, što bi krajem godine moglo značiti rast javnog duga iznad mastriških 60 posto BDP-a.

Razmjeri problema ekonomije vidljivi su po najvišoj razini nezaposlenosti poslije 1993., kada se u punoj snazi pokazao značaj gubitka milijunskog internog jugoslavenskog tržišta za slovenska poduzeća. Od početka krize, država je izgubila više od 130 000 radnih mjesta, razina (registrirane) nezaposlenosti u 2013. premašila je 13 posto, među mladima od 19 do 24 godine vrti se negdje ispod 30 posto, dok među onima od 25 do 29 godina doseže nešto više od 17 posto. To se može usporediti sa sredinom 2008., kada je razina nezaposlenosti pala na 6,3 posto, iako se naknadno pokazalo da je socijalni mir, kao i jeftini krediti, kupovan na dugoročno neodrživim temeljima, pogotovo fleksibilizacijom radne snage, zbog čega danas čak i radno aktivna populacija pada ispod praga siromaštva.

Ne čudi što je val demonstracija tijekom zime 2012/2013. počeo u manje razvijenom sjeveroistočnom dijelu države. Maribor, s jedva 115 000 stanovnika drugi najveći grad u Sloveniji, bio je jedan od najindustrijaliziranijih gradova bivše države (možda se netko još sjeća kamiona TAM). No dvadeset i više godina deindustrijalizacije, seljenja mladih, organiziranog kriminala i drugih socijalnih poteškoća učinili su Maribor simbolom gubitka perspektive, koju je za neke donijela slovenska “tranzicijska priča o uspjehu”. Gradske su vlasti prazne tvorničke hale pokušale napuniti projektima Europske prijestolnice kulture tijekom 2012. i drugim ambicioznim pothvatima, u megalomanskoj namjeri da gradski razvoj revitaliziraju putem turizma i sličnih grana uslužnog sektora ekonomije, koji su rezultirali nezavršenim gradilištima, tužbama i korupcijskim skandalima, te gradski budžet gurnuli na rub bankrota. Kada je preko skandaloznog outsourcinga privatnom poduzeću postavljena stacionarna mreža radara za kažnjavanje prebrzih vozača, narodu je prekipjelo.

Početak studenoga 2012. iznenadio nas je spoznajom o tome na koliko je različitih načina moguće vandalizirati radarski stup. No ti individualni činovi civilnog neposluha brzo su prerasli u pozive na demonstracije, što 21. studenoga rezultira početkom tzv. Prvog mariborskog ustanaka, po kojemu se onda nazivaju i sve manifestacije u narednim mjesecima. Dok su nemiri u Mariboru bili posljedica antagonizirajuće arogancije gradskih vlasti i dotad neviđenih mjera brutalnosti lokalne policije, opći sentiment nezadovoljstva i besperspektivnosti bio je prisutan i kod populacije u drugim gradovima. Tako počinju tzv. Sveslovenski ustanci, vatreno krštenje za buduću Inicijativu. Ipak, mladi su socijalisti dotad već prevalili dalek put.

Bilo koji projekt izgradnje novog političkog subjekta mora voditi računa o čitavoj dekadi potpunog nedostatka artikuliranih političkih pozicija koje bi mogle oponirati etabliranom mainstream konsenzusu – “neoliberalizmu s gejevima ili bez njih”, kako to rezimira dr. Primož Krašovec. Nijedan pokušaj nije preživio duže od aktivističkog zanosa svoje prve kampanje – jedna od najranijih koja se još pamti, bila je borba protiv ulaska u NATO 2003. godine, još u doba “antiglobalizma” koji je predstavljao glavno intelektualno formativno iskustvo tadašnjih aktivista.

Bez obzira na to, ma kako kritični bili prema SFRJ i političkim odlukama u kasnijim stadijima njezine povijesti, diskontinuitet između onoga što je ljevica nekada bila i onoga što je ostalo od nje jedna je od ključnih značajki političkog razvoja svih republika sljednica. Sloveniji i mnogim drugim postsocijalističkim zemljama nedostaje ono što imaju poznati uzori reinvencije političke organizacije na europskoj ljevici u ovom stoljeću. Naime iza svake Syrize, Die Linke ili Izquierda Unide obično stoji neki Sinaspismos, Partei des Demokratischen Sozialismus ili Partido Comunista de España – neka organizacija s desetljećima povijesti i iskustva, koja predstavlja oslonac i stabilnost, a često i glavni motor novih koalicija.

Teško možemo govoriti i o nekakvim lijevim polovima unutar lijevo-centraškog dijela političkog spektra, koji bi funkcionirali kao brana protiv srednjostrujaških tendencija i koji bi, u krajnjem slučaju, mogli napustiti politiku Trećeg puta europske socijalne demokracije i priključiti se novim projektima radikalnije ljevice, što je putanja koju epitomiziraju političari tipa Oskar Lafontaine ili Jean-Luc Mélenchon. Nedostaje i veza u sindikalnim konfederacijama, koje nikada nisu bile politične u smislu da bi se eksplicitno deklarirale za ovu ili onu političku opciju – to su mostovi koje tek treba izgraditi.

Studentski pokret i Delavsko-punkerska univerza

U takvim je okolnostima demokratski socijalizam svoj prvi institucionalni oslonac morao potražiti na sasvim drugom mjestu. To mjesto bila je Delavsko-punkerska univerza (DPU), formalno projekt civilnodruštveno usmjerene nevladine organizacije, a u biti kolektiv studenta, istraživača i mlađih (čitaj prekarnih) zaposlenika u akademskom polju, koji se bave teorijom i edukacijskim aktivnostima na način (ili barem na nivou) kakav kurikulumi pravih univerziteta ne mogu ili ne žele osigurati. U sedamnaest godina postojanja, DPU je svake jeseni iznova pokretao godišnji ciklus predavanja, koja se održavaju u tjednom ritmu. Osim predavanja, DPU organizira različite vrste čitalačkih (ponekad i filmskih) seminara, poneki okrugli stol, a svake godine krajem svibnja i višednevnu konferenciju, Prvomajsku školu.

Što se sadržaja tiče, najveći dio svoje povijesti DPU se, slikovito rečeno, kretao između jedne i druge strane četvrtog kata Filozofskog fakulteta u Ljubljani – između tradicionalno filozofskih i tradicionalno socioloških tema. Tako se kroz godišnje serije izlaganja izmjenjuju teme poput nove ljevice, svibnja 1968. i postfordizma s onima o ljubavi, gluposti, grijehu.

To se počinje mijenjati početkom ove dekade, kada kolektiv prima studente mlađe generacije, rođene krajem osamdesetih, pogotovo sociologe s Filozofskog fakulteta i politologe s Fakulteta za društvene znanosti. Interesi te generacije odražavaju se u marksističkim sadržajima DPU-a, pa od 2010. nadalje slijede ciklusi “Škola kao ideološki aparat ekonomije”, “Klasna borba nakon klasne borbe”, “Financijalizacija”, “Dvojna kriza europskih integracija” i, ove godine, “Socijalizam”.

Možda još bitnije, mlađa generacija je u kolektiv, koji je prije 2010. pratila opravdana reputacija pomalo salonskog intelektualizma, unijela nedvosmislen politički stav i prva iskustva aktivističkog organiziranja. Potonja su uključivala bavljenje problematikom prekarnog i migrantskog rada, a kulminirala su pokretanjem studentskog pokreta Mi smo univerza (MSU) i okupacijom Filozofskog fakulteta u Ljubljani tijekom zime 2011/2012. MSU je po mnogočemu predstavljao napredak ako ga usporedimo s pokušajima u prošlosti. U vrijeme promjena u visokom školstvu, bacio je novo svjetlo na pitanje uvjeta i pristupačnosti studija. Simpatijama i angažiranjem brojnih predavača i drugih akademskih radnika počeo je probijati i socijalne i statusne barijere studentskog pokreta. Uspjelo mu je privući i određenu razinu pozornosti medija i javnosti te je, kao sve Occupy priče, funkcionirao kao platforma za privlačenje novih ljudi.

Pa ipak, kao pokret još je uvelike počivao na individualnim eksplozijama entuzijazma, što je postalo problematično tijekom dvomjesečne okupacije fakulteta. MSU-u nikada nije u potpunosti uspjelo razviti načine donošenja, a pogotovo provođenja političkih odluka.

Koncepta direktne demokracije nije se držao toliko ozbiljno koliko je to bio slučaj kod (uspješnije organiziranog, treba priznati) studentskog pokreta u Hrvatskoj. U Ljubljani se više govorilo o demokraciji direktne akcije, što je imalo za cilj eliminirati suviše apstraktnu debatu i favorizirati samoinicijativnost, ali je tijekom okupacije rezultiralo mnogim nepromišljenim djelima i neprestanom potrebom za ispravljanjem odluka donesenih mimo skupština, što je cijelom pothvatu uzelo puno vremena i energije.

Poslije okupacije aktivnost MSU-a polako prestaje, ali su se društvene mreže i iskustva s organiziranjem, nakupljeni u tom razdoblju, prenijeli na dva nova, poslije eksperimenta s direktnom demokracijom opet više klasično organizirana pokreta (i na novi sindikat – Visokoškolski sindikat Slovenije). Pored IDS-a, sestrinski dvojac čini studentska partija Iskra, koja je i dalje fokusirana na visoko školstvo i studentsku populaciju. Iskra je danas treća najveća stranka u saboru Studentske organizacije Univerziteta u Ljubljani (ŠOUL), predstavlja najglasniju opoziciju aktualnom prijedlogu zakona o visokom školstvu i vodi kampanju za reorganizaciju ŠOUL-a u pravcu njegove veće decentralizacije i demokratizacije. Upravo je završila seriju skupština na gotovo svim ljubljanskim fakultetima i dobila studentski referendum o ŠOUL-u rezultatom od 94 posto u korist reorganiziranja. Brojem glasača nije postignut kvoruma, ali je Iskri ipak uspjelo da više od 6000 studenta, oko 16 posto čitave populacije, dovede na glasanje, što je za lokalne standarde studentske demokracije dobar rezultat. Pritom se sve to zbilo u roku od samo jednog mjeseca, što potvrđuje da je riječ o motiviranoj i vrlo aktivnoj grupi studenta i studentica, koja nalazi vremena i da se odaziva na akcije oko širih društvenih pitanja.

Osim formiranja Iskre, poslije MSU-a počinje i diskusija u sklopu kruga Delavsko-punkerske univerze o tome u kakvom obliku nastaviti s političkom djelatnošću. Format neformalnog univerziteta nije bio najpogodniji za daljnje širenje i tako je u drugoj polovici 2012. osnovana posebna interna radna grupa s ciljem da tijekom vremena preraste u politički pokret, dok bi DPU sačuvao svoju primarno teorijsko-edukacijsku djelatnost i dosadašnji opseg.

U to doba pada i bitna odluka o imenu kojim će se pokret služiti. U dijapazonu od “ljevice” do “komunista”, na kraju je odabrano ime antikapitalističkog pothvata koji se u historiji čovječanstva najviše približio zadanom cilju promjene sistema – socijalizma. Pridjev “demokratski” nije mu dodan iz apologetskih razloga distanciranja od staljinizma i drugih takozvanih totalitarnih epizoda, nego iz potpuno suprotnog razloga – prekida s čestim fenomenom nostalgije u Sloveniji, koja je ili potpuno apolitična ili vrlo naivna u svojim nazorima. Činjenica da u lokalnom prostoru nema autohtonog izvora u takvom je kontekstu postala argument u korist demokratskog socijalizma. Još bitniji razlog nije semantičke, nego konceptualne prirode: pridjev naglašava nužnost aktivne političke participacije svakog pojedinca, bez koje ne može biti promjene u pravcu socijalističkog društva.

Organizacijske kompetencije i iskustva stečena u DPU-u pokazali su se neprocjenjivima. Sve je – od logistike javnih događaja, preko pisanja izjava, do komunikacije s novinarima i javnošću, da utjecaj na sadržaj i ne spominjemo – teklo puno lakše zbog kontinuiteta rada u DPU-u. Osim toga, rad u pretežno volonterskoj organizaciji u velikoj se mjeri oslanja na rotiranje funkcija, nužnost kooperacije i osposobljavanje kroz rad. U takvim kolektivima odlučivanje uistinu postaje demokratski proces u kojemu se čuje i uvažava glas svih članova.

Sveslovenski ustanci

Tako su dočekani i Sveslovenski ustanci. Može se povući paralela s izbijanjem nezadovoljstva u drugim postsocijalističkim društvima, od Mađarske 2006., preko Češke, Slovačke i Rumunjske 2012., do Bugarske ove godine: ljudi su izlazili na ulice, vlade padale zbog realnog pogoršanja života nasuprot očekivanim eshatološkim posljedicama primanja među “normalne” zemlje zapadnih integracija. No bitna razlika između Slovenije i zemalja kao što su Mađarska i Slovačka jest izostanak krajnje desne političke opcije koja bi kapitalizirala nezadovoljstvo, kanalizirajući ga u nacionalizam i ksenofobiju. Bez obzira na sve retrospektivne uvide, demonstracije ovog tipa do prije godinu dana u Sloveniji su bile nepoznanica, i po obliku i po sadržaju. U nedavnoj slovenskoj prošlosti, ulogu jedinih stvarno progresivnih elemenata u društvu igrali su sindikati. Kada je 2005. konzervativna vlada u svom prvom punom mandatu predložila jedinstvenu stopu poreza, sindikati su usred mećave organizirali manifestaciju i izveli gotovo 40 000 ljudi na ulice. Dvije godine kasnije, taj se broj skoro udvostručio oko pitanja usklađivanja plaća s inflacijom. Nasuprot tome, 2012/2013. tisuće ljudi izlazi na ulice iz mjeseca u mjesec, što je kulminiralo Petim sveslovenskim ustankom u Ljubljani 8. veljače 2013., kada ih je protestiralo više od 20 000, bez neke centralne organizacije koja bi stajala iza njih.

S jedne strane, taj pluralizam i decentralizacija unijeli su element nepredvidljivosti i kreativnu performativnost u usporedbi sa strogo orkestriranom dramaturgijom sindikalnih manifestacija. S druge strane, sindikati su uvijek znali jasno definirati (čak kvantificirati, moglo bi se kazati) protiv čega se protestira, dok je sada svaki prosvjednik izašao na ulice iz svojih razloga i sa svojom interpretacijom. Pozitive strane takvog pluralizma ne bi trebalo precjenjivati. Ako išta, pokazalo se kakve posljedice imaju decenije degradacije javne političke artikulacije. Na razini kurioziteta našlo se tu svašta, od spontanog nacionalizma do spontanog autorasizma; od prokazivanja krize moralnih vrijednosti do histeričnog zahtijevanja (sic!) revolucije “i to odmah”; od jugonostalgije do proklinjanja bivše države jer je prekinula razvoj “normalnog kapitalizma” na Balkanu itd. Ali i bez anegdotalnih primjera može se ustvrditi da je pogotovo trop “nenormalnosti” duboko penetrirao u maštu ljudi.

Možda je ključna uloga kruga oko DPU-u i Iskre, koji je počeo organizirano izlaziti na proteste, bila u intervencijama protiv takvih dominantnih interpretacija. Zahvaljujući priličnoj pažnji koju je uspio osigurati u medijima, riječi “kapitalizam” i “neoliberalizam” dobile su pravo legitimne upotrebe u širem javnom diskursu. Istovremeno, na protestima se formirala još jedna grupa, Neposredna demokracija zdaj!, koja je počela artikulirano promovirati upotrebu direktne demokracije u politici i ekonomiji. Obje su se grupe, za razliku od antiinstitucionalističkog impulsa većine prosvjednika, slagale oko potrebe da se borba povede ne samo ispred nego i unutar institucija pred kojima se protestiralo. Prvi put u dvadeset godina o socijalizmu se počelo pričati kao o nečemu što je živo u sadašnjosti i što je moguće iznova promisliti.

Dok su protesti poslije veljače počeli gubiti na snazi i sve se više svoditi na fragmentirane grupe organizatora, koje su govorile u ime masa kojih na ulicama više nije bilo, DPU i Neposredna demokracija zdaj!, udruživši se u projekt stvaranja nove inicijative, traže pogodan trenutak za njezino javno lansiranje. Ta se prilika ukazala u ožujku 2013., kada je u povodu novog prijevoda prvog toma Marxova Kapitala organiziran dvodnevni događaj, popraćen izlaganjem britanskog ekonomista Michaela Robertsa u organizaciji DPU-a, Brechtovom predstavom i okruglim stolovima. Dva mjeseca kasnije, na novinarskoj konferenciji tijekom DPU-ove Prvomajske škole 2013., obznanjena je i uspostava same organizacije. Iniciativa za demokratični socializem napokon je rođena.

Slijedi bezbroj organizacijskih sastanaka, izjava za javnost i razgovora sa simpatizerima u svim krajevima zemlje – IDS se još uvijek gradi i širi. Ako internetske statistike išta znače, onda možemo zaključiti da njegove aktivnosti redovito prati nekoliko tisuća ljudi. A definitivno ga prati konzervativna politika i njezini mediji, koji već pola godine redovito napadaju ono što pogrešno interpretiraju isključivo kao jednostavan pokušaj rehabilitacije prošlosti. Prilično je redovito i IDS-ovo pojavljivanje u medijima, pri čemu treba reći da u posljednje vrijeme nije bilo događaja a da na njemu nisu sudjelovali pripadnici obaju spolova u podjednako važnim ulogama.

Mogućnost pristupanja IDS-u još uvijek nije neograničena. Cilj nije gomilanje glasova ili članarina, nego se proces pridruživanja rukovodi rezultatima iscrpnih razgovora s interesentima. Osim neke osnovne svjetonazorske srodnosti, prije svega traži se volja za aktivnim radom u sklopu svakodnevnog djelovanja Inicijative. Odavno to nisu više samo studenti i studentice, a svaki novi profil ljudi dodatno širi krug aktivnosti Inicijative. Kao što je to već godinama slučaj, još uvijek učimo jedni od drugih kako čitati zakone, kako se baviti dizajnom, kako shvatiti neku problematiku…

Program za društvenu transformaciju

U studenome 2013. nova prekretnica za pokret – javno predstavljanje programa IDS-a. Na programu se radilo od početka proljeća, u posebnim radnim grupama. Do kraja jeseni ideje u temeljnim područjima bile su dovoljno izbrušene da se s njima moglo izaći u javnost. Inicijativa za demokratski socijalizam tako je u studenome predstavila viziju društva koje će se rukovoditi demokratskom participacijom, kako pri donošenju ekonomskih odluka, od glasa zaposlenih u poduzećima do participativnog državnog proračuna, tako i pri donošenju političnih odluka, od nivoa lokalne zajednice do najširih javnih pitanja. Istovremeno, participacija nije samo vrijednost sama po sebi, nego putem kooperacije i nadzora predstavlja način kako izbjeći ponavljanje ekonomskih kriza poput sadašnje, kojom upravo plaćamo greške slijepe konkurencije u utrci prema dnu. Još dalekosežnije, za IDS demokratsko planiranje predstavlja neophodan uvjet nadilaženja kapitalističkih proizvodnih odnosa samih.

Treba naglasiti da Slovenija ima relativno dobru polaznu poziciju za implementaciju demokratsko-socijalističkih politika. Počevši od Ustava, u kojemu nije samo zapisano da je Slovenija demokratska i socijalna država te da u njoj vlast pripada narodu, nego i da uživanje imovine mora istovremeno ispunjavati ekonomsku, socijalnu i ekološku funkciju (član 67.), ali i da se ekonomska djelatnost ne smije provoditi u konfliktu s javnim interesima (član 74.). Zakon o sudjelovanju radnika u upravljanju poduzećima već sada predviđa pravo zaposlenih na informiranost i suodlučivanje. Referendumski zakon, iako mu je nedavno smanjen opseg primjene, još omogućava izvediv način direktnog utjecaja na zakonodavnu granu vlasti. A nipošto nije zanemariva ni činjenica da država, posredno ili neposredno, još drži među postsocijalističkim zemljama jedinstveno visok postotak vlasništva, kako u bankama tako i u većim tvrtkama, što smanjuje zavisnost od odluka donesenih izvan njezinog političkog suvereniteta i olakšava postizanje promjena u tim poduzećima.

S druge strane, potrebno je uzeti u obzir i ograničenja koja donosi članstvo u Europskoj i monetarnoj uniji, pogotovo za fiskalnu i monetarnu politiku. No trenutno je najveći prioritet zaustaviti val privatizacija, kojima vlada čini istu grešku koju su napravila doslovno sva ostala postsocijalistička društva dvadeset godina ranije. IDS-ov stav protiv privatizacija ne može se svesti na obranu statusa quo. Pod egidom obrane nacionalnog interesa u državnim je poduzećima sakriveno ništa manje nepravilnosti nego u privatnima. Nasuprot tome, IDS zagovara državno vlasništvo i javno preuzimanje poduzeća u krizi, prije svega zato što je to moguće iskoristiti kao polugu za poticanje promjena u njima samima.

Promjene bi išle u smjeru veće demokratizacije rukovođenja, počevši s politikom otvorenih knjiga i pravom na suodlučivanje o sastavu uprave poduzeća, a time posredno i o strateškoj orijentaciji poduzeća tijekom mandata određene uprave, koju bi zaposleni mogli i prijevremeno opozvati. Odluke na razini poduzeća, koje više ne bi bile podređene isključivo imperativu povećanja profita, nadopunjavala bi državna politika, obvezana na cilj pune i kvalitetne zaposlenosti, počevši sa skraćivanjem radnog vremena i sprečavanjem segmentacije tržišta rada s namjerom zaobilaženja socijalnih i radnih prava.

Kada se već socijaliziraju bankarski gubici, mogu se socijalizirati i same banke. S tim zaleđem, jača kontrola, šira koordinacija ekonomske aktivnosti i demokratizacija investicijske politike odlučivali bi o pravcima ekonomije u budućnosti.

Takvim nadzorom spriječile bi se odluke poput one o izgradnji šestog bloka termoelektrane Šoštanj, nepromišljene investicije koja je od početnih 600 milijuna eura nedavno premašila 1,5 milijardi. Usporedbe radi, to je skoro polovina potrebne dokapitalizacije banka u državnom vlasništvu. No razložno je bojati se da će pravu cijenu, u nekoj drugoj valuti, platiti tek buduće generacije.

Slovenija ima puno potencijala za korištenje obnovljivih izvora energije, pogotovo hidroenergetskog i (još prilično neistraženog) geotermalnog potencijala, na što bi se mogla nadovezati decentralizirana upotreba solarne energije, energije vjetra i biomase. Također, nikada nije sustavno podupirana energetski efikasna gradnja i obnova, niti se dovoljno ulagalo u pristupačan javni prijevoz s ciljem smanjenja udjela osobnog prijevoza i preusmjeravanja teretnog prometa na željeznice. Umjesto toga, desetljećima se pretjerano investiralo u višestruko preplaćene autoceste. Ekološki pristupi u svim tim sektorima mogli bi se bolje promovirati promjenom prioriteta kod subvencija i koncesija, dok bi oporezivanje postalo proporcionalno s obzirom na stupanj štete po okoliš.

I u poreznoj politici postoje neiskorištene rezerve. Primjerice, za početak treba vratiti progresivno oporezivanje prihoda od vlasništva kapitala, što je ukinuto u paketu s ukupno dva od pet poreznih razreda 2004/2005. Korak dalje bila bi integralna porezna shema, koja bi koordinirala porez na dobit, kapital, vlasništvo nekretnina i ostale neposredne poreze. Taj princip može se proširiti i na druge mehanizme preraspodjele društvenog bogatstva.

Naravno, rješenja za budućnost potrebno je tražiti na europskoj razini, što podrazumijeva i promjene u djelatnosti europskih institucija, počevši od jačanja kompetencija jedine grupe direktno izabranih poslanika, onih u Europskom parlamentu. Europska centralna banka mora se pak početi ponašati kao prava centralna banka, kojoj mora biti omogućeno da izdaje europske obveznice i pokriva državne dugove, te da poticanje izvlačenja vrijednosti s periferije Europe a u korist njezine jezgre zamijeni politikom u smjeru izjednačavanja tržišta rada i razina produktivnosti. No prije takvih tektonskih promjena potreban je zajednički nastup zaduženih država, koje bi počele vršiti pritisak u smjeru revizije, reprogramiranja i otpisa dugova.

Ništa na ovom provizornom popisu nije dramatično novo. Dosta je toga već postojalo, a ostalo je nadahnuto programima koji se ne svode na čekanje da radikalne društvene promjene dođu same od sebe. Zapravo, nije poželjno da ljudi samo polažu vjeru u program Inicijative za demokratski socijalizam, nego se trebaju pridružiti organiziranom radu kako bi do tih promjena došlo. Ma koliko dobro bio napisan, nijedan program ne može biti zamjena za aktivnost ljudi. Čitava priča proteklih nekoliko godina, u kojoj je IDS samo posljednja faza, nije ništa drugo nego sve širi i širi eksperiment društvene participacije.

* Dragan Nikčević je član Delavsko-punkerske univerze i Inicijative za demokratski socijalizam.