José Luís Peixoto

Portugal spada u zemlje Južne Europe koje su teško pogođene krizom. Za mlade, kriza je samo dodatno zaoštrila ionako prekarne uvjete egzistencije. Rezultat je sve snažniji val emigracije visokoobrazovanih, ali i drugih mladih radnika. Književnik José Luís Peixoto piše o melankoliji “novog”, “europskog” Portugala, u kojemu za njih nema mjesta

Lisabon. Kroz prozor iza mene ulazi sunce. Ispunilo je cijelu prostoriju, palo na ekran računala za kojim pišem. Pod tom svjetlošću, riječi se stapaju s bljedilom, jedna po jedna, kao da same doprinose svom propadanju.

U svakodnevnim razgovorima, sunce se spominje kao jedna od glavnih kvaliteta Portugala. Tijek razgovora uvijek je isti – ljudi vide isključivo negativnu stranu stvari i zaboravljaju vrijednost onoga što uzimaju zdravo za gotovo, najjednostavnijeg, ali na kraju i najvažnijeg, poput sunca.

Ovaj meteorološki argument javlja se gotovo uvijek kao odgovor na vijesti. Razgovor o suncu tako postaje bijeg, obrana. Portugalci su traumatizirani vijestima. Izmislili smo riječ saudade kako bismo mogli govoriti o posebnoj vrsti melankolije; morali smo pronaći izraz koji bi opisao neugodu koju osjećamo nakon gledanja televizijskih vijesti – loše raspoloženje.

Sunce postaje utjeha. Kada saznamo da se netko odselio u Ujedinjeno Kraljevstvo ili Švicarsku, često čujemo: “Kladim se da tamo nemaju ovakvo sunce.” Odgovor koji nam daje trenutak bezbrižnosti, kratak odmor. Zasad nitko ne vjeruje da će vlada uspjeti privatizirati sunce. Ali nikada se ne zna… Na Facebooku se mnogi žale na prvu zimu provedenu u zemlji u kojoj sniježi. Ponekad se i drugi, oni koji su se odselili u Rio de Janeiro, u komentarima žale na nesnosno ljeto s više od 30 stupnjeva. Ova opća globalizacija mogla bi se dopuniti komentarom bivšeg sveučilišnog kolege o temperaturama u Luandi.i Imamo dakle posla s korisnicima Facebooka koji su poslušali savjet premijera koji je prije dvije godine profesorima predložio da emigriraju u Brazil ili Angolu. Bilo da su pobjegli u topliju ili hladniju zemlju, svi su ponos sadašnjeg premijera, koji je u svim medijima iskazao veliko zadovoljstvo novim valom portugalske emigracije, kao i veliko oduševljenje razinom obrazovanja onih koji odlaze.

Takav pristup otkriva značajnu promjenu u pogledu nacionalnog identiteta. Sve do sada, “emigracija” je u Portugalu imala vrlo precizno značenje, puno simbolike. Ta se riječ odnosila prvenstveno na stotine tisuća ljudi koji su otišli 1960-ih i 1970-ih . Pritisnuti bijedom salazarističke diktature i kolonijalnim ratom, veći dio njih ilegalno je prelazio granice, a kada bi stigli u Francusku, osjećali bi se kao da su sletjeli na Mars. Budući da im je razina obrazovanja bila vrlo niska, muškarci su se zapošljavali na gradilištima, dok su žene radile u kućanstvima ili postajale pazikuće.

Ako treba odabrati datum, rekao bih da je ulazak u Europsku uniju 1986. bio trenutak u kojemu smo se počeli truditi izbrisati tu emigraciju iz predodžbe o zemlji. Ideja da više nismo taj Portugal mogla je zaživjeti zahvaljujući novcu iz Bruxellesa i manjoj ovisnosti o devizama iseljenika. Ona je ojačala osjećaje Portugalaca koji su ostali u zemlji prema njihovim sunarodnjacima u inozemstvu. Spekulirajući u domeni socijalne psihologije, rekao bih da se radilo o nekoj vrsti spoja zavisti i srama – zavist na automobilima i drugim svjetlucavim predmetima koji se izlažu za vrijeme praznika u kolovozu, sram zbog niske razine obrazovanja i onoga što to govori o njima. U biti, sram od samoga sebe – osjećaj koji mnogi Portugalci trpe i hrane.

Nakon dva desetljeća odbacivanja i obezvređivanja, pohvale premijera znače da je današnja emigracija bitno drugačija od nekadašnje. Nema brkanja s tom neugodnom prošlošću. Nova emigracija bi, sve u svemu, trebala biti čak i izvor ponosa.

Bez sumnje, stvarnost je danas bitno drugačija od one 1960-ih i 1970-ih. Novine, radio i televizija prenijeli su izjave premijera, kao i kritike koje su one pokrenule. U redakcijama, velik broj tih informacija obrađivali su pripravnici. Mladi ljudi s diplomom kojima je to, vrlo vjerojatno, drugi ili treći staž – u tom sektoru, kao i u brojnim drugima, gotovo svi radnici do 30 godina su pripravnici. Oni ne primaju nikakvu naknadu, ali se nadaju sklapanju ugovora o radu. Pritom zaboravljaju da bi pod ugovorom trebali primati plaću. No kako kandidata za stažiranje ne manjka, ostaje osjećaj da stažiranje bez plaće uopće nije tako loše. Barem imate što odgovoriti kada vas pitaju čime se bavite.

Nadalje, kada odrađujete staž u novinama, barem se ne javljate na telefon u call centru niti poslužujete mušterije odjeveni u uniformu lanca restorana brze hrane. U sadašnjem kontekstu, nakon završenog preddiplomskog ili čak diplomskog studija, besplatno obavljati posao koji nitko drugi ne želi smatra se dobrom prilikom i sasvim dostojanstvenom sudbinom.

Sitnice poput sunca pomažu podnositi loše raspoloženje nakon vijesti. Nije lako. Oluja loših vijesti ne prestaje. Povlačenje paralele s meteorologijom prizvalo bi sliku zime koja će trajati godinama, bez prestanka. Ponekad, reportaža nastoji prosječnom građaninu objasniti određene ekonomske koncepte. Pomoću dijagrama u boji analiziramo dug, podsjećamo na određene brojke, poput milijardi eura koje je vlada već potrošila na banke.

Ima onih koji pažljivo slušaju i osjećaju kako se njihova ogorčenost pretvara u nemoć. Milijarde eura teško padaju onima koji gledaju televiziju iz naslonjača u svojoj dnevnoj sobi. A ima i onih koji više ni ne slušaju. “Kriza”, “štednja” – riječi koje nisu ništa drugo doli pozadinska buka.

Svaki dan izlaze nove brojke koje iznova donose te izraze: “kriza”, “štednja”. Nedavno smo dobili i nove brojke o emigraciji. Službeni i neosporni podaci, koje je potvrdio Državni zavod za statistiku. Ta tijela, kao što je poznato, uvijek malo kasne, tako da su tek sada iznijeli brojke za 2011. Znanost o statistici pokazala je dakle ono što je u javnosti odavno poznato – emigracija je porasla za 85 posto u odnosu na prethodnu godinu. Većina tih iseljenika bila je u dobi od 25 do 29 godina, ali među njima je bilo i mnogo djece i adolescenata. Broj diplomiranih koji odlaze porastao je za 49,5 posto između 2009. i 2011. godine. Brojka 49,5 posto – kao kada se prilikom promocije proizvoda njegova cijena postavi na 99,50 eura kako bi djelovala nižom.

Brojke. Svi su već znali da u Portugalu nema mjesta za većinu onih koji su nedavno diplomirali. Počevši od samih studenata koji dobivaju ocjene na ispitima iz područja koja će, po svemu sudeći, biti odsutna u njihovu svakodnevnom radu. Ako vole književnost i imaju sreće, možda će jednog dana slagati knjige u lancu knjižara. Ako vole modu i imaju sreće, završit će možda dijeleći brojeve na ulazu u kabine za isprobavanje u dućanima odjećom. Unatoč svemu, kažu da u Brazilu ima dobrih prilika za arhitekte. I da u Njemačkoj trebaju medicinske sestre – plaća je dobra, a nudi se čak i tečaj njemačkog.

U nekim trenucima pokušali smo tu situaciju pretvoriti u generacijski sukob, što je bilo glupo. Ponašali smo se prema tim mladima kao prema “razmaženoj djeci”. Opisivali smo poteškoće prethodnih generacija i nastojali usporediti prepreke s kojima smo se i jedni i drugi morali suočiti. Stari pričaju kako je u njihovo vrijeme bilo gore. Mladi po zidovima pišu kako je sada gore. Nismo došli ni do kakvog zaključka. U toj raspravi, najstariji, koji izbliza promatraju i dijele poteškoće svoje vlastite djece i unučadi, nisu rekli ni riječi. Šute i najmlađi, koji osjećaju krivnju zbog toga što predstavljaju teret svojim roditeljima, bakama i djedovima. Niti jedna generacija nije prošla neoštećeno.

Neke stvari treba pojasniti. Prošloga rujna, more od nekoliko tisuća ljudi preplavio je ulice najvažnijih gradova u zemlji. Ove je godine u ožujku Portugal doživio najveće prosvjede nakon revolucije 1974. godine. Masa je imala potrebu govoriti, kao da se dosad gušila, a sada je prodisala putem riječi. Svaki pojedinac u njoj imao je potrebu nešto reći. Facebook više nije bio dovoljan. Zato je svatko ponio transparent koji je sam napravio. Često s uvredama – maksimalan izraz frustracije pustim i neplodnim naklapanjima u medijima. Nasuprot svim tim dobro artikuliranim argumentima iznesene su, bez oklijevanja, jednostavne uvrede – lopovi.

Te su uvrede plod vrlo dubokog gnjeva koji se gomilao proteklih godina, plod ove litanije vijesti i osjećaja lošeg raspoloženja koji vas svakodnevno preplavljuje i jača, osjećaja da bi se stanje moglo pogoršati i da vjerojatno hoće.

Zato treba nešto poduzeti. Možda otići u London, dijeliti sobu s prijateljem, raditi u nekom baru. Možda otići u Luxembourg, privremeno živjeti s rodbinom svoje zaručnice, raditi u tvornici ili na gradilištu, kao iseljenici 1960-ih. Unatoč podacima koji potvrđuju da se sadašnji val emigracije sastoji, prije svega, od visoko kvalificiranih radnika, istina je da on uključuje i slabo kvalificirane ljude te one koji u inozemstvu na kraju prihvaćaju poslove daleko ispod razine svojih kvalifikacija.

Izazovi s kojima se susreću mladim Portugalcima nisu uvijek jasni. Glavni razlog njihovih poteškoća leži u činjenici da ih je mnogo i da svatko od njih vjeruje u svoju vlastitu ambiciju. Rijetki su oni među njima koji su sanjali o repetitivnom, slabo motivirajućem, loše plaćenom i nestabilnom poslu. Profesionalna stabilnost za mlade do 30 godina trenutno znači ugovor na šest mjeseci. Svi ostali osuđeni su na nezaposlenost i socijalnu pomoć.

Neću iznositi postotke, dosta mi je postotaka, kao i gotovo svima u ovoj zemlji. Govorim o mladima do 30 godina, ali jednako tako mogao bih govoriti i o prethodnoj generaciji. Nestabilnost je jednaka.

Ponekad čujem kako se govori da bi svi bolje podnijeli ovu situaciju da nismo nekoć bili u prilici zamišljati i neku drugu budućnost, da nismo godinama vjerovali da ćemo postati dizajneri ili profesori filozofije. Kakvo tužno razmišljanje. Možemo li “životom” nazvati protok vremena lišen snova, želja i ambicije?

Vrlo neizravno, premijer je u pravu barem u pogledu jedne stvari. Kao Portugalci, moramo biti ponosni na svoje sugrađane koji traže bolji život izvan zemlje. Oni na taj način pokazuju hrabrost i one vrline koje spadaju među naše najbolje odlike. Ali dodao bih da jednako poštovanje dugujemo i onima koji su otišli 1960-ih i 1970-ih. Tom su odlukom pokazali iste te vrline. Znam o čemu govorim – ponosan sam sin zidara i sobarice iz predgrađa Pariza.

Portugal je ostarjela zemlja koja podupire odlazak svojih mladih. Kroz prozor iza mene ulazi sunce. Ispunjava cijelu prostoriju u kojoj se nalazim. Riječi se, kao i cijela zemlja, iscrpljuju pod tom svjetlošću. Ima trenutaka u kojima se čini da čak i riječi žele odustati. I osjećamo se poraženima od nečega što nikada nismo upoznali. Tome dodajemo lice koje smo zamislili u svom vlastitom strahu. Nešto treba poduzeti. Nešto treba poduzeti u ovoj zemlji. Blagost portugalskog sunca je utjeha, ali nije dovoljna da nadoknadi svu nadu koja nam nedostaje.

S francuskog prevela: Andrea Rudan

* José Luís Peixoto je književnik.

i Vidi Augusta Conchiglia, “L’Angola au secours du Portugal”, Le Monde diplomatique, svibanj 2012.