Martine Bulard

Zaoštravanju odnosa između SAD-a i Sjeverne Koreje zasad se ne nazire kraj. Režim u Pjongjangu u svojim nuklearnim kapacitetima vidi jedino jamstvo samoodržanja i ključnu polugu u sukobima s Bijelom kućom i njezinim regionalnim saveznicima. Ratnohuškačke izjave Donalda Trumpa samo su dodatno učvrstile Kim Jong-una u uvjerenju da ga samo atomska bomba može zaštititi od strane intervencije

Nuklearni duh izišao je iz boce. Može li ga se tamo vratiti? Iako se testiranje prvog nuklearnog projektila u Demokratskoj Narodnoj Republici Koreji (DNRK) dogodilo još 1993. godine, Kim Jong-un je frenetično ubrzao ritam: deset lansiranja balističkih projektila srednjeg i međukontinentalnog dometa u dvadeset mjeseci i tri potvrđena nuklearna pokusa. To je praćeno televizijskim prijenosom spektakularnog vojnog defilea garniranog projektilima i tenkovima (17. travnja) te ratobornim hvalisanjem i prijetnjama moćnika iz Pjongjanga da će američke gradove “pretvoriti u prah i pepeo”, jednako kao i Guan, otok usred Pacifika na kojem su smješteni američki avioni. Projektil koji je lansiran 14. rujna preletio je 3700 kilometara prije nego što se srušio u ocean, što pokazuje da taj otok, smješten oko 3400 kilometara od sjevernokorejskog glavnog grada, više nije izvan dometa. Ovoga puta azijski dr. Strangelove ipak nije ispalio u tom smjeru; jedino su Japanci, koji su čuli reski zvuk sirena što su signalizirale da projektil nadlijeće njihov teritorij, bili izloženi opasnosti u slučaju neke nepredviđene pogreške.

Na provokacije Kim Jong-una Donald Trump je odgovorio žestokom paljbom tvitova. Američki predsjednik je Pjongjangu obećao “vatru i bijes kakve svijet nije vidio” (8. kolovoza); Pekingu, kojeg smatra odveć popustljivim prema Koreji, zaprijetio je da će prekinuti trgovinske veze jer “oni koji posluju [sa Sjevernom Korejom], ne mogu više poslovati s nama” (3. rujna); Seulu je dao do znanja kako strategija “popuštanja” novoizabranog predsjednika Moon Jae-ina “ne vodi nikamo” (3. rujna).

Prošlo je vrijeme kada je aktualni stanovnik Bijele kuće uvjeravao da je “spreman susresti se s Kimom kada se za to stvore uvjeti”.1 Demonstracija vojne moći u Pjongjangu i vošingtonski ratni huškači okončali su period Trumpove sklonosti dijalogu. Umjesto da svoj govor u UN-u 19. rujna iskoristi za smirivanje strasti, zaprijetio je Sjevernoj Koreji “potpunim uništenjem” ukoliko napadne teritorije SAD-a ili njegovih saveznika. Sjevernokorejski ministar vanjskih poslova Ri Yong-ho odgovorio je prijetnjom da bi njegova zemlja mogla testirati H-bombu, što bi mogla biti “najsnažnija detonacija u Pacifiku ikada”. Pentagon i američki stručnjaci proučavaju ratne scenarije: totalnog ili djelomičnog, preventivnog ili obrambenog rata, pa čak i ciljani atentat na sjevernokorejskog vlastodršca, iako priznaju da su “sve opcije loše”.2

Francuska također ima zagovaratelje ratnog rješenja. “Po pitanju Sjeverne Koreje, vojna opcija je najmanje rizična”, uvjerava dužnosnica azijske podružnice Fondacije za strateško istraživanje Valérie Niquet na jednoj tribini.3 Ipak, dvadeset i pet milijuna osoba koje žive u Seulskoj regiji, manje od 60 kilometara od sjevernokorejske granice, teško da bi se složilo s njom. Čak i Steve Bannon, bivši strateški savjetnik američkog predsjednika, kojeg nipošto ne bismo mogli okarakterizirati kao sentimentalnog pacifista, smatra da “vojno rješenje nije opcija”.4

Pozicija južne polovice

Osim nekoliko naročito tvrdokornih konzervativaca, velika većina Južnokorejaca odveć je svjesna mogućih pogubnih posljedica da bi se zalagala za vojnu opciju. Moon Jae-in jest prihvatio upotrebu američkog proturaketnog sustava THAAD, koji je bio zamrznuo odmah pošto je došao na čelo države, 10. svibnja ove godine. No zahtijevao je od američkog predsjednika da ne odlučuje ni o čemu “bez konzultacija” sa Seulom (što je najmanje što ovaj može učiniti). Osim toga, prema jednom od čelnika ministarstva za ujedinjenje, planira dostaviti Sjevernoj Koreji “humanitarnu pomoć u iznosu od 8 milijuna dolara, preko međunarodnih organizacija kao što su UNICEF i Svjetski program za hranu”.5 Predsjednik djeluje prema onomu što on naziva “dvostrukim putem” – putem pritisaka i dijaloga – ali prihvaćajući američku viziju, lišava se svake vjerodostojnosti.

“Predsjednik Moon zauzeo je mjesto vozača, ali vozilo je pogrešno”, rječito nam objašnjava profesor Park Sun-song s Instituta za sjevernokorejske studije pri sveučilištu Dongguk u Seulu. Ustvari, upravo “na Washington treba vršiti pritisak”, kako bi napustio svoju politiku sve ili ništa. Jer bezuvjetnu predaju od sjevernokorejskog vlastodršca zasigurno neće dobiti, a napetosti se mogu riješiti mirnim putem jedino ako im se razumiju uzroci.

Iako to može zvučati paradoksalno, Pjongjang se ne plaši Seula, nego SAD-a. Sjevernokorejski vođe smatraju da je SAD u stanju napasti njihovu zemlju kako bi smijenio režim koji javno nazivaju “odmetničkim”. Nuklearni program im stoga izgleda kao jedino moguće osiguranje – oružje slaboga protiv svjetskog vojnog giganta. Sa svojom zastrašujućom vojnom snagom, Amerikanci su uništili Irak unatoč UN-u. Nasuprot tome, s Iranom su bili prisiljeni pregovarati upravo oko pitanja nuklearnog naoružanja. Libija se, s druge strane, 2003. godine odrekla nuklearnog programa u zamjenu za obećanje da će biti poštovana od strane zapadnih zemalja. “Vidjeli smo kako je to završilo; znamo koliko vrijede takva obećanja”, uvjerava nas sjevernokorejski sugovornik koji je želio ostati anoniman. “Nismo napravili sve dosadašnje žrtve da bismo tako završili”. Slijeđenje libijskog puta ne dolazi u obzir.

Zaista, problem nuklearizacije nije se pojavio tek sa zadnjim potomkom dinastije Kim. Kako ističe američki povjesničar Bruce Cumings,6 “često se zaboravlja da je SAD 1958. godine prvi postavio nuklearno oružje na korejski poluotok” – dakle pet godina nakon bespoštednog rata između Sjevera i Juga, manje od 15 godina nakon bombardiranja Hirošime i Nagasakija. Tada je započeta utrka. Diskretno i uz sovjetsku podršku, DNRK se opskrbljuje nužnom tehnologijom, u isto vrijeme potpisujući Ugovor o neširenju nuklearnog oružja 1985. godine. Propast SSSR-a, bliskog saveznika režima, uvjerio ih je da stvar moraju uzeti u svoje ruke. Nakon što je George H. Bush odbio prijedlog Kim Il-sunga, djeda aktualnog vođe, o otvaranju razgovora s ciljem postizanja dogovora o uvjetima održivog mira i pakta o nenapadanju, Sjeverna Koreja 1993. ispaljuje svoj prvi projektil.7

Iako inicijalno spreman na sukob s Pjongjangom, tadašnji američki predsjednik Bill Clinton 1994. zaključuje okvirni sporazum čiji rezultati nisu beznačajni: zaustavljanje reaktora u Jongbjonu, tada zapečaćenog, nadzor nad postrojenjima, stvaranje konzorcija u kojem će participirati obje Koreje, SAD, Japan i EU čija je zadaća bila izgradnja dvije nuklearne centrale s lakovodnim reaktorima namijenjene za proizvodnju struje za kojom ova zemlja ima potrebu, pomoć u hrani i nafti, nastavak pregovora za normalizaciju odnosa. No razgovori nikad neće otići dalje od toga. Kada je u travnju 1997. godine Pjongjang zatražio da ga prime u Azijsku banku za razvoj kako bi financirao svoj ekonomski rast, Washington i Tokio su uložili veto. “Tek što se DNRK počeo otvarati, našao se izoliran i ugušen međunarodnim sankcijama”, pisao je novinar Philippe Pons.8 Električne centrale nikada neće proraditi. George W. Bush (sin), koji je došao na vlast 2001. godine, nakon niza manipulacija (navodna curenja informacija koje će se pokazati kao fabricirane9) zatvara sva vrata.

Američki konzervativci tada su bili uvjereni da će se režim, lišen sovjetske pomoći i izložen smrtnom izgladnjivanju, urušiti pod sankcijama – no računica se pokazala lošom. Opijeno još izraženijim nacionalizmom, sjevernokorejsko stanovništvo staje uz svoje vođe, koje uz fanfare najavljuju povratak na nuklearnu scenu. DNRK se povlači iz sporazuma o neširenju nuklearnog oružna 2003. godine, odbijajući bilo kakvu kontrolu inspekcije Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Tri godine kasnije izvode svoj prvi podzemni pokus, čime je napravljen odlučujući korak prema bombi. Prvi ciklus “pregovora šestorice” (dvije Koreje, SAD, Japan, Rusija, Kina), koji je inicirao tada po prvi puta aktivno uključeni Peking, okončao se neuspjehom. Kineski vođe pokrenut će i drugi ciklus koji će u veljači 2007. godine rezultirati zaustavljanjem centrale u Jongbjonu i povratkom inspektora IAEA, u razmjenu za opskrbu naftom i (djelomičnu) suspenziju sankcija. Još jednom se Busheva administracija pokazala nepopustljivom: odbili su prihvatiti Sjevernu Koreju kao suradnika i olakšati embargo. Ova pak ponavlja svoje nuklearne prijetnje i izvodi drugi podzemni pokus (u svibnju 2009.), otvarajući novo razdoblje tenzija čiji će ishod 2012. godine biti novi sporazum (razmjena hrane za suspenziju ispaljivanja projektila), jednako fragilan kao i svi prethodni. Nastavak je dobro poznat. U svakoj etapi, sjevernokorejski vođe povećavaju ulog.

Odnosi s Kinom

Od 1993. godine usvojeno je ne manje od 12 rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a o Sjevernoj Koreji. Suprotno uvriježenom mišljenju, Kina je glasala za svaku osim one iz 1993. (kada je bila suzdržana). No to ne znači da je revno provodila sankcije: dokaz je stalni rast vrijednosti trgovinske razmjene između dvije zemlje, koji je porastao sa 3,46 milijardi dolara 2010. na 6,53 milijarde 2013., uz blagi pad 2015. (6,05 milijardi dolara). Od sredine veljače, obustavljena je kupovina uglja, kao i tekstila i ribe. Kineske vlasti su ipak odbile sasvim zavrnuti slavinu nafte, kako je zahtijevao Trump.

Jedinstven odnos između Pjongjanga i Pekinga, koji je branio svojeg susjeda u Korejskom ratu (1950-1953.) uz vrtoglavu cijenu od najmanje milijun mrtvih, odnos je istodobnog srdačnog razumijevanja i jedva prikrivenog zazora. Pjongjang je igrao čas uz Sovjetski savez, čas uz Kinu kako se ne bi morao odreći svoje neovisnosti. Danas Kim Jong-un računa samo na sebe. Otkako su došli na vlast (Kim Jong-un 2011., a Xi Jinping 2013. godine), dva se državna lidera niti jednom nisu susrela – što je presedan u povijesti te dvije zemlje. Štoviše, sjevernokorejski vođa iz svoje je okoline eliminirao sve one koji su osumnjičeni kao kineski simpatizeri. Među njima i svog ujaka, Jang Song-thaeka, koji je figurirao kao drugi čovjek režima prije nego je spektakularno uhićen i smaknut 2013. godine, što dovoljno govori o tome kako kineska sredstva pritiska imaju puno manje uporišta u realnosti no što se misli.

Pitanje odnosa s tim nezgodnim susjedom, koje je do jučer bilo tabu u kineskoj javnoj sferi, sada postaje predmet diskusija. Zhang Liangui, profesor centralne škole Komunističke partije, neuvijeno kaže: “Sankcije koje provodi Kina nisu ni snažne ni koherentne. Za sada su neučinkovite i preslabe”.10 Rijetke su takve kritike od intelektualaca njegova ranga. Drugi pak, poput profesora Shi Yinhonga, s narodnog sveučilišta (Renmin) u Pekingu, smatraju da “pod američkim pritiskom, Kina čini sve više ustupaka… dotle da gubi svaki prostor za političko manevriranje”. Pred XIX. Kongres Komunističke partije Kine, koji je započeo 18. listopada, Xi Jinping je navigirao s izrazitim oprezom. Tako kineski dnevni list Global Times, vrlo blizak službenom Pekingu, nije propustio podsjetiti da iako se “Kina i SAD slažu po pitanju denuklearizacije poluotoka, razilaze se oko načina na koji treba postići taj cilj. Washington vjeruje da se kriza može razriješiti nametanjem snažnijih ekonomskih sankcija (…). Peking smatra da se to može postići jedino razgovorima”.11 Nisu propustili ni podsjetiti na kinesku ideju “suspenzije za suspenziju” – zamrzavanje nuklearnih i balističkih aktivnosti u zamjenu za zamrzavanje zajedničkih američko-južnokorejskih manevara. Taj je prijedlog zasad ostao bez odjeka.

Kako rezimira ruski predsjednik Vladimir Putin, “Sjevernokorejci će radije jesti travu” nego što će napustiti svoj nuklearni program. Manje prisutna u DNRK nego što je Kina, susjedna Rusija također je uznemirena zbog nuklearizacije poluotoka i odbija svako “gušenje” Pjongjanga koje bi ga dovelo do implozije.12 Ona zahtijeva otvaranje “direktnih razgovora” sa sjevernokorejskim vođama. Takva je također pozicija francuskog predsjednika Emmanuela Macrona.13 Međutim, Francuska je uz Estoniju jedina europska zemlja koja nije priznala DNRK i zbog toga nije u poziciji da utječe na rješenja. Kako izaći iz te slijepe ulice?

Bilo da zbog toga žalimo ili ne, DNRK se pridružila zatvorenom krugu nuklearnih sila. Kao svojedobno Pakistan i Indija. Iako Indija nije potpisnica sporazuma o neširenju, SAD i druge nuklearne nacije su je ipak legitimirale te ukinule sankcije protiv nje. Pakistan nije uživao takav povlašteni tretman. Neujednačenost tih odluka nikako ne ulijeva povjerenje u iskrene namjere apologeta razoružanja. Uostalom, slabost sporazuma je upravo u tome što pet zemalja ima privilegiju nametati drugima ono što same odbijaju učiniti. Odatle proizlazi važnost sporazuma o zabrani nuklearnog oružja, koji je 7. srpnja ove godine usvojen u Ujedinjenim nacijama, a koji nalaže kontroliranu demontažu arsenala svim državama.

U međuvremenu, Pjongjang će raspolagati nuklearnim naoružanjem kao sredstvom za odvraćanje od eventualnih napada. Umjesto da se njegovo demontiranje smatra preduvjetom za razgovore, bolje bi bilo otpočeti strateški dijalog koji u isto vrijeme podrazumijeva priznavanje režima, čime bi ga se konačno oslobodilo statusa izopćenika, sporazum o trajnom miru, dogovor o nenapadanju i uzajamno razoružavanje. Valja pogledati istini u oči: sjevernokorejska nuklearna snaga uzdrmava azijski poredak. Tokio, koji je trenutno pod američkim kišobranom, mogao bi se opskrbiti vlastitom bombom, baš kao i Seul. Treba dakle razmišljati i djelovati na drugačiji način kako bi se izbjegla munjevita nuklearizacija regije.

Zapravo, smatra Lee Heajong, profesor političkih znanosti i međunarodnih odnosa na sveučilištu Chung-Ang u Seulu, “ako se ograničimo samo na pitanje Sjeverne Koreje, nema rješenja. U pitanju je mir u regiji koja je prošla kroz japansku okupaciju, [građanski rat] na poluotoku, stacioniranje američkih trupa” i koja je ostala zamrznuta u hladnoratovskom statusu quo. Treba pronaći puteve ka uspostavi “uravnoteženog suživota između dvije neovisne Koreje, Japana i Kine, te odrediti važnost i ulogu američkog prisustva”. A to se neće riješiti raketnom paljbom.

S francuskog prevela: Milena Ostojić


1 Margaret Talev i Jennifer Jacobs, “Trump says he’d meet with Kim Jong-un under right circumstances”, Bloomberg News, 1. svibnja 2017.
2 Marc Bowden, “Here’s how to deal with North Korea. It’s not going to be pretty”, The Atlantic, srpanj-kolovoz 2017.
3 Le Monde, 6. rujna 2017.
4 Rubert Kuttner, “Steve Bannon, unrepentant”, The American Prospect, New York, 16. kolovoza 2017.
5 NK News, Seul, 14. rujna 2017.
6 Bruce Cumings, “A murderous history of Korea”, London Review of Books, 18. svibnja 2017.
7 Vidi izjave bivšeg južnokorejskog ministra za ujedinjenje u “La réunification de la Corée aura-t-elle lieu”, Le Monde diplomatique, siječanj 2016.
8 Philippe Pons, Corée du Nord. Un État-guérilla en mutation, Gallimard, Pariz, 2016.
9 Ibid.
10 Financial Times, London, 6. rujna 2017.
11 Urednički komentar, 14. rujna 2017.
12 Andrei Lankov, “Why Russia may use its veto power on new North Korea sanctions”, NK News, 10. rujna 2017.
13 Agence France-Presse, 15. rujna 2017.