Serge Halimi

Svašta se može reći ili napisati o SAD-u. U manje od šest mjeseci, ova zemlja je prešla iz statusa uskrslog feniksa (ekonomski oporavak, energetska neovisnost, dominacija informatičkih multinacionalnih kompanija, uskrsnuće automobilske industrije) do statusa carstva u silaznoj putanji, oslabljena neodlučnim ponašanjem svog predsjednika.i

Sada su razglabanja na temu američke nemoći postalo prava mala industrija. U slučaju Sirije, predsjednika Baracka Obamu optužuju da je zapravo naškodio vjerodostojnosti svoje zemlje time što je propustio pokrenuti još jednu u nizu vojnih operacija protiv neke arapske države, kojoj su se ostrašćeno nadali i službeni Pariz i cijeli niz “briljantnih” stratega (vidi članak Oliviera Zajeca).ii Riječ koju ponavljaju svi ti papagaji jest kredibilitet.

Pa hajde da pobliže razmotrimo problem kredibiliteta. Na pokretanje Vijetnamskog rata John Kennedy i Lyndon Johnson odlučili su se pod izgovorom da žele spriječiti pad još jednog “domina” u ruke sovjetskih ili kineskih komunista. Za Sjedinjene Američke Države bilo je to dakle pitanje kredibiliteta. Dva milijuna Indokineza je izginulo. Četiri godine nakon poraza Washingtona, Peking i Hanoi vojno su se sukobili…

Rat u Iraku, koji je pokrenuo George W. Bush, imao je kazniti režim koji je optužen da zajedno s Iranom i Sjevernom Korejom pripada “osovini Zla”. Za SAD bilo je to dakle pitanje kredibiliteta. Danas je Irak uništen, a vlast koju je američka vojska postavila u Bagdadu nikada nije bila bliža Teheranu.

“Nisam protiv svih ratova, ali suprotstavljam se glupim ratovima”, pojasnio je u listopadu 2002. mladi senator Barack Obama, neprijateljski raspoložen prema iračkim ambicijama svoje zemlje. No kada je izabran za predsjednika, ipak je ustrajno intenzivirao “glupi rat” u Afganistanu, sve dok se nije bio prisiljen povući.

U slučaju Sirije, ratni huškači su zahtijevali da zauzme čvrst stav. To je značilo istovremeno prekršiti međunarodno pravo pribjegavajući sili bez ovlaštenja Vijeća sigurnosti; zanemariti mišljenje Kongresa; potpuno zaobići mišljenje Kongresa ukoliko je u suprotnosti s htijenjima Bijele kuće; konačno, pokrenuti vojnu operaciju uz potporu izrazito smanjenog broja saveznika u odnosu na “koaliciju voljnih” predsjednika Busha 2003. godine. Štoviše, predsjednik SAD-a bio je pozvan upustiti se u ovu avanturu protiv volje većine svojih sunarodnjaka, od kojih su se neki plašili da američka vojska u Siriji ne postane “zrakoplovstvo Al-Kaide”.iii

Obama je isprva oklijevao. Potom je, izgleda, ipak zaključio da će njegov kredibilitet bez većih poteškoća preživjeti odbijanje da se upusti u još jedan “glupi rat” na Bliskom istoku.

S francuskog prevela: Milena Ostojić

i Vidi “Malaise à Washington. En 1952, déjà”, Le Monde diplomatique, studeni 2008. U “Les États-Unis saisis par le polycentrisme” (L’Atlas du Monde diplomatique, 2012.)Benoît Bréville analizira repetitivni karakter teme američkog pada.

ii Vidi također Mathias Reymond, “Conflit en Syrie: les éditocrates s’habillent en kaki”, Acrimed, 23. rujna 2013.

iii Prema izrazu Dennisa Kucinicha, bivšeg zastupnika ljevice u američkoj državi Ohio.