Johan Söderberg

Razvoj tehnologije 3D printanja obećava obistiniti tehno-utopijski scenarij univerzalne “tvornice” u svačijem kućanstvu. No kada se ti potencijali stave u kontekst povijesnih učinaka tehnoloških inovacija na radni proces i položaj rada u društvu, slika postaje bitno složenija. Hoće li tehnologija 3D printanja značiti demokratizaciju sredstava za proizvodnju ili daljnju degradaciju radništva, ovisit će o društvenim silama koje će odrediti budućnost njezine upotrebe

Jedna od mnogih atrakcija njujorškog Sajmamakera1 (Maker Faire)2011. godine bilo je “Print-selo”. Okupilo je dvadesetak štandova koji su predstavili čuveni Rep-rap 3D printer i njegove brojne varijante. Uz “Print-selo” nalazio se i mnogo veći paviljon. Osim dviju tvrtki orijentiranih na plasiranje 3D printanja u kućanstva, paviljon je ugostio i nekoliko izložbi naprednih CNC (computer numerical control) strojeva. Jedan štand je naročito upadao u oči. Nad njim je visio veliki crveno-bijelo-plavi natpis s apelom upućenim prolaznicima: “Neka bude proizvedeno u Americi”. Instalaciju su postavili udruženje američkih proizvođača i sindikat metalaca. Posjetitelje se pozivalo da spase radna mjesta u zemlji kupnjom američkih proizvoda. U kabini je stajala žena koja je dijelila bedževe s istom porukom. Prišao sam joj s pitanjem i bio nagrađen zanimljivim odgovorom. Gotovo se crveneći, priznala mi je: “Da, ona misli da je ironično da se, od svih mjesta, zatekla baš u ovom paviljonu.” Strojevi izloženi na štandu pokraj njezinog potomci su tehnologije koja je nedvojbeno uvelikepridonijela propasti tvorničkih radnih mjesta.

Laserski rezači, 3D printeri i CNC strojevi za graviranje temelje se na istom tehničkom principu: pokreti stroja vođeni su pomoću softverskih uputa. Povijest ovog principa dokumentirao je David Noble u svom utjecajnom radu Forces of Production (Proizvodne snage). Strojevi s numeričkim upravljanjem (N/C), koji će kasnije postati računalno numerički upravljani (CNC) strojevi, nastali su u kontekstu Hladnog rata i industrijskih sukoba. Ranu fazu razvoja financirali su poduzetnici s područja vojne industrije. Ne samo da je ova tehnologija smatrana ključnom u borbi protiv komunizma u inozemstvu, nego je imala poslužiti i za razoružavanje unutarnjeg neprijatelja – militantnih sindikata. Pregovaračka moć sindikata počivala je u velikoj mjeri na monopolu na znanje radnika u proizvodnji. Potrebu za kodificiranjem tog znanja, tako da ga se može staviti pod kontrolu menadžera, Frederick Taylor razložio je već mnogo godina ranije, a N/C strojevi obećavali su konačno ostvarenje tog cilja. Ako bi pokretima stroja mogla upravljati izbušena kartica – tadašnji softver – tada znanje onih koji njime rukuju ne bi više bilo potrebno. Tako se rodila nada da bi procesom proizvodnje jednoga dana mogli upravljati radnici koji iziskuju malo ili nimalo obuke. Krajnji cilj bila je potpuno automatizirana tvornica bez ijednog radnika. Nije potrebno naglasiti da je za razvijanje N/C strojeva postojala logička podloga koja je nadilazila motiv napada na sindikate. Jedan od motiva bilo je povećanje proizvodnje, drugi – ostvarenje tehno-utopijskih snova. Povjesničari tehnologije i industrijski sociolozi vodili su mnoge rasprave o pitanju do koje su se mjere vizije menadžera i inženjera s vremenom ispunile. Empirijske studije su pokazale da su učinci ove tehnologije ovisili o cijelom nizu faktora, kao što su različite nacionalne političke kulture, sindikalne strategije, tržišta rada itd. Ipak, proturadničke namjere iza razvoja ove tehnologije dobro su dokumentirane i povjesničari ih ne osporavaju (Noble, 1986.; Scranton, 2009.).

“Potisnuto sjećanje” na povijest radničkih borbi

Moja teza je da ovaj aspekt sindikalne povijesti predstavlja “potisnuto sjećanje” među makerima. Kao što se može i očekivati, ovo sjećanje na površinu izbija samo u iskrivljenim, neosviještenim i traumatiziranim oblicima. Simbol toga je estetsko ulaganje u napuštene industrijske komplekse i groblja starih automobila, koje graniči s opsesijom. Centar deindustrijalizacije je Detroit – mjesto koje se beskrajno mnogo puta javlja u časopisu Make (Dawkins, 2011.; Tocchetti, 2012.). To ne znači da su makeri nasljednici radničkog pokreta. Oni su prije povijesni rezultat negacije tog pokreta. Veza je prilično izravna, u mjeri u kojoj su studenti i diplomci MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) natprosječno zastupljeni među visokoprofiliranim makerima. MIT je potpomogao guranje N/C strojeva u smjeru kojim su na koncu krenuli. Institucionalno gledano, tu postoji izravna linija koja vodi unatrag doinženjera u bijelim kutama, koje su rukovodstva angažirala u industrijskim sukobima ranijeg perioda (Layton, 1986.; Biggs, 1996.). S obzirom na to da je, u tendenciji, nesrazmjeran broj makerafakultetski obrazovan i čini dobro plaćene profesionalce, vrlo je vjerojatno da velik dio njih dolazi iz obitelji istog takvog socijalnog i profesionalnog statusa (Sivek, 2011.).

Nužno je inzistirati na ovom institucionalnom i kulturnom podrijetlu, upravo zbog rasprostranjene sklonosti izostavljanja nekih važnih aspekata industrijske povijesti. To se vidi i na načinu na koji nam proizvodne laboratorije2 i 3D printere danas predstavljaju. Često ponavljana tvrdnja promotora osobne proizvodnje je da ova tehnologija može spasiti ljude od nezaposlenosti. Sugerira se da otpušteni radnici mogu postati samozaposleni makeri (vidi CNN-ov intervju s Breom Pettisom iz Makerbota od 14. siječnja 2011.). To se onda predstavlja kao pozitivan razvoj u odnosu na zaglupljujuća i dosadna tvornička radna mjesta iz prošlosti. Osobna proizvodnja navodno bi trebala vratiti vještinu i inventivnost u proizvodnu ekonomiju. No ono što se ovdje zaboravlja uzeti u obzir jest činjenica da tvornički poslovi u početku nisu bili zaglupljujući. Prilog tome može se naći u klasiku Davida Montgomeryja – njegovoj studiji o radnim mjestima u devetnaestom stoljeću. Mnoge grane industrije praktički su vodili unajmljenitimovi radnika. Iako nisu bili službeno obrazovani, oni su savladali obrte koji su iziskivali mnogo godina naukovanja i prakse. To je radnicima osiguralo visok stupanj “funkcionalne autonomije” vizavi nadzornika i menadžera. Istina, većina tvorničkih radnika nisu bili obrtnici, no čak su i njihovi poslovi često bili zahtjevni, iako na drugi način: nerijetko su bili opasni, fizički iscrpljujući itd. (Montgomery, 1989.). Stvar je u tome da je visoka razina vještina u tvornicama tog doba bila prisutna u velikoj mjeri. Štoviše, do njihova postupnog nestanka nije došlo slučajno – nestanak vještina bio je rezultat provedbe svjesnih planova u tom smjeru. Vlasnici tvornice ispravno su prepoznali vještinu kao izvor neovisnosti i neposlušnosti radnika. I za tu tvrdnju postoji obilje povijesnih dokaza. Doista, eksplicitno je to potvrdila i prva generacija filozofa menadžmenta (najglasovitiji među njima je Andrew Ure). Dakle, moglo bi se reći da je turobnost, koju danas povezujemo s tvorničkim poslovima, u velikoj mjeri posljedica uvođenja tehnologije za koju nam danas pričaju da će u ekonomiju vratiti obrtničke poslove.

Povijest sukoba oko intelektualnog vlasništva

Relevantnost ovog izleta u povijest najamnog rada dodatno podcrtava vezana priča o nastanku korporativnog intelektualnog vlasništva. U svojoj nedavno objavljenoj knjizi, Catherine Fisk povezuje aproprijaciju radničkog znanja i konsolidaciju intelektualnog vlasništva u SAD-u. Pročitala je sudske predmete koji datiraju od početka devetnaestog do ranog dvadesetog stoljeća, a u kojima su se zaposlenici i poslodavci sukobili oko vlasništva ideja. Zaokret u pravnim tekstovima doista je zapanjujući. Sudovi su inicijalno potvrđivali ono što se de facto prakticiralo: ideje i inovacije koje su proizlazile iz radnog procesa ostajale su radnicima. Znanje koje bi stekli na jednom radnom mjestu bilo im je na raspolaganju kada su se prijavljivali drugdje. Nastojanja poslodavaca da dobiju u posjed mentalne sposobnosti slobodnih, kvalificiranih, bijelih radnika, sudovi su odbijali jer bi to previše nalikovalo jednoj drugoj legislativi koja je u to vrijeme bila na snazi – robovlasništvu. No što je devetnaesto stoljeće više odmicalo, to su sudovi i zakonodavci sve više počeli podupirati tvrdnju da su ideje zaposlenika vlasništvo tvrtke (Fisk, 2009.).

Ovo daje pravi kontekst u koji treba smjestiti režim intelektualnog vlasništva i tekuće, grassroots eksperimente s alternativnim licencama intelektualnog vlasništva. Međutim, oni koji su prvi počeli uvoditi sindikalno gledište u tu problematiku nisu kritičari intelektualnog vlasništva kao takvog, nego kritičari tih alternativnih oblika u nastajanju. Počevši s Tizianom Terranova, mnogi znanstvenici upozorili su da će uspon zajedničkih dobara (commons)i otvorenog koda3 dovesti do samoeksploatacije radnika. Potvrdu ovog predviđanja danas možemo lako naći u crowdsource4poslovnim modelima (Terranova, 2000.; Brabham, 2012.). No kolektivizacija vlasništva nad idejama i inovacijama kroz korištenje otvorenih licenci mogla bi i popraviti položaj (nekih) najamnih radnika. To bi moglo dovesti do radnih odnosa koji bi više podsjećali na one koji su vladali prije nego što je pravno vlasništvo nad idejama predano korporacijama. Barem kod onih radnika za čijim vještinama vlada velika potražnja, prvenstveno kod inženjera, ovo bi moglo dovesti do povećane mobilnosti i više “funkcionalne autonomije”. Time želim sugerirati da zajednička dobra, besplatan rad i alternativne licence mogu, ovisno o smjeru pritiska, voditi u oba smjera. Najvažnije je međutim uzeti u obzir da će konačna presuda uvelike ovisiti o tome koji dio tržišta rada promatramo. Svidjelo se nama to ili ne, nedvojbeno je da se novi ekonomski i pravni odnosi formiraju u sivoj zoni između (plaćenog) radnog mjesta i (samozaposlene ili neplaćene) zajednice. Važno je proučiti što će to značiti u svjetlu predstojeće “revolucije” personalizirane proizvodnje. Eksperimentalni načini, na koje tehnološki potkovane i poduzetničke subkulture na internetu zarađuju za život, uskoro bi se mogli generalizirati na mnogo širi dio najamnih radnika “u stvarnome svijetu”.

Mnogi procesi kojima danas svjedočimo pokrenuti su projektom Rep-rap 3D printera. Inicijator Rep-rap projekta je Adrian Bowyer. Upoznao sam ga prije tri godine u Bathu i pitao ga ne bi li njegov koncept samoreproducirajuće i univerzalne tvornice na svakom kuhinjskom stolu rezultirao masivnimpritiskom na nadnice. Da, rekao je, bi. No to za njih ne mora biti tako loša stvar, dodao je, jer istovremeno više ne bi morali kupovati toliko mnogo stvari u trgovinama. Bowyerov kratki odgovor na moje pitanje otkriva mnogo toga. U tim su riječima sažeti uvjeti društvene borbe za ekonomsku preraspodjelu u budućnosti crowdsourced digitalne proizvodnje.

Slabljenje moći rada i novi oblici subjektivnosti

Na vrhuncu radničkog pokreta, mase su mogle polagati pravo na udio u društvenom bogatstvu prijetnjom da će uskratiti svoj rad. Oružje štrajka osnažilo je zahtjev za pristojnim plaćama, sigurnim radnim mjestima i socijalnim reformama. Na ovu se prijetnju uzvratilo dijelom putem automatizacije, u kojoj su N/C i CNC strojevi odigrali ključnu ulogu. Naravno, uvelike pojednostavljujem, jer tu je na stvari mnogo više toga: globalizacija, birokratizacija sindikata, porazi na izborima itd. Za sve od navedenog možemo reći da je pridonijelo negaciji radničke klase kakvu smo poznavali. Štand na sajmu koji je pozivao prolaznike na kupnju američkih proizvoda pokazuje u kojoj su mjeri sindikati poraženi, do razine pokornosti. Posljedično, moć prosječne osobe da zahtijeva natrag udio u društvenom bogatstvu putem svog (ne)sudjelovanja u procesu proizvodnje stalno je u opadanju. Bowyerov odgovor ukazuje na to da se otvaraju novi mogući smjerovi za osporavanje vladajuće ekonomske preraspodjele, i to na potrošačkoj strani bilance. Ako za naš rad nismo plaćeni, kojim pravom itko može od nas tražiti da platimo za proizvode koji iz njega proizlaze?

No sukobi oko ekonomske preraspodjele ne iscrpljuju sva pitanja koja proizlaze iz širenja osobnih proizvodnih alata. Ključno među njima jest: Koje nove političke subjektivnosti možemo izumiti nakon nestanka radničke klase für sich (za sebe)? Nipošto ne sugeriram da makeri, hakeri i pirati mogli zamijeniti radničku klasu. Moja tvrdnja se ograničava na inzistiranju da postoji veza između prvih i drugih, koju sam nazvao “potisnutim sjećanjem” makera. Prilika za oživljavanje ovog “potisnutog sjećanja” istinski je potencijal sadržan u koraku “od bitova do atoma”. Kao što smo Adel Daoud i ja naširoko argumentirali na drugom mjestu, ovim korakom kritika intelektualnog vlasništva postaje nerazlučivaod kritike privatnog vlasništva tout court (Söderberg i Daoud, 2012.). Stoga je toliko važno konzultirati povijesne zapise iz doba kada je vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju zadnji put bilo dovedeno u pitanje. Jedna od pouka koju iz te povijesti možemo izvući, a koju je uvjerljivo elaborirao David Noble, jest da u konstruiranju N/C i CNC strojeva nije bilo ničeg neizbježnog. U to su vrijeme postojala alternativna tehnološka rješenja koja su mogla povećati produktivnost bez ugrožavanja kvalifikacija rukovatelja strojevima. Činjenica da se tim drugim putevima nije krenulo rezultat je omjera snaga između različitih umiješanih grupa, sindikata, vojne industrije, političara, istraživača s MIT-a itd. To u ništa manjoj mjeri vrijedi i za razvoj tehnologije kućnog 3D printanja. Hobisti, novonastala poduzeća, špekulantski kapital, a uskoro i zakonodavstvo, gurat će ovu tehnologiju u različitim smjerovima. Na nama je da podržimo one među njima koji je guraju u “pravom” smjeru. Jednom je ova tehnologija oslobodila rad (u smislu da ga je učinila “besplatnim”), sada se moramo pobrinuti da oslobodi i atome.

S engleskog prevela: Sana Perić

* Johan Söderberg je sociolog koji radi na Sveučilištu Paris-Est, institutu Ifris i institutu Latts.

Literatura:

Biggs, L. (1996). The rational factory. Architecture, technology, and work in America’s age of mass production. Johns Hopkins University Press.

Brabham, D. (2012). The myth of amateur crowds. Information, Communication & Society, (15) 3: 394-410.

Dawkins, N. (2011) Do-It-Yourself: The Precarious Work and Postfeminist Politics of Handmaking (in) Detroit. Utopian Studies (22) 2.

Fisk, C. (2009) Working knowledge: Employee innovation and the rise of corporate intellectual property, 1800-1930. University of North Carolina Press.

Layton, E. (1986). The revolt of the engineers: Social responsibility and the American engineering profession. Johns Hopkins University Press.

Montgomery, D. (1989) The Fall of the House of Labor: The Workplace, the State, and American Labor Activism, 1865–1925. Cambridge University Press.

Noble, D. (1986). Forces of Production – A social history of industrial automation. Oxford University Press.

Scranton, P. (2009) The shows and the flows: materials, markets, and innovation in the US
machine tool industry, 1945–1965, History and Technology 25 (3): 257–304.

Sivek, S. (2011) We need a showing of all hands: Technological Utopianism in MAKE magazine. Journal of Communication Inquiry 35 (3): 187-209.

Söderberg, J. & Daoud, A. (2012) Atoms want to be free too! Expanding the critique of intellectual property to physical goods. TripleC 10 (1): 66-76. dostupno na: http://www.triple-c.at/index.php/tripleC/article/view/288

Tiziana Terranova (2000) Free Labor: Producing culture for the digital economy. Social Text 63 (2): 33-58.

Tocchetti, S. (2012) DIYbiologists as “makers” of Personal Biologies: How MAKE Magazine and Maker Fairies Contribute in Constituting Biology as a Personal Technology. Journal of Peer Production (1) 2., dostupno na: http://peerproduction.net/issues/issue-2/peer-reviewed-papers/diybiologists-as-makers/

1Kultura ili subkultura makera dio je šire Do-It-Yourself (sub)kulture, koja stavlja snažan naglasak na tehnologiju i tehnološke inovacije (nap. ur.).

2Fab-lab,tj. fabrication laboratory je malena radionica opremljena kompjutorski kontroliranim alatima u kojoj se vrši digitalna proizvodnja predmeta za osobne potrebe (nap. prev.).

3Open source – slobodna distribucija i pristup arhitekturi softwarea i fazama razvoja konačnog proizvoda u svrhu mijenjanja i poboljšavanja proizvoda od strane zainteresiranih korisnika (nap. prev.).

4Proces autsorsanja nedefiniranim grupama ljudi (nap. prev.).