Anne-Cécile Robert

Francusko insistiranje na vojnoj intervenciji u Siriji simptom je uznapredovalosti procesa koji je pokrenut intervencijom NATO-a na Kosovu 1999. godine, mimo odobrenja Vijeća sigurnosti. Slabljenje uloge UN-a i poslijeratnih standarda međunarodnog rješavanja sporova i sukoba ide ruku pod ruku s usponom politike emocija, u kojima dekontekstualizirane medijske slike nasilja funkcioniraju kao dostatno moralno opravdanje za kršenje postojećih međunarodnih konvencija

Veto koji je Moskva tri puta stavila na rezolucije Ujedinjenih naroda kojima se Damasku prijeti sankcijama, temelji se na “neodrživom razumijevanju međunarodnih odnosa”, izjavio je jedan diplomat 28. kolovoza ove godine, tijekom 21. godišnje konferencije ambasadora Francuske u Elizejskoj palači.[i] Sve prisutnija u debatama o vanjskoj politici, ta vrsta izjava indikator je promjena u međunarodnim odnosima.

Od devetnaestog stoljeća, svjetski pravni poredak teži prvenstveno “iskorjenjivanju pošasti rata”, prema riječima Povelje UN-a. Kao i Liga naroda[ii] koja joj je prethodila, Organizacija UN-a postavila je mir kao najvišu vrijednost, u svrhu koje su organizirane institucije i zakonodavstvo. Njezina glavna svrha je “održavanje međunarodnog mira i sigurnosti” (članak 1 stavak 1). U tom smislu, primjena sile i miješanje u unutarnje poslove države su zabranjeni (članak 2) jer ometaju međunarodne odnose i mogu pokrenuti rat.

Kako bi se očuvao i po potrebi ponovno uspostavio mir, “kolektivna sigurnost” uključuje jamstva: pravne, diplomatske i institucionalne mehanizme, prisilne ili ne, koji omogućavaju zajedničku reakciju protiv prijetnji međunarodnom miru i sigurnosti. Šesto poglavlje Povelje odnosi se na mirno rješavanje sporova. U tom se poglavlju takvom rješenju jasno daje prednost u odnosu na upotrebu sile koju može odobriti Vijeće sigurnosti. U članku 33 piše: “Sudionice svih sporova čiji bi nastavak mogao ugroziti međunarodni mir i sigurnost moraju prije svega pronaći rješenje kroz pregovore, istragu, medijaciju, pomirenje, arbitražu, sudsko rješenje, korištenje regionalnih organa ili sporazuma, ili drugih mirnih sredstava po vlastitom izboru.”

Kroz “suradnju” i “prijateljske odnose” stvara se javni prostor za raspravu i pregovore na svjetskoj razini, gdje se određuju pravila igre prihvaćena od svih. Diplomatski imunitet je omogućio protočnost međudržavnih odnosa, veleposlanici i drugi mirovni izaslanici više se ne boje da će biti žrtve bijesa nezadovoljnih domaćina. Imunitet nije sredstvo borbe protiv zločinačkih vođa, već otvara mogućnosti dijaloga i ograničavanja nesporazuma.

No historijskih neuspjeha načela “kolektivne sigurnosti” ne nedostaje. Među njih spada povlačenje Japana i Njemačke iz Lige 1930-ih, što je bio uvod u Drugi svjetski rat. Dakako, ni nakon 1945. rat nije nestao s lica Zemlje. Postavljene su međutim norme za sve države članice. Tko se hoće povući iz organizacije, mora za to imati dobar razlog. Osim toga, možemo nabrojati i velike uspjehe UN-a, kao što su samoodređenje Istočnog Timora[iii] ili dekolonizacija Namibije.

Ako mir predstavlja glavnu vrijednost, to ne znači da je zaštita ljudskih prava isključena iz područja međunarodne intervencije, već da se utvrđuje redoslijed prioriteta. Kolektivna sigurnost razvijala se paralelno s humanitarnim pravima, čiji se začeci pojavljuju nakon pokolja u bici kod Solferina 1859. godine. Nedostatak brige za zdravlje u ratnoj situaciji doveo je do stvaranja Crvenog križa i donošenja zakonskih propisa kojima se olakšao hitan pristup bojištu. Kasniji masakr u Ypresu, koji je počinila njemačka vojska u travnju 1915., doveo je do konvencije o zabrani upotrebe kemijskog oružja. U tom je malom belgijskom gradu bojni plin prvi put korišten u velikim razmjerima, a po njemu je i dobio naziv iperit.[iv]

S gledišta kolektivne sigurnosti, zazivanje ljudskih prava izaziva nepovjerenje jer je ono do sada često služilo kao izgovor za ostvarivanje imperijalne strategije. U 19. stoljeću, europske sile su mu pribjegavale kako bi opravdale miješanje u politiku zemalja koje su htjele kolonizirati (“humanitarne intervencije”[v]). U idealnom slučaju, zaštita stanovništva trebala bi biti jedna od prednosti mira. I u zaštiti sloboda, upotreba sile je posljednji izbor, kada sva ostala mirotvorna rješenja ne uspiju.

Svijet nakon Hladnog rata više ne dovodi u pitanje ulogu međunarodnog prava kao “kontrolnog tornja” za ponašanje država u inozemstvu. Nakon afere Mandžukuo (japanska invazija Mandžurije) 1932., prisilna pripajanja teritorija su zabranjena. Vođen uz dopuštenje Vijeća sigurnosti, rat za oslobađanje Kuvajta 1990. ubraja se u tu kategoriju. No u isto se vrijeme pojavljuju i “osjećajni” argumenti u međunarodnim odnosima. Tako je nakon lažnog svjedočanstva kćeri kuvajtskog veleposlanika u Sjedinjenim Američkim Državama o agonijama beba u isključenim inkubatorima, američki Kongres odlučio odobriti vojnu akciju protiv Iraka.

Godine 1999. intervencija NATO-a na Kosovu, koju nije odobrilo Vijeće sigurnosti, označava početak promjena u hijerarhiji prioriteta u međunarodnim odnosima. Mediji i pritisak brojnih organizacija tome daju poticaj. Prizori žena i djece u bijegu od zlostavljanja srpske vojske, optužene za organiziranje “etničkog čišćenja”, vode do legitimne osude režima Slobodana Miloševića.[vi] No petnaest godina poslije, nakon što “beogradski gospodar” preminuo u haškom zatvoru a Kosovo proglasilo neovisnost, ni novi vođe se ne ističu kao uzori vrline, a međuetnički odnosi daleko su od savršenih. NATO-u je svakako kolektivna sigurnost bila manje važna od kažnjavanja Miloševića.

Sličan scenarij karakterizira englesko-francusku intervenciju u Libiji u proljeće 2011. godine: o Gadafijevim zločinima galamili su sumnjivi i glasni intelektualci s malo stvarnog znanja i tako pripremali javnost na međunarodnu vojnu akciju. No nakon pada Vođe brojni plaćenici, koji su ostali bez posla, i oružje iz opljačkanih oružarnica dovode do destabilizacije Sahela, što kulminira podjelom Malija, a godinu kasnije i novom intervencijom Zapada u regiji.

Još jednom je kolektivna sigurnost gurnuta u drugi plan, unatoč znatnim naporima Afričke unije da organizira medijacije s Gadafijem. Svi ti pokušaji prekinuti su pod pritiskom europskih vlada. Krajem kolovoza 2013. drama dostiže novi vrhunac, ovaj put zbog upotrebe kemijskog oružja u Siriji. Dijete koje plače, izrešetano tijelo mlade djevojke ili leš seljaka pod hrpom bombi lako utječu na javno mnijenje. “Problem je”, objašnjava Françoise Bouchet-Saulnier iz organizacije Liječnici bez granica, “što takve slike ne otkrivaju zapravo ništa novo o konkretnom sukobu.” Slika leša ne daje nam cijelu priču o tužnoj sudbini ubijene osobe. Nakon poznatog incidenta u Mukdenu 1931., u kojemu je Japan orkestrirao teroristički napad kako bi imao izgovor za invaziju na Kinu, svjedočili smo i pokušajima i drugih režima željnih rata da organiziraju slične događaje.[vii] Tijekom ljeta 1994. francuski mediji sažalijevali su se u Ruandi nad kolonama izbjeglica, sve dok nisu shvatili da se radi o masovnim ubojicama u bijegu.

S pojavom “odgovornosti za zaštitu stanovništva”, međunarodno pravo zaranja još malo dublje u vrtlog politike emocija. Svatko postavlja svoju “crvenu liniju” tamo gdje mu odgovara, bez pokušaja pozivanja na koncept “kolektivne sigurnosti”. No, opet u sirijskom slučaju, diplomati se čine uvjereni da ne mogu “ništa napraviti”, dok su se drugi upuštaju u neku vrstu mesijanizma. Svi su se ponašali kao da je oružani način jedini način.

Suprotno tradiciji koju njeguje desetljećima, Francuska je prihvatila “moralni apsolutizam” koji neodoljivo podsjeća na stav američkih neokonzervativaca (vidi članak Oliviera Zajeca). Ovi su za vrijeme Georgea Busha mlađeg vratili “međunarodnu zajednicu” u ozračje Starog zavjeta, “kazne” i “kažnjavanja” “osovine zla” u Iraku i Afganistanu. Pariz pritom sprječava sve vrste pregovora, odbijajući razgovor s određenim frakcijama sirijske opozicije.

Kao što ističu psihoanalitičari, emotivnost otkriva nezrelost subjekta koji nije riješio neke afektivne sukobe iz djetinjstva. Je li cijela međunarodna zajednica zapala u regresiju? Ideja “udaraca” koji su manje ili više “kirurški”, koji spašavaju civile i pogađaju krvnike, spada svakako u magijske ideje. U ovoj viziji, civilne žrtve postaju puka “kolateralna šteta”. I bespilotne letjelice, kojima upravljaju vojnici daleko od bitaka, čine dio infantilnog eufemizma nasilja. Ova praksa je svakako manje traumatična za vojnike od bombardiranja poput onih kojih se sjećamo iz Europe između 1939. i 1945., u Rotterdamu ili Dresdenu.

Prema Amnesty Internationalu, sto dvanaest zemalja mučilo je svoje građane u 2012. godini; u njih pedeset, sigurnosne snage odgovorne su za nezakonita ubojstva u razdoblju mira; u trideset i jednoj zabilježeni su prisilni nestanci. Sirija je vjerojatno na svim tim “crnim listama”. Kao i ostale diktatorske i autoritarne države čije stanovništvo, na svoju nesreću, nema mogućnost da privuče medijsku i diplomatsku pozornost. Broje se milijuni mrtvih u Kongu od 1997., a represija Tamila u Šri Lanki odnijela je 40 000 žrtava samo u 2012.

Što u konačnici traže velike sile koje od 1990. vode vojne “humanitarne” intervencije? Što su dobile s banalizacijom primjene sile? Mijenjajući smisao Povelje, ne otvaraju li vrata vlasti neobuzdane snage umjesto ionako već oslabljenog UN-a? Oduzima se legitimnost pravilima igre uspostavljenima 1945. Preteča tim previranjima, NATO-ova intervencija u Kosovu, opravdala je, u očima Moskve, represiju u Čečeniji. Ako je zloupotreba sile oduvijek privilegija moćnih, zašto je olakšati slabljenjem onih mehanizama koji bi je mogli zaustaviti?

Mobilizacija Pariza i Washingtona, suočena s protivljenjem BRICS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika) u sirijskom slučaju, baca sjenu na međunarodno stanje uspostavljeno nakon Drugog svjetskog rata. Opravdanje primjene sile, bez straha od kršenja Povelje UN-a, oživljava u zemljama Juga sjećanje na starije humanitarne intervencije.

Brazilija, Pretorija i New Delhi zahtijevaju poštovanje. Odbijaju ostati u čekaonici “međunarodne zajednice”. To više nisu ovisne i potlačene države. Želeći podcrtati svoj međunarodni status neobuzdanim vojnim angažmanom, ne riskira li Francuska izbacivanje iz povijesti, točnije – gubitak prava na veto, koje njezinim poistovjećivanjem s ratničkim Zapadom gubi svoje opravdanje?

S francuskog prevela: Lea Mijačika



[i] Le Figaro, Pariz, 28. kolovoza 2013.

[ii] Thierry de Montbrial i Jean Klein, “Kolektivna sigurnost”, u Dictionnaire de stratégie, PUF, Pariz, 2000., str. 305-309.

[iii] Vidi Frédéric Durand “Fragile rétablissement au Timor-Leste”, Le Monde diplomatique, srpanj 2012.

[iv] Milijun vojnika otrovano je plinom tijekom Prvog svjetskog rata, 90 000 ih je umrlo.

[v] Europljani su posebno isticali potrebu zaštite kršćana u Osmanskom Carstvu. Vidi Anthony Rougier, “La théorie de l’intervention d’humanité”, Opći pregled međunarodnog javnog prava, Pariz, 1910., str. 486-526.

[vi] Vidi Serge Halimi, “Quand le doigt montre la lune…”, Le Monde diplomatique, svibanj 1999.

[vii] Uništenje željeznice koja je pripadala japanskoj tvrtki iskorišteno je kao povod za japansku invaziju na Mandžuriju 18. rujna 1931.