Cédric Gouverneur

Pobjednik posljednjih poljskih parlamentarnih izbora, konzervativna stranka Pravo i pravda (PiS), niže autoritarne poteze koji su izazvali val masovnih prosvjeda liberalne opozicije. Europska je komisija u siječnju pokrenula istragu bez presedana u povijesti Europske unije koja bi trebala utvrditi moguće povrede vladavine prava u toj zemlji. Ipak, PiS i dalje uživa solidnu podršku javnosti, a čini se da su njegovi birači, oštećeni tijekom četvrt stoljeća ultraliberalizma, zavedeni prije svega njegovim socijalnim obećanjima

U prostorijama sindikalnog ogranka Solidarnosti u rudniku Pokój (“Mir”) u Rudi Śląskoj, Adam Kalabis, četrdesetšestogodišnjak kratko podšišane kose, izgledom nalik na hrvača, nudi nas čajem. Njegove ogromne ruke još su crne od ugljena: do prije pola sata radio je osam stotina metara pod zemljom. “Ovdje ima četiri tisuće zaposlenih, od čega su polovica rudari”, pripovijeda. “Tu radim od svoje osamnaeste. Počeo sam nošenjem vreća s ugljenom. Sada radim u održavanju.” Ovaj div smatra da ga je “rudnik istrošio”: “Nadam se da neću završiti kao moj otac: umirovljen u četrdeset i petoj, pokojan godinu dana kasnije”. Sam Kalabis nije blizu mirovine: “Prethodna vlada je ukinula bolovanje i slobodne dane za one koji daruju krv.” Nekim rudarima je ušlo u naviku davati krv kako bi dobili dan odmora… “Liberali su čak prestali računati godine provedene u vojsci onima koji su vojsku služili u vrijeme komunizma!”

Kalabis radi za javno poduzeće KW (Kompania Węglowa) “sedam i pol sati dnevno, pet dana u tjednu, za 2900 zlota”, ili manje od 700 eura. “Plaća mi je narasla za 150 zlota [34 eura] u petnaest godina. Ipak, ne mogu se žaliti. Udovica mog prijatelja, kojeg je ubila eksplozija rudničkog plina u Halembi [23 mrtva u studenom 2006.], dobila je šest mjeseci naknade i poslije ništa!” Stežući svoje hrvačke pesnice objašnjava: “U mojoj obitelji smo generacijama svi rudari. No ja sam posljednji. Moja žena čisti javne zahode, na ‘smeće-ugovor’ za 800 zlota [189 eura] mjesečno za puno radno vrijeme!” Takozvane “fleksibilne ugovore” njihovi su korisnici nazvali “smeće-ugovorima” (umowy śmieciowe).

“Teško je pronaći stalan posao”, žali se rudar. “Eto zašto mladi bježe u inozemstvo.” Od priključivanja Poljske Europskoj uniji 2004. godine, emigriralo je najmanje dva milijuna Poljaka, naročito u Veliku Britaniju. “Moji sin i kćer također sanjaju o životu u Engleskoj. Kapitalizam je dobar za one koji znaju poslovati, ali ne i za druge”, zaključuje Kalabis sliježući ramenima. Na zidu sindikalne prostorije okačene su neobične dekoracije: zastava Solidarnosti, poljski grb (okrunjen, bijeli orao na crvenoj pozadini), neizbježan portret pape Ivana Pavla II, fotografija – potpisana – lokalnog boksačkog šampiona i… kalendar za 2016. godinu stranke Pravo i pravda (Prawo i Sprawiedliwość, PiS).

Uz to što je rudar i sindikalni predstavnik Solidarnosti, Kalabis je također član te stranke desnice. Uostalom, Solidarnost je pozvala svoje članove da na predsjedničkim izborima u svibnju 2015. glasaju za PiS-ovog kandidata, Andrzeja Dudu. Na parlamentarnim izborima koji su uslijedili, sindikat nije dao naputak za glasanje, ali svi su shvatili poruku… “Ja sam katolik, ali to nije razlog mog angažmana. PiS je jedini koji nas podržava, blizak je ljudima. Nakon eksplozije rudničkog plina u Halembi, obišao nas je predsjednik Kaczyński;1 to me dirnulo.” S druge strane, Kalabis se gnuša liberala iz Građanske platforme (PO), stranke desnog centra koja je bila na vlasti od 2007. do 2015. godine.2 Kaže da je bio “šokiran” prisustvom predsjednika Bronisława Komorowskog na sahrani generala Wojciecha Jaruzelskog, generala i sekretara Partije (1981.-1989.), koji je ugušio Solidarnost. Također, nije probavio činjenicu što je vlada PO-a u siječnju 2015. godine bez ikakvih konzultacija objavila plan o zatvaranju rudnika. “O planovima za zatvaranje mog ugljenokopa saznao sam na televiziji”, ljuti se. Uvjeren je da bivši premijer iz redova PO-a Donald Tusk, koji je trenutno predsjednik Europskog vijeća, “želi zatvoriti sve rudnike, dok se PiS zakleo da će ih sačuvati”. “Većina kolega glasa za PiS”, zaključuje.

U listopadu prošle godine, PiS je odnio pobjedu na parlamentarnim izborima s 37,6 posto glasova, naspram 24,1 posto za liberale i 8,81 za populiste iz stranke Kukiz ’15. Nekad vladajući socijaldemokrati nisu uspjeli priječi prag (5 posto za stranke i 8 posto za koalicije), kao ni novoosnovana stranka ljevice Zajedno (Razem).3 Uzrok neuspjeha ljevice između ostalog leži u tome što je reakcionarna desnica efikasno preuzela tradicionalnu socijalnu retoriku. Nekoliko mjeseci ranije, u svibnju 2015. godine, predsjednički izbori dali su nagovještaj ovog konzervativnog plimnog vala: predsjednika na odlasku, liberala Bronisława Komorowskog, potukao je u drugom krugu dotada skoro pa nepoznati Andrzej Duda.

Unatoč našim opetovanim zahtjevima, ni jedan predstavnik PiS-a nije pristao na susret s nama.4 Sočan intervju s ministrom vanjskih poslova, Witoldom Waszczykowskim, objavljen u njemačkom tabloidu Bild (3. siječnja 2016.) daje, međutim, određen uvid u ideologiju te stranke: “Tko kaže da bi svijet, kao prema marksističkom modelu, trebao evoluirati u jednom jedinom smjeru: prema mješavini kultura i rasa, svijetu biciklista i vegetarijanaca koji koristi samo obnovljive izvore energije i bori se protiv svakog oblika religije. Sve to nema ništa zajedničkog s tradicionalnim poljskim vrijednostima. To stoji u suprotnosti s onim što je većini Poljaka u srcu: tradicija, historijska svijest, ljubav spram njihove zemlje, vjera u Boga i normalan obiteljski život muškarca i žene.”5

Međutim, konzervativizam nije jedina motivacija PiS-ovih birača. Oni se regrutiraju u dijelu Poljske obilježenom osiromašenjem i nesigurnim uvjetima rada, Poljskoj koja se ne vidi iza dobrih makroekonomskih pokazatelja (vidi okvir). U Poljskoj malih ljudi koji su, poput Kalabisa i njegove obitelji, pretrpjeli ultraliberalne reforme i izbor im se često svodi na “smeće-ugovore” od 200 eura ili emigraciju. U Poljskoj specijaliziranoj za proizvodnju proizvoda niže kvalitete za velike europske, a naročito njemačke grupacije. U Poljskoj s mirovinama manjim od 300 eura mjesečno. Nacionalistički, klerikalan, protekcionistički i ksenofoban (vidi okvir), PiS je uspio privući razočarane svojim ambicioznim socijalnim programom: mjesečni doplatak od 500 zlota (115 eura) po djetetu, financiran iz oporezivanja banaka i supermarketa, minimalna plaća, pa čak i povratak dobi za umirovljenje na 60 godina za žene i 65 godina za muškarce, koju su liberali podigli na 67 godina.

Nagomilane frustracije

Politolog i profesor na Varšavskom sveučilištu, Radosław Markowski, proučavao je razvoj PiS-a: “Dok su bili na vlasti između 2005. i 2007., bili je konzervativni, ali liberalan na ekonomskom planu. S vremenom su postajali sve veći populisti, ksenofobi i euroskeptici; riječ je o katoličkom nacionalizmu, uljepšanom socijalnim celofanom.” Markowski PiS-ove birače svrstava u tri kategorije: “Prvo, oni koje nazivam ‘Smolensk-sekta’: ljudi uvjereni da je avionska nesreća u travnju 2010. godine6 bila plod zavjere Donalda Tuska i Vladimira Putina. Zatim, prakticirajući katolici, čije se poznavanje svijeta često svodi na ono što im pripovijeda župnik – trećina Poljaka koji prakticiraju katoličanstvo doživjela je političku propagandu u crkvi.” Naposljetku, tu su siromašni ljudi privučeni socijalnim programom stranke: “PiS je uspješno detektirao očekivanja radnika, seljaka…” Apstinencija na izborima – blizu 50 posto – dodatno im je pomogla.

Sociolog iz think-tanka Krytyka Polityczna (Politička kritika) Jakub Majmurek analizira faktore koji su doveli do odbacivanja liberala: “PO je bio na vlasti osam godina, što je dugo za mladu demokraciju. Premijerki Ewi Kopacz, koja je 2014. godine naslijedila Donalda Tuska kada je ovaj otišao u Bruxelles, nedostajalo je karizme.” Iznad svega, liberali se nikada nisu oporavili od skandala s “prisluškivanjem”. U lipnju 2014. godine, konzervativni tjednik Wprost objavljuje privatne razgovore osoba bliskih vlasti koje su zabilježili konobari velikog varšavskog restorana. Nepristojan vokabular uzvanika, samodopadnost i taština uništili su svaku iluziju o “građanskoj platformi”. “Nakon toga, percipiralo ih se kao elitu odsječenu od stvarnosti”, priča Majmurek.

Osobito naglašava “samozadovoljstvo” liberala: “Lideri PO-a relativno su stari: preživjeli su socijalizam i oskudicu. Njihov uobičajeni diskurs bio je ‘Gledajte kakav skok je napravila Poljska!’ Taj diskurs mladi ne čuju: oni nisu poznavali tu epohu i kada idu raditi u zapadnu Europu vide da su plaće tamo puno bolje. Najamnine su u Berlinu malo više nego u Varšavi, ali ljudi zarađuju tri puta više. Aspiracije poljske mladosti su velike.” A njene frustracije su razmjerne tim aspiracijama.

Paweł Michalski, tridesetčetverogodišnji vlasnik tvrtke, prima nas u Bytomu, šleskom gradu pogođenom zatvaranjem rudnika. Spuštene željezne rolete na lokalima, penzioneri koji prose… “Nezaposlenost ovdje iznosi 20 posto”, žali se mladi poduzetnik, inače organizator prosvjeda protiv izbjeglica. Aktivan je u pokretu Kukiz ’15, populističkoj i “antisistemskoj” stranci, koju je utemeljio Paweł Kukiz, nekadašnji roker, a koji uključuje i ekstremnu desnicu. Kukiz je pridobio 20 posto birača u prvom krugu predsjedničkih izbora u svibnju 2015. godine, a njegov pokret danas predstavlja treću političku silu u zemlji, popularniju od svake ljevice.

Kandidat Kukiza ’15 na parlamentarnim izborima, Michalski, prikupio je 15 posto glasova u Bytomu. “Mladi emigriraju. U Engleskoj ili u Njemačkoj lako je raditi. Prijateljica bolničarka ovdje je zarađivala 1700 zlota [manje od 400 eura] mjesečno: s tim je nemoguće preživjeti! To je sramota. Zato je otišla u Njemačku.” Michalski za sebe kaže da je “sklon slobodnom tržištu”, ali podržava PiS-ov projekt davanja 500 zlota po djetetu: “Ljudi su presiromašni, treba im pomoći.” Što se pak tiče prisustva ekstremne desnice u njegovoj stranci, on ga umanjuje: “Znate, u Kukizu ima svega…”

Tridesetogodišnji Robert Piaty, koji je studirao političke znanosti, stalno radi na “smeće-ugovore”. Trenutno je zaposlen u call centru za 1400 zlota, odnosno 320 eura mjesečno. “Pola mojih prijatelja otišlo je u Englesku. Sam sam tamo živio šest godina; zarađivao sam 1200 eura mjesečno.” Član je sindikata Sierpień 80 (“Kolovoz 1980.”, kao referenca na štrajk Solidarnosti) i glasa za stranku Zajedno (3,6 posto glasova), koja želi biti poljski Podemos. No on shvaća da mladi koji rade u nesigurnim uvjerita glasaju za PiS, u nadi da će imati koristi od njegovog socijalnog programa: “U srpnju 2016. obećali su uvesti minimalnu plaću po satu.”

Dok iščekujemo da PiS održi svoja socijalna obećanja, oni se bave preuzimanjem institucija: između Božića i Nove godine, nova vlada imenovala je pet novih sudaca Ustavnog suda, izglasala zakon koji modificira njegovo funkcioniranje i otpustila rukovodstva javnih medija. No to nije sve: novi zakon bi trebao ministra pravosuđa imenovati državnim tužiteljem. Od siječnja, više desetaka tisuća Poljaka prosvjedovalo je na poziv Odbora za obranu demokracije (KOD). Europska komisija je 13. siječnja pokrenula spram Varšave “proceduru očuvanja pravne države”, preliminarnu istragu s ciljem utvrđivanja krši li Poljska demokratske principe, što je događaj bez presedana u povijesti Europske unije.

“Poljska demokracija je zdrava”, procjenjuje Aleksandra Rybińska, novinarka u desnom tjedniku W Sieci, čija je naslovnica sredinom siječnja prikazala, pod naslovom “Urota protiv Poljske”, fotomontažu koja je povezivala kancelarku Angelu Merkel i predsjednika Europskog parlamenta, Martina Schulza, s podjelom Poljske 1815. godine. Rybińska opravdava PiS-ovu politiku: “PO je imenovao svoje suce malo prije no što je izgubio izbore. PiS dakle nije mogao progurati niti jedan zakon. Što se tiče imenovanja u medijima, stvari stoje ovako: 2008. godine, ljudi s desnice otpušteni su po nalogu PO-a. Zapadnjake to tada nije zasmetalo… Stvar je u tome da PiS predstavlja sve ono što sezdesetosmaši, koji su na vlasti u Europi, mrze. Zapad je mislio da će Mađarska Viktora Orbána biti iznimka, a sada se i Poljska okreće tradicionalnim vrijednostima. Bruxelles se boji konzervativnih sila.”

“Pristaše PiS-a smatraju da su prezreni i progonjeni od strane liberalnih elita”, analizira Majmurek. “Njihovi vođe bili su nešto mlađi od liberala te su bili izrugivani i nazivani nadimkom ‘Pampers’! Odatle njihova mržnja spram političara. Nakon tog dugog i teškog perioda, smatraju da je došlo njihovo vrijeme. Žele osvetu.”

Indignacija liberala

U blijedoljubičastom sakou, s naušnicom u uhu i kose skupljene u rep, opušteni četrdesetsedmogodišnjak Mateusz Kijowski utjelovljuje sve ono što PiS mrzi. Ovaj stručnjak za informacijske tehnologije prošlog je siječnja na Facebooku utemeljio KOD. “U nekoliko dana imali smo 55.000 članova”, kaže sa smiješkom. Dolazi iz Strasbourga gdje su, kaže, KOD-ovu delegaciju “jako lijepo primili liberalni, socijalistički i zeleni eurozastupnici”. Sredinom prošlog siječnja organizirao je drugi val prosvjeda “u 46 gradova i među poljskom dijasporom u Europi”. Smije se dok mu pokazujemo snimku ekstremne desnice koja kruži po Internetu, koja optužuje KOD da je financiran od strane američkog milijardera Georgea Sorosa: “Nažalost, ne!”, prasnuo je u smijeh. “Ozbiljno, nitko nije očekivao ovakve povrede sloboda. Tijekom kampanje, PiS o tome nije govorio. On postupa kao da mu mandat daje sva prava, kao da demokracija znači apsolutnu moć izborne većine. PiS pobija temeljni princip Europske unije: podjelu vlasti. Mi želimo obraniti naše slobode.”

U subotu nakon našeg razgovora, na trgu Solidarnosti u Gdanjsku, pred brodogradilištem se okupilo oko dvije tisuće KOD-ovih simpatizera. Sudionici su tapkali po snijegu kako bi se zagrijali. Njihovi transparenti pozivali su na obranu demokracije. Među njima je i karikatura koja uspoređuje novog šefa javne televizije TVP, Jaceka Kurskog – rodom iz Gdanjska, nazvanog “PiS-ov pitbull” – s Jerzyjem Urbanom, diskreditiranim glasnogovornikom vlade iz osamdesetih godina. Prosvjednici mašu poljskim i europskim zastavama pa čak i s nekoliko LGBT duginih barjaka. Neki su istakli bijelu masku fikcijskog junaka Guya Fawkesa koju su preuzeli Anonymousi. Nad trgom prelijeće dron i snima prosvjednike. Gomila podrugljivo pozdravlja leteću uhodu.

“Naša je dužnost biti ovdje”, objašnjavaju dva umirovljenika dok se povorka kreće prema centru grada. “Prosvjedovali smo i 1980. i ne želimo više diktatura! Došli smo radi mladih koji ne znaju što mogu izgubiti.” Zapravo, prosjek godina na ovom prosvjedu je visok: većina sudionika ima više od 40 godina. “Ovdje sam svojom voljom”, šali se mlada djevojka, “nije me platio George Soros.” Kako ona objašnjava slab odaziv mladih ljudi? “Apatični su, nemaju političke svijesti i nisu zainteresirani. Moj mlađi brat, koji ima 18 godina, htio je glasati za Kukiz ’15. Uspjela sam ga uvjeriti da glasa za PO.” Pristigli iz Duge ulice u starom dijelu grada, prosvjednici skandiraju: “Želimo biti svoji”, slogan Solidarnosti iz 1980. godine. Alexander Hall, nekadašnji disident, uzima megafon i napada šefa PiS-a Kaczyńskog, koji je postao pravi prvi čovjek zemlje, bez da je preuzeo ikakvu službenu funkciju. Jedan transparent ga prikazuje kao osobu koja upravlja predsjednikom Dudom i premijerkom Beatom Szydlo kao marionetama. U 13.30 sati, nakon što su otpjevali nacionalnu i poslušali europsku himnu, prosvjednici se razilaze, ignorirajući nekoliko mladih koji ih nazivaju “svinjama koje su izašle iz svog koca”, uvreda koju pristaše PiS-a upućuju pobornicima PO-a.

Međutim, KOD ima i drugih briga osim apatije mladih ili njihovog glasanja za desnicu: teškoću da privuče ljude izvan liberalnog miljea. Nijedan lijevi birač ne želi sudjelovati u njihovim prosvjedima. “Liberali su imućni ljudi, dio društva koji se okoristio ekonomskim reformama”, upada Piaty, mladi prekarni radnik iz Katowica. Feministička aktivistkinja iz Varšave Ania Zawadzka posjećuje Gay Pride i antifašističke prosvjede koji se svakog 11. studenog suprotstavljaju maršu ekstremne desnice. Međutim, odbija pristati uz KOD: “Liberalna inteligencija odgovorna je za ovu situaciju”, odrješita je. “Odbili su ublažiti zakon o pobačaju da ne uvrijede Crkvu.7 Od Poljske su napravili ultraliberalnu zemlju, umnožili zakone protiv radnika, prezreli i marginalizirali siromašne. Zbog njih ljudi skreću desno.”

Karol Guzikiewicz imao je 16 godina kada je kao mehaničarski šegrt sudjelovao u povijesnom štrajku u Gdanjsku, uz Lecha Wałęsu. Ovaj potpredsjednik Solidarnosti u brodogradilištu sada je aktivan u PiS-u: “Brodogradilišta propadaju: 1990. godine zauzimala su stotinjak hektara, dok danas zauzimaju dvadeset”, kaže dok prolazimo pogonom za zavarivanje. “1990. godine su imala dvadeset i sedam tisuća radnika, a danas ih imaju tisuću. Sada proizvodimo pretežno vjetrenjače.” Nastavlja: “Sve je to krivnja Donalda Tuska i Europe. Zbog liberala, zakoni o radu u Poljskoj najgori su u Europi. Stoga, da, član sam PiS-a od 2008. godine. Priključio sam se toj stranci jer je njen socijalni program bio blizak programu Solidarnosti.” Ipak, njegov nekadašnji mentor, dobitnik Nobelove nagrade za mir, Lech Wałęsa, 23. prosinca u intervjuu za Radio ZET izjavio je da nova vlada djeluje “protiv demokracije i slobode” i da “Poljsku izvrgava ruglu”. Što se tiče kritika iz Bruxellesa, sindikalist na njih odmahuje rukom: “Neka se Europa brine za svojih milijun migranata i ostavi Poljsku na miru!”

Istoga dana, u Gdanjsku, nalazimo se s nekadašnjim disidentom Stefanom Adamskim, koji je 1980. uređivao ilegalno glasilo Solidarnosti: “Liberali su izdali ljude iz Solidarnosti. Riječ je o brutalnoj tranziciji prema darvinijanskom kapitalizmu! Ne čudi da se okreću prema stranci koja ističe socijalni program, premda je neodgovorna.” Adamski, jedan od utemeljitelja poljskog ATTAC-a,8 član je stranke Zajedno (Razem). “Solidarnost nije bila pristaša kapitalizma”, pojašnjava. “Sindikat je od komunističkog režima tražio poštivanje radničkih prava. PiS ne osporava kapitalizam: on samo obećava da će ga učiniti solidarnijim.” I dodaje: “Najtužnije je to što Kaczyńskog neće zaustaviti branitelji demokracije. Disciplinirat će ga financijska tržišta, koja će se protiviti uvođenju socijalnih i protekcionističkih mjera.”

S francuskoga prevela: Sana Perić


1 Lech Kaczyński, poljski predsjednik od 2005. do svoje smrti, 10. travnja 2010. Poginuo je prilikom pada aviona u Smolensku (96 mrtvih). Bio je brat blizanac Jarosława Kaczyńskog, premijera od 2005. do 2007. i sadašnjeg predsjednika PiS-a.
2 Građanska platforma, Platforma Obywatelska (PO).
3 Prelazak izbornog praga nije uvjet za ulazak u parlament jedino za predstavnika njemačke nacionalne manjine.
4 Eurozastupnik Tomasz Poręba dao nam je intervju putem elektronske pošte, ali potom nije pristao da dijelovi njegovih odgovora budu uvršteni u ovaj članak.
5 Kada su njegove izjave izazvale negodovanje, ministar se pretvarao da je riječ o “šali”.
6 Vidi 1. bilješku.
7 Od 1993., pobačaj je u Poljskoj dozvoljen samo u slučaju silovanja ili dokazane opasnosti po zdravlje majke ili djeteta.
8 Društvo za oporezivanje financijskih transakcija i građansku akciju.