Ivana Hanaček

Prije godinu dana, smrt Mladena Stilinovića, jednog od bez sumnje najistaknutijih domaćih suvremenih umjetnika, prošla je relativno nezamijećeno u javnosti. Iako je nedostatak nacionalne pompe svakako u skladu s njegovim životom i radom, on govori nešto i o odnosu ovog umjetnika prema aktualnom političkom i kulturnom kontekstu, kao i tog konteksta prema Stilinoviću

U 69. godini života, nakon onog što nazivamo teškom bolešću, napustio nas je Mladen Stilinović (Beograd 1947., Pula 2016.), bard hrvatske suvremene umjetnosti. Lik i djelo tog nevjerojatno blagog, mirnog i staloženog čovjeka, kojemu je ispod gustog brka uvijek provirivao osmijeh, fascinirao je mnoge. Moju generaciju privlačila je njegova izvansistemska pozicija, pobuna protiv društvenih konvencija, protiv sistema umjetnosti, autonomne zone medijacije umjetnosti koje je stvarao, izložbe-akcije koje je s Grupom šestorice radio na ulici, samoorganizacija, rad u umjetničkoj grupi, nikad eksplicitno deklarirani anarhizam, ali i njegovo vrijeđanje anarhije. No prije svega, privlačila nas je njegova umjetnost, jednostavna, jeftina i skromna u materijalima i izvedbi, a velika u temama koje je otvarala.

U fokusu njegovog rada bila je ideologija, zatim rad, novac, sistem umjetnosti (Zapada i Istoka), mrtve umjetničke poetike, bol. Stilinović je bio poeta. Ne kažem to zato jer je u ranoj mladosti objavljivao poeziju već zato što je svaki njegov rad utemeljen u jeziku. Kratki, tautološki, uvijek istiniti iskazi ispisani jednostavnim rukopisom nalaze se na brojnim radovima. “Sav novac je prljav, sav novac je naš” ili “nema umjetnosti bez posljedica”, “kao što je novac papir, tako je i galerija soba”, “umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik”, da spomenem samo neke koje poput narodnih mudrosti odjekuju (međunarodnom) scenom bilo kao nazivi izložbi, kao naslovi publikacija ili kao opće referentno mjesto u diskursu o suvremenoj umjetnosti.

Povijest umjetnosti njegov će rad vezati uz Grupu šestorice autora koja je djelovala od sredine 1970-ih, no on se na sceni pojavljuje poezijom objavljenom u časopisu Republika, a zatim na samom koncu 1960-ih s eksperimentalnim filmovima koje radi u sklopu studentskog kino kluba Pan69 kojeg je osnovao s prijateljima. Svoje kolaže, asamblaže i specifične, umjetničke studije jezika po kojima je poznat i danas, radi od 1972. godine. Nije pogrešno nazivati ga najistaknutijim predstavnikom nove umjetničke prakse, jugoslavenske inačice konceptualne, postkonceptualne i novomedijske umjetnosti koja se intenzivno razvijala kroz 1970-te godine prošlog stoljeća, a u opticaj međunarodnom scenom lagano kreće nakon pada Berlinskog zida, tijekom 1990-ih i nešto intenzivnije 2000-ih godina. Upravo tada možemo pratiti i Stiletove izložbe na Sydneyskom bijenalu, Istanbulskom bijenalu, u New Museumu u New Yorku, na Dokumenti u Kasselu, na Venecijanskom bijenalu, u Van Abbemuseumu u Eindhovenu. Njegovi radovi nalaze se u stalnom postavu velikih institucija – u njujorškoj MoMA-i, u Vicoria and Albert Museumu u Londonu, u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, u pariškom Centru Georges Pompidou – no sve su to naposljetku puke “zgrade” za koje Stile, čini se, i nije previše mario.

Formalno obrazovanje napustio je u drugom razredu srednje škole i od tada intenzivno čita književnost, historiografsku literaturu, teoriju lingvistike, prati kinematografiju, zbivanja na likovnoj i kazališnoj sceni, gotovo opsesivno prati domaće medije i dnevnu politiku. Njegovi su učitelji – svi redom mrtvi pjesnici – Velimir Hljebnikov, Osip Mandeljštam, Comte de Lautréamont, Arthur Rimbaud, Vladimir Majakovski, T.S. Eliot, Tadeusz Różewicz. Tu su još i slikar Maljevič, filmaši Dziga Vertov, Sergej Ejzenštajn, J. Godard, Jean Vigo… Njegovi radovi čitljivi su u korelaciji s opusima povijesne avangarde, umjetničkim poetikama izgubljenog vremena, stoga ne treba čuditi da je velika retrospektivna izložba Stilinovića u zagrebačkom MSU-u nosila naziv prema Vigoovom djelu Zéro de conduite (Nula iz vladanja), prezrenom i zabranjenom filmu kojeg su cenzorske oči tumačile kao eksplicitnu promociju anarhizma.

No nije umro samo umjetnik, umro je i čovjek, a Stilinović, iako rastom sitan, bio je velik, div među ljudima. Neumorno je pratio scenu, bio je vjerna publika, nevjerojatna podrška. S povjesničarkom umjetnosti i svojom životnom partnericom Brankom Stipančić pohodio je sva otvorenja u gradu, a nakon što su mu se otvorila vrata velikih institucija i dalje je izlagao u samoorganiziranim off prostorima: maloj zagrebačkoj galeriji Greta, Ateljeima Žitnjak – napuštenoj zgradi škole na periferiji grada koju su umjetnici dobili na korištenje kao prostor za rad. Sjećam ga se tamo, veselog, dok pleše dvokorak s umjetnikom, također vrlo sklonom šali, Željkom Badurinom. Vrata vlastitog stana u ulici Ljudevita Posavskog otvarao je mnogim znatiželjnicima: kustosima, studentima, umjetnicima. Od 2004. godine tamo je izlagao svoje radove, a taj je stan vrlo brzo postao institucija za sebe.

Povijest njegove obitelji zasebna je tema. Rođen je u obitelji revolucionara vrlo kompleksnog životnog puta. Njegov otac, Marijan Stilinović, kako i priliči vremenu između dva svjetska rata, vrlo se rano politizirao, kao šesnaestogodišnjak postao je član Saveza komunističke omladine Jugoslavije. Radio je kao režiser i pomoćni spiker na zagrebačkoj Radio stanici, a nakon Obznane i zakonske zabrane komunističkog djelovanja njegov se politički rad radikalizirao. Pridružuje se revolucionarnoj organizaciji Crvena pravda osnovanoj 1921. godine. Crvenopravdaši su oružanom borbom planirali “prisiliti buržoaziju da povuče Obznanu, da ponovno dozvoli rad Komunističkoj partiji i ostalim organizacijama radničke klase.”1 Neposredno prije planiranog atentata na Milorada Draškovića, ministra unutrašnjih poslova Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Marijana Stilinovića su uhapsili i zbog komunističkog djelovanja osudili na robiju gdje je dočekao Drugi svjetski rat. S grupom političkih zatvorenika bježi iz zatvora u Srijemskoj Mitrovici 1941. godine te se pridružuje Prvom fruškogorskom partizanskom odredu. U partizanima upoznaje buduću ženu, Nadu Popović.

Nadi i Marijanu se sin Mladen rodio 1947. godine u Beogradu gdje je nakon rata Marijan radio kao glavni urednik dnevnog lista Borba. Da se rodio koju godinu kasnije, u rodnom listu pod “mjesto rođenja” pisalo bi Prag ili Buenos Aires gdje se obitelj selila s obzirom da je njegov otac radio u jugoslavenskoj diplomaciji. Po povratku u Zagreb ranih 1950-ih Marijan osniva niz javnih kulturnih institucija, između ostalog i gradsku Galeriju suvremene umjetnosti, preteču današnjeg Muzeja suvremene umjetnosti, no sredinom 1950-ih se zbog neslaganja s političkom linijom KPJ-a posve povlači iz politike i odlazi u Zadar. Tu umire vrlo brzo, već 1959., tako da se dvanaestogodišnji Mladen s majkom Nadom, bratom Svenom i sestrom Vesnom seli u Zagreb. S obzirom na oca u nemilosti, bilo bi pogrešno reći da je Stilinović bio privilegirano dijete “crvene buržoazije”. Njegova pozicija bila je sve samo ne lagodna, a stvaranje kritičke, nereprezenativne umjetnosti u okolnostima dominacije apologetske, glorifikatorske umjetnosti mahom ostvarene kroz spomeničku plastiku i velike državne narudžbe, nije bio lak zadatak. No on je neumorno stvarao. Stilinović o tome nije baš govorio, osim ako ga se pitalo. A u posljednje vrijeme, i ta su pitanja dolazila na dnevni red. U javnom intervjuu koji je pred prepunom dvoranom u berlinskom Haus der Kulturen der Welt s njim vodio Boris Buden, nemali broj pitanja vrtio se upravo oko valorizacije umjetničkog rada i materijalne baze za umjetničku proizvodnju.

Smrću Mladena Stilinovića završila je jedna era u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti, kako je izjavilo uredništvo časopisa Život umjetnosti. I imaju pravo. Završila je era lijenih, siromašnih, samoukih umjetnika koji imaju vremena baviti se umjetnošću. Nastupilo je doba komodifikacije umjetnosti, ili Stilinovićevim riječima, dominacije umjetnika Zapada koji su zaokupljeni sasvim nevažnim stvarima – proizvodnjom, promocijom (i samopromocijom, dodajem), sistemom muzeja, sistemom galerija, sistemom natječaja (tko je prvi), objektima. Stilinovićeva smrt udaljila nas je od lijenosti, od umjetnosti same.

* Tekst je izvorno objavljen u 44. broju hrvatskog izdanja LMD-a.


1 Iz Manifesta revolucionarne organizacije Crvena pravda.