Prošlog tjedna obilježena je prva godišnjica smrti jednog od najvećih svjetskih revolucionarnih simbola Fidela Castra. Kako god se rasplela trenutna transformacija njegove revolucije, legenda o vođi “bradatih gerilaca” živjet će još dugo

Na drugom samitu Zajednice latinskoameričkih i karipskih država (CELAC) 29. siječnja 2014. godine, predstavnici trideset i tri zemlje regije proglasili su Fidela Castra “političkim i moralnim vođom Amerike”. Ta titula nadopunjuje onu “Máximo Lídera” koju već drži na Kubi. Kao ilustracija modernog Davida, Castro utjelovljuje borbu protiv sjevernoameričkog Golijata. Invazijom, neprestanim pokušajima atentata, ekonomskim embargom i financiranjem opozicije, Washington je probao sva sredstva koja je imao na raspolaganju kako bi s vlasti zbacio “bradate gerilce” koji su izveli revoluciju 1959. godine i tako u korijenu ugušio opasnost koju njihove ambicije predstavljaju za najveću silu svijeta.

Baš kao što je “sovjetska prijetnja” natjerala europske elite na određene socijalne ustupke tijekom druge polovice 20. stoljeća, Kuba je Sjedinjene Države prisiljavala da prilagođavaju svoju politiku prema “stražnjem dvorištu”. Predsjednik John Fitzgerald Kennedy je 13. ožujka 1961. godine u svom govoru pozvao: “Pretvorimo ponovno američki kontinent u kolijevku revolucionarnih ideja […] Probudimo ponovno našu američku revoluciju kako bi mogla biti vodič narodima posvuda.” Bi li američki predsjednik koristio takav rječnik da borci sa Sierra Maestre nisu – suprotno svim predviđanjima i upozorenjima – nedugo prije toga porazili korumpiranu diktaturu koja je uživala podršku SAD-a? Trebat će ipak proći više od pola stoljeća da Washington (djelomično) odustane od sankcija koje je nametnuo zemlji i narodu koji su mu uvođenjem malo pravde poremetili planove u regiji dugo izloženoj brutalnoj vladavini diktatora i tirana.

Kuba ima stanovnika približno kao i susjedni Haiti. To je možda i najbolja ilustracija kako bi ova zemlja izgledala u pogledu obrazovanja, zdravstva, nacionalnog ponosa i međunarodnog prestiža da nije bilo revolucije. Danas nema države koja drži do sebe bez ambasade na ovom otoku. Ovakvo uvažavanje, koje je omogućio mit o jednoj od najvećih revolucija u povijesti čovječanstva, izgrađeno je na zalaganju doista posebnih ljudi. Na početku bila ih je jedva šačica, a Fidel Castro bio je jedan od njih. Već s trinaest godina organizirao je svoju prvu pobunu: štrajk radnika na plantaži šećerne trske svoga oca.1

Kada je 1960. godine posjetio Kubu, Jean-Paul Sartre je seriju članaka i reportaža o otoku koji je upravo povratio ponos Latinskoj Americi – i nastojao postati glavni stožer revolucionara Triju kontinenata (Amerike, Afrike i Azije) – naslovio “Uragan u šećeru”. U njima je zapisao: “Jedan od najvećih skandala kubanske revolucije nije to što je eksproprirala plantažere, nego to što je na vlast postavila djecu […] Ako nam treba neka jasna ilustracija promjene – a treba nam – to je bez ikakve sumnje mladost […] Umjesto tek oznake životne dobi, ona je ovdje postala karakteristika vođa […] Da biste zapovijedali ne smijete biti među onima koji su dugo živjeli; da biste slušali, dovoljno je da budete stariji od trideset.”2

Filozof je također upozorio: “Kada je čovjek-orkestar prestar, revolucija škripi, prerigidna je.” Tijekom desetljeća nestašice, sukobi i represija donekle su zamutili slavnu bilancu revolucije. Već godinama, to više i nije ona Kuba kakvu je u svijesti cijelog svijeta izgradio ovaj čovjek-orkestar.

S francuskog preveo: Nikola Vukobratović

* Originalni članak je objavljen 26. studenog na La valise diplomatique, blogu francuskog izdanja LMD-a, a hrvatski prijevod objavljen je u 48. broju hrvatskog izdanja LMD-a.

Na našoj internetskoj stranici potražite članke iz arhive: “Najduže sankcije u povijesti” Salima Lamranija, “Kuba na prekretnici” Janette Habel i “Život zajednice na Kubi” Marion Giraldou.


1 Usp. Volker Skierka, Fidel Castro: A Biography, Polity Press, Cambridge, 2004.
2 Jean-Paul Sartre, “Ouragan sur le sucre”, reportaže objavljene u France-Soir od 28. lipnja do 15. srpnja 1960. godine.