Michael T. Klare

Tijekom svoje kampanje, novi je američki predsjednik najavljivao djelomično povlačenje SAD-a iz globalnih sukoba. Te su najave izrazito zabrinule “jastrebove” s ove strane Atlantika, koji se oslanjaju na američko vodstvo u stalnim intervencijama i smjenama režima. No Trumpova izolacionistička obećanja bila su među prvima koje je iznevjerio. Dapače, čini se da bismo pod njegovom palicom mogli snažno zakoračiti prema velikom sukobu s katastrofalnim posljedicama

Poduzeto 7. travnja u znak odmazde zbog napada kemijskim oružjem, kojeg većina članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda pripisuje režimu u Damasku, bombardiranje raketama ispaljenim iz američkih ratnih brodova, čiji je cilj bila jedna sirijska zračna vojna baza, u medijima je predstavljeno kao prva “prava” vojna akcija predsjednika Donalda Trumpa od njegovog dolaska u Bijelu kuću. Korištenje čak pedeset i devet krstarećih raketa Tomahawk ne može se nazvati nebitnim, osobito ako se uzme u obzir znatna – iako ne i katastrofalna – šteta koju su počinile. No radi se zapravo o drugoj Trumpovoj “ofenzivi”: prva je bila krvavi upad američkih specijalnih snaga u Jemen 29. siječnja ove godine. Još važnije, moguće je da se radi samo o uvodu u dugi niz nasilnih vojnih poteza, od kojih bi svaki mogao biti nepromišljeniji i agresivniji od prethodnog.

Tijekom izborne kampanje, Trump je uporno najavljivao kako neće oklijevati koristiti vojsku za obranu interesa svoje zemlje u inozemstvu, iako je istodobno optuživao tadašnjeg predsjednika Baracka Obamu i državnu tajnicu Hillary Clinton da su se nepotrebno upleli u beskrajne ratove na Bliskom istoku. U rujnu 2016., upitan o tome što bi učinio u slučaju da dođe do krize koja bi uključivala iranske i američke ratne brodove u Perzijskom zaljevu, izjavio je: “Što se tiče Irana, ako oni okruže naše prelijepe razarače sa svojim malim brodićima i naprave geste usmjerene našim ljudima koje ne bi smjeli napraviti, izbacit ćemo ih iz mora”.1 Otkad je zasjeo u Ovalni ured, predsjednik Trump je sve ratoborniji te daje slobodne ruke svojim pomoćnicima – “njegovim generalima”, kako ih voli nazivati – da planiraju i izvode vojne operacije u brojnim borbenim zonama, poput Afganistana, Iraka, Libije, Somalije, Sirije i Jemena.

Spomenuta prva operacija u Jemenu poduzeta je protiv al-Kaide na Arapskom poluotoku (AQAP), koja je u jednom selu u središtu zemlje navodno imala svoju bazu. Pripreme za akciju započele su još u zadnjim tjednima Obamine administracije, ali je upravo novi predsjednik – tijekom jednog sastanka na kojem su sudjelovali njegov “glavni strateg” Stephen Bannon, njegov zet Jared Kushner, ministar obrane James Mattis i general Michael Flynn, kratkotrajni savjetnik za nacionalnu sigurnost – dao odobrenje za njezino izvođenje. Vjerojatno zbog lošeg planiranja ili pak nepažljivog nadzora od strane Bijele kuće (ili kombinacije ovih elemenata), operacija se pretvorila u katastrofu. Šesnaest civila je izgubilo život, kao i pripadnik Navy Sealsa, elitnih američkih mornaričkih snaga.

Nesklon učenju iz pogrešaka, Trump odlučuje povećati ovlasti svojih glavnih zapovjednika, dajući im bjanko dozvolu za vojne akcije u desetak zemalja. U Jemenu je, na primjer, predsjednik Pentagonu dao dozvolu da tri pokrajine odredi kao “zone aktivnih sukoba”, što zapovjednicima na terenu omogućuje da pokrenu operacije ili napade dronovima kako bi se likvidirali sumnjivci bez da se oko toga konzultira Bijela kuća. U tjednima nakon propale siječanjske operacije, Sjedinjene Države su izvele preko sedamdeset napada bespilotnim letjelicama na području Jemena, što je znatno više od ukupnog broja napada te vrste tijekom cijele 2016. godine.

I u Somaliji su ogromna područja određena kao zone aktivnih sukoba. Oficiri Američkog zapovjedništva za Afriku (Africom) imaju pune ovlasti da prema vlastitom nahođenju provode operacije protiv osumnjičenih za članstvo u al-Šababu, još jednoj grupi povezanoj s al-Kaidom. “Vrlo je važno i korisno imati malo više fleksibilnosti, malo više slobode u donošenju odluka”, zadovoljno je zaključio general Thomas Waldhauser, zapovjednik Africona, u New York Timesu 31. ožujka 2017. “To nam omogućuje da puno brže gađamo svoje ciljeve”.

Pozdravljena eskalacija

Oficiri Zapovjedništva za središnje područje (Centcom), koje pokriva Bliski istok, također su pozdravili proširenje ovlasti koje im je omogućio Trump. Krajem ožujka, nakon zahtjeva iz Bijele kuće da intenzivira ofenzivu protiv tzv. Islamske države (ISIL), zapovjednik Centcoma Joseph Votel je izjavio: “Shvatili smo da se priroda bitke mijenja i da moramo napraviti promjene kako bismo osigurali da se ovlasti rasporede na prave razine i kako bi se moć odlučivanja dala onima na terenu”.2

Ova preraspodjela ovlasti zapovjednicima nižeg ranga rezultirala je raspoređivanjem dodatnih četiristo američkih vojnika u Siriji, o čemu je odlučio Votel bez prethodnog odobrenja predsjednika. Predsjednik je bio obaviješten tek nakon generala Mattisa, odnosno u trenutku kada je raspoređivanje pojačanja već uvelike bilo u tijeku. Prema brojnim komentatorima, upravo ta strategija “prepuštanja stvari ekipi na terenu” barem dijelom objašnjava krvoproliće 17. ožujka, kada je u bombardiranju stambene zone u zapadnom Mosulu poginulo barem dvjesto civila, uključujući i nekoliko desetaka djece.

Promatrana u tom kontekstu, akcija 7. travnja u Siriji i nije toliko neočekivana kako se čini. Sedamdeset i dva dana, koliko je prošlo od dolaska Trumpa na funkciju do uništavanja sirijskih aviona smještenih u zračnoj bazi Šajrat, bila su dovoljna novom predsjedniku da se pretvori u bezuvjetnog zagovornika korištenja vojne sile. Svi se svjedoci slažu kako nije ni sekunde oklijevao da naredi napad. Nema nikakvih naznaka da Trumpa brinu trivijalnosti kao što su poštivanje međunarodnog prava, potreba konzultiranja Kongresa, moguće diplomatske posljedice za Sjedinjene Države niti išta drugo što bi možda mučilo Obamu. Možemo biti sigurni da je Trump vrlo zadovoljan rezultatima: njegov čin nije pozdravila samo većina njegovih republikanskih suparnika, poput senatora Johna McCaina i Lindseyja Grahama, već i neki od njegovih najžešćih demokratskih kritičara, poput senatora Chucka Shumera.

Svega tjedan dana nakon raketnog napada na Siriju, Centcom je odabrao jednu afganistansku planinu, za koju se pretpostavlja da skriva tunele za borce ISIL-a, kao metu prve upotrebe najveće nenuklearne bombe na svijetu – GBU-43/B, poznate po kratici MOAB (Massive Ordinance Air Blast). Teška deset tona, ova “majka svih bombi”, čija izrada košta 16 milijuna dolara, u prah i pepeo pretvara sve u radijusu od devetsto metara. Ispuštena u urbanom ili polu-urbanom području, može ubiti više tisuća ljudi, a to je i razlog zašto je Obamina administracija nikada nije koristila. Brzina kojom ju je Trump upotrijebio sugerira inklinaciju prema korištenju sve masivnijeg oružja.

Što bi mogao biti njegov sljedeći potez? Preventivni udari protiv Sjeverne Koreje ili Irana samo su neke od mogućnosti. Naredba da se napadne Sirija dana je neposredno prije nego što je Trump u svojoj privatnoj rezidenciji na Floridi primio kineskog kolegu Xi Jinpinga na službenu večeru. To je dakle ujedno bila i poruka kako bi Demokratska Narodna Republika Koreja (DNRK) mogla biti sljedeći cilj ako odmah ne prekine svoj program razvoja interkontinentalnih balističkih raketa. Poslije večere na kojoj je i on sudjelovao, državni tajnik Rex Tillerson izvijestio je novinare o upozorenju koje je Trump dao svojim kineskim gostima: stavite svoje sjevernokorejske saveznike pod kontrolu ili ćemo mi to učiniti silom. “Predsjednik Trump naznačio je predsjedniku Xiju kako želimo raditi s njima na rješavanju sjevernokorejske prijetnje, no spremni smo uzeti stvari i u svoje ruke ako Kina ne bude mogla surađivati s nama”, objasnio je Tillerson.3

Spirala odmazdi

U narednim satima, ministar obrane je naredio floti nosača aviona Carl Vinson, koja uključuje i razarače opremljene raketama Tomahawk (kakve su korištene protiv Sirije), da otkaže svoj planirani posjet Australiji i krene prema vodama oko Koreje. Administracija se također potrudila objaviti kako je zadatak flote da pruži pomoć u slučaju da predsjednik odluči intervenirati protiv Pjongjanga, bilo preventivno npr. uništavanjem lansirnih rampi ili radi odmazde zbog neke provokacije druge strane, poput nuklearnog ili raketnog pokusa. “To je podao režim koji sada ima nuklearno oružje”, bjesnio je 9. travnja general McMaster, savjetnik Bijele kuće za sigurnost. “Predsjednik je naredio da pripremimo sve opcije da eliminiramo prijetnju koju predstavlja američkom narodu, našim saveznicima i partnerima u regiji”.4

Mobilizacija flote i ratoborne izjave iz Washingtona izazvali su mnogo uzbuđenja među susjedima Pjongjanga, osobito u Kini, Japanu i Južnoj Koreji, gdje bi se posljedice američke vojne akcije vrlo brzo osjetile. Sjevernokorejski je režim inače najavio kako bi na bilo kakav američki napad smjesta odgovorio napadom na Južnu Koreju i Japan, i to vjerojatno kemijskim ili nuklearnim oružjem. Mogao bi otvoriti vatru na Seul i njegovih deset milijuna stanovnika sa svojih utvrđenih pozicija na rubu “demilitarizirane zone” koja razdvaja dvije zemlje. Ukratko, čak bi i limitiran odgovor rezultirao brojnim ljudskim žrtvama.

Perspektiva nije ništa svjetlija u pogledu Irana. Još kao kandidat Trump je ovu zemlju odabrao za svoj omiljeni predmet mržnje. Otkako je postao predsjednik, neprestano bijesni protiv iranskog raketnog programa i optužuje Teheran za potporu terorističkim grupama na Bliskom istoku. U veljači, nakon jednog raketnog testa, general Flynn je izjavio kako će Washington i “službeno poslati upozorenje” Teheranu sugerirajući kako je na stolu nekoliko opcija kojima bi se moglo odgovoriti na nove ispade Islamske Republike. Nije pojasnio koje bi to opcije bile, no drugi izvori u Bijeloj kući dali su naznačiti kako se ozbiljno razmišlja i o vojnoj akciji. Iako je general Flynn, kao notorni zagovaratelj rata protiv Irana, napustio svoju funkciju 13. veljače, ne treba pretpostavljati da su Trump i njegov ministar obrane Mattis – jednako poznat po svojoj averziji prema Teheranu – prekrižili vojnu opciju. Dapače, ona se nakon napada na Siriju možda čini još privlačnijom.

Napad na Iran bi bez sumnje izazvao spiralu odmazdi s vrlo ozbiljnim posljedicama. Iranci su već najavili moguću blokadu prijevoza nafte kroz Hormuški tjesnac, koja bi izazvala veliku svjetsku ekonomsku krizu. Uz to, čak i kad ne bi otvoreno stali na stranu šijitskih ustaničkih skupina diljem Bliskog istoka, Iranci bi mogli sabotirati operacije koje Sjedinjene Države provode protiv ISIL-a. Nemoguće je pretpostaviti lančanu reakciju koju bi izazvao ovaj scenarij, no sigurno je kako bi se regija dodatno destabilizirala.

Zasad demonstracije vojne sile Trumpove administracije su se ograničile na područja i neprijatelje koji ili ne mogu odgovoriti ili su, kao u slučaju sirijskog režima i njegovih saveznika, odlučili istrpjeti napad čekajući svoju priliku. No za Washington situacija se neće zauvijek razvijati tako jednostavno: prije ili kasnije, doći će do odgovora. I u takvim prilikama, nema nikakve sumnje da će Sjedinjene Države biti u velikoj prednosti. No to ne znači da “kolateralna šteta” – u vidu ljudskih života i globalnih poremećaja – neće biti ogromna.

S francuskog preveo: Nikola Vukobratović

* Michael T. Klare je profesor na Hampshire Collegeu u Amherstu (Massachusetts) i autor knjige The Race For What’s Left. The Global Scramble for the World’s Last Resources, New York, 2012.


1 The Washington Post, 9. studenog 2016.
2 New York Times, 30. ožujka 2017.
3 Financial Times, 7. travnja 2017.
4 Fox News, 9. travnja 2017.