Chloé Maurel

Kriza financiranja Ujedinjene narode sve više gura u strateška partnerstva s privatnim kapitalom koji podupire financiranje mnogih projekata. UN zauzvrat nudi svoj ugled i pravo na korištenje logotipa na proizvodima multinacionalnih korporacija

Proračunski problemi doprinose povećanoj suradnji Ujedinjenih naroda s privatnim sektorom, uz potpuni nedostatak transparentnosti. Godine 1995. Boutros Boutros-Ghali, tadašnji glavni tajnik, potvrdio je na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu da želi “jače povezati multinacionalne tvrtke i međunarodno odlučivanje”.

Njegov nasljednik Kofi Annan nadovezao se pokretanjem Global Compacta u srpnju 2000. godine, inicijative Ujedinjenih naroda koju je potaknuo John Ruggie sa Sveučilišta Harvard.i Taj projekt nazvao bi tvrtke “privilegiranim partnerima razvoja” ukoliko bi bile voljne obvezati se na poštivanje deset principa utemeljenih na ljudskim pravima.ii U izvješću Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima “Business and Human Rights: A Progress Report” iz 2000. godine čak se može naći tvrdnja da se poslovanje i ljudska prava međusobno nadopunjuju.

No takva povezanost s poslovnim svijetom ne spominje se ni u Povelji UN-a ni u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka. Za Global Compact, koji danas čini više od sedam tisuća poduzeća iz otprilike sto i trideset zemalja, ne postoji nikakav jasan pravni okvir. Dakako, uveden je sustav sankcija koji je od 2008. godine čak doveo do isključivanja više od šesto tvrtki koje nisu napredovale u provedbi deset principa paktaiii, ali nijedan strogi sustav ne omogućava praćenje poštivanja tih ugovora – partneri su uglavnom samo dužni objaviti godišnji izvještaj i mogu, uz suglasnost ureda Global Compacta, koristiti njihov logo.

Miješanje kategorija takvog tipa otežava donošenje učinkovitih standarda o društveno odgovornom poslovanju. Potreba za takvim standardima pojavila se 1970-ih godina, nakon skandalâ poput otkrivanja upletenosti američkog poduzeća ITT u državni udar u Čileu. U tom duhu, Međunarodna organizacija rada (ILO, odnosno MOR) uspjela je 1977. usvojiti Tripartitnu deklaraciju o multinacionalnim poduzećima i socijalnoj politici koja, međutim, nije bila obvezujuća.

Ovakve se brige danas čine dalekima, a osim Global Compacta razvijaju se i partnerstva između UN-ovih agencija i poduzeća. Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO) surađuje s francuskim kozmetičkim divom L’Oréalom u nagrađivanju žena znanstvenica, s Daimler AG-om unutar programa Mondialgo koji promovira “interkulturalni dijalog”, sa Samsungom u svrhu očuvanja materijalne kulturne baštine, s Microsoftom u sklopu programa za ekonomski i društveni svjetski razvoj, kao i s poduzećem Procter & Gamble koje u zamjenu za opskrbljivanje mladih Afrikanki higijenskim ulošcima može staviti logo UNESCO-a na svoje proizvode.

U trenutku kada je ostao bez uobičajenih proračunskih doprinosa SAD-a i Velike Britanije, ogorčenih primanjem Palestine u Ujedinjene narode, UNESCO zahvaljujući tim ugovorima dobiva dovoljno sredstava za ostvarivanje brojnih programa. Prema jednom od tih ugovora, Nokia mobilnim telefonima opskrbljuje stanovništvo jednog dijela Afrike u sklopu programa opismenjivanja. Kako bi prevladao nedostatak materijala za čitanje, UNESCO šalje vježbe SMS-om, na koje učenici odgovaraju, objašnjava nam Els McComish, službenik UNESCO-a. Ako se ovo pokaže neučinkovitim, barem će omogućiti Nokiji da nekome proda zastarjele modele mobitela.

No takve prakse dotiču i druge organizacije. Od početka svog mandata na čelu Svjetske zdravstvene organizacije 1998. godine, Gro Harlem Brundtland promovirala je zbližavanje s privatnim laboratorijima. Nakon krize izazvane virusom H1N1 2009. i 2010. godine, SZO je poslušao savjete strateške grupe savjetodavnih stručnjaka (Strategic Advisory Group of Experts, SAGE), čiji su gotovo svi članovi u bliskoj vezi s farmaceutskom industrijom. Osim toga, predstavnici laboratorija sudjeluju kao “promatrači” na skupovima SAGE-a. Upozorenje SZO-a o pandemiji omogućilo je velikim poduzećima tog sektora da ostvare između 7,5 i deset milijardi dolara profita.iv Osim u suzbijanju svinjske gripe, SZO je u brojnim područjima usko surađivao s farmaceutskom industrijom, posebice u borbi protiv HIV-av, što predstavlja sukob interesa.

Postavlja se pitanje nije li takvim višestrukim partnerstvima, koja idu sve do ugovaranja cijelih dijelova programa s poduzećima, kao i općim pribjegavanjem stručnjacima povezanim s privatnim sektorom, Svjetska zdravstvena organizacija na putu “privatizacije”, i to uz svesrdnu podršku velesila?vi

S francuskog prevela: Dorotea-Dora Held

* Chloé Maurel doktorica je suvremene povijesti, autorica knjige Povijest UNESCO-a. Prvih trideset godina (1945. – 1974.), L’Harmattan, Pariz, 2010.

i Christian G. Caubet, “Liaisons dangereuses avec le monde des affaires”, Le Monde diplomatique, rujan 2005.

ii Usp. Thomas G. Weiss i Ramesh Thakur, “Global Governance and the UN: An Unfinished Journey”, Indiana University Press, Bloomington, 2010.

iii “Développement durable: 630 entreprises éjectées par l’ONU”, 2. srpnja 2008., http://greentechexpert.blogspot.fr

iv Usp. Chloé Maurel, “L’OMS et la gestion des crises et catastrophes mondiales”, Chantiers politiques, Pariz, broj 8, lipanj 2010.

v Auriane Guilbaud, L’insertion progressive des entreprises dans la gouvernance mondiale de la santé. Le cas de la lutte contre le VIH/sida et les maladies négligées, doktorski rad iz politologije, mentor Guillaume Devin, Sciences Po-CERI, Pariz, 2012.

vi Anne-Cécile Robert, “Qui veut étrangler l’ONU?”, Le Monde diplomatique, veljača 2012.