Jean-Baptiste Malet

Amazon se nerijetko portretira kao ikoničko poduzeće koje je revolucioniralo način na koji kupujemo: mlado, inovativno, efikasno, zabavno. No iza medijskih kulisa priče o vrtoglavom uspjehu krije se golem i nevidljiv svijet prekarnosti, hipereksploatacije, šikaniranja, kasarnskog discipliniranja i ponižavanja onih na čijem je radu izgrađeno bogatstvo jednog od ekonomskih divova informatičkog doba

Skinuvši pogled s plakata njemačkog sindikata javnih službi Ver.di, obješenog na zidu sobe za sastanke, Irmgard Schulz iznenada je ustala i preuzela riječ: “Amazon je u Japanu zaposlio koze da brste oko skladišta. Dobile su iste kontrolne kartice kakve mi nosimo oko vrata! Sve je na njima: ime, fotografija, barkod.” Bilo je to na tjednoj sjednici zaposlenika Amazona u Bad Hersfeldu (Hessen, Njemačka). Radnica logističkog skladišta Amazona jednom je slikom ilustrirala društvenu filozofiju multinacionalne kompanije za prodaju putem interneta, koja potrošaču omogućuje da sa samo nekoliko klikova mišem kupi metlu, sabrana djela Marcela Prousta ili motokultivator, koji će mu biti dostavljeni unutar četrdeset osam sati.i

Sto tisuća ljudi diljem svijeta užurbano radi u 89 logističkih skladišta, čija ukupna površina iznosi gotovo sedam milijuna četvornih metara. U manje od dva desetljeća, Amazon je izbio u prvi plan digitalne ekonomije, uz bok Appleu, Googleu i Facebooku. Od inicijalne javne ponude dionica 1997., njegov se promet povećao četiristo dvadeset puta, dosegavši tako 62 milijarde dolara 2012. godine. Otkada je osnivač i predsjednik uprave Jeffrey Preston Bezos prošlog kolovoza uložio 250 milijuna eura, odnosno jedan posto svoga privatnog bogatstva u kupnju cijenjenih američkih novina The Washington Post, njegov lik metodičnog libertarijanca među novinarima nadahnjuje još laskavije portrete. Priča o ekonomskom uspjehu tvrtke uvjerljivo zasjenjuje priču o uvjetima rada u njoj.

Amazon je za svoje europsko uporište odabrao Njemačku. Tamo je otvorio osam logističkih centara i trenutno gradi deveti. Sonia Rudolf svojim nas automobilom vozi avenijom nazvanom Amazon Strasseii – općina je otvaranje podružnice multinacionalne kompanije subvencionirala s više od sedam milijuna eura. Zatim upire prstom u ogroman zid sive zgradurine nalik zatvoru. Iza ograde od bodljikave žice izranja skladište. “Na trećem katu FRA-1iii nema nijednog prozora, nijednog otvora, ni klimatizacije”, svjedoči bivša zaposlenica. “Ljeti temperature prelaze 40 stupnjeva, ljudima od toga često pozli. Jednog dana, sjećat ću se toga čitav život, dok sam ‘brala’ [vadila robu iz metalnih niša], našla sam djevojku koja je povraćala ležeći na podu, poplavjela u licu. Bila sam uvjerena da će umrijeti. Budući da nismo imali nosila, upravitelj nas je poslao po drvenu paletu na koju smo je položili i prevezli do hitne pomoći.”

I američki su mediji izvještavali o sličnim događajima.iv U Francuskoj je 2011. godine radnike skladišta u Montélimaru zahvatila velika zima, bili su prisiljeni raditi u zimskim jaknama, rukavicama i kapama, sve dok njih dvanaestak nije započelo štrajk kojim su se uspjeli izboriti za grijanje. Gašenje grijanja samo je jedna od metoda kojima je Amazon lansirao svog osnivača na 19. mjesto popisa svjetskih milijardera.v

Specifičnost ove internetske trgovine je u tome što omogućuje trgovcima da na njezinim stranicama svoje proizvode ponude na prodaju pomoću platforme Marketplace, i to u izravnoj konkurenciji s Amazonovom robom. Zajednička prodaja povećava promet i efekt “dugoga repa” – gomilanja velikog broja narudžbi artikala male potražnje sa zanemarivim troškovima skladištenja, što je temelj uspjeha kompanije. U ovakvom sustavu, efikasnom za potrošača, čak i knjižari promoviraju internetskog diva koji se hrani njihovom klijentelom i uništava im posao.

Udruženje francuskih knjižara izračunalo je da jedna lokalna knjižara s istim prometom treba osamnaest puta više radnika nego internetska prodaja. Asocijacija američkih knjižara (ABA) procjenjuje da je samo u 2012. četrdeset dvije tisuće radnih mjesta u sektoru zatvoreno zbog Amazona: deset milijuna dolara prometa kompanije znači zatvaranje trideset tri radna mjesta u obližnjim knjižarama.

Dakako, svi se protive zatvaranju radnih mjesta i otvaranju novih u logističkim skladištima. S jedne strane, izumire stalan i raznolik posao u centru grada koji zahtijeva kvalificirane radnike i ovisi o osobnom kontaktu i savjetovanju kupca. S druge strane, na periferiji gradova niču “tvornice prodaje” u kojima kartonskim paketima rukuju nekvalificirani radnici, zaposleni isključivo iz razloga što su trenutno jeftiniji od robota. No ne zadugo: otkako je 2012. za 775 milijuna dolara kupio proizvođača robota Kiva Systems, Amazon se sprema u svojim skladištima uposliti male pokretne strojeve, narančaste kocke visoke trideset centimetara, koje primjerice mogu kliziti po policama kako bi premjestile teret koji može težiti od 450 do 1300 kilograma.

Vrijeme koje prođe od narudžbe klijenta do trenutka kada je roba spremna za isporuku time se želi smanjiti na samo 20 minuta. Bezosov cilj postao je legendaran: dostaviti bilo koji ponuđeni i prodani artikl bilo kamo u svijetu unutar jednog dana. Amazon od samih početaka ulaže goleme svote novca u servere i neprestano povećava sposobnost računalne obrade, kako bi pospješio učinkovitost logistike i potencijale svoje stranice. To omogućuje da se starim klijentima neprestano nude novi proizvodi pomoću složene usporedbe njihovih osobnih podataka i potrošačkih navika. Naposljetku, kako bi se izbjegli bilo kakvi gubici, višak informacija prodaje se drugim tvrtkama putem posebne usluge Amazon Web Services.vi

U kojoj god zemlji bila, logistička skladišta imaju sličnu arhitekturu i organizaciju rada. Smještena su u blizini prometnih čvorišta, u područjima gdje stopa nezaposlenosti prelazi nacionalni prosjek i pod strogim su nadzorom zaštitara. Te kockaste zgrade nalik zatvorima zauzimaju površinu koja katkada prelazi sto tisuća četvornih metara – gotovo četrnaest nogometnih terena. Kreću se u ritmu kamiona koji dolaze i odlaze: svake tri minute Amazon paketima napuni jednu prikolicu. Kompanija je tijekom božićnih blagdana 2012. samo na području SAD-a prodavala i do tristo artikala u sekundi.

Obilje proizvoda u ponudi za 152 milijuna klijenata materijalizira se u skladištima, gdje se među šumom metalnih polica od posla ubijaju radnici, unutarnjim propisima obvezani na šutnju. Svi se smatraju potencijalnim lopovima i podvrgnuti su detaljnim sigurnosnim kontrolama: prolaze kroz detektore svaki put kada odlaze kući ili na pauzu, koja je zbog čekanja u redovima znatno skraćena. Budući da je Amazon odbio računati početak pauze tek nakon prolaska kontrolne točke, radnici distribucijskih središta u Kentuckyju, Tennesseeju i državi Washington već su četiri puta pokrenuli tužbu, tražeći naknadu za četrdeset minuta tjedno koje provedu čekajući u redu.

Obvezani na šutnju

Rukovanje Amazonovim zalihama odvija se po logici chaotic storagea: artikli se nasumično raspoređuju po policama. Prednost tog “kaotičnog razmještaja” je veća fleksibilnost nego kod tradicionalnog skladištenja: predviđati dodatni prostor potreban za svaki artikl u slučaju promjena u ponudi ili potražnji besmisleno je jer se ionako sve slaže nasumično. Svaki red polica ima nekoliko katova, svaki kat nekoliko odjeljaka za slaganje: to su binovi (niše), u kojima se djela Antonija Gramscija naguravaju s paketom muških gaća, plišanim medvjedićem, začinima za roštilj ili Metropolisom Fritza Langa.

U odjelu za “zaprimanje” radnici vade palete iz kamiona i usmjeruju robu. Stowers (“slagači”) stavljaju artikle na goleme police tamo gdje ima mjesta, stvarajući hrpe koji bežični čitač barkodova jednostavno evidentira. Kako bi umanjila štetne posljedice vrtoglave arhitekture kilometarskih redova, nasred ove nevjerojatne hrpe robe, najmodernija tehnologija vodi, kontrolira i mjeri djelotvornost zaposlenika pri obavljanju repetitivnih iscrpljujućih zadataka. U odjelu za takozvanu proizvodnju, pickers (“berači”), navođeni tim čitačima, hitaju među policama. Kako bi mogli neprestano brati artikle, za radnog vremena prehodaju više od dvadeset kilometara – to je službena brojka agencija za privremeno zapošljavanje koju sindikalisti osporavaju smatrajući je umanjenom.

Čim radnik izdvoji određeni artikl, čitač počinje odbrojavati vrijeme, nalažući mu da krene po sljedeći. Izbor artikla određuje računalo radi optimizacije vremena i trase. Kada napune kolica, pickersi ih dovoze packersima (“pakiračima”). Oni su statični, lančano pakiraju proizvode, zatim ih guraju na ogromne kompjuterizirane pokretne trake, na kojima se ti paketi s pečatom s Amazonovim osmijehom važu, na njih se lijepe adrese, te se raspoređuju prema poštanskim službama ili međunarodnim transporterima.

“Osmijeh na paketima nije naš”, izjavljuje Jens Brumma (38), stower od 2003. godine. Nakon što je sedam godina proveo malo kao nezaposlen, a malo kao privremeni radnik u Amazonu, od 2010. radi pod ugovorima na određeno jer ga uprava odbija zaposliti za stalno. Kao i svakom zaposleniku na svijetu, ugovor mu strogo zabranjuje da o svom poslu govori pred obitelji, prijateljima ili novinarima. “Ne obvezuju nas na šutnju”, objašnjava on, “radi čuvanja poslovnih tajni kojima nemamo pristup, nego kako bi ekstremno teški uvjeti u kojima radimo ostali u tajnosti.”

Krajem godine, u razdoblju najvećeg prometa, takozvanom Q4 (četvrtom tromjesečju), oformljuju se noćne smjene i svako je skladište za isporučivanje blagdanskih narudžbi primorano privremeno zaposliti ogromne količine radne snage. “U ovom periodu”, objašnjava Heiner Reimann, jedan od stručnjaka kojeg je Ver.di tijekom 2010. odabrao za organizaciju i praćenje sindikalne akcije, “broj radnika u dva skladišta najednom se poveća s tri na osam tisuća. Privremeni radnici, koji iz cijele Europe dolaze u Bad Hersfeld, smješteni su u stravičnim uvjetima. Amazon je za obradu tisuća privremenih ugovora ovdje zaposlio tajnice iz Kine. Prošle su godine radile u velikoj praznoj prostoriji, bez ikakvog namještaja, i slagale ugovore na pod, jedan po jedan. Bilo je nadrealno.” Nezaposleni Španjolci, Grci, Poljaci, Ukrajinci, Portugalci slijevaju se autobusima sa sve četiri strane Europe, našavši ovaj posao preko agencija za privremeno zapošljavanje.

“Direktori veličaju međunarodno zapošljavanje i njime se ponose”, svjedoči Brumma. “Na jednoj proslavi koju je organizirala kompanija, zamolili su me da objesim zastave svih prisutnih nacija: bilo ih je četrdeset četiri! Španjolaca najviše. Među njima je bilo i visoko obrazovanih, jedan povjesničar, sociolozi, zubari, pravnici, liječnici. Nezaposleni su, pa dođu ovamo odraditi privremeni posao.”

Nijemac Norbert Faltin, bivši zaposlenik informatičkog odjela, naglo otpušten 2010., morao se pomiriti s time da će preko noći postati privremeni picker u Bad Hersfeldu. “Usred zime tri sam mjeseca bio smješten s pet stranaca u bungalovu koji inače ljeti koriste izletnici, pa nije imao grijanje. Nikada mi u životu nije bilo toliko hladno. Svi smo bili odrasli, ali jedan od nas uvijek je morao spavati u dječjem krevetu.” Ovdje je potpisivanje ugovora na neodređeno moguće tek kada radnik iza sebe ima čitav niz ugovora na određeno, za vrijeme kojih mu nije nimalo preporučljivo učlaniti se u sindikat, a kamoli štrajkati. Masovno oslanjanje na privremenu radnu snagu koja se doseljava prije Božićnih blagdana slabi učinke štrajkova, koje je Ver.di započeo za vrijeme ovog kratkog perioda u kojemu je Amazon osjetljiv jer u njemu ostvaruje 70 posto godišnjeg prometa.

Work hard, have fun, make Tarifvertrag

Kako bi realizirao svoju parolu Work hard, have fun, make history (“Naporno radi, zabavljaj se, stvaraj povijest”), ispisanu u svim radionicama diljem svijeta, američki div kontrolira svoje zaposlenike krajnje rigoroznom tehnikom upravljanja “5S”, nadahnutom japanskim automobilskim tvornicama, te organizira brojne paternalističke akcije za radnoga vremena, kao i izvan njega. “U vrijeme Q4 direktori u skladištu neprestano puštaju vrlo glasnu glazbu koja bi nas trebala potaknuti”, priča gospođa Rudolf. “Jednom su, tijekom blagdana, pustili hard rock na najglasnije kako bi nas natjerali da radimo brže. Bilo je toliko glasno da me počela boljeti glava i srce mi je ubrzano kucalo. Kada sam upravitelja zamolila da stiša, ismijao me jer mi je preko 50 godina i rekao da smo mi tvrtka mladih. Mene, u trećoj dobi, tražili su da budem jednako efikasna u pickingu kao i dvadesetpetogodišnjak! Nažalost, nakon muževe smrti nisam imala izbora, morala sam prihvatiti posao.”

Radnici u Bad Hersfeldu sjećaju se da su vidjeli Bezosa tijekom inauguracije prvog njemačkog skladišta, na ljeto 2000. godine. Njihov je poslodavac toga dana iznimno došao iz SAD-a, sletio helikopterom na parkiralište za zaposlenike, kako bi svoje bojom premazane ruke položio na komemorativnu ploču. “U Amazonu je sve rečeno i napisano na engleskom. Zaposlenike se naziva hands, ručicama”, objašnjava Schultz. “Bezos nam je pokazao svoje ruke, govoreći u mikrofon da smo svi hands, baš poput njega, i da smo svi mi njegovi suradnici jer nakon nekoliko godina rada u kompaniji imamo pravo na njezine dionice. Zatim nam je objasnio da smo svi dio jedne velike obitelji. Nakon toga je čak povremeno zvao telefonom i njegov je glas u skladištu puštan na razglas da nam govori, da nas potiče. I to je djelovalo. Bili smo zadovoljni Amazonom; za nas je on bio ostvarenje američkog sna. No ubrzo je postao noćna mora. Iz tog razloga danas štrajkam.”

Članovi poslijepodnevne smjene brzo ustaju od stola prepunog nagomilanih letaka, bedževa, iscrtane pravne dokumentacije i novinskih isječaka o posljednjem štrajku, kako bi otišli na posao. “Kada sam stigao, bilo je vrlo teško. Radnici su bili prestravljeni idejom da razgovaraju s nama ili prihvate naše letke”, povjerava se sindikalist Reimann, čekajući dolazak jutarnje smjene da povede drugi sastanak. Nakon što je više od desetljeća radio za Ikeu, a kako je kvalitetno obrazovan na području socijalnog prava, godine 2010. započeo je ovu misiju za Ver.di. Nakon što se suočio s depolitizacijom i manjkom sindikalne kulture kod većine Amazonovih zaposlenika, trenutno se privikava na situaciju i korak po korak postiže rezultate, zahvaljujući akcijama koje organizira čvrsta jezgra.

Od 2011. pobunjeni zaposlenici ostavljaju samoljepive papiriće po njemačkim skladištima. Na svakome od njih jedno anonimno pitanje upućuje na neko kršenje prava o radu, neku nepravdu ili problem. Primjere uvijek biraju sami radnici, potom ih za njih zapisuju drugi, kako ih ne bi prepoznali po rukopisu. Ti papirići, koje tisuće radnika ostavlja na radnom mjestu a da pritom ne uzrokuju negativne posljedice, siju paniku među upraviteljima. U raspravama na tjednim sjednicama, koje su otvorene za sve, ubrzo izranjaju zahtjevi Bad Hersfelda i Leipziga.

U Leipzigu nijedna plaća ne odgovara iznosu koji je Ver.di ispregovarao za branšu distribucije. Ti ugovori u istočnim saveznim zemljama Njemačke određuju minimalnu plaću na 10,66 eura po satu, no Amazon primjenjuje vlastiti standard: ta plaća iznosi 9,30 eura po satu. I u Bad Hersfeldu postoji raskorak između prosječne plaće u branši (12,18 eura po satu) i plaće u Amazonovom skladištu – 9,83 eura. Dvije i pol godine poslije prvih sjednica Ver.dija, gotovo šesto zaposlenika redovito prosvjeduje zahtijevajući primjenu kolektivnog ugovora u sektoru (Tarifvertrag). Sindikalisti i njihovi simpatizeri odnedavno naočigled nose male crvene narukvice, pa čak i na posao, s riječima Work hard, have fun, make Tarifvertrag.

Rezultati? Gospođa Rudolf i sama ih primjećuje kada sretne bivše kolege šećući po centru Bad Hersfelda: “Slika sindikata uvelike se promijenila. Ljude je sve manje strah učlaniti se u sindikat. Kada trpe ponižavanje, to im postaje gotovo automatska reakcija. Žele brzo uzvratiti udarac i obraniti svoja prava i dostojanstvo.”

I u Francuskoj je 10. lipnja 2013. stotinjak zaposlenika skladišta u Saranu štrajkalo na poziv sindikata CGT. Dan kasnije, svi su pojedinačno bili pozvani na razgovor. “Budući da sam sindikalist, htjeli su me podvrgnuti nasumičnim kontrolama tijekom radnog vremena”, ispovijeda se Clément Jamin iz CGT-a. “Odbio sam. Potom su me tražili da sjednem na stolac, navodno dok ne dođe policija. Tako sam ostao sam sjediti šest sati, pred svima, a policija nikada nije stigla. Isto su mi napravili i sljedeći dan, i dan poslije. CGT je podnio žalbu.” Neprijateljski raspoložena prema sindikalistima, uprava Amazona pokušava ih poniziti. Nedavno su se dva upravitelja iz odjela za ljudske resurse u Saranu snimila preobučena u sindikaliste, s razvijenom zastavom CGT-a, u privatnoj videoparodiji koju smo imali priliku pogledati.

“Duh Amazona” kao političko pitanje

“Tempo rada je neizdrživ”, priča nam ozbiljnim tonom Mohamed, radnik iz Sarana, koji je htio ostati anoniman. “A što nam predlažu zauzvrat? Have fun: organiziraju tombole u pauzama, dijele čokoladu i bombone… No ja neću pristati na to da praznim kamione obučen kao klaun.” Doista, upravitelji redovito predlažu radnicima da dođu na posao zamaskirani u čarobnjake ili košarkaše, prema temama koje sami smišljaju. “Za to vrijeme, naša se produktivnost i dalje bilježi računalno”, nastavlja. “Traže od nas da budemo top-performeri, da nadmašimo sami sebe, da neprestano rušimo vlastite rekorde produktivnosti. Od lipnja 2013., upravitelji nas tjeraju na skupno zagrijavanje i istezanje prije početka rada.”

Unutarnji propisi nalažu da individualna produktivnost mora biti u neprestanom porastu, što je nemoguće. Bilježenje djelatnosti radnika u stvarnom vremenu nadzornicima omogućuje da ih u svakom trenutku lociraju u skladištu, da izrade statističke i povijesne prikaze njihove produktivnosti te da među njima stvore konkurenciju. U Njemačkoj je Reimann nedavno saznao da se ta mjerenja, “osobni podaci, svakodnevno računalom šalju iz njemačkih skladišta u Seattle, gdje se pohranjuju. To je u potpunosti ilegalno!” Bivši upravitelj Amazona u Francuskoj, Ben Sihamdi, potvrdio je ovu praksu nepoznatu radnicima nakon što je prošao unutarnju obuku u Luksemburgu: “Svi podaci o njihovoj produktivnosti se bilježe, isti čas sakupljaju računalom, zatim šalju u Seattle.”

Kako su zaposlenici međusobno u konkurentskom natjecanju, logika kompanije nalaže im da “prijave anomalije”. “Ona može biti kutija koja je blokirala ulaz”, objašnjava Mohamed. “Ali može biti i kolega koji je nešto krivo rekao. Njega treba prijaviti. To je recept za napredovanje u hijerarhiji kompanije i za eventualnu promociju u lead, nadzornika”. “Jednom sam”, prisjeća se Sihamdi, “kolegi koji me ispitivao o bogatstvu Jeffa Bezosa odgovorio da mi se od njega diže želudac. On me prijavio, pa sam bio opomenut zbog kritiziranja ‘duha Amazona’! Radna je atmosfera vrlo nezdrava, svi su pod nadzorom. Privremeni su radnici za njih obična stoka, nisam to mogao podnijeti. Vrlo dobro poznajem svijet industrije, pogotovo automobilske. No iskustvo u Amazonu bilo je daleko najsurovije u čitavoj mojoj inženjerskoj karijeri.”

Nesvjestice, padovi, prsti odrezani na pokretnoj traci, smrtne nesreće na putu od boravišta do skladišta zbog iscrpljenosti: brojne su nesreće na radu u Amazonu. Mediji, međutim, radije pišu hvalospjeve cijeni dionica multinacionalne kompanije, ispadima njezina osnivača ili izgradnji novih logističkih skladišta – tri jedinice koje će uskoro biti otvorene u Poljskoj prijete njemačkim radnicima dampingom plaća. Mediji veličaju otvaranje prekarnih i nevidljivih radnih mjesta, koja će zatvoriti znatno više njih u lokalnim trgovinama.

Podupiratelj štrajkova koje je poveo Ver.di, njemački novinar Günter Wallraff, pažljivo prati munjevit razvoj Amazona. Iz Kölna donosi priču o tome kako se sam pokušao obračunati s mastodontom internetske trgovine: “Kada sam otkrio u kakvim uvjetima rade zaposlenici, istog sam časa htio bojkotirati Amazon i tražio izdavača da povuče moje knjige s njihove stranice. Nije to htio učiniti jer se preko njih odvija 15 posto prodaje. Nakon rasprave, izdavačka je kuća ipak postupila u skladu s mojim zahtjevom. No Amazon otada moje knjige nabavlja od veletrgovaca! A to, nažalost, ne mogu spriječiti. Tako me mnogi kritiziraju govoreći: ‘Sipaš velike riječi, a knjige ti se i dalje prodaju preko Amazona.’ Tu kompaniju zaista ne može pobijediti pojedinac. Ona je multinacionalna, organizirana na temelju čvrste ideologije. Pitanja koja se postavljaju u susretu s principima na kojima ta tvrtka počiva nisu trebamo li ili ne kupovati na njezinoj stranici. To je političko pitanje: trebamo li živjeti u ovakvom društvu?”

S francuskog prevela: Dora Slakoper

* Jean-Baptiste Malet je novinar, autor istraživanja “En Amazonie. Infiltré dans le ‘meilleur des mondes'”, radi kojeg je u studenome 2012. bio privremeno zaposlen u francuskom skladištu Amazona.

i Unatoč ponovljenim zahtjevima, Amazon nije htio odgovoriti na naša pitanja.

ii Ulice nazvane po Amazonu postoje također u Grabenu, Pforzheimu i Kobern-Gondorfu u Njemačkoj, kao i u Sevreyju (Loiret) i Lauwin-Planqueu (Nord) u Francuskoj.

iii Sve Amazonove lokacije nose imena složena od tri slova i jedne znamenke. Logistička skladišta nazivaju se prema najbližem međunarodnom aerodromu. U ovom slučaju, to je Frankfurt.

iv Spencer Soper, “Inside Amazon’s warehouse”, The Morning Call, Allentown (Pensilvanija), 18. rujna 2011.

v Bezosa je američki časopis Fortune izabrao za poslovnog čovjeka 2012. godine.

vi Amazon je također otvorio tržište rada na internetu, Amazon Mechanical Turk (Amazonov mehanički Turčin), gdje se korisnicima nudi mogućnost obavljanja sitnih poslova za sitnu naknadu. V. Pierre Lazuly, “Télétravail à prix bradés sur Internet”, Le Monde diplomatique, kolovoz 2006.

Izbjegavanje poreza

Ako se preko Amazonove internetske stranice kupi knjiga u Španjolskoj ili usisavač u Francuskoj, narudžbu će naplatiti tvrtka Amazon EU iz Luksemburga. Sa samo 235 zaposlenika, ta je tvrtka u 2012. godini ostvarila gotovo deset milijardi dolara prometa, no zahvaljujući stručnom financijskom paketu, prijavila je samo 20,4 milijuna dobiti. Iz Luksemburga se kontroliraju nacionalne podružnice koje obavljaju poslove multinacionalne kompanije: logistiku, marketing, odnose s dobavljačima itd. Na vrhu piramide holdinga financijski je subjekt kompanije, Amazon Europe Holding Technologies SCS, koji je u vlasništvu triju različitih poslovnih subjekata sa sjedištem u američkoj saveznoj državi Delaware.

Amazon Europe Holding Technologies SCS, također sa sjedištem u Luksemburgu, u srcu je te konstrukcije. Preko njega se prikriva i preusmjerava tok novca: do kraja 2011. skupio je 1,9 milijardi eura rezerve, a da nije uposlio niti jednog radnika. Složen mehanizam utaje multinacionalnoj kompaniji omogućuje da izbjegne plaćanje poreza u zemljama u kojima ima podružnice i iz kojih crpi ogromne iznose. Kada je izvršni direktor Andrew Cecil britanskim parlamentarnim zastupnicima i članovima odbora za financije podnio izvještaj, promet Amazona u Francuskoj postao je poznat: 2011. dosegao je 889 milijuna eura. Francuske podružnice poreznoj upravi prijavljuju značajno manje iznose, stoga im se trenutno naknadno razrezuje porez te su dužne platiti 198 milijuna eura.

Međutim, to dugoročno ništa nije promijenilo. Francuska podružnica zadužena za logistiku, koja upravlja skladištima i upošljava više od tisuću radnika, 2012. prijavila je ukupan promet od 75 milijuna eura i dobit od 3,2 milijuna. Otvaranje trećeg francuskog skladišta u Chalon-sur-Saôneu, što je poticao i branio ministar industrijskog oporavka Arnaud Montebourg, subvencionirala je država. Pored njezine potpore i potpore departmana Saône-et-Loirea, i regionalna vlast Burgundije, na čijem je čelu socijalist François Patriat, Amazonu je uplatila 1,125 milijuna eura za zapošljavanje 250 ljudi na ugovor na neodređeno. “Najgore je to”, komentira bivši upravitelj kompanije Ben Sihamdi, “što ti političari ne vide da Amazon zapravo ulaže velike svote u robotizaciju, zbog čega će i ova otvorena radna mjesta ubrzo nestati.”