Alain Garrigou

Rast stranaka ekstremne desnice diljem Europe najupadljiviji je simptom političkog pomaka udesno. Manje očigledno, ali možda dalekosežnije, svjedočimo i pomicanju opće političke kulture udesno, kako u obliku javne problematizacije “problema imigracije” i “islamizacije” tako i po medijskim kategorijama kojima se pristupa pitanju socijalne države

Teme kao što su “štićenici države”, imigracija i porezni egzil potiču sve više reakcija u vidu želje za ponovnim uspostavljanjem reda, slavljenja autoriteta, opravdavanja nejednakosti. Izgleda da se udesno pomiče cijeli politički spektar, od ljevice do desnice, netko s veseljem, prilagođavajući se, s ustručavanjem ili bez njega, rezignirano ili s grižnjom savjesti, s osjećajem kajanja ili bez njega. Kada je Nicolas Sarkozy 2007. izabran, dijagnoza pomaka udesno još je ponekad ublažavana idejom o otpornosti “humanističkih vrijednosti”.i Danas se takve ocjene eventualno još mogu temeljiti na uvođenju društvenih reformi poput ozakonjenja braka za sve. Pa ipak, u ekonomskoj, socijalnoj i političkoj domeni stvar je jasna. Preostaje jedino izmjeriti širinu i brzinu pomicanja udesno. No umjesto ponavljanja već gotovih objašnjenja, valjalo bi bolje upoznati taj fenomen.

Kao i prije pet godina, ponovno se priča o “nepovjerenju” Francuza. Pod tim pojmom se s jedne strane obnavlja stara ideja krize predstavničke demokracije, prema kojoj izabrani loše zastupaju interese građana, a s druge strane ideja rasta “populizma”, odnosno koncept koji izjednačuje i podjednako osuđuje ekstremnu desnicu i ljevicu. Prva ideja oživljava temu antiparlamentarizma staru više od stoljeća i objašnjenje za uspjeh Nacionalne fronte (FN) vidi u biračkoj apstinenciji posljednjih dvadeset godina. Druga ideja, ponavljajući zastarjelu kritiku totalitarizma, oživljava retoriku “ni ni”, koja kao centristički “treći put” po tko zna koji put isplovljava na površinu, još od 1930-ih u uvjerenju da može pronaći prihvatljivo mjesto između jednako neprihvatljivih ekstrema.

Iznenađujuće monotoni i podjednako skromni rezultati analize ovog fenomena možda proizlaze iz činjenice da rijetko tko nastoji saznati o čemu je zapravo riječ. Za jedne, pomak udesno zapravo znači pomak javnog mnijenja prema ekstremnoj desnici, odnosno, u prijevodu, njegovu radikalizaciju. Za druge, on bi značio pomak udesno cjelokupnog spektra na kojemu se političke stranke pozicioniraju, uključujući i one socijalističke. No iz toga je moguće izvući dva suprotna zaključka. U prvom bi se slučaju radilo o usmjeravanju prema agresivno artikuliranim temama koje ističe ekstremna desnica, prije svega ksenofobiji i rasizmu, dok bi u drugom slučaju taj fenomen predstavljao svojevrsni opći dogovor, odnosno vrstu liberalnog konsenzusa o “kraju ideologija”. Postoje međutim indikacije za obje interpretacijske tendencije. S jedne strane tu su normalizacija FN-a i njegovo jačanje na izborima te uključivanje ostalih stranaka u polemike oko pitanja koja postavlja ekstremna desnica: nedostatak sigurnosti, muslimanska prijetnja, porezne zapljene, zloupotreba socijalne pomoći, prvenstvo po nacionalnom ključu. Druga se tendencija očituje u sporazumu vladajućih stranaka po pitanjima tržišta, slobodne razmjene, politike spram privatnih poduzeća i rezanja javnih troškova.

Tumačenje pomaka udesno kao radikalizacije cjelokupnog političkog spektra plijeni više pažnje: gromoglasnije je i više uznemiruje. Globalizacija, dužnička kriza, nagli porast nezaposlenosti, jačanje zemalja u razvoju, bogaćenje bogatih, siromašenje srednjih klasa i produbljivanje bijede siromašnih, samo su neki od primjera vrtoglavog inventara dubokih promjena, čije učinke na političku scenu nije moguće izbjeći. Tjeskoba je dodatno pojačana sjećanjem na krizu 1930-ih godina koja je potresla dvadeseto stoljeće i začela političke katastrofe fašizama i svjetskog rata.

Popularnost stranaka ekstremne desnice u Francuskoj, Belgiji, Mađarskoj i Nizozemskoj nedavno je izazvala uzbunu. No njihov se put do vlasti sada čini sporijim i težim, budući da zapravo rijetko dospijevaju u vladu (osim ako se ne radi o nekom rubnom položaju, poput onoga koji zauzima stranka pokojnoga Jörga Haidera u Austriji) ili su na vlasti samo u institucijama lokalne uprave (poput belgijske stranke Vlaams Blok). Druge političke pokrete karakterizira želja za vršenjem pritiska nad institucionalnim političkim organizacijama, poput Tea Partyja prema Republikanskoj stranci u Sjedinjenim Američkim Državama. U njihovoj pozadini stoji prijetnja narušavanja socijalnog statusa jednom dijelu stanovništva, poglavito bijelom, ponekad skromnom i osjetljivijem na prijetnju koja dolazi odozdo, odnosno na prijetnju siromašnijih i stranaca, nego na bogaćenje bogatih – osjetljivih na “rasu”, ali ne i na klasu. To ipak nije pomoglo kandidatu republikanca, koji je davao obećanja ekstremnoj desnici, da pobijedi na izborima. Dapače, smatra se kako je upravo taj potez odigrao ključnu ulogu u njegovu porazu.

Ako je 2007. pomak udesno Sarkozyju donio glasove ekstremne desnice, ista ga je strategija pet godina kasnije spriječila da bude ponovno izabran. Unatoč porazu, čini se kako je Sarkozyjeva stranka Savez za narodni pokret (UMP) sve uvjerenija u nužnost radikalizacije. Stavovi njezinih aktivista danas se približavaju onima članova FN-a u pitanjima imigracije i sigurnosti te ovaj put, suprotno mišljenju stranačkih vođa, i u ekonomskim i financijskim pitanjima, pitanjima protekcionizma i eura.

Čini se da radikalizacija poprima zabrinjavajuće razmjere. Najmanje su tri ankete potvrdile porast ekstremno desničarskih stavova u siječnju 2013. Jedna od njih pokazala je da bi čak 87 posto Francuza voljelo “pravog vođu na vlasti u Francuskoj koji bi ponovno uspostavio red” (Le Monde, 25. siječnja 2013.). Ova izjava u skladu je sa sve češćim otvoreno nasilnim govorom protiv imigranata, delinkvenata, “štićenika države”, činovnika i slično. Paranoidni stil, o kojemu je govorio Richard Hofstadter, udružen s “teorijama zavjere” u mržnji prema poreznom sustavu, birokraciji, intelektualcima i, iznad svega, strancima, očito nailazi na odjek i izvan SAD-a.ii Malo-pomalo, većina se u anketama izjašnjava za smrtnu kaznu, za ekonomski liberalizam nasuprot državi, za povećanje radnog vremena i slično.

No postoji veza između ove dvije konceptualizacije pomaka udesno. Ne samo da pomak težišta političke rasprave udesno automatski cijelu raspravu usmjerava prema ekstremnoj desnici, nego i stranačke borbe nužno vode prema nadmetanju u potrazi za međusobnim razlikovanjem. Političari prakticiraju stilsku figuru litote za izražavanje ekstremističkih misli, pozivajući se, poput Jean-Françoisa Copéa, predsjednika UMP-a i pristalice “nesuzdržane desnice”, na “roditelje učenika koji su traumatizirani jer je jednom od njihovih sinova na izlazu iz škole banda mladića, koja se predstavlja kao iranska brigada za promicanje vrline, istrgnula užinu iz ruku”, ili na “protubjelački rasizam koji se razvija u četvrtima naših gradova”, ili na “ilegalne imigrante, danas jedine koji se mogu okoristiti sustavom koji za njih u potpunosti skrbi”, ili pak na “direktore poduzeća, obrtnike i trgovce (…) terorizirane idejom porezne kontrole ili, još gore, susretom s inspektorom rada”.iii Govor pomiče granice. Prostor politički zamislivog širi se s prostorom politički izgovorivog.

Teorije zavjere, koje svakodnevno prenose moćni mediji, poput televizijskog kanala Fox News, naglašenije su u SAD-u nego u Europi. Za europska su društva puritanska opravdanja bogaćenja manje uvjerljiva, te se više zanimaju za stvarne beneficije socijalne države, što reakcije ograničava na pitanja “stranaca”, “lijenih” i “štićenika” koji zloupotrebljavaju njezinu potporu.

Stoga se pomak udesno na Starom kontinentu odvija diskretnije. Kada nekoliko novina, koje se zasigurno oko toga nisu dogovorile, u istom tjednu izda članke o masonima – “Masoni koji vladaju našom zemljom” (Le Nouvel Observateur, 3. siječnja 2013.), “Hollande i njegovi masoni” (Le Point, 7. siječnja 2013.) – one time stvaraju atmosferu zavjere.iv A kada je potrebno promijeniti fokus, naslovi kao “Naši islamski neprijatelji” stoje iznad slika glava nekolicine terorističkih vođa (Le Point, 24. siječnja 2013.), podsjećajući na tipične antisemitske portrete iz jednog drugog vremena.

Novinski magnati tvrde da te senzacionalističke naslovnice više nisu motivirane komercijalnim ciljevima. Ako je to istina, izražavaju li one nove svjetonazore novinarstva na koje je utjecala kriza i koje s brojnim čitateljima dijeli strah od narušavanja socijalnog statusa? Ispada da se osnovne kritičke kvalitete intelektualnog rada svode na razotkrivanje “tajni” i “zavjera”. No gdje je ta kritička vrlina kada se počinju nizati intrigantna pitanja o kojima imamo samo oskudne informacije, koja nitko ne preispituje, a još manje se zbog njih uznemirava?

Sve postaje jasno u trenutku kada provoditelji anketa (Ipsos – Le Monde, 25. siječnja 2013.) angažiraju plaćene ispitanike za koje znaju da su desničarski orijentirani da “poprave uzorak”, te im postavljaju pitanja o “protubjelačkom rasizmu” (koji se time sugerira kao relevantan društveni problem) ili o “pokušaju integracije” (koja se svodi isključivo na pitanje voljnosti onih koje bi trebalo “integrirati”). A onda im nude opcije koje su jednako pristrane kao i sam pojam “povjerenja” koji se pripisuje “većini”, nasuprot “razboritom oprezu” čiji su nositelji “drugi” (ali tko su ti drugi?). Naposljetku im postavljaju pitanje “osjećaju li se jednako kod kuće kao i prije” (“kod kuće u Francuskoj”, ali prije čega?). Kada imamo ankete koje naizgled dobroćudno sugeriraju da je “autoritet možda vrijednost koju se u Francuskoj prečesto kritizira”, postavlja se pitanje kako je moguće da su stručnjaci napravili tako kobnu metodološku grešku da pođu od pitanja koja očito potiču bezuvjetno slaganje s predloženim odgovorom?

Nadalje, medijski nam se serviraju ideje, nastale miješanjem neoliberalne vulgate i jednog grubog “zdravog razuma”, koje veličaju egoizam i tako pridonose pomaku udesno u načinu razmišljanja. Kako onda očekivati od građana da povjeruju da politički vođe zastupaju javni interes? Bilo bi u najmanju ruku neobično od političara očekivati altruizam u situaciji u kojoj bi oni bili jedini koji bi ga svojim ponašanjem trebali pokazivati. Dugo propagirani koncept “svatko za sebe” još je jači kada poprimi oblik općenarodne nepovjerljivosti, kada postaje sklonost “običnih ljudi” koji se “ne daju lako prevariti”.v I ne možemo reći da je taj instinkt nužno pogrešan.

Ovaj tip općeg cinizma uvijek prati onaj javni diskurs u pozadini kojega stoje sukobi oko položaja, glasova, novca ili nafte. Medijski ideolozi, manje konzervativni i tradicionalni no što misle da jesu, tako promiču fašizaciju. Ona je zasad ograničena na sferu mišljenja, i to samo zato što logika “svatko za sebe” po definiciji isključuje masovnu mobilizaciju. No zar bi nas to trebalo umiriti?

S francuskog prevela: Dora Slakoper

* Alain Garrigou profesor je političkih znanosti na sveučilištu Paris-Ouest Nanterre-La Défense. S Richardom Brousseom koautor je knjige Manuel anti-sondages. La démocratie n’est pas à vendre!, La Ville brûle, Montreuil-sous-Bois, 2011.

i Priklanjanje desnici trebalo bi biti “pogrešna interpretacija” jer jačanje želje za uspostavom reda tobože ne povlači za sobom “uzmak humanističkih vrijednosti” (Etienne Schweisguth, “Le trompe-l’œil de la droitisation”, Revue française de science politique, vol. 75, broj 3-4, Pariz, 2007.).

ii Richard Hofstadter, Le style paranoïaque. Théories du complot et droite radicale en Amérique, Bourrin, Pariz, 2012.

iii Jean-François Copé, Manfeste pour une droite décomplexée, Fayard, Pariz, 2012.

iv Libération.fr (28. veljače 2012.) izdvojio je pet naslovnica časopisa L’Express i Point između 2009. i 2012. te četiri naslovnice Le Nouvel Observateura posvećene masonima. Direktor posljednjeg, Lauren Joffrin, zaboravljajući što je jednom izjavio – “To na kraju ionako svima dosadi” – opravdao se 5. siječnja 2013. na radiju France Inter: “Nemalo ih je u vladi. I utjecajni su.”

v Richard Hoggart, La Culture du pauvre, Minuit, Pariz, 1970.