Baptiste Dericquebourg

Siriza, široka koalicija stranaka ljevice, stoji pred ujedinjenjem u jedinstvenu partiju. Taj korak je priprema za njezino nipošto isključeno skoro preuzimanje vlasti u Grčkoj. No s obzirom na nedosljednosti i dvosmislenosti nekih dosadašnjih izjava i poteza, mnogi kritičari već sada strepe od ponavljanja “slučaja Pasok”, odnosno od scenarija kapitulacije radikalnih programskih deklaracija pred realpolitikom dubokih kompromisa sa statusom quo

U srpnju 2013. Siriza će održati svoj prvi kongres kao ujedinjena partija (vidi okvir). Lansirana parlamentarnim izborima u svibnju i lipnju 2012. u rang korifeja lijeve opozicije politici koju nameće Trojka, Koalicija radikalne ljevice uživa jedinstven položaj u Europi. S njom se progresivne političke snage nalaze na pragu osvajanja vlasti. Ali ovaj dvoznačan proboj – istodobna pobjeda i poraz od konzervativne Nove demokracije – pred Sirizu postavlja problem širenja njezine izborne i aktivističke baze, kao i problem potrage za saveznicima. Problemi su za vodstvo Sirize tim hitniji što se tripartitna vlada, izabrana na parlamentarnim izborima u lipnju 2012., ne bi trebala održati duže od još nekoliko mjeseci i što su novi izbori već trebali biti održani.

Dan nakon parlamentarnih izbora, vođa parlamentarne grupe Sirize Aleksis Cipras izazvao je polemike izjavivši sljedeće: “U vremenima krize i otpor i solidarnost su nužni, ali solidarnost je važnija.” Bila je to polazišna točka nove linije “solidarnosti” koju diktira vodstvo Sirize, a sastoji se u posvemašnjem širenju djelovanja koje će građanima osigurati pristup hrani, lijekovima, krovu nad glavom i tako dalje. Glavna partija među članicama koalicije, Sinaspizmos, orijentirala je napore svojih pristalica naročito prema stvaranju solidarnih banki lijekova.

Ciljevi ove nove strategije bili su mnogostruki. S jedne strane, treba osvojiti val novih pristalica. S relativno visokom prosječnom starošću članova (naročito unutar Sinaspizmosa), bez snažne ukorijenjenosti među radnicima i seljacima te bez povezanosti sa sindikatima, Siriza zapravo nije imala pravu tradiciju aktivizma. Nasuprot tomu, Komunistička partija (KKE) kontrolira jedan od tri glavna sindikata, Sveradničku borbenu frontu (PAME), a Panhelenski socijalistički pokret (Pasok) koristi druge središnjice u klijentelističke svrhe. “Sve do zadnjeg proljeća, Siriza nije istinski povela konkretnu akciju”, prisjeća se jedna aktivistkinja. “To su dvije sasvim različite stvari: htjeti djelovati i znati kako postupati.” Pokušavajući konkurirati medijski vrlo popraćenim inicijativama neonacističke partije Zlatna zora, koja je organizirala javne kuhinje “za Grke” i darivanje “grčke krvi”, te ugledajući se na brojne spontane akcije solidarnosti, koalicija se nadala da će uspostaviti kontakt s onima koje je kriza udaljila od politike.

Ali postavljanje solidarnosti ispred konfliktnosti u konačnici stvara imidž stranke koja je “lijek za krizu”, što je daleko od radikalnog profila koji Sirizu navodno razlikuje od bivših birača Pasoka, kojemu se snažno suprotstavlja. U nadi da će osvojiti parlamentarnu većinu, koalicija promišlja kako osvojiti srednje klase nastale nakon kraja diktature pukovnika 1974. godine. Prema nužno shematskoj skici, fotorobot jednog takvog birača odlikovao bi se sljedećim crtama: uglavnom konzervativan, relativno stariji, vlasnik nekretnine kupljene na kredit, bavi se profesijom povezanom s turizmom, izgradnjom nekretnina ili nekom javnom funkcijom i snažno je pogođen aktualnom krizom, ali ipak vrlo vezan uz članstvo Grčke u Europskoj uniji.

Nasuprot diskursu što se neprestano prežvakava u medijima o “dva ekstrema”, koji u isti koš stavlja Zlatnu zoru i Sirizu, koalicija nastoji umiriti javnost. Cipras javno podržava sve štrajkaške pokrete, ali zauzima umjeren ton prema akcijama koje procjenjuje “radikalnima” i distancira se od djelovanja koje potiču partije ekstremne ljevice i anarhističke grupe. Tako se i za vrijeme nasilne evakuacije atenskog skvota Villa Amalias prošlog prosinca i siječnja suzdržao od osude policijskog djelovanja.

Siriza želi održati mogućnost saveza s lijevim centrom, ali i šire od toga. Nijedno istraživanje javnog mnijenja za sada joj ne daje nadu da će uspjeti samo vlastitim snagama preuzeti vlast; stoga bi trebala pronaći saveznike s kojima bi mogla ostvariti novu vladajuću koaliciju. Iako pretendira ujediniti “svu ljevicu”, organizacija je u stvarnosti izolirana. KKE odbija svaku raspravu s tim “oportunistima” koji prihvaćaju pravila Europske unije i jedinstvene valute. S desne strane, Demokratska ljevica (Dimar), socijaldemokratska frakcija koja se odcijepila od Sirize i odlučno pristaje uz Europsku uniju i euro, ušla je u vladu koja podupire memorandum Trojke.

U ovim uvjetima, formirati vladu ne bi nužno značilo preuzeti vlast. Za sada vodstvo nastoji prevladati opoziciju lijevo-desno konstituirajući jednu antimemorandumsku frontu koja bi bila kadra okupiti primjerice i Neovisne Grke, stranku nacionalističke i konzervativne desnice koja se suprotstavlja memorandumu. U ožujku ove godine, Cipras je potvrdio da se nada vladi nacionalnog jedinstva, kojoj osnovu čine ljevica i Siriza, što zapravo znači – većinskoj vladi koja ne isključuje desnicu.

Ova strategija se susreće sa snažnom opozicijom unutar same koalicije. Njezino lijevo krilo ubrzo je kritiziralo ovakav “elektoralistički” plan. Nasuprot tomu, nada se stvaranju jedne “borbene Sirize” koja će uspjeti proširiti izborno tijelo približavajući građane, žrtve krize, svojim pozicijama. Posljednjih mjeseci svjedočili smo dakle dvostrukom kretanju: dok se koalicija transformirala u ujedinjenu partiju, konsolidiralo se i “lijevo krilo” u protivljenju onome što percipira kao zaokret udesno. Još od Panhelenske konferencije koalicije, koja je u prosincu 2012. postavila temelje ujedinjenoj partiji, svojevrsna disidentska struja koji osvaja oko 25 posto glasova okupila je, između ostalih, lijevu struju Sinaspizmosa i Međunarodnu radničku ljevicu (DEA). Zahtijevaju uspostavu vlade “jedino lijevih stranaka” i jasnu poziciju o poništavanju memoranduma i duga, pod parolom “nikakva žrtva u ime eura”. Većinska struja radije će reći: “Euro ne opravdava sve žrtve…”

Ciparska kriza i objavljivanje studije koja predlaže napuštanje jedinstvene valute kao odgovor na mjere Trojke od strane Progresivne partije radnog naroda (AKEL), sestrinske partije Sirize, dodatno su pogoršali interne kritike protiv većinske pozicije koja općenito podržava euro. Čini se zapravo sve nerealnijom zamisao da će Grčka od Njemačke i Europske centralne banke (ECB) dobiti slobodu provesti ekonomski program Sirize unutar eurozone. Manjinska struja neće zapriječiti ujedinjenje koalicije u partiju u narednim mjesecima, ali će prisiliti radikalnu ljevicu da precizira svoj politički program i svoju strategiju.

Trebat će riješiti problem nekonzistentnosti. Početni plan kompromisa, nedefiniran po pitanjima uvjeta i ciljeva, ostavio je svakoj od partija članica relativnu slobodu tumačenja. Još od posljednjeg proljeća, ova je situacija ostavila prostor vrlo proturječnim izjavama i dezorijentirala jedan dio izbornog tijela. Petog prosinca 2012., Cipras je pred grčko-američkom trgovinskom komorom potvrdio da je nužno poništiti memorandume. Četiri dana kasnije, zastupnik iz Hanije i član Sirize naveo je kao cilj “iznova ispregovarati sporazum o pozajmici i promjeni unutarnje ekonomske politike koja se vodi jednostrano”, bez dodatnih pojašnjenja.i Kada je 17. travnja Cipras spominjao “suspenziju” memoranduma, polemika koja je neposredno uslijedila unutar i izvan koalicije prinudila ga je da se ispriča zbog “lapsusa” i ponovno potvrdi nepromijenjenu volju da se memorandumi “ponište”.

Ista proturječja pojavljuju se po pitanju duga: koji bi udio ukupnog iznosa duga međunarodna konferencija trebala poništiti? Kakva bi bila sudbina banaka? Sam program (za koji kadrovi partije priznaju da je nejasan, neprestano obećavajući nove i uvjerljivije prijedloge) otkriva sljedeću dvosmislenost: iako bez prestanka proklamira revolucionarnu volju za prevladavanjem kapitalizma, predložene se mjere ipak više kreću prema obnovi kejnzijanske politike, s državnom potporom malim proizvođačima, poljoprivrednicima i obrtnicima. Obećavaju nacionalizaciju poduzeća od strateške važnosti, ali ne isključuju nove privatizacije. Ekološki ciljevi pak ostaju na razini općih načela: istina je da zastupanje smanjivanja rasta u zemlji u punoj recesiji predstavlja izazov i tešku odluku.

Konačno, Cipras posljednjih mjeseci intenzivno djeluje kako bi svoju partiju učinio poznatim, priznatim i ozbiljnim političkim sugovornikom u inozemstvu. Neka od njegovih putovanja, primjerice ono u Argentinu, percipiraju se kao znakovi koji govore u korist poništenja duga, ali se zato njegov odlazak u Sjedinjene Američke Države i razgovor s njemačkim ministrom financija Wolfgangom Schäubleom procjenjuju kao vrlo uznemirujući.

Sirizu tako u isto vrijeme napadaju zbog toga što je previše lijevo, kao i zbog toga što je previše desno. Radikalna koalicija stalno se suočava sa strahom svojih birača – a naročito urbanih mladih ljudi koji su je izabrali prošlog proljeća – da će se pretvoriti u novi Pasok: socijaliste koji su dospjeli na vlast 1981. s radikalnim programom koji gotovo uopće nisu realizirali. I sami žrtve krize, neki mladi su neprijateljski raspoloženi prema Pasoku “svojih roditelja” i čine se nezadovoljnima suzdržanošću Sirize tijekom borbi posljednjih mjeseci.

Nedavna povijest otkriva koje su dvije glavne poteškoće s kojima se treba suočiti ljevica kada se približava preuzimanju vlasti. Prva: kako voditi odlučno lijevu politiku u kontekstu ograničenog nacionalnog suvereniteta? Problem ponovnog osvajanja nacionalnog suvereniteta tiče se svakako odnosa s Europskom unijom i Europskom centralnom bankom te je određen vrlo ograničenim sredstvima kojima raspolaže vlada zemlje u eurozoni za suočavanje s bijegom kapitala ili urušavanjem njezina bankarskog sustava.ii Izjašnjavajući se za zadržavanje unutar eurozone, jer se iskušenja bilo prinudnog bilo dobrovoljnog povlačenja čine prevelikim, Siriza je primorana pronaći kadrove pomoću kojih će omogućiti da partneri i protivnici prihvate njezinu politiku, kao što je primjerice Međunarodna konferencija o dugu zemalja Južne Europe koju priziva.

Drugi izazov: široka narodna mobilizacija koja bi mogla poslužiti kao temelj za oporavak i ponovno osvajanje nacionalnog suvereniteta. Političke promjene u Latinskoj Americi oslanjaju se na snažnu mobilizaciju stanovništva. Hoće li se i aktualna strategija Sirize moći osloniti na potporu te vrste u slučaju izborne pobjede?

S francuskog prevela: Milena Ostojić

* Baptiste Dericquebourg profesor je klasične književnosti u Ateni.

i Le Journal des rédacteurs, Atena, 9. prosinca 2012.

ii Kao što je to mogao biti slučaj u lipnju 2012., kad je u nekoliko dana više od 17 milijardi eura preneseno u inozemne banke.

Siriza u brojkama

Članice bivše koalicije: Sinaspizmos, nasljednik Komunističke partije Grčke, unutrašnje (eurokomunisti); Međunarodna radnička ljevica (DEA, trockisti); Komunistička organizacija Grčke (KOE, maoisti); kao i nekoliko drugih formacija manjeg opsega.

– Broj članova: 30.000

– Rezultati parlamentarnih izbora 2012. godine: u svibnju 16,78 posto, u lipnju 26,89 posto.