Marc Humbert

Pobjeda premijera Shinza Abea na prijevremenim izborima u prosincu prošle godine omogućuje mu da provede neke od svojih nepopularnih reformi. Među kontroverznijim mjerama je i mogućnost otvaranja radnim migracijama. Iako je velika većina stanovništva još uvijek rezervirana prema ideji odustajanja od politike kulturne i etničke čistoće, demografski pad sve ozbiljnije ugrožava funkcioniranje japanske ekonomije

Unatoč slabim rezultatima njegove liberalne politike “revitalizacije Japana” nazvane “abenomikom”, premijer Abe Shinzo je u studenom 2014. od birača zatražio pristanak za nastavak svog programa. Birače je na glasanje pozvao sloganom kono michi shikanai (“ovo je jedini put”) – kopijom slavnog TINA (There is no alternative,”nema alternative”) britanske premijerke Margaret Thatcher. Iako je odustao od ponovnog povećanja poreza na dodanu vrijednost (PDV) ranije predviđenog za listopad, namjerava pokrenuti i treći alat “abenomike” – strukturnu reformu – nakon što je prethodno iskoristio prva dva: tiskanje novca i pokretanje javnih radova.1

Neke od predviđenih nepopularnih mjera omogućuju dolazak stranih radnika kako bi se odgovorilo na manjak kvalificirane radne snage. Taj manjak osobito pogađa građevinski i sektor javnih radova koji se već sada muče s obnovom nakon katastrofe u Fukushimi. Uskoro će trebati izvesti radove potrebne za održavanje Olimpijskih igara u Tokiju 2020. Broj stanovnika smanjuje se već sedam godina, a očekuje se da će se pad pogoršati. Godine 2000. na jednog umirovljenika bilo je 3,6 aktivnih radnika; 2025. neće ih biti više od 1,9.

Abe se s tom situacijom počeo suočavati prije izbora, kroz kampanju za podizanje stope sudjelovanja žena na tržištu rada, te najavom okretanja imigraciji. U veljači 2014. pred odborom za proračun Zastupničkog doma potvrđuje da je “odluka o prihvaćanju migranata ključno pitanje za budućnost zemlje i uvjete života našeg naroda”.2 Stručnjaci su mobilizirani, a zatim u travnju pozvani na sastanak u njegovoj službenoj rezidenciji po čijem je završetku medijima predstavljen scenarij za usporavanje pada broja stanovnika. Umjesto da sa 127 milijuna u 2010. padne na 87 milijuna 2060., kako predviđaju japanska istraživanja, stanovništvo bi se moglo stabilizirati na oko 110 milijuna ukoliko stopa plodnosti do 2030. poraste na 2,07 (trenutno iznosi 1,39 nasuprot 2,1 u Francuskoj) te ako Japan svake godine primi 200.000 imigranata. Abe je krajem travnja plan prezentirao na televiziji, istovremeno se ograđujući: “Ne radi se o imigracijskoj politici. Želimo da stranci određeni period rade i zarađuju novac te da se potom vrate u svoje zemlje”.3

Sljedećeg mjeseca ponovo je izrazio opće raspoloženje neodobravanja potencijalne politike imigracije: “U zemljama koje su prihvatile imigraciju ima mnogo netrpeljivosti, puno nezadovoljstva, i od strane pridošlica i starosjedioca” (Japan Times, 2. lipnja 2014.). I izmijenjena verzija njegove “Strategije revitalizacije Japana”, objavljena krajem lipnja, uključuje ideju o masovnom primanju nekvalificiranih radnika, no bez iznošenja brojki.

Potom se ekonomija usporila, povećanje PDV-a (s 5 posto na 8 posto u travnju 2014.) naišlo je na brojne teškoće, a Abe se bacio u izbornu kampanju ostavljajući pitanje imigracije neriješenim. No, ono će se bez sumnje vratiti na dnevni red jer, kako je natuknuo novinar Japan Timesa Yoshida Reiji već u naslovu svoga članka, “uspjeh ‘abenomike’ ovisi o imigracijskoj politici” (18. svibnja 2014.).

Organiziranje dolaska značajnog broja nekvalificiranih radnika izaziva otpore prije svega jer proturječi principu neprimanja migranata kojeg se Japan drži od kraja rata. Iako je taj princip malo olabavljen nakon 1985., ulasci i naturalizacije ostali su malobrojni u usporedbi s onima drugih zemalja Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OCDE). Prema toj organizaciji, Japan 2008. broji 1,6 posto stranaca (zadnje provedene statistike), nasuprot 5,8 posto u Francuskoj, 6,7 posto u Sjedinjenim Državama ili 8,6 posto u Njemačkoj. Udio radne snage rođene u inozemstvu u ukupnom broju aktivnih radnika je marginalan (0,3 posto), dok u Francuskoj iznosi 5,6 posto, u Njemačkoj 9,4 posto, a u Sjedinjenim Državama više od 15 posto. Nadalje, naturalizacije se primjenjuju na kapaljku: u 2013. državljanstvo je dobilo 0,5 posto stranaca, nasuprot primjerice 2,6 posto u Francuskoj. Pored toga, 43 posto naturaliziranih su Korejci.

Dugo vremena Korejci su činili četiri petine evidentiranih stranaca u Japanu. Japanska kolonizacija Koreje 1910. pretvorila ih je u careve podanike te su, jednom kada bi kročili na japansko tlo, dobivali i pravo glasa. No kada je Japan 1952. povratio svoj suverenitet, službeno su postali strancima. Vlada je usvojila zakon koji ih isključuje iz definicije japanskog državljanstva.

Tada je više od dva milijuna Korejaca koji su živjeli u Japanu dobilo prijedlog da se vrate u svoju zemlju podrijetla, oslobođenu od japanskog jarma. Šesto dvadeset tisuća koliko ih je ostalo postalo je žrtvama još snažnije diskriminacije. Međutim, oni su, uz održanje svojih vlastitih kulturalnih tradicija, željeli nastaviti živjeti i raditi u Japanu čiji su jezik govorili i oni i njihova djeca; željeli su uživati jednaka prava kao Japanci.

Naravno, mogli su zatražiti državljanstvo ali, sve do 1985., da bi to učinili morali su se odreći svog korejskog imena. Otada je naturalizirano samo 55 tisuća Korejaca. Danas je moguće pisati korejsko ime na japanskom. No uvjeti su ostali drastični, a naturalizacije malobrojne.

Izvan svojih kulturalnih centara i škola Korejci su se stopili u stanovništvo i ne prepoznaje ih se osim kada moraju pokazati dokumente. Iako brojne japanske obitelji ne žele da njihova djeca imaju korejskog supružnika/icu, mnogo je ljubavnih veza započeto prije “priznanja” korejskog podrijetla; miješani brakovi nisu rijetki. Prema istraživanju sociologa Yasunorija Fukuoka koje seže sve do 1995.4, sedam od jedanaest brakova Korejaca, zvanih zainichi (stanovnici Japana) ili oldcomers (stare pridošlice), sklopljeno je s japanskim partnerom, odnosno samo četiri s nekim drugim zainichijem. Ti miješani brakovi još su brojniji ako im se dodaju oni koji uključuju newcomers Korejce (novopridošle) iz Južne Koreje, čiji je broj u porastu od 1980.: njih je sada otprilike 180.000, dvostruko više negoli zainichija.

Njihova se situacija s vremenom poboljšala. Dodijeljen im je poseban status dugogodišnjeg stanovnika (1991.), a zatim su, nakon prosvjeda, oslobođeni obaveze digitalnih otisaka na boravišnoj iskaznici (1993.); što će 2000. biti prošireno na sve stanovnike prije negoli sedam godina kasnije ponovno bude uvedeno, u ime borbe protiv terorizma. Dodijeljena su im određena socijalna prava, poput mirovine. Iako su oni, u određenoj mjeri, državljani drugog reda (bez prava glasa i pristupa javnim radnim mjestima, često diskriminirani od strane stanovništva), prema korejskom sociologu Kimu Myungsoou, doživljavaju ekonomski i socijalni uspjeh usporediv s onim Japanaca.5

Otporna ksenofobija

Od kraja 1980-ih Korejci su izgubili položaj jedine strane zajednice, ne zbog ubrzane naturalizacije, već zbog toga što je broj stranaca počeo rasti. Pod međunarodnim pritiskom Japan je prihvatio dio indokineskih izbjeglica. Pored toga, poduzeća koja otvaraju slabo plaćena nekvalificirana radna mjesta prisilila su vlasti da ublaže uvjete ulaska radnika, posebice onih azijskih. Vlada zatim donosi dvije odluke. Sustav praksi za tehničke naučnike stvoren je 1993. i unatoč kasnijim izmjenama još uvijek funkcionira. Takvo službeno pokriće omogućilo je dolazak slabo kvalificiranih mladih radnika na maksimalnu određenu duljinu od 3 godine.6 Krajem 2013. bilo je više od 150.000 naučnika, od čega su više od dvije trećine Kinezi.

Druga se odluka odnosi na osobe japanskog podrijetla. S obzirom na primat principa “prava po porijeklu” (ius sanguinis), Japan ne otvara vrata migrantskim radnicima, već nikkeijinima, potomcima Japanaca iz zemalja u koje su njihovi roditelji emigrirali početkom 20. stoljeća, poput Brazila. Poduzeća su ih željela odmah zaposliti, no službeno se morala provesti neku vrsta “povratka u zemlju”. Imali su japanske krvi i, barem većina, japanske karakteristike; činilo se da su spremni stopiti se sa stanovništvom. No stvarnost je bila drugačija.

Broj nikkeijina, osobito brazilskih, ubrzano je porastao – s 15.000 kada je zakon izglasan 1989. na više od 300.000 do 2007. Oni su se sakupili u 6 od 47 japanskih departmana: Aichi, Shizuoka, Mie, Gifu, Gunma, Kanagawa (koji se nalaze između Tokija i Kyota). U malom gradu poput Oizumia (42.000 stanovnika) živi 12 posto stranaca, što je gotovo 10 puta više od prosječne stope u Japanu. Do koncentracije je došlo i po pitanju stanovanja, i to zbog diskriminacije koju prema strancima vrši privatni sektor iznajmljivača.

Ti Brazilci koji nalikuju na Japance ne govore japanski i stoga se smatraju nepismenima. Pokrenute su i udruge za podršku kako bi im se pomoglo pri snalaženju i učenju jezika. Pojedine općine uvode pomoć ne bi li olakšale život stranaca u svojim gradovima. Neki, poput Kawasakija južno od Tokija, uvode posebnu vrstu lokalnog političkog angažmana stvaranjem savjetodavnih vijeća stranih rezidenata. Rođen je pokret u korist lokalnih glasačkih prava stranaca. Od početka krize 2008. otpušteno je mnogo nikkeijina. Vlada nudi pomoć pri povratku u Brazil, uz prisegu da se više neće vratiti i tražiti jednaki status.7 Danas ih je manje od 180.000.

U svom planu za kontrolu imigracije iz 2005. vlada reagira na zahtjeve, i iako strance ne smatra građanima, uvodi termin seikatsushaima, što otprilike znači “svakodnevni ljudi”. Neposredno nakon toga ministar unutarnjih poslova objavio je odluku o promicanju tabunka kyoseia, odnosno “multikulturalnog suživota”. Stranci više nisu isključivo predmet kontrole.

Nisu svi zadovoljni time. Ekstremna desnica i dalje se aktivno protivi Korejcima i svim strancima, a oformila je i zaitoku-kai kolektive protiv navodnih “privilegija” koje su im dodijeljene te uzvikuju rasističke slogane i prijetnje na mjestima sa značajnim udjelom stranaca. Iako većina japanskog stanovništva osuđuje takvo ponašanje, ipak osjeća zabrinutost zbog stranaca koje smatra potencijalnom prijetnjom za javni red zemlje s niskom stopom kriminaliteta. Na 100.000 stanovnika, Japan bilježi 4 krađe (naspram 181 u Francuskoj i 133 u Sjedinjenim Državama); 1,1 silovanje (16,2 u Francuskoj i 28,6 u SAD-u) i 0,5 ubojstva (1,4 u Francuskoj i 5 u SAD-u).8 Javno je mnijenje sklono za to odgovornima smatrati strance, pogotovo one nedokumentirane.

Japanci su općenito skloni stavu kako činjenicu da je njihova zemlja svojevrsna oaza socijalnog i građanskog mira duguju homogenosti svog stanovništva. Uistinu, istraživanja o etničkoj, lingvističkoj i vjerskoj raznolikosti u zemljama OECD-a provedena 2000. kao i 1985. svrstavaju Japan na dno ljestvice.9 Brojne izjave visokih političkih ličnosti ohrabruju takvo povezivanje homogenog identiteta sa snagom Japana koju ne bi trebalo ugroziti imigracijom. Tako je Taro Aso, tadašnji ministar obrazovanja, 2005. izjavio: “Japan je jedna nacija, jedna civilizacija, jedan jezik, jedna kultura, jedna rasa”. Takav stav odražava ultranacionalističku i kulturalističku struju koja datira od prije rata, ali i dalje postoji.

Broj onih koji ostaju pod utjecajem takvih stavova morat će se dobrano smanjiti kako bi se projekt puštanja 200.000 stranaca godišnje mogao provesti i pridonijeti uspjehu “abenomike” – za koju pitanje imigracije zasigurno ne predstavlja jedini izazov.

S francuskoga prevela: Andrea Rudan

1 Vidi “La triple ambition du Japon”, Planète Asie, 21. listopada 2014.

2 Japan Times, Tokio, 18. svibnja 2014.

3 Govor održan 20. travnja, prema pisanju Japan Timesa, 18. svibnja 2014.

4 Yasunori Fukuoka, Lives of Young Koreans in Japan, Transpacific Press, Melbourne, 2000.

5 Kim Myungsoo, “Les caractéristiques de la xénophobie au Japon”, Hommes et migrations, broj 1302, Pariz, travanj-lipanj 2013.

6 Vidi Anne Roy, “Petites mains chinoises pour industrie nippone”, Le Monde diplomatique, prosinac 2008.

7 Ova restriktivna mjera ukinuta je 2013.

8 ”Crime and criminal justice statistics”, UN-ov Ured za drogu i kriminal, 15. svibnja 2014., unodc.org

9 Usp. Natalka Patsiurko, John L. Campbell et John A. Hall, “Measuring cultural diversity: Ethnic, linguistic and religious fractionalization in the OECD”, Ethnic and Racial Studies, vol. 35, broj 2, Routledge, London, veljača 2012.