Jacques Denis

Svjetsko nogometno prvenstvo 2014. i Olimpijske igre 2016. Rio će učiniti fokusom cijeloga svijeta. Izvan pogleda svjetske javnosti, pripreme za te megadogađaje dramatično mijenjaju sliku grada. Cijenu za oslobođeni val špekulacija zemljištem i gentrifikaciju pritom često plaćaju najsiromašniji stanovnici

Početak je rujna. Počinje velika televizijska misa Brazila: svake večeri cijela zemlja uzbuđeno podrhtava od zapleta u sapunici Avenida Brasil, u kojoj se već šest mjeseci sukobljavaju brineta Rita i njezina maćeha, plavuša Carminhu. Prva je odrasla na periferiji Rija, napuštena od druge, koja je kupila kuću njezina oca koji je umro na Brazilskoj aveniji (Avenida Brasil), simbolu te zemlje s dva lica. Iza tih intriga skriva se sasvim druga priča. “Radi se o psihološkoj pripremi dijela stanovništva, srednjih klasa iz dobrih četvrti zone Jug u Riju, na činjenicu da će se uskoro morati preseliti u zonu Sjever”, razlaže Eduardo Granja Coutinho, profesor komunikacijskih znanosti na saveznom sveučilištu u Riju. Ako ga uzmemo za riječ, taj bi televizijski društveni fenomen dakle mogao skrivati sasvim drugi, puno stvarniji fenomen: nagli porast cijena koji je Rio pretvorio u veliku ploču za partiju Monopolija. Jedna od udarnih pjesama serije zove se Meu Lugar, što znači moj dom.

Stanovanje je trenutno tema broj jedan u Riju. Na plaži, u autobusu, na večerama – nigdje se ne priča ni o čemu drugome. Već nekoliko godina špekulativna groznica malo pomalo podiže cijene te posljedično jača pritisak na karioke (stanovnike Rija), koji trenutno izdvajaju velik dio svog budžeta za stanovanje. Rio je između siječnja 2008. i srpnja 2012. doživio povišenje prodajnih cijena od 380 posto, dok su cijene najma porasle za 108 posto. Zbog nedostatka sredstava, neki se stanovnici planiraju preseliti u četvrti u koje nikada ranije ne bi nogom kročili – u favele koje su vlasti odlučile sustavno “pacificirati” (čitaj zauzdati). I to s više žara nego ikada prije, budući da se treba pripremiti za Svjetsko nogometno prvenstvo 2014. i Olimpijske igre 2016. godine, dva događaja koja Rio de Janeiro ugošćuje.

Vidigal je morro (brežuljak) koji dobro poznaju sve karioke jer je smješten uz ocean i nastavlja se na Leblon i Ipanemu. Dana 13. studenog 2010. policijske jedinice za pacifikaciju (Unidade de Policia Pacificadora ili skraćeno UPP) zaposjele su Vidigal. Stvari su se od tada bitno promijenile. Ima već godinu dana da se dječaci ne prešetavaju s oružjem velikog kalibra; danas se u svako doba dana i noći mogu susresti policajci na Estrada do tambà, glavnoj arteriji i jedinoj točki pristupa tom labirintu vijugavih asfaltiranih puteva i zamršenih uličica popločanih opekom. No to nije jedina vidljiva promjena. “Zbrinjavanje otpada funkcionira, električna struja također, čak imamo i automatski bankomat na tri jezika… Javne službe se vraćaju”, zaključuje kapetan Fabio, odgovorna osoba lokalnog UPP-a. Oglasne ploče koje najavljuju rušenja i radove drugi su znak nadolazeće groznice nekretninske ekspanzije.

U udruženju stanovnika četvrti raduju se povratku reda. No predsjednik Sebastião Alleluia ukazuje na druge opasnosti: “Danas se uljuljkavamo u novu stvarnost, a kapital je već halapljivo bacio oko na našu četvrt. Vrši se pritisak na nekretnine, a špekuliranje je postalo naša svakodnevnica. No to je tek početak: vidimo kako se u četvrti naglo pojavljuju neki novi Brazilci, a ponajviše stranci, potaknuti europskom krizom i privučeni potencijalom naših četvrti. Stan u dupleksu koji se nalazi u Vidigalu, a koji se procjenjivao na 50.000 reala (oko 18.000 eura), godinu kasnije odjednom se prodaje za 250.000 reala!” Istraživanje Fondacije Getúlio Vargas ukazuje da je cijena stanarine od prve godine pacifikacije viša za 6,8 posto u odnosu na druge četvrti u Riju.

Vidigal je postao najnovija pomodna lokacija, pomalo poput morra Santa Teresa početkom Luline administracije (2003 – 2010), poznate četvrti koja je sada naseljena umjetnicima pristiglim iz cijeloga svijeta, prekomjerno čuvanim vilama, autentičnim pousadas (gostinjskim kućama koje su pretvorene u hotele) i trendovskim restoranima. Za manje od godinu dana nakon pacifikacije, favela u kojoj donedavno o lijepom življenju nije moglo biti ni govora, postala je mjestom za izlazak djece iz dobrih obitelji. Tako se danas, primjerice, za njih organiziraju večeri pod nazivom “Luv”. Termin (dolazi od love, engleske riječi za ljubav) daje naslutiti program tih noćnih susreta clubbera: treskaju se uz glazbu koju puštaju poznati DJ-evi u dvoranama unajmljenim za tu priliku, dok se mnoštvo nagurava kroz vratašca. Nema to nikakve veze s brazilskim plesom kakav se mogao vidjeti prije pacifikacije, kada se zlatna mladež nije usuđivala upuštati u takve pustolovine. No danas se sve preokrenulo: ulaz se plaća do 80 reala ili oko 30 eura (uzmimo da je to jedna sedmina minimalne mjesečne plaće), što je nedostižno onima s tanjim novčanikom.

Redatelj Guti Fraga, voditelj udruženja Nós do Morro (u doslovnom prijevodu Mi, s brežuljka) koje je na tom brežuljku utemeljeno 1986. godine kako bi razvilo projekt kulturne integracije, prisjeća se godina kada su ljudi uživali u suživotu u četvrti raspoznatljivoj, s jedne strane, po svojim legalnim nastambama (koje je kao takve potvrdila gradska vlast) i području favela (“vankatastarskoj” zoni), čije su crvene mrlje na karti postupno pojele zelene zone brežuljka. U blizini Leblona, u faveli Praia de Pinto, 1969. godine podmetnut je požar kako bi se protjeralo nekih dvadeset tisuća siromašnih koji su ondje živjeli i tako ih se natjeralo na preseljenje u komplekse socijalnih nastambi poput zloglasnog Cidade de Deus (Božji grad).

U Vidigalu, opasnost je ponovno na pomolu; pacifikacija je za favele trojanski konj. Guti Fraga pokazuje u smjeru francuskog restorana koji bi se ondje uskoro trebao otvoriti: “Hoće li to biti za ovdašnje ljude?” Hoće li projekt hotela s pet zvjezdica “primiti ljude iz Nordeste (siromašnog područja iz kojeg potječe većina stanovnika Vidigala)?” A klub za mlade koji se nalazi na vrhu i koji vodi jedan Austrijanac, “je li on namijenjen ljudima iz favele Alemão (velika favela udaljena nešto više od sat vremena vožnje) koji bi htjeli ići na plažu vikendom?” Kao što je otkrio policijski kapetan, “Vidigal je postao turistička atrakcija u koju Europljani dolaze kako bi fotografirali lokalne ljepote”. Ili investirali u neko zemljište na tom području, čija je cijena dosegla vrhunac…

“U Riju više od dva milijuna osoba živi u više od devet stotina favela: sve to stvara dobru priliku za one koji su spremni špekulirati, koji mogu predvidjeti svakodnevne promjene u strukturi grada”, zamjećuje Luiz César Queiroz Ribeiro, ravnatelj Instituta za istraživanje i urbano i regionalno planiranje (IPPUR) i Instituta za praćenje razvoja metropole. Njegov sveučilišni institut istražuje ulaganja u nekretnine u Riju; Rio je ogledni primjer cijele zemlje u kojoj su se mnogi, bili bogati ili siromašni, nastanili bez pravne osnove: bilo otimanjem prostora (bogataši bi silom prisvajali zemljište), bilo invazijama (velik broj siromašnih nahrupio bi u neki prostor). “Brazil je zapravo najnoviji hit”. Sve to špekuliranje nekretninama koje se odvija u svijetu, od azijskog jugoistoka do Španjolske, sada se premjestilo ovdje. Ekonomija – koja se čini stabilnom u usporedbi s olujom što hara zemljama “centra” – tim više privlači ulagače što su cijene nekretnina više. “Od 2005. godine”, nastavlja Quieroz Ribeiro, “provodi se razvojni koncept oslanjanja na turizam i ugošćavanja megadogađanja poput Svjetskog nogometnog prvenstva i Olimpijskih igara. U kontekstu klasičnog urbanog špekuliranja, kontroliranje teritorija isto je što i pogodovanje kapitalu. Dakle, treba propisima legalizirati i regulirati zaposjedanje zemljištâ.” Što je glavni cilj? “Dopustiti tržištu da dobije pristup neformalnim zonama, dakle da se uspostave zakonske osnove za posjedovanje nekretnina.” Ili, drugačije rečeno, modernizirati zemlju kako bi se pogodovalo investitorima. Kako bi pogodovale budućim transakcijama, vlasti su započele program prostornog reguliranja u onim favelama koje katastar ignorira još od zakona iz 1937. (koji je ukinut 1984., a da situacija na terenu zapravo nije raščišćena). U Veji od 4. srpnja 2012. vesele se što su “na području od 500 metara oko UPP-a u Vidigalu cijene porasle za 28 posto više nego u ostatku grada”. Toliko da je kariokama B klase sve teže ostati živjeti tamo1.

“Favele se već dugo smatraju privremenim područjima. Opće je prihvaćeno da bi favele trebale nestati s razvojem. No kako razvoj nikako da dođe, vlada čas odlučuje ukloniti ih sa zemlje, a čas ih pušta da bujaju posvuda.” Sergio Magalhaes, tajnik grada od 1993. do 2000. godine i trenutni predsjednik Instituta arhitekata, pokrenuo je program Favela Bairro u 155 favela, koji se često ističe kao uzor. “Tri-četiri generacije odrasle su na tim područjima do 1993. godine: situacija očito više nije bila privremena. Trebalo bi zakonski potvrditi činjenično stanje stvari i učiniti favele pravim četvrtima.” Nakon što su se zalagali za izmještanje stanovništva na periferiju (u Riju je između 1962. i 1974. više od 140.000 stanovnika otpravljeno na periferiju, a 80 favela porušeno iz temelja), vlasti su na koncu predložile trajni ostanak na tim lokacijama, vodeći računa o povijesti i željama stanovnika. Međuamerička banka za razvoj (BID) namijenila je tome 600 milijuna dolara, na što je dodano još 250 milijuna iz sredstava savezne države i grada.

Dvadeset godina nakon tog prvog pokušaja uslijedili su drugi programi (Bairrinho, Morar Legal ili pak Novas Alternativas), a udruženja i pojedinci tražili su službene potvrde o vlasništvu. Izdano ih je nešto više od dvije stotine, a čeka se još tisuće drugih. Nitko ne zna koliko, budući da se ne zna koliko ljudi ondje zapravo živi – 20, 40 ili 60.000 stanovnika? Procjene se razlikuju. Roque je od 1976. jedan od tih stanovnika. Odrastao je u Bahiji i veseli se rastućem interesu gringosa (stranaca koji su došli sa Sjevera) kao izvoru profita: jedna susjeda je upeterostručila vrijednost svoje kuće. Bilo kako bilo, nema šanse da će on ustupiti svoju nabrzaka sagrađenu dvokatnicu, koju je 1995. godine podigao vlastitim rukama. Taj sedamdesetogodišnjak ustraje na svojem pravu na zemlju – ističući osjećaj pripadnosti zajednici koji nema cijenu. “U to sam vrijeme imao priznanicu udruženja stanovnika. Danas čekam status službenog vlasništva. To će donijeti nešto malo novca mojoj djeci kada umrem, no ja neću napustiti svoju četvrt, ona je moj život.”

Ova legalizacija favela sinonim je za ideološku integraciju tih usitnjenih zona što su nekada davno bile regulirane drugim zemljišnim zakonima, koje su stvorili sami stanovnici. Sociolog Jailson de Souza e Silva iz Instituta za praćenje razvoja metropole, specijaliziran za favele u tome vidi “osnovu procesa gentrifikacije”. “Mnogi su u iskušenju da prodaju svoja imanja koja su dobila na vrijednosti. Tvrdim da je vlasnički list posljednja stvar koja treba stanovnicima favela. Posjedovati službenu potvrdu znači otvoriti mogućnost prodaje, što znači pristati na ‘tržišnu’ utakmicu. Eike Batista, najbogatiji čovjek u Brazilu, koji je uložio milijune u opremu UPP-a, ujedno je vlasnik najvećih nekretninskih grupacija. On svakako ima interesa da financira takvu politiku, koja će mu kasnije omogućiti ubiranje dividendi od prisvojenih područja.” Za Jailsona de Souza e Silvu rješenje se nalazi drugdje, s onu stranu logike špekuliranja…

No to nije i stajalište gradonačelnika, Eduarda Paesa, koji je sa skoro 65 posto glasova ponovno izabran u prvom krugu izbora, održanih 7. listopada 2012. To je uvjerljiva pobjeda predstavnika političkog centra koji je, uz Radničku partiju, dobio značajnu podršku glasača i u favelama. Osnažen rezultatima koji mu grade slavu, on i dalje ostaje gradonačelnik pacifikacije i tvorac velikih urbanističkih poduhvata. Projekt Porto Maravilha ogledni je primjer. Njime se nastoji preobraziti cijela lučka četvrt u blizini povijesnog centra grada (koji je već dugo prepušten zaboravu) u gigantsku komercijalnu i turističku zonu, s renoviranim građevinama i umjetničkim ateljeima. Njegov sljedeći mandat završit će u velikom stilu, Olimpijskim igrama kojima će nekadašnja metropola (koju je s prijestolja skinula ekonomska dinamičnost São Paula) nastojati uhvatiti priključak s vodećim gradovima na međunarodnoj sceni. Rio de Janeiro, kao središte uslužnog sektora i važna pomorska luka (naročito u trgovini naftom), ipak u očima cijeloga svijeta više od bilo kojeg drugog grada utjelovljuje duh Brazila, što je potvrdilo i njegovo uvrštenje na UNESCO-ov popis svjetske baštine u srpnju 2012. – kao “izvanrednog grada”. “Rio će postati izlog brazilskog marketinga”, objašnjava Queiroz Ribeiro. “Postat će posjetnica cijele države.” U te se ambicije očito uklapa i činjenica da od 2011. godine posjetitelji pri izlasku iz aerodroma putuju duž velikog zida protiv buke, kojim se skriva bijeda Brazilske avenije.

S francuskog prevela: Marija Ćaćić

Prema gradu – poduzeću

Za pripremu Olimpijskih igara 2016. – objašnjava arhitekt Carlos Fernando Andrade, član Radničke partije – model je bila Barcelona. To je opsesija još od 1993. godine! Od tog nam dana Katalonci dolaze kako bi prodavali svoje usluge. Njihova strategija je bila promišljati grad kao poduzeće. A za to je potrebno napraviti kalendar velikih događaja.

Sukladno tome, Rio će 2013. biti domaćin Svjetskog dana mladih – nakon UN-ovog samita Rio+20 održanog 2012. i uoči Svjetskog nogometnog prvenstva 2014. godine. Luiz César Queiroz Ribeiro, ravnatelj Instituta za istraživanje i urbano i regionalno planiranje (IPPUR) te Instituta za praćenje razvoja metropole, u velikom programu raseljavanja vidi temeljitu promjenu izvornog identiteta Rija, u kojemu su dosad različite socijalne klase živjele u neposrednoj geografskoj blizini. “Time se podupirao suživot u istovremenom sukobu i harmoniji; neobičan dijalog koji se kristalizira u sambi. Budućnost, naprotiv, sugerira grad koji bi bio stratificiran po kriteriju prihoda, poput svih ostalih. A iz te perspektive, dani favela su odbrojani. Arhitektura će opstati poput neke egzotične vrste, ali će dinamika tržišta progutati njezine stanovnike, potencijalne potrošače.”

Zelena je stranka među onima koji najžešće napadaju tu sramotnu bilancu, ukazujući na cijeli niz sumnjivih špekulativnih igrica oko organizacije Olimpijade: primjerice, izbor autobusa umjesto metroa postaje sumnjiv ako znamo da se u financijske podupiratelje tih politika ubrajaju i privatna poduzeća u čijem je vlasništvu autobusni prijevoz. Fernando Gabeira, nositelj liste koja je izgubila u drugom krugu gradskih izbora 2008. godine, kategorički tvrdi: “Neki su ljudi imali informacije iznutra o provođenju pacifikacije. Investirali su očekujući da će se u neposrednoj blizini pojaviti pacificirane zone. Ulaganja su koncentrirana u najsiromašnije četvrti na periferiji grada. Psihijatrijske bolnice, zatvori i smetlišta smještena su u zoni Zapad. Pacifikacijom zone Jug trgovci su se preselili na periferiju.”

Grad se posljedično ponovno proširuje, čime se ne pomiču samo njegove administrativne granice, nego i njegovi problemi. Unatoč svojih 12 milijuna stanovnika, aglomeracija Rio doživjela je vrtoglav pad gustoće naseljenosti: danas ona iznosi 8.000 stanovnika po četvornom kilometru – dva puta manje nego 1960! Sergio Magalhaes u tome vidi Ahilovu petu Rija: “Ekspanzija grada čini situaciju nemogućom za javne službe. Učiniti javne službe dostupne svima u ovom slučaju predstavlja enorman strukturni trošak!”

No Marcelo Braga Edmuno, nacionalni koordinator Centra za narodne pokrete, tvrdi kako ipak postoje rješenja kojima bi se moglo zbrinuti više od 400.000 osoba. “Deset posto domaćeg nedostatka stambenog prostora otpada na Rio. Rješenje nije izgradnja na periferiji, nego zauzimanje tisuća praznih zgrada u samome gradu. To je, međutim, politički izbor. Eduardo Paes išao je na ruku javnim investicijama, koje su pak išle na ruku privatnoj sferi. Olimpijske igre, koje su možda i mogle biti od koristi svim stranama, ovako će vjerojatno značiti katastrofu gigantskih razmjera za široke slojeve, koji će taj megadogađaj skupo platiti. Zbog Igara se ignorira zakonski utvrđen generalni plan. Pored toga, ni postojeći se progresivni porez na nepokretnu imovinu u urbanim zonama (koji indeksira nenastanjene građevine) ne primjenjuje.” Unatoč tome što bi to bilo legalno rješenje za dio problema nejednakosti po pitanju stanovanja.

1Brazilski zavod za statistiku dijeli društvo na pet klasa: A (čiji prihodi prelaze 30 minimalnih plaća), B (od 15 do 30), C (od 6 do 15), D (od 2 do 6) i E (do 2 minimalne plaće) – gdje se rodite, tamo i umrete. partije – model je bila Barcelona. To je opsesija još od 1993. godine! Od tog nam dana Katalonci dolaze kako bi prodavali svoje usluge. Njihova strategija je bila promišljati grad kao poduzeće. A za to je potrebno napraviti kalendar velikih događaja.

Sukladno tome, Rio će 2013. biti domaćin Svjetskog dana mladih – nakon UN-ovog samita Rio+20 održanog 2012. i uoči Svjetskog nogometnog prvenstva 2014. godine. Luiz César Queiroz Ribeiro, ravnatelj Instituta za istraživanje i urbano i regionalno planiranje (IPPUR) te Instituta za praćenje razvoja metropole, u velikom programu raseljavanja vidi temeljitu promjenu izvornog identiteta Rija, u kojemu su dosad različite socijalne klase živjele u neposrednoj geografskoj blizini. “Time se podupirao suživot u istovremenom sukobu i harmoniji; neobičan dijalog koji se kristalizira u sambi. Budućnost, naprotiv, sugerira grad koji bi bio stratificiran po kriteriju prihoda, poput svih ostalih. A iz te perspektive, dani favela su odbrojani. Arhitektura će opstati poput neke egzotične vrste, ali će dinamika tržišta progutati njezine stanovnike, potencijalne potrošače.”

Zelena je stranka među onima koji najžešće napadaju tu sramotnu bilancu, ukazujući na cijeli niz sumnjivih špekulativnih igrica oko organizacije Olimpijade: primjerice, izbor autobusa umjesto metroa postaje sumnjiv ako znamo da se u financijske podupiratelje tih politika ubrajaju i privatna poduzeća u čijem je vlasništvu autobusni prijevoz. Fernando Gabeira, nositelj liste koja je izgubila u drugom krugu gradskih izbora 2008. godine, kategorički tvrdi: “Neki su ljudi imali informacije iznutra o provođenju pacifikacije. Investirali su očekujući da će se u neposrednoj blizini pojaviti pacificirane zone. Ulaganja su koncentrirana u najsiromašnije četvrti na periferiji grada. Psihijatrijske bolnice, zatvori i smetlišta smještena su u zoni Zapad. Pacifikacijom zone Jug trgovci su se preselili na periferiju.”

Grad se posljedično ponovno proširuje, čime se ne pomiču samo njegove administrativne granice, nego i njegovi problemi. Unatoč svojih 12 milijuna stanovnika, aglomeracija Rio doživjela je vrtoglav pad gustoće naseljenosti: danas ona iznosi 8.000 stanovnika po četvornom kilometru – dva puta manje nego 1960! Sergio Magalhaes u tome vidi Ahilovu petu Rija: “Ekspanzija grada čini situaciju nemogućom za javne službe. Učiniti javne službe dostupne svima u ovom slučaju predstavlja enorman strukturni trošak!”

No Marcelo Braga Edmuno, nacionalni koordinator Centra za narodne pokrete, tvrdi kako ipak postoje rješenja kojima bi se moglo zbrinuti više od 400.000 osoba. “Deset posto domaćeg nedostatka stambenog prostora otpada na Rio. Rješenje nije izgradnja na periferiji, nego zauzimanje tisuća praznih zgrada u samome gradu. To je, međutim, politički izbor. Eduardo Paes išao je na ruku javnim investicijama, koje su pak išle na ruku privatnoj sferi. Olimpijske igre, koje su možda i mogle biti od koristi svim stranama, ovako će vjerojatno značiti katastrofu gigantskih razmjera za široke slojeve, koji će taj megadogađaj skupo platiti. Zbog Igara se ignorira zakonski utvrđen generalni plan. Pored toga, ni postojeći se progresivni porez na nepokretnu imovinu u urbanim zonama (koji indeksira nenastanjene građevine) ne primjenjuje.” Unatoč tome što bi to bilo legalno rješenje za dio problema nejednakosti po pitanju stanovanja.