Alain Gresh

U roku od samo šest dana 1967. izraelska vojska pokorila je Sinajski poluotok, sirijski Golan i dio povijesne Palestine koji je izmaknuo njenoj kontroli 1948. godine – Zapadnu obalu, Istočni Jeruzalem i Gazu. Okupacija se nastavlja i pedeset godina kasnije, ali strategija Izraela za iskorjenjivanje palestinskih nacionalnih aspiracija i dalje nailazi na snažan otpor utemeljen u dugoj povijesti antikolonijalne borbe

Krajem travnja 2017. određeni je broj republikanskih zastupnika u američkom Kongresu formirao grupu zvanu Israel Victory.1 “Vjerujemo da Izrael pobjeđuje u ovom ratu i smatramo kako ta činjenica treba biti priznata u svrhu postizanja mira između Izraela i njegovih susjeda”, tvrde oni. Sveučilišni profesor i jedan od članova skupine, Daniel Pipes, objašnjava kako “pobjeda znači nametanje svoje volje neprijatelju”. Istovremeno, više stotina palestinskih političkih zatvorenika započelo je štrajk glađu, na poziv najpoznatijeg među njima, Marvana Bargutija. Bio je to njihov način da jasno poruče: otpor se nastavlja, a iluzije o konačnom porazu još će se jednom raspršiti. Jer ovo nije prvi put da Izrael i njegovi saveznici fantaziraju o kapitulaciji, odnosno o nestanku Palestinaca.

“Izbjeglice će svoje mjesto pronaći u dijaspori. Sukladno prirodnoj selekciji, neki će preživjeti, a neki ne (…) Većina će postati talog ljudskoga roda, stapajući se s najsiromašnijim slojevima arapskog svijeta”.2 Moshe Sharett, utjecajni cionistički laburist i budući izraelski premijer, tako je vidio budućnost 700.000 Palestinaca protjeranih iz svojih domova nakon izraelsko-arapskog rata 1948.-1949. godine.

Palestinci su tada pretrpjeli težak poraz; teritorij predviđen za stvaranje njihove države prema odluci UN-a izglasanoj 29. studenog 1947. godine, podijeljen je na tri dijela. Jedan je dio osvojio Izrael, Zapadnu obalu i Istočni Jeruzalem pripojila je Hašemitska Kraljevina Jordan, a mali teritorij Gaze potpao je pod egipatsku kontrolu, uz zadržavanje ograničene autonomije. Palestinske političke institucije su bile u raspadu, a zemlji je nedostajalo političko vodstvo.

Ovoj katastrofi (nakba na arapskom) prethodio je još jedan poraz: gušenje velikog palestinskog ustanka koji je trajao od 1936. do 1939. godine. Radilo se o vojnom i civilnom ustanku kojim se zahtijevao kraj britanskog prisustva i židovske imigracije. Ovu su pobunu okončale trupe Njenog Visočanstva, potpomognute cionističkim paravojskama koje su u tim borbama stekle iskustvo i oružje (poslano iz Londona) potrebno za buduću pobjedu nad arapskim vojskama 1948. i 1949. godine.

Prognani pod šatore u susjednim zemljama ili živeći pod izraelskom okupacijom činilo se da je Palestincima suđeno da nestanu, baš kako je predvidio Sharett. Izgledalo je kao da će im sudbina biti slična onoj sjevernoameričkih Indijanaca ili drugih “autohtonih” naroda istrijebljenih za vrijeme osvajanja Sjeverne Amerike, Australije ili Novog Zelanda. Na kraju krajeva Palestinci govore istim jezikom, dijele istu kulturu, a često i religiju, s narodima na čije su prostore protjerani, pa je bilo za očekivati njihovo stapanje sa širom arapskom okolinom.

Prvi čin pobune

Izrael je optuživao arapske države za otežavanje asimilacije i integracije izbjeglica. No zapravo su Palestinci ti koji su odbijali sve pokušaje njihovog trajnog nastanjivanja u državama koje su ih primile, što je bio njihov prvi čin pobune. Ispočetka su čak odbijali gradnju čvrstih građevina u kampovima u kojima su bili nastanjeni. Kada je u srpnju 1953. u Gazi nova egipatska vlast “slobodnih časnika” predvođena Gamalom Abdelom Naserom potpisala ugovor s UNRWA-om,3 koji je predviđao smještanje desetaka tisuća izbjeglica na Sinajski polutok, Palestinci su na tu ideju odgovorili nasilnim prosvjedima. Povratak kući je i dalje ostao jedini san.

Izraelski antiratni aktivist Uri Averny prepričao je razgovor koji je kao vojnik vodio tijekom rata 1956. godine,4 za vrijeme prve izraelske okupacije Gaze: “Pitao sam jednog arapskog dječaka koji je živio u izbjegličkom kampu odakle je. On je odgovorio: ‘Iz al-Kubaba’. Bio sam šokiran tim odgovorom jer je dječak imao sedam godina. To znači da je rođen u Gazi nakon rata, a al-Kubab, koji odavno više ne postoji, nikada nije vidio”.5 Šezdeset godina poslije, kada je većina Palestinaca rođena u egzilu, odgovori djece i odraslih ostali su isti: oni pripadaju selu iz kojeg je njihova obitelj protjerana. Cionistički pokret, koji je od molitve “dogodine u Jeruzalemu” stvorio svoju političku parolu, trebao bi moći razumjeti ovu povezanost.

Nakon nakbe, upravo je ta odlučnost bila podloga za stvaranje palestinskog nacionalnog pokreta. Regionalni kontekst tome je uvelike pridonio. Stvaranje Izraela potreslo je Bliski istok i ubrzalo pad arapskih prozapadnih režima. Svjedočili smo usponu Nasera na vlast u Egiptu 1952. godine, usponu revolucionarnog nacionalizma u čitavoj regiji i padu monarhije u Iraku 1958. Ovo vrenje, kao i rivalstva među arapskim državama koje su se natjecale u tome koja će se prije osvetiti Izraelu, olakšali su stvaranje Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) 1964. godine. Paralelno s time je Fatah, dotada nepoznata organizacija, 1. siječnja 1965. godine započeo s prvim oružanim operacijama protiv Izraela. Novi arapski poraz u lipnju 1967.6 stvorio je uvjete za osamostaljenje palestinske borbe. Vođa Fataha, Jaser Arafat, 1. veljače 1969. godine bio je izabran za predsjednika izvršnog odbora PLO-a.

Palestinski nacionalni pokret uklopio se u međunarodni pejzaž obilježen antikolonijalnim borbama naroda diljem svijeta: od borbe protiv američke intervencije u Indokini, preko gerilskih pokreta u Latinskoj Americi, do pojave oružanih pokreta protiv portugalskog kolonijalizma i režima aparthejda u Južnoj Africi. Uhvaćeni u libanonske interne konflikte, izloženi izraelskim operacijama u okupiranim teritorijima i u Libanonu, ali i bivajući žrtvama podjela u arapskom svijetu i upletanja država iz regije (Iraka, Sirije, Jordana) u njihove poslove, Palestinci su bili primorani odustati od nekih ciljeva i prihvatiti ideju o podjeli Palestine. Odričući se malo po malo oružane borbe i “vanjskih operacija”, poput otmica aviona, kojima su privukli međunarodnu pozornost i zbog kojih su ih zapadne države kvalificirale kao “teroriste”, posvetili su se političkom i diplomatskom djelovanju, te stvaranju relativno stabilnih institucija (organizacije mladih, žena, sindikata, društva pisaca itd.).

Oslanjajući se prije svega na sve jače prosvjede stanovnika Zapadne obale, Gaze i Istočnog Jeruzalema, okupiranih 1967. godine, Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) stječe međunarodni ugled, pa je 13. studenog 1974. godine Arafat pozvan da se obrati Općoj skupštini Ujedinjenih naroda. Tom prilikom velika većina zemalja priznaje PLO, s iznimkom Izraela i SAD-a (potonji je to učinio početkom devedesetih godina). Europa je osamdesetih godina pridonijela službenom uspostavljanju dvaju principa: prava Palestinaca na samoodređenje i nužnosti dijaloga s njihovim predstavnikom, PLO-om.

No tek nakon Intifade, koja je buknula u prosincu 1986. godine, i završetka Hladnog rata, došlo je do Sporazuma iz Osla, kojeg su 13. rujna 1993. godine, pod pokroviteljstvom američkog predsjednika Billa Clintona, potpisali izraelski premijer Itzhak Rabin i Jaser Arafat. Nedugo nakon, 1. srpnja 1994. godine, Arafat će uspostaviti Palestinsku samoupravu u Gazi i Jerihonu. U načelu je općenitost potpisanih sporazuma trebala biti nadomještena obostranim priznavanjem jasnog principa: stvaranja palestinske države paralelno s Izraelom, poštivajući granice iz 4. srpnja 1967. Kao što već znamo, ovaj je “mirovni proces” završio eklatantnim neuspjehom. Unatoč dobivenoj “autonomiji”, svakodnevni život Palestinaca se pogoršao, sloboda kretanja je postajala sve ograničenija, a kolonizacija se neumoljivo nastavljala, kako pod desnim, tako i pod lijevim izraelskim vladama.

Kojim putem dalje?

Premda bi se o uzrocima ovakvog raspleta dalo raspravljati, kao temeljni zaključak se nameće kolonizatorski karakter cionističkog pokreta koji je, potičući osjećaj superiornosti nad urođeničkim narodima, stvorio atmosferu u kojoj izraelske vođe de facto odbijaju priznati jednakost Palestinaca i njihovo pravo na samoodređenje. Vladi iz Tel Aviva je sigurnost jednog Izraelca sve, a život Palestinca ništa.

Propast druge Intifade, koja je izbila u rujnu 2000. godine, dovela je do slabljenja Palestinske samouprave i podjele između Gaze (pod kontrolom islamističkog pokreta Hamas) i Zapadne obale (pod kontrolom Arafatova Fataha). No bilo je i nesumnjivih diplomatskih uspjeha, uključujući dobivanje statusa promatrača u UN-u i međunarodno priznanje od strane gotovo stotinu država. Osim toga, postignućem se može smatrati i konsolidacija snažnog nacionalnog identiteta koji nadilazi lokalne pripadnosti i različita iskustva egzila. Palestinci nisu posustali ni pred unutarnjim sukobima, kao ni pred izraelskim pritiscima. Ne samo da nisu dali da im se oduzmu domovi, već su i ponosno isticali svoj identitet, bilo pod okupacijom ili u egzilu. Na teritoriju nekadašnjeg Britanskog mandata nad Palestinom danas se nalazi više Palestinaca (sedam milijuna, uključujući one u Izraelu) nego izraelskih Židova (šest milijuna): noćna mora za cionističke vođe koje su sanjale o kolonizaciji “nenaseljene zemlje”.7

“Oživljavanje mirovnog procesa” sada izgleda kao iluzija, svima osim predsjedniku Mahmudu Abasu i “međunarodnoj zajednici”, kojoj je umjetno održavanje njegove administracije na životu nužno kako bi opravdala vlastitu pasivnost i nedostatak bilo kakvih inovativnih prijedloga temeljenih na međunarodnom pravu. Pitanje je koju bi novu strategiju Palestinci mogli usvojiti. Za stvaranje novog plana potrebno je određeno vrijeme, a povijesno poglavlje koje je otvoreno ratom iz lipnja 1967. godine definitivno je zatvoreno propašću ugovora iz Osla. Mišljenja su podijeljena: treba li odustati od ideje podjele područja i zahtijevati jedinstvenu državu? Raspustiti Palestinsku samoupravu? Koji stav zauzeti prema nasilju? Čak ni Hamas, čuven po svojoj disciplini, nije izuzet iz ove debate, što se da iščitati iz njihovog novog programa koji po prvi put jasno podržava ideju države unutar granica iz 1967.8

Međutim, kako objašnjavaju dvojica palestinskih sveučilišnih profesora, “u nedostatku jasnog i definitivnog političkog rješenja glavni bi ciljevi trebali biti temeljna prava koja su esencijalni elementi prava na samoodređenje palestinskog naroda i koja kao takva moraju biti dio svakog budućeg političkog rješenja. To su pravo na oslobođenje od okupacije i kolonijalizacije, pravo izbjeglica na povratak u vlastite domove i posjede9 te prestanak diskriminacije i potpuna ravnopravnost palestinskih stanovnika Izraela. Upravo su ova tri cilja… istaknuta u pozivu palestinskog civilnog društva na bojkot, dezinvestiranje i sankcije (BDS) protiv Izraela, sve dok se navedeni ciljevi ne ostvare”.10

Pokret BDS, stvoren 9. srpnja 2005. na inicijativu 171 nevladine udruge, označio je novu fazu u palestinskoj povijesti: suočeno s nemoći političkih pokreta, inicijativu je preuzelo civilno društvo. Ovaj pacifistički pokret za jednaka prava, koji su neke zapadne vlade pokušale kriminalizirati, doživio je iznimnu potporu, od Latinske Amerike, preko Azije do Europe, što se dalo vidjeti tijekom rata u Gazi u ljeto 2014. Zašto je tomu tako?

Tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća dvije su borbe mobilizirale široku međunarodnu potporu koja je bila ključna za pobjedu: Vijetnam te Južnoafrička Republika. Broj ubijenih nije bio centralni uzrok tome; međunarodno javno mišljenje pokazalo se osjetljivim i na simbolički značaj situacije. U određenim trenucima, konflikt može nadići svoje uske geografske okvire i zadobiti univerzalno značenje izražavajući “istinu” povijesnog razdoblja. Unatoč njihovim različitostima, i Vijetnam i Južnoafrička Republika našli su se na liniji rasjeda sjevera i juga, a uz to su oba konflikta imala kolonijalnu dimenziju.

Takav je i slučaj s Palestinom, premda je kontekst drugačiji. Južnoafričko iskustvo, s projektom “nacije duginih boja” Afričkog nacionalnog kongresa, kojim se bijelce integriralo umjesto da se slijedi teorije “crne moći”, naznačilo je da su se vremena promijenila: oružana borba više nije bila jedini izbor. Otvorili su se novi putovi prema slobodi, a jednakost u pravima postala je centralno pitanje.

U slučaju Palestine, najdužeg konflikta suvremenog doba, nije riječ samo o teritorijalnom sporu, već prije svega o pravdi, odnosno o kontinuiranom nanošenju nepravde. Na okupiranim teritorijima, populacija je suočena s fenomenom koji je nestao u drugim dijelovima svijeta – kolonijalizmom. Izrael je od 1967. naselio više od 650.000 doseljenika na Zapadnu obalu i u Istočni Jeruzalem – Međunarodni kazneni sud ovu praksu kvalificira kao “ratni zločin”. Svakodnevni život Palestinaca obilježen je oduzimanjem njihove zemlje, uništavanjem njihovih kuća, uhićenjima (većina odraslih muškaraca je u nekom trenutku bila uhićena) i mučenjima. Vojska puca kako joj se prohtije, a zid ne razdvaja dva naroda već zatvara jednog od njih. Stvoren je arhipelag više bantustana,11 okruženih cestama rezerviranim za Izraelce – oblik segregacije koji nije postojao čak ni u Južnoafričkoj Republici. Za palestinsku populaciju vrijede posebni zakoni, a režim uvelike podsjeća na aparthejd: dva naroda na istoj zemlji (Zapadna obala i Istočni Jeruzalem), Palestinci i doseljenici, podvrgnuti različitim zakonima i sudovima.12

Diljem svijeta, milijuni ljudi mogu suosjećati s borbom koju vode Palestinci, poistovjećujući je s vlastitim revoltom protiv diskriminacije i nejednakosti. U kožu Palestinca može se staviti mlada osoba sa Zapada na društvenoj margini, Indijanac izbačen sa svoje zemlje ili Irac koji je ponosan na prošlost irske borbe protiv britanskog kolonijalizma. I premda im ova solidarnost ne garantira uspjeh, ona je jedan od glavnih aduta koji jamči da će njihova borba nastaviti živjeti diljem svijeta.

Lord Arthur James Balfour je 2. studenog 1917. godine potpisao pismo u kojem tvrdi kako britanska vlada “pozitivno gleda na stvaranje nacionalnog doma za židovski narod [u prvoj je verziji pisalo ‘za židovsku rasu’] u Palestini” i da će “učiniti sve što je u njenoj moći kako bi olakšala ostvarenje ovog cilja”. “Jedna nacija je svečano obećala drugoj zemlju treće nacije”, kasnije je napisao pisac Arthur Koestler, koji je jedno vrijeme bio aktivist cionističkih organizacija. Ovaj kolonijalni projekt proizveo je dugo stoljeće nestabilnosti, ratova, ogorčenosti i mržnje. On je hranio i nastavlja hraniti sve frustracije u regiji. Rješavanje palestinskog problema neće odjednom donijeti mir, ali dok god traje okupacija, na Bliskom istoku neće biti ni mira ni stabilnosti.

S francuskog prevela: Blanka Ražov

* Urednik internetskog portala OrientXXI.info. Autor scenarija stripa Un chant d’amour. Israël-Palestine, une histoire française (ilustrirala Hélène Aldeguer), La Découverte, Pariz, 2017.


1 “New Republican pro-Israel caucus wants Palestinians to admit defeat”, Jewish Telegraphy Agency, 27. travnja 2017.
2 Citirano u: Alain Gresh i Dominique Vidal, Palestine 47. Un partage avorté, Éditions Complexe, Bruxelles, 1994. (1. izdanje: 1987.)
3 Agencija UN-a za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku, osnovana 8. prosinca 1949.
4 Kao odgovor na nacionalizaciju tvrtke Sueski kanal od strane predsjednika Gamala Abdela Nasera, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Izrael 26. srpnja 1956. napadaju Egipat. Unatoč vojnom uspjehu, ova je operacija nakon pritiska SAD-a i SSSR-a za njih završila ponižavajuće.
5 Citirano u: Alain Gresh i Dominique Vidal, Palestine 47. Un partage avorté.
6 Rat iz lipnja 1967. godine, treći izraelsko-arapski rat nakon onoga iz 1948.-1949. i onog iz 1956. godine, završio je porazom Egipta, Sirije i Jordana. Izrael je pripojio Sinajski poluotok, sirijski Golan, Zapadnu obalu i Istočni Jeruzalem.
7 Opširnije o pitanju relativnog neuspjeha poduhvata u: Alain Gresh, De quoi la Palestine est-elle le nom ?, Actes Sud, Arles, 2012.
8 Vidi Leïla Seurat, “Révolution dans la révolution au Hamas”, OrientXXI.info, 1. svibnja 2017.
9 Rezolucija 194 Opće skupštine UN-a, usvojena 11. prosinca 1948. propisuje da bi se “izbjeglicama koje se žele vratiti svojim domovima to trebalo omogućiti u najkraćem mogućem roku”, i da “bi onima koji odaberu da se neće vratiti trebala biti isplaćena naknada za njihovu imovinu”. Rezolucije 394 i 513 potvrđuju ove mjere.
10 Nadia Hijab i Ingrid Gassner, “Parler de la Palestine: Quel cadre d’analyse? Quels objectifs et quels messages?”, Agence Médias Palestine, 12. travnja 2017.
11 Bantustani su regije koje je bjelačka vlast u Južnoj Africi oformila za crnu populaciju i koje su imale vrlo ograničene ovlasti. Vidi također kartu objavljenu u L’Atlas du “Monde diplomatique”, “L’archipel de Palestine orientale”, 2009.
12 Vidi Céline Lebrun et Julien Salingue, Israël, un État d’apartheid? Enjeux juridiques et politiques, L’Harmattan, suradnja s “Comprendre le Moyen-Orient”, Pariz, 2013.

Pročitajte više:


Faktor nestabilnosti

Masakri u Siriji i kaos u Libiji ponekad se koriste kao argument za umanjivanje geopolitičke važnosti Palestine. No ovaj je konflikt od iznimne važnosti u ovom području koje je podijeljeno kao nikad prije. On ostaje jedina stvar koja ujedinjuje sve političke i ideološke struje arapskog svijeta; islamiste ili komuniste, nacionaliste ili liberale. Za svakog stanovnika regije (i muslimanskog svijeta uopće) ovaj konflikt utjelovljuje fundamentalnu nepravdu, kršenje međunarodnog prava koje je rezultat zapadne politike i njene podrške Izraelu.

Situacija u Palestini hrani ovakve frustracije i regionalnu nestabilnost već više od šezdeset godina. Ona je izazvala pad prozapadnih režima nakon rata iz 1948.-1949. godine; potaknula je izraelsko-arapske ratove iz 1956., 1967. i 1982. godine. Sada pak osnažuje transnacionalne skupine poput al-Kaide ili ISIL-a koje su postale prisutne u nekim palestinskim kampovima.

General David Petraeus, tadašnji čelnik CENTACOM-a (američke vojne zone koja obuhvaća čitav Bliski istok), rekao je u ožujku 2010. pred Komisijom američkog Senata: “Stalne netrpeljivosti između Izraela i nekih od njegovih susjeda predstavljaju poseban izazov našoj sposobnosti za napredovanjem u zonama američke odgovornosti. Izraelsko-palestinske tenzije često rezultiraju nasiljem i velikim oružanim sukobima. Konflikt izaziva protuameričko raspoloženje koje proizlazi iz uvjerenja da je Izrael favoriziran od strane SAD-a. Arapski gnjev izazvan palestinskim pitanjem ograničava snagu i dubinu američkog partnerstva s vladama i ljudima u zonama naše odgovornosti i slabi legitimitet umjerenih režima u arapskom svijetu. U međuvremenu, al-Kaida i druge oružane skupine koriste ovaj gnjev kako bi mobilizirale ljude u svoje redove”.