Aurelien Bernier

Ekolozi već dugo zazivaju revoluciju obnovljivih izvora energije kao rješenje ekoloških problema. Njima se pridružuju oni koji u reorijentaciji energetske politike vide šansu za relokalizaciju i povećanje relativne autonomije regija i kućanstava. No poteškoće s kojima se susreću nisu samo tehničke prirode. Europska unija pod egidom reforme sustava proizvodnje i distribucije energije promiče agresivno tržišna rješenja

Samostalno proizvoditi, pomoću vjetra ili sunca, energiju koju trošimo: taj su san o autonomnosti i održivosti sanjale generacije ekologa diljem svijeta. Ali trebalo je pričekati međunarodne pregovore o klimi krajem 1990-ih i, prije svega, porast cijene fosilnih goriva tijekom sljedećeg desetljeća kako bi se značajnije razvile solarna energija i energija vjetra.

Otad koncept energetske autonomije nije više hir “zelenih” aktivista. U Francuskoj neke lokalne zajednice, poput Zajednice općina Mené, to ističu kao važan cilj. Taj bretonski teritorij sa šest i pol tisuća stanovnika, prema jednoj od osoba odgovornih za projekt, nastoji “za privatnu, javnu i poslovnu potrošnju” do 2020. ostvariti 75-postotnu energetsku autonomiju, a do 2030. “potpunu samodostatnost”.[1] Mreža “područja pozitivne energije” okuplja lokalne zajednice koje razvijaju načela koncepta Negawatt – jednostavnost, učinkovitost i razvoj obnovljivih izvora energije. Na europskoj razini, projekt “100% RES Communities” u trajanju od tri godine, pokrenut u travnju 2012., trebao bi omogućiti testiranje lokalnih energetskih politika koje se kreću u istom smjeru. Međutim, Europska unija i njezine države članice istodobno slijede potpuno drugačiji put, koji bi mogao dokinuti prednosti solarne energije i energije vjetra, koje nisu jedini izvori obnovljive energije (vidi okvir).

Elektrane na energiju vjetra i solarnu energiju bitno se razlikuju od nuklearnih elektrana ili elektrana na naftu, plin i ugljen. Budući da se vjetroturbina okreće kada vjetar puše, a solarni paneli proizvode maksimum energije kada je nebo vedro, te su dvije energije po definiciji nestalne i nepouzdane, a njihova je proizvodnja isprekidana i ne može se precizno planirati. “Faktor opterećenja”, odnosno odnos između stvarne i teoretske proizvodnje koja bi bila nužna da postrojenje radi punim kapacitetom tijekom cijele godine, iznosi oko 25 posto za francuske vjetroparkove. Kada je riječ o fotonaponskoj solarnoj energiji, ona proizvodi 15 posto od svoje maksimalne instalirane snage. To je postotak koji varira iz godine u godinu, ovisno o vremenskim uvjetima. Nasuprot tome, faktor opterećenja elektrana na fosilna goriva približava se stopi od 75 posto.

Nadalje, solarne i vjetroelektrane iskorištavaju lokalnu primarnu energiju koja snažno varira ovisno o području. Kako bi ostvarile visoku proizvodnju, treba ih postaviti u prikladnim geografskim područjima. Regulatori energetskog sustava moraju dakle gomilati postrojenja na područjima dovoljno izloženima suncu ili vjetru. Za upravitelje distribucijskih mreža, koji su zaduženi za opskrbljivanje potrošača električnom energijom potrebnom u realnom vremenu, te značajke nisu zanemarive. Što učiniti s električnom energijom iz vjetroturbina noću, kada je potražnja niska? Kako odgovoriti na potrebe najveće potrošnje zimi ako se ne možemo osloniti na proizvodne kapacitete obnovljivih energija? Štoviše, glavni sustav subvencija koji su usvojile vlade europskih zemalja prisiljava upravljače mreža na kupovanje struje dobivene iz obnovljivih izvora po poticajnim cijenama, višima od prosječne cijene električne energije dobivene iz fosilnih i nuklearnih izvora, i to za narudžbe u razdoblju od petnaest do dvadeset godina. Ali na potrošačima i distributerima ostaje da se prilagode suočavanju s tim nepouzdanim dotokom energije.

Osim toga, potonji moraju instalirati pomoćne, takozvane back-up kapacitete. Kako je nemoguće znati hoće li vjetroturbinski ili solarni sustav biti u pogonu kada to bude potrebno, treba istovremeno raspolagati proizvodnim kapacitetom koji se u bilo kojem trenutku može pokrenuti. Back-up centrale, u pogonu ili izvan njega, ovisno o proizvodnji solarne ili energije vjetra, troše ugljen, loživo ulje ili plin te stoga emitiraju značajne količine ugljičnog dioksida.

Zatim, s obzirom na to da područja najpogodnija za proizvodnju obnovljive energije nisu nužno i ona koja proizvedenu energiju troše, tu je energiju neophodno prenositi, ponekad i na velike udaljenosti. Tako su u Njemačkoj najsnažnije vjetroturbine koncentrirane uz Sjeverno more, dok najveće potrebe za električnom energijom imaju savezne zemlje na jugu, poput bogate Bavarske. Prema komercijalnoj logici, glavnom motivu većine onih koji rade na razvoju obnovljivih energija, treba postaviti nove električne dalekovode koji bi premrežavali zemlju od sjevera do juga, bez čega bi dio proizvedenih kilovatsati bio izgubljen.[2]

Višak energije iz obnovljivih izvora u razdobljima niske potražnje vodi čak i do pada tržišnih cijena – nekoliko puta godišnje, distributeri električne energije, ugovorom obvezani na kupnju obnovljive energije od proizvođača, moraju platiti kako bi se riješili toga pozamašnog tereta. Upravljači hidroelektrana koji trenutno jedini na raspolaganju imaju značajne kapacitete za skladištenje energije (vraćanjem vode u brane), od toga imaju koristi jer apsorbiraju prekomjernu proizvodnju… kako bi je zatim prodali po visokoj cijeni u razdoblju najveće potražnje.

Izgradnja nove infrastrukture za transport i distribuciju u Njemačkoj uvjetuje uspješnost Energiekonzepta, veoma ambicioznog nacionalnog plana za razvoj obnovljive energije, usvojenog u Berlinu u srpnju 2011. Ali iznos potreban za 4.500 kilometara visokonaponskih dalekovoda nužnih za rekonfiguraciju mreže doseže 20 milijardi eura, a ulagača gotovo da nema. Stanovnici regija kroz koje bi ti dalekovodi prolazili, primjerice u Tiringiji, žestoko se protive njihovoj izgradnji, što usporava ili blokira proces autorizacije. Stoga je jedan od prioriteta središnje države njegovo pojednostavljenje. Nakon što su dugo vjerovali da je obnovljiva energija sinonim za povećanu autonomiju i relokalizaciju, građani su razočarani. I to nije kraj njihovim razočaranjima – njemački slučaj tek je nagovještaj europske strategije koja se temelji na slobodnoj trgovini i slobodnoj konkurenciji.

Od 1997., primjena direktive 96/92/EC koja nastoji uspostaviti “zajednička pravila za proizvodnju, prijenos i distribuciju električne energije”, pridonijela je dijeljenju i deregulaciji, odnosno privatizaciji onoga što je u većini slučaja bio javni servis.[3] U 2004., provedba direktive 2003/55/EC dovela je do potpunog otvaranja nacionalnih tržišta plina. Danas Europska unija razmatra drugi čin stvaranja jedinstvenog energetskog tržišta – “omogućavanje slobodne cirkulacije plina i električne energije” te poticanje nacionalnih regulatora i upravljača mreža na “povećavane napore u povezivanju tržišta”.[4] U toj strategiji, obnovljive energije služe kao jamstvo, kao “solidarnost” među državama.

Europska je komisija 18. prosinca 2012. usvojila prijedlog o regulaciji transeuropskih energetskih mreža, čiji je cilj ubrzati proces dobivanja autorizacije za radove na njihovom povezivanju. Postoje i subvencije za tu infrastrukturu “od općeg interesa” koje bi, prema autoru prijedloga, portugalskom socijalistu Antoniju Correii de Camposu, “poticale ekološku održivost, bile od koristi europskim građanima, otvorile nova radna mjesta i donijele prihod poduzećima i građanima”.[5] U tom divnom svijetu slobodne energetske trgovine, solarni parkovi u Španjolskoj mogli bi viškove proizvodnje izvoziti u Francusku, energija iz njemačkih vjetroelektrana mogla bi napajati Belgiju ili Poljsku, prepuštene na milost i nemilost vremenskim uvjetima… i tržišnim cijenama.

Povezivanje sve većih i većih mreža, pri čemu se miješaju izvori energije s različitim karakteristikama, zahtijeva vrlo centralizirano upravljanje. Od 2000. godine, regulatorna tijela 27 država članica Unije, Norveške i Islanda formiraju Vijeće europskih regulatora u energetici (Council of European Energy Regulators, CEER) kako bi pratilo “stvaranje jedinstvenog, konkurentnog, efikasnog i održivog unutarnjeg energetskog tržišta”. Vijeću se 2009. pridružila i Agencija za suradnju energetskih regulatora (ACER), zadužena za davanje tehničkih savjeta i praćenje tržišta električne energije i plina te, djelomično, prekograničnih infrastruktura. Ta europeizacija metoda upravljanja oslanja se na tehnološke inovacije. U sektoru električne energije, u modi je korištenje smart gridsa, računalnih mreža koje se neki ne ustručavaju nazvati inteligentnima.[6]

One bi mogle upravljati konvencionalnim postrojenjima, vjetroparkovima ili solarnim parkovima, koristiti baterije električnih vozila za skladištenje električne energije, ali i djelovati na kućanske aparate. Kućanstvima koja na to pristanu moglo bi se dogoditi da upravitelj mreže na nekoliko minuta prekine opskrbu njihovog bojlera ili radijatora u razdoblju najveće potrošnje. Neki čak predlažu razvoj dinamičkog određivanja cijene električne energije.[7] Umjesto modela “skupih” (dnevnih) i “jeftinijih” (noćnih) sati, koji koristi francuska električna kompanija Electricité de France (EDF), cijena bi se određivala u realnom vremenu i slijedila promjene u troškovima proizvodnje. Kako bi optimizirao svoj račun, korisnik će se morati dobro raspitati o tečaju kilovatsata na burzi električne energije.

No možda najveći vizionari na području obnovljivih energija i liberalizacije jesu menadžeri poduzeća Bouygues Construction, podružnice francuske multinacionalne kompanije. Predviđajući kraj javnim servisima za opskrbu energijom i vodom te zbrinjavanje otpada, razvijaju projekt nazvan Autonomous Building Concept (ABC). Riječ je o “zgradama zamišljenima i sagrađenima tako da budu neovisne o javnim mrežama”, koje će “proizvoditi svoju vlastitu energiju, trošiti manje vode te reciklirati većinu svog otpada”. Gaetan Desruelles, zamjenik glavnog direktora Inovacije i održive gradnje Bouygues Constructiona, razmišlja o zajednici koja će “u trenutku kada javne investicije postane sve teže financirati”, biti naklonjena “principu autonomije koji dopušta značajne uštede i niži globalni ekološki trošak”.[8] Tako je jedno od najmoćnijih poduzeća na svijetu, koje izrazito zagađuje okoliš, spremno ostvariti san nekih ekologa… po cijenu napuštanja koncepta javnih servisa.

Protivnici obnovljivih energija ne propuštaju osuditi nepravilnosti uzrokovane ovim vrlo liberalnim konceptom njihova razvoja. Međutim, moguće je postupiti i drugačije. Inteligentna javna podrška odnosila bi se prvenstveno na uštedu energije i, u domeni proizvodnje, na bolju raspodjelu na nestalne (vjetar, sunce) i ostale izvore obnovljive energije (metanizacija, biomasa, geotermalna energija, morske mijene itd.). Lokalna rješenja za skladištenje energije (hidraulička, toplinska, na komprimirani zrak) omogućila bi razvijanje sustava koji odgovaraju potrebama i specifičnostima područja. Bez sumnje, sve to ne bi koštalo više od velikih europskih projekata spajanja energetskih tržišta koji zahtijevaju investicije od 200 milijardi eura do 2020., ali bi značilo stvaranje jednog pravog javnog servisa. Istog onog koji Europska unija nastoji uništiti i od čijeg očuvanja države odustaju.

S francuskog prevela: Andrea Rudan

* Aurelien Bernier autor je knjige Comment la mondialisation a tué l’écologie, Mille et une nuits, Pariz, 2012.

[1] Citat preuzet iz Les Echos, Pariz, 28. rujna 2011.

[2] “La transition énergétique allemande est-elle soutenable?”, Centre d’analyse stratégique, rujan 2012.

[3] Vidi Mathias Reymond, “L’Europe énergétique entre concurrence et dépendance”, Le Monde diplomatique, prosinac 2008.

[4] Zaključci Vijeća Europske unije od 4. veljače 2011.

[5] “Approuver rapidement les projets de réseaux transeuropéens d’énergie”, 18. prosinca 2012., www.europarl.europa.eu

[6] Frédéric Klopfert i Grégoire Wallenborn, “A quoi servent les compteurs électriques ‘intelligents’?”, Puces savantes, Les blogs du Diplo, 27. travnja 2011.

[7] François Lévêque i Bastien Poubeau, “Tarification progressive de l’énergie: marche arrière toute”, Le Cercle Les Echos, 20. prosinca 2012., http://lecercle.lesechos.fr

[8] “Nous travaillons sur un nouveau concept d’immeubles autonomes”, Les Echos, Pariz, 5. listopada 2011.

Razvoj u dvije brzine

U Francuskoj, kao i u Europi, biomasa, energija vode i energija vjetra najčešće su korišteni izvori obnovljive energije. Ali dok primjena hidroenergije stagnira, a ona biomase sporo napreduje, energija vjetra i solarna energija eksponencijalno se razvijaju. Od 2000. do 2010., kapacitet europskih vjetroelektrana porastao je s manje od 13.000 na više od 84.000 megavata, a kapacitet solarnih fotonaponskih sustava sa 188 MW na 25.300 MW.

Uz određene poteškoće, koriste se ili testiraju i drugi izvori obnovljive energije. Geotermalna energija podrazumijeva iskorištavanje topline koja se nalazi ispod Zemljine površine. Općina Soultz-les-Bains, na sjeveru pokrajine Alzas, provodi napredni program dubinskog iskorištavanja geotermalne energije – bušotine koje sežu do pet tisuća metara dubine i omogućuju protok vode kroz razlomljene stijene kako bi se preuzela njihova toplina. No ta tehnika zahtjeva specifično geološko okružje koje se u Francuskoj može naći jedino u pokrajinama Alzas i Auvergne te na jugu doline Rhône. Pumpanje vode uzrokuje mikropotrese koji su doveli do obustave nekoliko projekata, primjerice onog u Baselu u Švicarskoj. Ipak, prednost je te energije što osigurava konstantnu i pouzdanu proizvodnju. Ostali oblici iskorištavanja geotermalne energije koriste spremnike podzemne vode, čija se temperatura kreće od nekoliko desetaka do više od 150 stupnjeva.

Istraživanja se provode i na području energije mora. U tom slučaju, elektrane su podvodni propeleri koje pokreću morske struje. Prosječni faktor učinkovitosti jednog stroja je 50 posto, ali ako se u blizini obale postave tri hidroelektrane u razmaku od tri sata između morskih mijena, moguće je postići konstantnu proizvodnju. Samo za bretonsku regiju, potencijal se procjenjuje na osam posto od ukupne potrošnje električne energije u Francuskoj.

Proizvodnja bioplina iz otpada i postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda te ostataka iz prehrambene ili poljoprivredne industrije povećavaju vrijednost organskog otpada. Dobiveni metan može se spaliti na licu mjesta za proizvodnju topline ili električne energije, ali se može ubaciti i u mrežu prirodnog plina. Njemačka je zauzela vodeće mjesto na tom području i proizvodi više od polovice europskog bioplina.

Ali svi su ti sektori posrnuli po pitanju cijene proizvedenog kilovatsata, što je izravna posljedica difuzne prirode obnovljivih izvora energije. U ekonomskom sustavu koji se temelji isključivo na konkurenciji, taj je nedostatak teško savladati.