Serge Halimi

Proteklo je pet godina od bankrota investicijske banke Lehman Brothers. Kolaps tog financijskog diva označio je trenutak kada više nije bilo moguće nijekati da je navodno “samoregulirajući” financijalizirani kapitalizam došao do samog ruba provalije. Uslijedile su mjere spašavanja nikada viđenih razmjera: države su preko noći “zaboravile” na dotad nedodirljive principe fiskalne umjerenosti i bankama otvorile riznice. Pet godina poslije, sve je, čini se, opet po starome – propovijeda se nužnost štednje i napadaju preostaci socijalne države. Kriza neoliberaliziranog kapitalizma, od mnogih pozdravljena kao šansa, zatekla je zagovornike alternative nespremne na organizirano djelovanje. Serge Halimi, glavni urednik francuskog izdanja LMD-a, analizira uzroke tih slabosti i daje prijedloge za program obnove

Vođenje zemlje zahtijeva spremnost na odvažno i ustrajno eksperimentiranje. Zdrav razum nalaže da odaberemo jednu metodu i da je iskušamo. Ako ona ne uspije, valja to pošteno priznati i pokušati nešto drugo. Ali iznad svega, pokušati nešto!

Franklin Roosevelt, 22. svibnja 1932.

Prošlo je pet godina od 15. rujna 2008. i bankrota kompanije Lehman Brothers. Legitimitet kapitalizma kao načina organizacije društva je narušen; njegova obećanja o blagostanju, socijalnoj mobilnosti ili demokraciji izgubila su svaki kredibilitet. Ali velika promjena nije se dogodila. Osporavanja sustava stizala su sa svih strana, ali ga nisu uspjela uzdrmati. Cijena njegova neuspjeha plaćena je ukidanjem jednog dijela društvenih tekovina osvojenih u proteklim socijalnim borbama. “Tržišni fundamentalisti prevarili su se skoro po svakom pitanju, pa ipak i dalje dominiraju političkom scenom, potpunije nego ikad”, konstatirao je američki ekonomist Paul Krugman prije gotovo tri godine.[1] Sve u svemu, sustav se održava, ako treba i automatskim pilotom. To nikako nije kompliment za njegove protivnike. Što se dogodilo? I što nam je činiti?

Antikapitalistička ljevica odbacuje ideju ekonomskog fatalizma jer shvaća da ekonomiju organizira politička volja. Stoga je morala znati da financijski debakl iz 2007/2008. neće sam od sebe otvoriti velika vrata njezinim projektima. Onaj prethodni debakl iz 1930-ih to je već bio pokazao: ovisno o nacionalnim situacijama, društvenim savezima i političkim strategijama, jedna te ista ekonomska kriza dovela je do tako raznolikih odgovora kao što su dolazak Hitlera na vlast u Njemačkoj, New Deal u SAD-u, Narodna fronta (Front populaire) u Francuskoj i – ničeg naročito značajnog u Velikoj Britaniji. Puno kasnije, opet u intervalu od svega nekoliko mjeseci, Ronald Reagan dolazi u Bijelu kuću, a François Mitterrand u Elizejsku palaču; pa onda opet: Nicolas Sarkozy je poražen u Francuskoj, a Barack Obama je po drugi put izabran u SAD-u. Iz toga proizlazi da sreća, talenti i politička strategija nisu zanemarive varijable koje automatski reflektiraju sociološke karakteristike neke zemlje ili stanje njezine ekonomije.

Posljednja pobjeda neoliberala puno duguje spasonosnoj konjici koju čine zemlje u usponu. Jer “promjena težišta u svijetu” značila je i ulazak velikih odreda kineskih, indijskih, brazilskih proizvođača i potrošača u kapitalističku igru. Koji će onda služiti kao rezervna armija sustava u trenutku u kojemu se čini da je u agoniji. Samo u posljednjih deset godina udio velikih zemalja u usponu u svjetskoj proizvodnji povećao se sa 38 na 50 posto. Nova radionica svijeta postala je i jedno od njegovih glavnih tržišta: od 2009. godine Njemačka više izvozi u Kinu nego u SAD. Ideja postojanja “nacionalnih buržoazija” (kao i provođenje nacionalnih rješenja) kosi se s činjenicom da vladajuće klase cijelog svijeta sada čine povezanu stranku. Je li primjerice još uvijek, osim ako nismo mentalno sasvim zaglavili u antiimperijalizmu 1960-ih, moguće vjerovati da bi progresivno rješenje aktualnih problema mogle inicirati i provesti kineske, ruske, indijske političke elite, jednako zelenaške i potkupljive kao njihovi zapadni kolege?

No regresija ipak nije univerzalna. “Latinska Amerika”, otkrio je prije tri godine sociolog Immanuel Wallerstein, “bila je success story svjetske ljevice za vrijeme prvog desetljeća XXI. stoljeća. I ona to uistinu jest, iz dva razloga. Prvi i najznačajniji je da su lijeve stranke ili stranke lijevog centra ostvarile impresivan niz izbornih pobjeda. Osim toga, latinskoameričke vlade su se prvi put u povijesti kolektivno distancirale od SAD-a. Latinska Amerika postala je relativno autonomna politička sila.”[2]

Latinskoamerička iznimka

Pa ipak, ova regionalna integracija, koja po mišljenju najsmjelijih optimista nagovješćuje “socijalizam 21. stoljeća”, prema drugima, samo utire put stvaranju jednog od najvećih tržišta na svijetu.[3] No igra je ipak kudikamo otvorenija u bivšem stražnjem dvorištu Sjedinjenih Država nego u smušenoj Europi. Činjenica da je Latinska Amerika imala pet pokušaja državnog udara u manje od deset godina (Venezuela, Bolivija, Honduras, Ekvador i Paragvaj) vjerojatno znači da su političke promjene koje su potaknule lijeve snage ondje zaista zaprijetile društvenom poretku i transformirale egzistencijalne uvjete stanovništva. Te su promjene ujedno pokazale da alternativa doista postoji i da još uvijek nije sve izgubljeno, ali i da je za stvaranje uvjeta uspjeha nužno pokrenuti duboke strukturne ekonomske i političke reforme – reforme koje će ponovno mobilizirati narodne slojeve, koje je izostanak alternative osudio na apatiju, misticizam ili golo snalaženje. A ujedno bi mogle osigurati instrumente borbe protiv prijetećeg uspona ekstremne desnice.

Strukturne transformacije – da, ali kakve? Neoliberali su tako dobro ukorijenili ideju da “nema alternative” da su u to uvjerili i svoje protivnike, i to u tolikoj mjeri da ovi katkad zaboravljaju svoje vlastite postavke… Prisjetimo se nekih od tih postavki, zadržavajući u vidu sljedeće: što se ambicioznijima čine, to je važnije što prije ponovno se na njih naviknuti i pritom ne zaboraviti da njihova eventualna žestina izravno proizlazi iz brutalnosti društvenog poretka koji nastoje razgraditi.

Kako dakle obuzdati, a onda i nadomjestiti postojeći poredak? Širenje dijela nekomercijalnog sektora, sektora besplatnih stvari i usluga, jednim bi potezom odgovorilo na ovaj dvostruki cilj. Ekonomist André Orléan podsjeća da u 16. stoljeću “zemlja nije bila razmjenjivo, nego kolektivno i neprenosivo dobro, što objašnjava žestinu otpora protiv zakona o ograđivanju (enclosure) zajedničkih pašnjaka”. Potom dodaje: “Ista stvar se danas događa s komodifikacijom života. Nečija ruka ili krv danas nam se ne čini kao roba, ali kako će stvari s tim stajati sutra?”[4]

Mogući prvi koraci prema alternativi

Kako bismo se oduprli ovoj ofenzivi, trebalo bi demokratski definirati nekoliko elementarnih potreba (stanovanje, hrana, kultura, informacije, prijevoz), financirati ih iz kolektivnih proračuna i zadovoljiti potrebe sviju. Ili čak, kako predlaže sociolog Alain Accardo, “brzo i kontinuirano širiti javne usluge sve dok sve osnovne potrebe, historijskim razvojem, postupno ne postanu ‘besplatne’, što je ekonomski zamislivo samo posredstvom restitucije svih kolektivnih resursa i svih bogatstava koja služe za društveni rad i proizvedena su zajedničkim naporom”.[5] Stoga bi, umjesto financiranja potražnje snažnim povećavanjem plaća, trebalo socijalizirati ponudu i jamčiti svakomu nove potrebne usluge bez plaćanja.

Znači li to povratak s tiranije tržišta na apsolutizam države? Počnimo, kaže nam sociolog Bernard Friot, poopćavanjem modela popularnih tekovina za koje već znamo da funkcioniraju – primjerice socijalnog osiguranja, protiv kojeg se danas bore vlade svih uvjerenja. Riječ je o “već-emancipatorskom” društvenom postignuću koje, zahvaljujući načelu doprinosa, socijalizira važan dio bogatstava, financira mirovine, doplatke za bolesne, naknade za nezaposlene. Za razliku od poreza koji ubire i troši država, doprinosi ne podliježu akumulaciji i u svojim su počecima prvenstveno bili organizirani od samih radnika. Zašto ne poći od toga?[6]

Namjerno ofenzivan, takav program odlikovao bi se trostrukom prednošću. Politički: iako može ujediniti jednu vrlo široku društvenu koaliciju, ne mogu ga preuzeti liberali ili ekstremna desnica. Ekološki: program izbjegava kejnzijansku reprizu koja bi se, produžujući postojeći model, vratila na to da “jedna suma novca biva ubrizgana u bankovne račune kako bi potom bila preusmjerena na tržišnu potrošnju javnim politikama”.[7] Nadalje, takav model prednost daje potrebama koje se ne zadovoljavaju robom što se proizvodi u zemljama s niskim nadnicama, a potom transportira u kontejnerima s jednog kraja svijeta na drugi. I konačno, demokratska prednost: definiranje kolektivnih prioriteta (o tome što će postati besplatno, a što neće) ne bi više bilo rezervirano samo za odabrane, za dioničare ili intelektualne mandarine koji potječu iz istih društvenih miljea kao ovi prvi.

Pristup ove vrste je hitan. U aktualnom odnosu moći svjetskih društvenih snaga, ubrzana robotizacija industrijskog zapošljavanja (ali i usluga) zapravo prijeti stvoriti u isti mah novu rentu za kapital (smanjenjem “troškova rada”) i masovnu nezaposlenost sa sve manjim naknadama. Amazon ili pretraživački programi svakog dana pokazuju da stotine milijuna klijenata povjerava robotima izbor svojeg mjesta izlaska, svojih putovanja, knjiga koje će čitati ili glazbe koju će slušati. Knjižnice, časopisi, agencije za putovanja već plaćaju cijenu toga. “Deset najvećih poduzeća na internetu, poput Googlea, Facebooka ili Amazona”, otkriva Dominic Barton, generalni direktora McKinseyja, “stvorilo je jedva dvije stotine tisuća radnih mjesta”. Zaradili su, međutim, “stotine milijardi dolara tržišnom kapitalizacijom”.[8]

U svojim nastojanjima da riješi problem nezaposlenosti, vladajuća klasa je u opasnosti da dospije u scenarij od kojega je strahovao filozof André Gorz, dakle da nastavi nezaustavljivo zadirati u domene koje još uvijek funkcioniraju po načelu besplatnosti i ekonomije darivanja: “Gdje će se zaustaviti transformacija svih aktivnosti u plaćene aktivnosti, kojima je plaća jedini razlog, a maksimalna dobit jedini cilj? Koliko vremena će uspijevati odolijevati ionako vrlo krhke prepreke koje još uvijek priječe profesionalizaciju majčinstva i očinstva, komercijalnu prokreaciju embrija, prodaju djece, trgovinu organima?”[9]

Jaram duga

Pitanje duga po političkim i društvenim implikacijama ne zaostaje ništa za pitanjem ekonomije besplatnih dobara. Povijesno je sasvim uobičajeno da se država koju pritišću vjerovnici na ovaj ili onaj način oslobodi njihova stiska kako bi prestala vlastiti narod prisiljavati na politike štednje do unedogled. Takav je bio slučaj sa Sovjetskom Republikom koja je odbila ispoštovati dužničke obveze i vratiti ruske pozajmice iz vremena cara. Učinio je to na svoj način i Raymond Poincaré, koji je spasio franak tako što ga je devalvirao za 80 posto i tako srezao financijski teret Francuske, koji je potom bio isplaćen u depreciranoj valuti. Učinili su to i SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo nakon rata kad su, bez strogog plana no dopuštajući inflaciju, skoro dvostruko umanjili teret svog državnog duga.[10]

No otad se puno toga promijenilo: dominacija monetarizma obvezuje sve, bankrot je postao svetogrđe, borba protiv inflacije je apsolutni prioritet (čak i kad joj stopa doseže nulu), devalvacija je zabranjena. Iako su vjerovnici oslobođeni rizika neispunjena dužničkih obveza, oni nastavljaju zahtijevati “osiguranje kredita”. “U situaciji povijesne prezaduženosti”, otkriva ekonomist Frédéric Lordon, “jedini izbor je onaj između strukturne prilagodbe u službi vjerovnika ili nekog oblika njihova uništenja.”[11] Poništavanje dijela ili cjeline duga neminovno bi pogodilo rentijere i financijere, ma koja bila njihova nacionalnost, nakon dugog perioda u kojemu im je sve već bilo prepušteno. Jaram nametnut društvu popustit će to brže ako povrati porezne prihode od kojih je u prethodnih trideset godina neoliberalizma olako odustalo. Ovdje se ne radi samo o upitnoj progresivnosti sadašnjih poreza i raširenosti porezne prijevare, nego i o tome da je stvoren sveobuhvatan sustav u kojemu polovica međunarodne trgovine dobara i usluga ide preko poreznih oaza. Korisnici njihovih usluga nisu samo ruski oligarsi i bivši francuski ministri, među njima su naročito zastupljena poduzeća koja štiti i država (i koja su također utjecajna u medijima), poput Totala, Applea, Googlea, Citigroupa ili BNP Paribasa.

Fiskalna optimizacija, “transferne cijene” (koje omogućuju da se uđe u trag profitima filijala u regijama ili državama s niskim porezima), premještanje sjedišta kompanija: iznosi koji se na taj način (posve legalno) izuzimaju iz kolektivnog vlasništva približavaju se cifri od tisuću milijardi eura, a to je samo brojka za Europsku uniju. Dakle, u brojnim je zemljama šteta za proračun viša od ukupnog iznosa državnog duga. U Francuskoj, kako naglašavaju mnogi ekonomisti, “čak i uzimajući samo polovicu sume koja je u igri, proračunska ravnoteža uspostavila bi se bez žrtvovanja mirovina, rezanja radnih mjesta u javnom sektoru ili budućih ekoloških investicija”.[12] Stotinu puta najavljen, stotinu puta odgođen (i stotinu puta unosniji od sprečavanja neprestano prokazivanog “varanja na socijalnoj pomoći”), “povratak prihoda” o kojemu je riječ bio bi puno popularniji i egalitarniji upravo zato što prosječni porezni obveznici ne mogu smanjiti oporezivi dio svog dohotka plaćanjem fiktivnih taksi preko filijala na Kajmanskim otocima.

Nužnost jasnih strateških prioriteta

Na listu prioriteta moglo bi se dodati i zamrzavanje visokih plaća, zatvaranje burze, nacionalizacija banaka, obuzdavanje slobodnog tržišta, izlazak iz eurozone, kontrola kapitala… Mnoge su opcije već predstavljene na novinskim stupcima ovog lista. Zašto dakle treba dati prednost ekonomiji besplatnih dobara, iz temelja revidirati javni dug i provesti fiskalni oporavak? Jednostavno zato što je, kako bi se elaborirala određena strategija, osmislila njezina društvena baza i njezini politički uvjeti realizacije, bolje odabrati mali broj prioriteta nego sastaviti katalog namijenjen uličnom okupljanju jedne disparatne gomile pobunjenih koje će rastjerati prva oluja.

Izlazak iz eura zasigurno zaslužuje da bude jedna od najhitnijih stvari.[13] Sada svatko shvaća da jedinstvena valuta te institucionalna i pravna konstrukcija što je podupiru (neovisna središnja banka, Pakt o stabilnosti) zabranjuju svaku politiku koja bi u isti mah napala produbljivanje nejednakosti i pljenidbu suvereniteta od strane vladajuće klase podčinjene zahtjevima financijskih tržišta. Međutim, ma kako nužno ono bilo, osporavanje jedinstvene valute nikako ne jamči nove uspjehe i obrane tekovina na ovom dvostrukom frontu. To nam pokazuju ekonomske i društvene orijentacije zemalja poput Ujedinjenog Kraljevstva ili Švicarske. Izlazak iz eurozone, pomalo kao protekcionizam, oslanjao bi se, uostalom, na političku koaliciju u kojoj se miješaju najgori i najbolji, ali unutar koje najgori u ovom trenutku prevladavaju nad ovima drugima. Univerzalna plaća, rezanje duga i povratak politici povećanja prihoda iz poreza omogućili bi rješavanje jednakog, ako ne i većeg broja akutnih problema, a istovremeno bi na odstojanju držali neželjene “saveznike”.

Nema smisla ohrabrivati iluzije da bi ovakav “program” mogao pridobiti većinu u bilo kojem parlamentu svijeta. Iz jednostavnog razloga što predviđa kršenje cijelog niza pravila koja se danas predstavlja kao nedodirljiva. No kad se radilo o spašavanju njihova sustava u trenutku dubokih poteškoća, liberalima nije nedostajalo odvažnosti. Nisu ustuknuli pred osjetnim rastom zaduženja (za koje su nas dotad uvjeravali da će potjerati kamatne stope u astronomske visine), ni pred snažnim fiskalnim poticajima (za koje su dotad pretpostavljali da će pokrenuti inflaciju), ni pred povećanjem poreza, nacionalizacijom propalih banaka, prisilnim nametanjem poreza na depozite, ponovnim uspostavljanjem kontrole glavnice (Cipar). Aragonovim riječima, kad pšenicu prekrije led, samo budale se pretvaraju da su iznad toga. A ono što vrijedi za svakoga, vrijedi i za nas, koji patimo od viška skromnosti… Stoga povjerenje nećemo vratiti maštanjem o povratku u prošlost ni nadom da ćemo nekako smanjiti obujam katastrofe. Niti se tako možemo boriti protiv rezignacije koja nas obuzima zato što nemamo drugog izbora od naizmjeničnog izbornog njihanja slijeva nadesno, dok i parlamentarna ljevica i desnica primjenjuju manje-više isti program.

Traži se dakle odvažnost. Govoreći o okolišu, André Gorz je 1974. zahtijevao da “politički napad, usmjeren na sve razine, (od kapitalizma) otrgne upravljanje operacijama i suprotstavi mu jedan potpuno drukčiji projekt društva i civilizacije”. Jer, prema njemu, treba izbjeći plaćanje reforme na planu okoliša pogoršanjem socijalne situacije: “Ekološka borba može stvoriti poteškoće kapitalizmu i obvezati ga na promjenu; ali kad, nakon što se dugo odupirao silom i lukavstvom, konačno bude popustio jer je ekološka slijepa ulica postala bezizlazna, integrirat će to novo ograničenje kao što je integrirao i sve ostale. (…) Kupovna moć stanovništva bit će smanjena i sve će se urediti tako da troškovi sanacije budu naplaćeni iz resursa kojima ljudi raspolažu za zadovoljenje svojih potreba.”[14] Otkad je Gorz ove riječi napisao, sanacija je postala predmet trgovanja: primjerice u Shenzhenu, gdje poduzeća koja su manji zagađivači prodaju drugima pravo prekoračenja njihove propisane kvote. Za to vrijeme, zagađeni zrak ubija više od milijun Kineza godišnje.

——————————————————————————————————————————–

Autobus pobunjenih

U svojoj knjizi razgovora s Jean-Paulom Sartreom, američki pisac John Gerassi na slikovit način sažima filozofiju svojeg sugovornika predstavljenu u djelu “Kritika dijalektičkog uma” (1960.)
Upravo u tom djelu objasnili ste nam da se revolucije rađaju u grupama koje ujedinjuje kombinacija sna i cilja. Zamislimo jedan red koji čeka autobus, dugačak red ljudi koji čekaju, nakon gadnog dana u uredu, otuđujućeg i potpuno besmislenog posla. Prođe jedan bus, pun kao šibica, u njemu nema više mjesta, pa stoga uopće ne otvara vrata. Potom dođe još jedan bus, isto prenakrcan, pa i on zanemari ogorčene ljude koji tu čekaju. Potom se dogodi nevjerojatna stvar: dođe prazan bus s natpisom “izvan upotrebe” koji je zbog prometa primoran zaustaviti se upravo ispred reda ljudi koji čekaju. Svi ga gledaju sa žudnjom. Najednom, jedan čovjek u redu provuče ruku i silom otvori ulazna vrata autobusa. Vozač povikne da je završio s poslom. “Kamo idete?” pita ovaj koji je provalio vrata. “U garažu”, odgovori vozač. Znajući da živi na putu do garaže, pobunjenik kaže: “Ah, odlično. Samo me odbacite doma usput.” Potom i svi drugi ljudi iz reda sa stanice krenu ulaziti. Počinje se stvarati grupa. Gdje vi živite? U redu, zaustavite se u Četrdeset sedmoj ulici. A vi? U redu, zaustavite se u Šezdesetoj ulici. A vi? U Devedeset i šestoj, ali četiri ulice dalje, prema istoku; moram presjesti na drugi bus, ne mogu hodati na svojim starim nogama. Vozaču, hajde napravite jedan zaobilazak, četiri ulice dalje na istok. Ali navući ću si nevolje na vrat zbog toga. Ma ne, napisat ćemo vam jednu potvrdu. I netko počne zapisivati na komadu papira da su svi odgovorni za zapljenu autobusa i da su zajednički zahtijevali od vozača da napravi mali zaobilazak i odveze kućama starije, siromašne i potrebite. Svi potpišu. I onda počnu razgovarati. Gdje vi radite? Čime se bavite u životu? Imate li djece? Kad je autobus konačno odvezao sve svoje ilegalne putnike kućama, rodila se jedna sasvim nova koncepcija svijeta. Je li to revolucija? Jest, ali sasvim mala. Spontana. I krajnje moralna. Život svakog putnika je promijenjen. Vozačev također. I on se, na kraju, smijao, pjevao i svima poželio puno sreće u životu. (…)
Sartre, ako čekamo da prođe prazan autobus i da ga se dočepa jedna šačica stranaca, trebat će čekati prokleto dugo. Jer što bi bio nastavak ove priče? Sutradan, svi su se putnici iz ovog autobusa vratili na posao, zadržavši tek prekrasno sjećanje da su jednog dana, svi zajedno, bili “grupa u fuziji”, kako vi to kažete, sjećanje da su jednog dana zajedno vozili autobus.
John Gerassi, Entretiens avec Sartre, Grasset, Pariz, 2011.

——————————————————————————————————————————–

S onu stranu grozničavog spontanizma

Ako dakle i ne manjka ideja o načinima kako da se svijet vrati na svoje mjesto, kako spriječiti njihovo arhiviranje u muzej neostvarenih mogućnosti? U posljednje vrijeme, postojeći društveni poredak izazva bezbrojne prosvjede, od arapskih pobuna do pokreta indignadosa. Još od nepreglednih masa okupljenih protiv rata u Iraku prije deset godina, milijuni prosvjednika preplavljuju ulice, od Španjolske do Egipta, od SAD-a i Turske do Brazila. Privukli su pozornost, ali zauzvrat nisu dobili puno toga. Pa ipak, njihov strateški neuspjeh može nam osvijetliti put prema naprijed.

Velikim prosvjednim koalicijama svojstveno je to da se brojčano nastoje konsolidirati izbjegavanjem naglašavanja onih pitanja oko kojih su unutar sebe podijeljene. Svatko od njih zna koje bi teme mogle razoriti savez čiju osnovu katkad čine samo vrlo općeniti, ali samim time i vrlo neprecizno definirani ciljevi: bolja raspodjela dohodaka, manje osakaćena demokracija, odbijanje diskriminacije i autoritarizma. Što više društvena baza neoliberalnih politika kopni, što više srednji slojevi plaćaju punu cijenu prekarnosti, slobodne razmjene, sve skupljeg obrazovanja, to lakše postaje okupiti većinsku koaliciju.

Ali u koju svrhu? Odveć općenite ili previše brojne zahtjeve teško je prevesti u političko djelovanje i uvrstiti u dugoročne programe. “Na jednom okupljanju svih odgovornih iz socijalnih pokreta”, objašnjavao nam je nedavno Arthur Enrique, bivši predsjednik Ujedinjene radničke centrale (Central Única dos Trabalhadores), najvažnijeg brazilskog sindikata, “prikupio sam različite tekstove. Agenda sindikalnih centrala sadržavala je 230 točaka; agenda seljaka 77 itd. Sve sam to zbrojio, bilo je više od 900 prioriteta. Potom sam upitao: ‘I što ćemo konkretno raditi sa svim ovim?'” U Egiptu su odgovor na to pitanje dale vojne strukture. Većina ljudi se suprotstavljala predsjedniku Muhamedu Mursiju iz različitih opravdanih razloga, ali je, u nedostatku bilo kakvih drugih ciljeva (osim cilja da se osigura njegov pad), na kraju vlast prepustila vojsci. Uz rizik da će danas postati njezini taoci, a već sutra i vjerojatne žrtve. Jer ne imati nikakav plan puta najčešće znači ovisiti o onima koji ga imaju, ma kakav on bio.

Spontanost i improvizacija mogu pogodovati revolucionarnom trenutku, ali one ne jamče revoluciju. Društvene mreže potaknule su lateralnu organizaciju prosvjeda; odsustvo formalne organizacije omogućilo je da izbjegnu (za jedno izvjesno vrijeme) policijski nadzor. Ali vlast se još uvijek osvaja piramidalnim strukturama, s novcem, aktivistima, izbornim tijelom i strategijom: koji društveni blok i koji savez za koji program? Ovdje možemo primijeniti Accardovu metaforu: “Prisustvo svih dijelova sata na jednom stolu, ali bez uputstava i plana za njegovo sastavljanje, neće rezultirati satom koji funkcionira. Plan sastavljanja dijelova, to je – strategija. U politici smo suočeni s izborom: ili možemo izvikivati zahtjeve ili razmisliti kako sastaviti dijelove koji su nužni za njihovo ispunjenje.”[15]

Definirati ključne prioritete, rekonstruirati borbu oko njih, prestati sve komplicirati kako bismo što bolje dokazali vlastitu virtuoznost, to znači preuzeti ulogu urara. Jer jedna “revolucija u stilu Wikipedije, u kojoj svatko slobodno pridodaje svoje sadržaje”[16] neće sastaviti razmontirani sat. Posljednjih godina, lokalizirane, grozničave akcije koje su buknule na sve strane, porodile su prosvjede zaljubljene u sebe same, cijelu jednu galaksiju nestrpljenja i nemoći, obeshrabrenja i klonulosti duhom.[17] Budući da srednje klase najčešće čine samu kralježnicu ovih pokreta, takva nekonzistentnost ne iznenađuje: one sklapaju savez s narodnim masama samo u kontekstu krajnje opasnosti – i pod uvjetom da vrlo brzo ponovno preuzmu kontrolu nad smjerom djelovanja.[18]

Također, sve se više postavlja pitanje odnosa prema vlasti. U trenutku kad nitko više ne vjeruje da bi glavne stranke i postojeće institucije barem minimalno mogle izmijeniti neoliberalni poredak, raste i iskušenje da povjerujemo kako je potrebnije usredotočiti se na promjenu mentaliteta umjesto na promjenu struktura i zakona ili da je nužno napustiti nacionalni teren i ponovno se okrenuti lokalnoj razini ili razini zajednice, u nadi da će se tako stvoriti neka vrsta laboratorija budućih pobjeda. “Jedna se grupa kladi na pokrete, na raznolikost bez središnje organizacije”, sažima Wallerstein, “druga insistira na tome da ako nemate političku moć, ništa ne možete promijeniti. Sve vlade Latinske Amerike vode ovu raspravu.”[19]

No danas su barem problemi prve oklade i više nego razvidni. S jedne strane koherentna vladajuća klasa, svjesna svojih interesa i mobilizirana, koja gospodari terenom i sredstvima represije; s druge strane bezbroj udruženja, sindikati, partije, koji su tim više u iskušenju da brane svoje ekskluzivne domene utjecaja, svoju jedinstvenost, svoju autonomiju, što se više plaše da će ih preuzeti politička vlast. Nesumnjivo, oni su katkad opijeni iluzijom interneta, uvjerenjem da su utjecajni jer imaju website na Mreži. Ono što nazivaju “mrežnom organizacijom” postaje samo teorijska maska odsustva organizacije i odsustva strateške refleksije, mreža koja nema nikakve stvarnosti izvan cirkularnosti elektronskih priopćenja koja svi prosljeđuju, a nitko ne čita.

Veza između socijalnih pokreta i institucionalnih posrednika, protumoći i partija, uvijek je bila problematična. Kad više ne postoje zajednički glavni cilj i “opća linija” (a manje nego ikad prije jedna partija ili koalicija koja bi ih utjelovila), potrebno je “upitati se kako stvoriti ono globalno počevši od partikularnog”.[20] Definiranje nekoliko prioriteta koji bi izravno osporili vlast kapitala omogućilo bi da naoružamo svoje dobre namjere, da napadnemo središte sustava, da identificiramo političke snage koje su usmjerene na isti cilj.

No pritom će biti presudno insistirati na tome da birači imaju mogućnost referendumom opozvati one koje su birali prije kraja njihova mandata. Od 1999. godine, venezuelanski ustav sadržava takvu mogućnost. Mnogi čelnici vlada donosili su odluke od golemog značaja (pomicanje dobi potrebne za umirovljenje, pokretanje ratova, ustavni sporazumi) ne dobivši prethodno izričit narodni mandat za to. Narod bi time stekao mogućnost da ih kazni na način koji se neće svesti na to da na vlast vrati njihove blizance iz drugih stranaka, političare po svemu istovjetne onima koji su upravo izigrali njegovo povjerenje.

No je li dovoljno zadovoljiti se čekanjem na pravi trenutak? “Početkom 2011. bilo nas je ostalo ne više od šestoro koji smo još bili pristalice Kongresa za republiku (CPR)”, podsjeća tuniski predsjednik Moncef Marzouki. “To nije spriječilo da CPR dobije drugi najbolji rezultat na prvim demokratskim izborima održanima u Tunisu nekoliko mjeseci kasnije…”[21] U sadašnjem kontekstu, rizik previše pasivnog, previše poetičnog iščekivanja (vidi okvir), mogao bi značiti da će netko drugi, manje strpljiv i manje sklon oklijevanju, ali zato opasniji, iskoristiti trenutak ne bi li za vlastitu dobit upregnuo očajnički bijes naroda, bijes u potrazi za metom, ne nužno i najboljom. A budući da se rabota socijalne razgradnje nikad ne prekida sama od sebe, uporišne točke ili žarišta otpora iz kojih bi mogli krenuti eventualna obnova borbe i val ponovnog osvajanja socijalnih tekovina (nekomercijalnih aktivnosti, javnih službi, demokratskih prava) tako bi se izložili opasnosti skorog uništenja, što bi kasniju pobjedu učinilo samo još nevjerojatnijom.

No utakmica još nije izgubljena. Liberalna utopija dogorjela je svoj san, apsolut i ideal; sve one nužne sastojke bez kojih društveni projekti venu i propadaju. Ona je sada u stanju proizvoditi samo još hijerarhije privilegija i hladne, mrtve egzistencije. Obrat će se dakle svakako morati dogoditi. Svatko može pridonijeti tome da se dogodi što prije.

S francuskog prevela: Milena Ostojić



[1] Paul Krugman, “When zombies win”, The New York Times, 19. prosinca 2010.

[2] Immanuel Wallerstein, “Latin America’s leftist divide”, International Herald Tribune, Neuilly-sur-Seina, 18. kolovoza 2010.

[3] Vidi Renaud Lambert, “Južna Amerika u sjeni Brazila”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, lipanj 2013.

[4]  Le Nouvel Observateur, Pariz, 5. srpnja 2012.

[5] Alain Accardo, “Les eaux tièdes du réformisme”, Le Sarkophage, Lyon, rujan 2010.

[6] Vidi “Dosje: zajamčeni osnovni dohodak”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, svibanj 2013.

[7] Vidi “Pourquoi le Plan B n’augmentera pas les salaires”, Le Plan B, broj 21, Pariz, siječanj 2010.

[8] Les Echos, Pariz, 13. svibnja 2013.

[9] André Gorz, “Pourquoi la société salariale a besoin de nouveaux valets”, Le Monde diplomatique, lipanj 1990.

[10] Sa 116 posto na 66 posto BDP-a između 1945. i 1955. u prvom slučaju, sa 216 posto na 138 posto u drugom. Vidi “Ne rougissez pas de vouloir la lune: il nous la faut”, Le Monde diplomatique, srpanj 2011.

[11] “En sortir”, La pompe à phynance, 26. rujna 2012., blog.mendediplo.net

[12] “Eradiquer les paradis fiscaux” rendrait la rigueur inutile”, Libération, Pariz, 30. travnja 2013.

[13] Vidi Fréderic Lordon, “Frédéric Lordon: Euro se ne može reformirati!”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, kolovoz 2013.

[14] André Gorz, “Le Sauvage”, travanj 1974. Ponovno objavljeno pod naslovom “Leur écologie et la nôtre”, Le Monde diplomatique, travanj 2010.

[15] Alain Accardo, “L’organisation et le nombre”, La Traverse, broj 1, Grenoble, ljeto 2010.

[16] Izraz Waela Ghonima, egipatskog kiberdisidenta i predstavnika za marketing u Googleu.

[17] Vidi Thomas Frank, “Thomas Frank: Neprijateljski blizanci: Okupiraj Wall Street i Tea Party”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, siječanj 2013.

[18] Vidi Dominique Pinsolle, “Entre soumission et rébellion”, Le Monde diplomatique, svibanj 2012.

[19] L’Humanité, Sainte-Denis, 31. srpnja 2013.

[20] Vidi Franck Poupeau, Les mésaventures de la critique, Raisons d’agir, Pariz, 2012.

[21] Moncef Marzouki, L’Invention d’une démocratie. Les leçons de l’expérience tunisienne, La Découverte, Pariz, 2013, p. 30.