Jovica Lončar

Petrokemija se nedavno ponovno našla na naslovnim stranicama. Mnogi komentatori u tome vide pripremu javnosti za vjerojatnu privatizaciju kompanije, prvi put pokrenutu još 1998. godine. Spriječena je zahvaljujući otporu radnika i šire lokalne zajednice, a Petrokemija je postala rijetkim primjerom uspješne radničke borbe u postsocijalističkoj Hrvatskoj, ali i šire

Što je to Stožer?

Stožer za obranu kompanije nastao je u kutinskoj Petrokemiji kao pokušaj da se ujedine svi radnici firme u borbi protiv privatizacije. Važnost takvog oblika ujedinjavanja je u činjenici da Petrokemija tada, kao i danas, ima dva sindikata, od kojih je svaki član različite konfederacije, a uz to i snažnu (više od pola radnika sudjelovalo je u ratu 1991. – 1995.) udrugu branitelja. Iznalaženje organizacijskog oblika koji bi objedinio sve radničke organizacije, a pritom njime ne bi presudno dominirala samo jedna, čini se kao ključ za bilo kakvo djelovanje.

Inicijativa za osnivanje Stožera potekla je iz Petrokemijina najvećeg sindikata koji okuplja približno tri četvrtine ukupnog broja radnika. Predloženi plan prihvatili su manjinski sindikat (petina radnika) i udruga branitelja, koji su ravnomjerno zastupljeni u Stožeru. Ono što je Petrokemijinu obranu učinilo tako uspješnom – ne smijemo zaboraviti da se radi o najuspješnijoj radničkoj akciji u bivšoj Jugoslaviji, a prema nekim spoznajama i u cijeloj postsocijalističkoj Evropii − precizno je planiranje u smislu brige za svaki detalj s jedne strane, ali i cjelokupne strategije s druge.

Analizi radničkih akcija često se pristupa nedovoljno suptilno, na način da se previde ključni detalji, pa se donose pogrešni ili nepotpuni zaključci. Istaknut ćemo upravo taktičke i strateške momente kutinskih radnika koji su doveli do toga da je Petrokemija i danas, skoro punih 15 godina nakon što je Stožer nastao, drugi najveći izvoznik u Hrvatskoj (odmah nakon nekadašnje matične firme INA-e), dok su Polimeriii, druga INA-ina firma izdvojena 1990-ih iz matične kompanije i predviđena za privatizaciju, danas uglavnom u potpunosti uništeni. Otpor ne nastaje sam od sebe niti nastaje slučajno. Radi se o dugotrajnom, planskom procesu koji ne trpi aljkavost, dogmatsko guranje glave u pijesak ili izostanak jasne ideje o tome što se želi postići. Kutinski Stožer je primjer neviđene sposobnosti organiziranja na visokoj razini kompleksnosti, s jasno definiranim elementima, tj. fazama puta. Prije nego razmotrimo o kojim se elementima točno radi, nužno je uputiti na osnovnu kronologiju događaja od 11. lipnja 1998. godine, dana kada je Stožer kreiran, pa do danas.

Kronologija

Prvi glas o privatizaciji u javnost pušta tadašnji ministar poljoprivrede Zlatko Dominiković najavljujući da država, koja je tada poticaje dijelila u materijalnim dobrima, planira uvoziti umjetno gnojivo. Reakciju radnika Petrokemije nije trebalo dugo čekati. Na sastanku sindikata koji djeluju u firmi (Samostalni sindikat energetike, kemije i nemetala Hrvatske – EKN, i Demokratski sindikat Hrvatske udruge sindikata – Demos-HUS) i Udruge branitelja, 11. lipnja 1998. dogovara se zajednička suradnja na sprečavanju privatizacije. Taj dan može se uzeti, iako je sam termin prvi put upotrijebljen tek 25. lipnja, kao začetak prvog Stožera za obranu neke kompanije u Hrvatskoj. Stožer će u sljedećih dva i pol mjeseca raditi danonoćno na organizaciji otpora. Valja napomenuti da cijelo to vrijeme tvornica normalno radi. Može se činiti čudnim da radnici ne stupaju u štrajk, međutim u proizvodnim kompleksima kao što je kutinska tvornica svaka obustava proizvodnje može dovesti do nenadoknadivih gubitaka što, u situaciji kada se firma želi očuvati, radnicima nikako nije u interesu. U tom smislu, jedan od zadataka Stožera jest da se brine za normalno funkcioniranje tvornice.

Sedamnaestog lipnja, Gradsko poglavarstvo Kutine donosi odluku o izvanrednoj sjednici Gradskog vijeća s privatizacijom Petrokemije kao jedinom točkom dnevnog reda. Delegacija radnika Petrokemije 26. lipnja odlazi pred Sabor dijeliti letke. Tri dana kasnije, 29. lipnja, održava se sjednica Nadzornog odbora, koji čine Mladen Lacković, Agata Račan, Miroslav Božić, Đuro Brodarac i Marinko Krešić, s predstavnicima Stožera u svojstvu promatrača. Kao uvertira u sjednicu pojavio se napis u “Jutarnjem listu” da je Petrokemija već prodana. Ispostavlja se da je vijest o prodaji lažna. Nadzorni odbor donosi preporuku protiv privatizacije te ističe zahtjev Đure Brodarca o odnosu državnog i privatnog vlasništva u omjeru 51:49. Radi se o zahtjevu koji su s početkom djelovanja Stožera formulirali radnici. Na sjednici Gradskog poglavarstva od 3. srpnja dogovoreno je da se predstavnici grada i Stožera sastaju svaki utorak do rješenja situacije.

Gradsko vijeće na svojoj sjednici, s raspravom o kuponskoj privatizaciji kao jedinom točkom i izvjestiteljem, glasnogovornikom Stožera Željkom Klausom, daje potporu za prosvjed. Desetog kolovoza Vijeće odlučuje da se radi pripreme prosvjeda u Stožer kooptiraju gradonačelnik Kutine iz redova HDZ-a Dragutin Firšt i predsjednik Vijeća, HSLS-ovac Hrvoje Zorić. Odmah počinju intenzivne pripreme za prosvjed. Radi zadnjeg pokušaja pregovora oko otkazivanja prosvjeda, 17. kolovoza kao izaslanici Vlade dolaze Ivica Ropuš, Janko Bobetko i Emilija Rajić. Nakon tri sata pregovora, dogovor nije postignut. Protest pod nazivom “Ne damo Kutinu, ne damo Petrokemiju” održan je 19. kolovoza na trgu ispred robne kuće, a u njemu sudjeluje između sedam i deset tisuća ljudi, što čini više od dvije trećine stanovništva Kutine. Na skupu govore sindikalni čelnici i lokalni lideri svih političkih stranaka. Sindikalni pravnici 24. kolovoza na sastanku u Zagrebu dorađuju tekst sporazuma, koji je potpisan četiri dana kasnije i kojim je definirano da Petrokemija ostaje u većinskom državnom vlasništvu, dok radnici dobivaju tri predstavnika u Nadzornom odboru i garantira im se pravo na plaćeni štrajk u slučaju kršenja sporazuma.

Stožer se aktivirao po pitanju cijene i opskrbe plinom 2002., 2003., 2005. i 2009. godine, a 2013. zbog ponovne najave privatizacije. Aktivacija 2002. godine bila je posebno burna budući da je nakon najave Stožera o spremnosti da se u slučaju neuključivanja dotoka plina blokira autoput Zagreb – Beograd iz Zagreba poslano preko tisuću specijalaca. Podrobniji opis situacije dostupan je u kolažu televizijskih priloga pod naslovom “Kronika obrane kutinske Petrokemije”iii.

Cilj i metoda

Za razliku od uvriježenog mišljenja, devedesete su u Hrvatskoj obilježene izuzetno intenzivnom radničkom aktivnošću u smislu štrajkova, protesta i drugih oblika akcija. Marina Kokanović navodi da je od nezavisnosti pa do 1999. bilo otprilike 300 štrajkova godišnje.iv Najveći broj štrajkova bio je pokrenut radi neisplate odnosno kašnjenja plaća ili pokušaja očuvanja firme od gašenja. Cilj radnika koji bi se odlučili za radikalnu akciju u vidu štrajka, preuzimanja tvornice, protesta ili blokada prometnica, uglavnom je bio jasan: očuvanje radnih mjesta kroz očuvanje proizvodnje. Ideološka magla tržišnog kapitalizma brzo bi se rasplinula kada bi radnici uvidjeli da je profit ograničen na malu skupinu odabranih, u kojoj nema mjesta za njih. Nažalost, u tom trenutku za najveći broj firmi bilo je već kasno.

Uz jasan cilj, za svaki uspješan otpor važna je i metoda. U tim trenucima radnicima na raspolaganju ne stoji puno. Uglavnom se radi o borbi za prava malih dioničara, odnosno za poštivanje pravila privatizacije ili za pokušaj sprečavanja privatizacije. Što se tiče posljednjeg, ti su pokušaji uglavnom osuđeni na potpunu diskvalifikaciju – vlast to rado koristi, a mediji ponavljaju – u smislu optužbe za sprečavanje progresa, socijalistički mentalitet, jugonostalgiju i protudržavno djelovanje. Budući da Petrokemija kao sirovinu koristi plin, čija distribucija ovisi o državnoj administraciji, te proizvodi resurse za poljoprivrednu proizvodnju, ona spada u industriju od strateškog značenja. Radnici Petrokemije to su od početka prepoznali i stoga su umjesto inzistiranja na radničkom dioničarstvuv kao metodu borbe odabrali sprečavanje privatizacije odnosno borbu za državno vlasništvo. Takav odabir pokazao se vizionarskim jer je igrao na karte koje su bile raspoložive za borbu i koje se komparativno pokazuju kao ključ uspješne radničke strategije, a to je povezivanje s lokalnom zajednicom odnosno lokalnom politikom. No najprije kažimo nešto o strukturi koja je bila dovoljno snažna da uopće isprovocira reakciju lokalnih političkih stranaka. Radi se o strukturi radničkih organizacija koje su činile Stožer: dvama sindikatima i Udruzi branitelja.

Unutrašnja struktura i legitimacija

Granski sindikat Energije, kemije i nemetala, osnovan 1990., okuplja radnike kemijske industrije i jedan je od osnivača Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH)vi. Sam EKN ima veliku autonomiju unutar SSSH-a, a njegove podružnice u firmama autonomiju unutar sindikata, uključujući i financijsku. Velika autonomija znači da se organizacija pojedine podružnice uvelike temelji na udruženim radnicima iz dotične firme, a ne na ukazima iz centrale. Podružnica EKN-a u Petrokemiji oduvijek je bila većinski sindikat, organizirajući oko tri četvrtine radnika. Organizacijski ustroj sindikata prati ustroj firme na način da svaka ustrojbena jedinica firme čini jednu sindikalnu grupu u kojoj je broj izabranih predstavnika proporcionalan broju radnika u tom sektoru. Svi izabrani članovi sindikalnih grupa čine skupštinu podružnice. Svaka grupa između sebe bira povjerenika koji je zastupa u povjereništvu podružnice. Taj model u praksi znači da od ukupno 1.700 članova njih 80-ak ulazi u skupštinu, od kojih njih 20-ak čini povjereništvo koje vode predsjednik i zamjenik. U slučaju Stožera, tim brojkama treba pridodati i određeni broj predstavnika HUS-ovog sindikata kao i Udruge branitelja, što ukupni broj članova Stožera povećava na 50-ak. Takav oblik organizacijske piramide u praksi se pokazao kao izvor velike snage Stožera, budući da se sve zamisli i prijedlozi od strateškog značenja mogu iskomunicirati sa svim radnicima na način da se dobije povratna informacija, rasprave problematične točke i stekne široka legitimacija, koju Stožer u pripremi akcija obično provodi putem referendumskih pitanja. Za ilustraciju može poslužiti zadnje aktiviranje Stožera iz siječnja 2013., provedeno na temelju izjašnjavanja na referendumsko pitanje “Jeste li za to da sindikati i Udruga hrvatskih branitelja Petrokemije pokreću i vode aktivnosti koje za cilj imaju zadržavanje većinskog državnog vlasništva u Petrokemiji d.d.?” Na referendum je izašlo 82 posto svih radnika, od kojih je 96 posto odgovorilo potvrdno. Referendum je organiziran sredinom 2012., kada su se zahuktale izjave Vladinih dužnosnika o nužnosti privatizacije Petrokemije. Na temelju ovako jake legitimacije vodstvo Stožera ima jasno uporište za aktivaciju u situacijama za koje se procijeni da predstavljaju kršenje sporazuma iz 1998.

Od branitelja do “naoružanih” radnika

Kutinski slučaj je izuzetno važan i kao prvo veliko aktiviranje branitelja oko ekonomskih prava. Braniteljske udruge uglavnom se nisu bavile očuvanjem firmi i zato je aktivacija jedne velike udruge u borbi protiv privatizacije bila nešto sasvim novo. Generalno se u tzv. građanskoj javnosti smatra da su radnici glasanjem za nacionalne opcije na izborima rekli svoje i da im se na ekonomskom planu manje-više dešava ono za što su dali svoj glas. Velika štrajkačka aktivnost, koja je u Jugoslaviji kulminirala 1987. kada je, prema istraživanju američkog sociologa Jakea Lowingeravii, zabilježeno skoro 1.700 štrajkova s oko 300.000 uključenih radnika, uglavnom je zanemarena. Iz kolektivnog pamćenja gotovo je u potpunosti izbrisano da su dvije savezne vlade, najprije ona Milke Planinc, a potom i ona Branka Mikulića, odstupile uslijed radničkog otpora koji je blokirao mjere što su ih zahtijevali međunarodni kreditori. Snažan otpor motiviran isključivo ekonomskim, a nikako nacionalnim razlozima, kao što je bio slučaj s velikim štrajkom radnika Borova 1988. koji je završio zauzimanjem savezne Skupštine, pao je u potpuni zaborav. Umjesto naslijeđa borbe i samoorganiziranja, uz radnike se lijepila etiketa glasačke mašinerije nacionalističkih stranaka. Borba radnika Petrokemije pokazala je da je očuvanje radnih mjesta temeljna vrijednost koja je u stanju nadići krajnje nepovoljne okolnosti potpune ideološke delegitimacije svakog oblika radničkog organiziranja koje nije podrška državotvornom programu.

Pri ocjeni događaja u Kutini najčešće se zaboravlja da su radnici Petrokemije podjednako prijetili pobunom Franji Tuđmanu 1998. kao i Slavku Liniću 2002. Tek nakon toga počelo ih se smatrati partnerom za razgovor. Od presudne je važnosti da se aktivacija braniteljskog potencijala u cilju obrane socio-ekonomskih prava revalorizira i postavi u kontekst snažnog sredstva koje je u specifičnim okolnostima bilo na raspolaganju radničkoj klasi, umjesto da se na njega gleda kao na reakcionarni oblik desnog terora, što je u našoj javnosti čest slučaj. Lijeva politika koja nije u stanju shvatiti dalekosežnost povratka “naoružanog” radnika na političku scenu neće biti u stanju zadobiti ni relevantnost ni šire povjerenje.viii

Lokalna politika

Radnici Petrokemije od samog su početka imali snažnu podršku lokalne politike, kako na gradskoj tako i na županijskoj razini. Takav tip podrške nije se često događao, a stvar postaje tim čudnija ako znamo da je odluku o privatizaciji donijela HDZ-ova vlada, dok se istoj protivila HDZ-ova gradska i županijska vlast. Nekoliko je mogućih objašnjenja za ovu neuobičajenu pojavu u hrvatskoj politici. Lokalni su čelnici prepoznali objektivnu važnost firme koja je 1998. zapošljavala blizu 3.000 radnika, obilato punila lokalni proračun i vezala uz sebe velik broj drugih privrednih subjekata. I dok je to za gradsku razinu plauzibilno objašnjenje, postavlja se pitanje zašto tadašnji župan slične kriterije nije primijenio prilikom uništavanja privrednog motora cijele regije – Željezare Sisak. Bez pravog konceptualnog okvira možemo se vrtjeti u djelomičnim, neodgovarajućim i polovičnim odgovorima, koji mogu ići čak dotle da se radilo o neobičnoj unutrašnjoj demokratičnosti HDZ-a koji je dopuštao autonomiju lokalnog odlučivanja. Kako bismo shvatili ovaj potez lokalnog HDZ-ovog “šerifa” Đure Brodarca, nužno se vratiti desetak godina u prošlost, a onda pogledati i u neposrednu budućnost.

Razvlaštenje radničke klase svoj je zakonski okvir dobilo krajem 1980-ih, u vrijeme vlada Branka Mikulića i posebno Ante Markovića, koji su donijeli zakone o transformaciji društvenih poduzeća. Ti su zakoni u praksi značili podrivanje društvenog vlasništva i začetak privatizacije. Privatizacija po Markovićevom modelu, koja je provedena u nekim hrvatskim poduzećima, primjerice Tvornici duhana Rovinj (TDR), dugo se smatrala pravednijim oblikom privatizacije i sličnija tranzicijskoj uspješnici Sloveniji, koja se godinama navodila kao uzor poštenog ukidanja društvenog vlasništva. Da je riječ “poštenje” nespojiva s privatizacijom i da se radi isključivo o pljački, najbolje svjedoči situacija u kojoj je Slovenija danas, a koju se može objasniti samo kao zakašnjelu tranziciju, kakvu je Hrvatska iskusila 1990-ih.ix Dakle, privatizacijski put, odnosno razvlaštenje radnika, zacrtan je puno prije HDZ-ova dolaska na vlast, a izuzetno brutalna metoda za koju se navedena stranka opredijelila zapravo je samo malo revnije provođenje klasičnog procesa prvobitne akumulacije.x

Nakon što je HDZ pao, a vlast preuzela koalicija lijevog centra predvođena socijaldemokratima, ne samo da se privatizacijski kurs nije promijenio, nego je i pojačan. Uz jednu razliku: disonantnih glasova unutar SDP-a nije bilo. I tu dolazimo da pravog problema radničke klase u Hrvatskoj: SDP kao stranka koja bi barem u teoriji trebala zastupati radničke interese, to nije činila ni na razini programa ni u praksi, niti je unutar stranke bilo pojedinaca koji bi se protivili privatizaciji. Norveški sindikalist i teoretičar radničkog pokreta Asbjorn Wahl protivljenje privatizaciji postavlja kao jedan od nužnih uvjeta da bi se neka stranka mogla zvati lijevom.xi Činjenica da su kod nas i nominalno lijeve i desne vlade provodile istu privatizacijsku politiku svjedoči da među njima nije bilo nikakvih ideoloških razilaženja, nego da se radilo o neupitnom pravcu legitimiranom mitom o putu u kapitalistički tržišni raj.

Otpor lokalnih HDZ-ovaca, uz čisti oportunizam, može se objasniti i nedostatkom “suvremenog” pristupa ekonomskim problemima, po kojem očuvanje radnih mjesta ne funkcionira kao kriterij uspješne politike, odnosno nedovoljnom ideološkom konsolidiranošću lokalnih HDZ-ovih kadrova po pitanju suverenosti na području ekonomske politike u tranzicijskim uvjetima. Ključ potpore lokalne politike jest odlučna akcija Stožera, koji je kreirao situaciju iz koje se lokalne strukture nisu mogle drukčije izvući nego suprotstavljanjem centralnoj vlasti. Najveća tragedija je u tome da se svih ovih 15 godina nije pojavila lijeva politička snaga koja bi na pravi način valorizirala ono što su kutinski radnici 1998. izborili i do dana današnjeg brane.

Struktura dugog trajanja

Nakon što su određeni cilj i metoda borbe, ostvarena unutrašnja legitimacija i isprovocirana podrška lokalnih političkih struktura, trebalo je demonstrirati još jedan vid snage: prosvjedni skup podrške koji bi izrazio solidarnost grada i regije s nastojanjima Stožera iz 1998., odnosno najava i pokušaj blokiranja autoputa 2002. godine. Obje akcije su primjer pažljivog planiranja i operiranja na nekoliko taktičkih razina. Prosvjed 1998. bio je prekretnica nakon koje je centralna vlast bila primorana pristati na radničke zahtjeve. Pokušaj zauzimanja autoputa posebno je značajan jer sjajno sažima medijsku strategiju Stožera. Riječima glasnogovornika Željka Klausa: “Nisu shvatili da nama nije važno doći na autocestu, nego da je nama važno da njih (policajaca, op.a.) bude 1.200. Pa taman mi ne otišli tri metra nikuda. Zašto je to važno? Pa gledajte, kada su novinari čuli da tamo ima 1.200 specijalaca koji okolo pužu po snijegu, koji nas opkoljavaju, mi smo tu bitku dobili. Gotovo. Bitka je bila dobivena, mi smo došli na kilometar do autoceste, ali više nije bilo ni važno da li ćemo dalje stići ili nećemo. Mi smo bili doslovce opkoljeni s najopremljenijom policijom koja je u tom trenutku bila na raspolaganju u Hrvatskoj. I na tom prosvjedu smo ponovno dobili sve političare, ali ne telegram, ne faks potpore. Oni su svi, fizički, od 12:00 kada smo izašli iz tvrtke do navečer, negdje do 22:30, kada smo završili pregovore u Vladi, bili zajedno s nama. Fizički. I žuti, i crveni, i plavi…” Rijetko kada je radničke akcije pratilo ovakvo poznavanje funkcioniranja medija i načina kako ih se može upotrijebiti za ostvarenje ciljeva.

Stožer je uskoro postao dominantni oblik otpora radnika u Hrvatskoj, ali uspjeh radnika Petrokemije gotovo da nitko nije ponovio. Odgovor na pitanje što su radnici u Kutini imali a ostali nisu, možda je najbolje potražiti usporedbom Petrokemije i zagrebačkog Diokija (dijela nekadašnjih Polimera), budući da su obje firme obuhvaćene Sporazumom o privatizaciji iz 1998. Međutim, Dioki već više od godinu dana ne proizvodi, a Petrokemija je drugi najveći hrvatski izvoznik. Nije nam želja kutinski primjer postaviti kao opći model koji funkcionira u svakoj prilici, ali taktičko-strategijski elementi koje smo naveli svakako se moraju uzeti u obzir za svaki budući oblik radničkog organiziranja. Izostanak bilo kojeg od navedenih elemenata znači slabiju organizaciju i manje izglede za uspjeh. Dakle: cilj, metoda, unutrašnja legitimacija, potpora lokalne politike i zajednice te jasna medijska strategija. Nijedan od tih momenata neće se ostvariti sam, nego traži ljude koji su takvu zahtjevnu strukturu u stanju provesti. Hrabrost Stožera ogleda se ponajprije u razbijanju ideoloških dominanti kao što su odnos prema državnom vlasništvu, radnička participacija u odlučivanju te rekonceptualizacija uloge branitelja u društvu i uloge sindikata kao borbene organizacije. Petrokemija odolijeva već 15 godina i stoga će se, ako se želi spriječiti daljnje razvlaštenje i socijalna degradacija, morati učiti iz njihovog primjera.

i O značaju stožera kao metode radničkog organiziranja i ocjeni militantnosti radnika u Hrvatskoj i Srbiji u odnosu na ostatak Istočne Evrope konzultirati članak Marka Grdešića Uspon i pad stožera za obranu kompanija u Hrvatskoj, objavljen 2007. u Reviji za sociologiju, vol.38 br. 1-2, str. 55-67.

ii Polimeri su obuhvaćali tri velika INA-ina proizvodna postrojenja koja su kasnije, u novoj reorganizaciji, razdvojena na tri firme: Dioki Zagreb, Dina Omišalj i Etilen Ivanić Grad. Dioki više ne radi, a Dina čeka investitora.

iii http://www.youtube.com/watch?v=hnDxA4B6Mwc, pristupljeno 11. veljače 2013.

iv Kokanović, M. (2001). The Cost of Nationalism: Croatian Labor, 1990-1999. U: Crowley, S. & Ost, D. (eds.). Workers after Workers’ States: Labor and Politics in Postcommunist Eastern Europe, str. 143.

v Zahtjev za radničkim dioničarstvom nije isturan u prvi plan u početnoj fazi borbe. Kasnije je i ta metoda upotrijebljena kroz dogovor o dokapitalizaciji firme od strane države putem prebijanja dugova za neplaćeni plin.

vi Pregled nastanka i razvoja hrvatske sindikalne scene daje Dragan Bagić u knjizi Industrijski odnosi u Hrvatskoj, Tim Press, 2010.

vii Za iscrpan opis radničkih borbi u Jugoslaviji i dovođenje u pitanje dominantnog tumačenja uzroka rata i raspada države konzultirati knjigu američkog sociologa Jakea Lowingera Economic Reform and the “Double Movement” in Yugoslavia: an Analysis of Labor Unrest and Ethno-nationalism in the 1980s, Proquest, Umi Dissertation Publishing, 2011.

viii O problemima lijeve strategije i nestanku socijalne države te promijenjenim uvjetima djelovanja radničke klase, posebno po pitanju socijalnog partnerstva i dijaloga, konzultirati knjigu Asbjorna Wahla The Rise and Fall of the Welfare State, Pluto Press, 2011.

ix O situaciji u Sloveniji konzultirati članak Primoža Krašovca “Slovenska pobuna traži svoju boju” iz prvog broja hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea.

x Nije nam namjera ovim povodom ulaziti u odgovornost kako pokojnog Đure Brodarca tako i HDZ-a kao stranke za kršenja ratnog i civilnog prava na područjima pod hrvatskom kontrolom tijekom 1990-ih. O tome vrijedi konzultirati arhivu tjednika Feral Tribune, koji je o tome dokumentirano pisao .

xi U već navedenoj knjizi, kao i u članku “Imati vlast ali nemati moć: lijeve stranke u procijepu između ljudskih očekivanja i nepovoljne ravnoteže moći”. http://www.slobodnifilozofski.com/2012/01/asbjorn-wahl-imati-vlast-ali-nemati-moc.html (pristupljeno 12. veljače 2013.).