Pierre Rimbert i Razmig Keucheyan

Prema rasprostranjenom mišljenju, nedavna medijska otkrića afera izbjegavanja plaćanja poreza bacaju svjetlo na zakulisnu logiku funkcioniranja političkih i ekonomskih elita te doprinose većoj transparentnosti i demokratičnosti društva. No u mjeri u kojoj fokus sa sistemskih odnosa preusmjeruju na individualne prijestupnike, ona potencijalno doprinose stvaranju kulture apolitičnih reakcija na političke probleme

Kada je 2. travnja ove godine priznao kako ima tajni račun u Švicarskoj, kao što je zaključila istraga koju je objavio Mediapart, bivši francuski ministar financija Jérôme Cahuzac uzdigao je taj portal do ranga javnog pravednika. Do jučer skeptični ili neodlučni, kolege sada slave njegove vrline. Pregaženi političari, kao i oni čiji je položaj ojačan, odaju mu počast. Izvan krugova moći, “afera Cahuzac” izaziva mješavinu indignacije i veselja, srdžbe protiv korupcije i političke nemoći. U vrijeme nizanja otkaza i pozivanja na “trud” onih koji ih dobivaju, tko se ne bi osjećao pomalo osvećenim padom jednog ministra i upornošću Mediaparta da objelodani njegove sramotne postupke?

“Subverzivizam” – tako bi Antonio Gramsci možda odredio političko raspoloženje koje zahvaljujući krizi raste u Europi. Za talijanskog marksističkog mislioca taj termin označuje oblike privatne i neorganizirane pobune[1], one koji počivaju na jakom neprijateljskom raspoloženju prema državi, gnušaju se ili ismijavaju predstavu koju izvode moćnici, no istodobno interioriziraju položaj podčinjenosti. Talijanski narod, kaže Gramsci, naginje subverzivizmu – fašizam će se njime uvelike hraniti. Država ujedinjena krajem 19. stoljeća, u doba Risorgimenta (“preporoda”), i dalje je nedovršena, tako da kanali kolektivnog izražavanja koji postoje u drugim zemljama – stranke, sindikati, udruge, demokratske institucije – ondje nisu dovoljno čvrsti. Endemska korupcija proizvodi slabo poštivanje zakona i hrani cinizam prema institucijama. Subverzivizam zahvaća niže klase, ali i elite. Upravo zato se u suvremenoj Italiji taj termin rabio i u vezi sa Silvijom Berlusconijem i njegovim neprestanim gerilskim ratom protiv pravnih institucija, kao i u vezi s Giuseppeom (“Beppeom”) Grillom i njegovim Pokretom 5 zvjezdica nejasna političkog programa.

Kao u srednjem vijeku za vrijeme karnevala, izokreće se sveto i profano, plemenito i trivijalno, lijepo i ružno, ukratko – sve tradicionalne hijerarhije. No kada slavlje završi, stari poredak se nanovo uspostavlja. Subverzivizam je u tom smislu izraz pesimizma u pogledu mogućnosti trajne promjene društvenih odnosa. Gramsci rabi paradoksalan izraz “apolitična pobuna”: istina, doista je riječ o pobuni, ali o pobuni bez programa i posljedica. Analiza kao salivena pristaje novinarstvu koje se bavi političko-financijskim aferama. Taj medijski žanr razotkriva protuzakonitosti i malverzacije u vrhu vlasti te se i dalje veže uz legendarne figure Boba Woodwarda i Carla Bernsteina, pse tragače Washington Posta zahvaljujući kojima je 1972. buknuo skandal Watergate, koji je dvije godine kasnije doveo do ostavke Richarda Nixona.

U Francuskoj je uzlet tog žanra tijekom 1980-ih povezan s tri istovremena preobražaja. Prvi se tiče sudstva, točnije dolaska “neposlušnih” istražnih sudaca 1970-ih. Curenje dokumenata iz njihovih ureda jača njihovu poziciju u borbi kako protiv hijerarhije unutar sudstva tako i protiv političke vlasti. Istraživački novinar preuzima i koristi dokumente za svoju priču. “Tri dobra broja faksa odvjetnika ili istražnih sudaca i postali ste istraživački novinar”[2], ironičan je novinar Daniel Carton, bivši zaposlenik Le Mondea i Le Nouvel Observateura. Drugo, tim novim istražiteljima, često angažiranima, na ruku ide ideološka preorijentacija. “Slabljenje tradicionalne opreke desnica-ljevica, naročito zbog rastuće homogenizacije političkog kadra obučenog u školama vlasti, pomaknulo je barem djelomično političku borbu prema u užem smislu moralnim pitanjima”, objašnjava sociolog Dominique Marchetti.[3] Treći je čimbenik jačanje konkurencije između informativnih kanala, što pogoduje teatralizaciji vijesti, naglašenoj strukturom slijeda reakcija “u stvarnom vremenu”. Za razliku od svojih kolega “rubričara”, istraživački novinar pritom i sam stupa na scenu. Njegova priča bez iznimke uprizoruje suočavanje dvaju stereotipnih likova, u maniri profesionalnog hrvanja ili commedije dell’arte: novinar (pozitivac, Bijeli anđeo) i predstavnik vlasti (negativac, krvnik iz Béthunea[4]). Na taj su način, bilježi Marchetti, “istraživački novinari pridonijeli pojavi nove figure, figure pravednika. U ime zahtjeva i očekivanja ‘javnog mnijenja’, kojem je navodno važna veća transparentnost, oni se postavljaju kao takmaci s najvišim pravnim i političkim instancama”. Učinak te ritualizirane dramaturgije, osmišljene kako bi se digla prodaja (ili broj čitatelja), svođenje je strukturnih problema na pitanje osoba.

Četiri desetljeća nakon Watergatea, uslijed ideološke depolarizacije, promjena političke većine više ne znači i promjenu politike: obzor istraživačkog novinarstva se suzio. Ako je uspješno, ono pridonosi pročišćenju režima ili ga, u najboljem slučaju, potiče da se popravi. Zahvaljujući Mediapartu, jedan je ministar zamijenio drugog. Žabokrečina se ustalasa, hitno se postavlja pitanje poreznih rajeva; potom dolazi nova vijest i sve se opet smiruje. Istraživački novinar Denis Robert objavio je 1996. razočaranu knjigu o političko-financijskim skandalima koji su bez prestanka pet godina potresali Francusku: “Za vrijeme ‘afera’, afere se nastavljaju…” Unatoč zakonima “moralizacije” javnog života, korupcija se i dalje služila kanalima koje je otvorila financijska liberalizacija: panamska poduzeća, švicarske banke, luksemburški računi. “Mijenjaju se samo imena i lica. Karte se uvijek iznova dijele”, pisao je Robert prije sedamnaest godina. “Nisu li novinari poput mene puki agensi samoregulacije?”

Ova definicija zacijelo bi naljutila Edwyja Plenela, koji u istrazi vidi sredstvo jačanja demokracije. U danima koji su uslijedili nakon raspleta afere, osnivač Mediaparta toliko je puta stao pred mikrofone i kamere da je monopolizirao sliku portala, koji broji više desetaka novinara. Prije Cahuzacova priznanja, neki pisci uvodnika ocijenili su da je istraga klimava; Plenel ubuduće zahtijeva više kolegijalnosti i smatra da je ministar trebao “otići iz vlade” čim ga je Mediapart doveo u pitanje, jer “naše su informacije bile vjerodostojne”.[5]

Takva bukvica iznenađuje ako se prisjetimo dugog spiska netočnih ekskluzivnih vijesti objavljenih pod Plenelovom uredničkom odgovornošću, počevši od gromkog “Skandala u Panami” (Le Monde, 27. kolovoza 1991.), koji je vlastoručno potpisao, a zbog kojeg su novine bile primorane izraziti svoje “žaljenje” što su tiskale “neprovjerene informacije” o financiranju Socijalističke partije (5. rujna 1991.). Od 1996. do 2004., dok je Plenel bio urednik Le Mondea, ove večernje dnevne novine nižu seriju krupnih omaški, čije bi samo nabrajanje premašilo čak i pozamašan format Le Monde diplomatiquea. Na primjer, vijest s naslovnice od 8. travnja 1999.: “Onaj plan ‘potkova’ koji je predviđao deportaciju Kosovara” pokazuje se netočnim. Naslovnica od 5. veljače 2000. o fiskalnoj kasi od 66 milijardi franaka koju da je pohranila Jospinova vlada, sutradan je demantirana. “Bruxelles blokira spajanje Vivendi – Seagram”, razglasio je Le Monde 14. listopada 2000., da bi Europska komisija postupku dala zeleno svjetlo samo nekoliko sati nakon zaustavljanja rotacijskih strojeva. A bombastičan naslov “Sekta prvoga ljudskog klona”, razvučen nad pet stupaca naslovnice od 28. prosinca 2002. nakon što je raelijanska sekta proglasila rođenje klonirana djeteta, pokazala se bajkom. U izdanju od 17. lipnja 2003., u članku “Afera Alègre: istražitelji rekonstruiraju priču o ‘kući na jezeru Noé'” tvrdilo se da je u tom prebivalištu pronađena kvaka pričvršćena na zid “na pedesetak centimetara od poda, u visini djeteta”. Jedan od potpisnika tog spomenika imaginarnom novinarstvu priznat će: “Nismo vidjeli unutrašnjost kuće.”[6]

S druge strane, kada su Denis Robert i Ernest Backes u veljači 2001. objavili Révélation$, knjigu posvećenu luksemburškoj klirinškoj kući Clearstream, Le Monde ih napada argumentima istovjetnim onima koji su izneseni kako bi se diskreditirao rad Mediaparta na slučaju Cahuzac. Pet godina prije nego što je Vrhovni sud naglasio “ozbiljnost istrage” koju je proveo Robert, Plenel je kritizirao svoga kolegu: “Ta istraga, koja je po svemu izgledala poput istrage, ali ni po čemu nije pokazala potrebnu dosljednost, na svjetske je financije primjenjivala jednu inačicu teorija zavjere.” Objaviti takvu istragu, objašnjavao je, “znači paradoksalno depolitizirati i demobilizirati”.[7]

Vrijedi li taj zaključak i za “aferu Cahuzac”? Kao katalizator subverzivističkog raspoloženja koje je primjetno u Francuskoj, ovaj posljednji skandal vidljivim čini raskorak između diskursa vladajućih i stvarnosti njihovih praksa. I u isti mah ističe cinizam oko toga. Naime, indignacija koju izaziva izražava se – zasad – samo privatno: protest nije dobio kolektivnu potporu koja bi od te afere učinila simptom šireg problema. Dok je na vlasti bio Nicolas Sarkozy, Socijalistička partija mogla se predstavljati kao utjelovljenje promjena. Iluzija nestaje, a s njom i nada da ćemo u kratkom roku doživjeti raskid saveza između mjera štednje i korupcije.

Subverzivizam, objašnjavao je Gramsci, može biti i lijevi i desni. No u doba krize bespomoćno naginje konzervativizmu. Izglednije perspektive za drugačiji izlaz od onog koji nude medijska razotkrivanja otvorila bi mu kolektivna politička mobilizacija.

S francuskog prevela: Marija Spajić

* Razmig Keucheyan je sociolog. Urednik je knjige Guerre de mouvement et guerre de position [Manevarski rat i pozicijski rat], izbora tekstova iz Zatvorskih bilježnica Antonija Gramscija, La Fabrique, Pariz, 2012.


[1]Antonio Gramsci, Quaderni del carcere, uredio Valentino Gerratana, Einaudi, Torino, 1975.

[2]Daniel Carton, “Bien entendu, c’est off”. Ce que les journalistes politiques ne racontent jamais, Albin Michel, Pariz, 2003.

[3]Dominique Marchetti, “Les révélations du ‘journalisme d’investigation'”, Actes de la recherche en sciences sociales, broj 131-132, Pariz, lipanj 2000.

[4]Nadimak Jacquesa Ducreza (1932. – 2009.), francuskog profesionalnog hrvača.

[5]BFM, 9. travnja 2013.

[6]Le Monde, 28. rujna 2003.

[7]Le Soir, Bruxelles, 20. listopada 2006.