Goran Matić

Krajem ožujka, dvadesetak tisuća stanovnika grada Labina i okolnih općina na istoku Istre glasalo je na referendumu o izgradnji Plomina C – novog bloka termoelektrane na ugljen. Iako je 94 posto birača glasalo protiv, referendum je proglašen neuspjehom zbog izrazito slabe izlaznosti. Ovaj za ekološke aktiviste razočaravajuć rezultat posljedica je niza faktora koji uključuju i nepovjerenje prema lokalnim vlastima koje su referendum sazvale

Područje Labinštine, omeđeno Raškim zaljevom i rijekom Rašom na zapadu, a Kvarnerskim zaljevom na istoku, dobrim dijelom čini manji poluotok na “najvećem hrvatskom poluotoku”, Istri. Prve pisane tragove o rudarskoj aktivnosti, po kojem područje kasnije postaje glasovito, nalazimo u razdoblju u kojem teritorijem upravlja Mletačka Republika, točnije 1626. godine. No, radilo se o još uvijek zanemarivim razmjerima eksploatacije, prvenstveno minerala i smole, a ekstenzivnija eksploatacija počinje prelaskom Istre pod upravu Habsburške Monarhije, nakon što je Napoleon pregazio Mletačku Republiku u pohodu 1797. godine, pa onda nakratko priključio Istru u sastav Ilirskih pokrajina. Počecima sustavne eksploatacije ugljena u razdoblju austrijske uprave otvara se i novo poglavlje povijesti Labinštine, poglavlje u kojem su kraj i njegovi žitelji usko vezani uz ugljen.

U prvoj polovici devetnaestog stoljeća proizvodnja ugljena raste relativno polako, s petstotinjak tona godišnje na početku stoljeća do gotovo pet tisuća tona godišnje oko 1850. godine. Zatim slijedi razdoblje rapidnog rasta eksploatacije potaknutog ubrzanom industrijalizacijom austrougarskog gospodarstva, koje stvara znatno povećanu potražnju za ugljenom kao glavnim energentom. Dramatični rast proizvodnje i otvaranje novih rudnika uvjetuju znatne socio-demografske transformacije. Osim što razvojem kapitalizma sve veći broj osiromašenih poljodjelaca i ribara biva primoran napustiti svoje tradicionalne djelatnosti te se zaposliti u i oko rudnika, dolazi i do naseljavanja radnika sa svih strana Monarhije, s obzirom da lokalno stanovništvo vrlo brzo više nije moglo zadovoljiti neprestano rastuću potražnju za radnom snagom.

To se posebno odnosi na potrebu za inženjerima i tehničarima, koja dolazi s ubrzanom mehanizacijom proizvodnih procesa. Godine 1914., kada počinje sustavno praćenje proizvodnje, iz rudnika Labinštine godišnje se izvlači 116.850 tona ugljena. Početak Prvog svjetskog rata i potrebe vojne industrije, kao i militarizacija fašističke Italije, pod čiju vlast Istra pada nakon tog prvog globalnog imperijalističkog sukoba, donose novi, eksponencijalni porast ekstrakcije ugljena. Godišnja proizvodnja raste deseterostruko, na preko milijun tona godišnje, a broj rudara u Labinštini povećava se na deset tisuća. Usporedbe radi, prvih desetljeća devetnaestog stoljeća rudarstvom se bavilo tek četrdesetak ljudi, a pred kraj istog stoljeća oko tisuću. Oko rudarskih jama niču nova planska naselja, poput Raše i Podlabina.

Uz takvu koncentraciju proletarijata raznolikog nacionalnog, odnosno internacionalnog sastava i Labinština postaje iznimno pogodno područje za širenje revolucionarnih ideja. Klasno svjesni rudari, s jedne strane ohrabreni uspjesima Oktobarske revolucije, a s druge pritisnuti rastućim fašističkim terorom, 2. marta 1921. podižu pobunu, koju se često označava kao prvi antifašistički ustanak u Europi. Pobuna kulminira u vidu slavne, ali kratkotrajne Labinske republike, odnosno radničke samouprave za vrijeme koje se organiziraju naoružane postrojbe nazvane crvene straže, dok vlast obnaša rudarski komitet. Iznenadnom i odlučnom akcijom vojnih i policijskih snaga, 8. aprila, pobuna je ugašena. No, kako navodi Istarska enciklopedija, “[p]remda nikada [službeno] proglašena, Labinska republika ostavila je neizbrisive tragove na Labinštini.”1

Nakon Drugog svjetskog rata, za vrijeme kojeg se velik dio stanovništva priključuje partizanima, rudnici Labinštine igraju bitnu ulogu u obnovi opustošene nove socijalističke države te u prvim poratnim desetljećima eksploatacija ugljena, ali i boksita i lapora, čini glavnu polugu ekonomskog razvoja toga kraja. Ipak, šezdesetih godina, prvenstveno zbog niskih cijena nafte, dolazi do krize plasmana ugljena, koja se amortizira izgradnjom termoelektrane Plomin. Time započinje druga faza “ugljenog doba” Labinštine, u kojoj po prvi put cijeli ciklus eksploatacije ugljena, od iskapanja do sagorijevanja, odvija u samoj regiji. Izgradnja TE Plomin, ispostavilo se, samo je usporila proces odumiranja rudarske aktivnosti. Redom se gase okna Raša, Labin, Pićan i Ripenda, a jama Tupljak, posljednji ugljenokop u Hrvatskoj, zatvara se 1999., gotovo istovremeno s puštanjem u pogon Plomina B, novog bloka termoelektrane u djelomičnom vlasništvu njemačke kompanije RWE, čime Labinština ulazi u treću fazu svojeg “ugljenog doba”.

“Neuspješni” referendum

U toj se fazi ugljen, danas ozloglašen kao jedan od klimatski i zdravstveno najštetnijih energenata, nakon dva stoljeća izvoza, u regiju uvozi, i to iz zemalja poput Kolumbije ili Indonezije, u čijim rudnicima vladaju katastrofalni radni uvjeti, koji rezultiraju brojnim nesrećama i čestim smrtnim slučajevima rudara. To je, uz devastaciju okoliša rudarskih krajeva, problem koji se rijetko razmatra kada se u razvijenim zemljama priča o ugljenu kao energentu, upozorava Dunja Mickov iz Zelene Istre, ističući kako se ipak i to odnedavno mijenja, zahvaljujući i naporima nekih hrvatskih udruga. U međuvremenu se na našim prostorima štošta promijenilo – od političkog i ekonomskog sustava do razine ekološke svijesti, a najavljena izgradnja najnovijeg, trećeg bloka termoelektrane na ugljen (Plomin C), koji bi trebao višestruko povećati kapacitete termoelektrane nailazi na znatan otpor lokalnog stanovništva.

Nakon što je u Pločama krajem siječnja proveden lokalni referendum o gradnji tamošnje termoelektrane – na koji izlazi šezdeset posto birača, od kojih devedeset posto izražava svoje protivljenje gradnji – raste pritisak da se i žiteljima Labinštine napokon omogući izjašnjavanje po pitanju gradnje termoelektrane Plomin C. Odluka o raspisivanju lokalnog referenduma napokon je i donesena na sjednicama općinskih vijeća Labinštine i sjednici Gradskog vijeća Labina te se on i održao 29. ožujka. U usporedbi s pločanskim referendumom, rezultat referenduma u Labinštini pokazao je još izraženije protivljenje građana, naime protiv gradnje termoelektrane izjasnilo se 94 posto birača koji su izašli na referendum, no uz manju izlaznost, koja je iznosila 36 posto. Većina medija tu je činjenicu spremno iskoristila kako bi referendum proglasila “propalim”, uglavnom izbjegavajući bilo kakvu kritičku refleksiju nad činjenicom da ni izlaznost na dva recentna državna referenduma (o pridruživanju Europskoj uniji i ustavnoj definiciji braka), čiji su rezultati stupili na snagu, nije bila iznad 50 posto.2

Vjeran Piršić, predsjednik udruge Eko Kvarner, dodaje kako se radi o krivom tumačenju Zakona o referendumu koji za savjetodavni referendum ne propisuje kriterij izlaznosti. No u “Odluci o raspisivanju lokalnog referenduma”, koju na prijedlog gradonačelnika Tulija Demetlike iz redova Istarskog demokratskog sabora (IDS) donosi gradsko vijeće Labina, ne navodi se da se radi o savjetodavnom referendumu, iako je iz konteksta poprilično jasno da on, barem za Vladu, obvezujući niti ne može biti. A nikog drugog referendum niti nema na što obvezivati, budući da se Istarska županija ugljenu kao pogonskom gorivu za Plomin C (iako ne i samom novom bloku termoelektrane) protivi od samoga početka, što se očituje i u važećem prostornom planu županije donesenom 2002. godine, koji u članku 127.3 navodi da “[n]ova TE Plomin III mora koristiti plin kao energent”, a slično se ponavlja i u članku 128. “[e]nergent za TE Plomin III mora biti plin.”

No, stavimo li sve to na stranu, nije nimalo sporedno zapitati se zašto izlaznost nije bila veća? Na konferenciji za novinare održane nakon referenduma, čelnici općina u kojima je izjašnjavanje održano ponudili su dva moguća odgovora: građani su na život uz termoelektranu navikli, a i dobili su dojam kako je izgradnja Plomina C pogonjenog ugljenom gotova stvar. Iako oba odgovora vjerojatno donekle stoje, zasigurno nisu dovoljna. Dva stoljeća opisanog “ugljenog doba” Labinštine i uske povezanosti stanovništva uz eksploataciju ugljena, kao i više od pola stoljeća suživota, pa i egzistencijalne ovisnosti dobrog dijela stanovništva o samoj termoelektrani, koja nakon devastirajuće tranzicije u kapitalizam ostaje jedno od rijetkih većih industrijskih postrojenja u okolici, nedvojbeno je imalo određenog utjecaja po tom pitanju.

Uz drugi dio odgovora dolazi i novo pitanje – tko je odgovoran za dojam kako mišljenje građana nije od presudne važnosti u donošenju odluke? I tu od svojeg dijela odgovornosti jednostavno ne može pobjeći ni IDS, koji politički dominira Istrom od samog uvođenja višestranačkog sustava, i to u tolikoj mjeri da su mnogi skloni tvrditi kako se politička tranzicija u višestranačje u praksi (još) nije ni dogodila. Zorno to pokazuje već letimični pogled na sastave predstavničkih tijela istarskih jedinica lokalne samouprave, gdje IDS u većini slučajeva drži uvjerljivu većinu, a ima i slučajeva gdje toj stranci pripadaju baš svi mandati. Devedesetih godina, u kontekstu ratnih sukoba i sveopće revitalizacije najmračnijih nacionalističkih i reakcionarnih sila u jeku epohe Franje Tuđmana, politika i vrijednosti IDS-a odražavale su opće raspoloženje Istre, regije duboko obilježene nasljeđem antifašizma i multikulturalnošću.

No nakon nekoliko desetljeća neprekidne vlasti, IDS-a postaje puka organizirana interesna skupina, a navedene vrijednosti postaju tek prigodni termini lišeni svakog sadržaja. Vrhunac takve politike demonstriran je uoči već spomenutog referenduma o pravima homoseksualaca, kada je IDS bio možda i jedina politička stranka koja je odbijala jasno izraziti svoj stav o pitanju koje je potresalo nacionalnu javnost više tjedana, osluškujući i očekujući razvoj događaja i rezultate referenduma. Takav ne-stav, naime, nikako ne dolikuje jednoj stranci koja uistinu drži do svojih proklamiranih antifašističkih vrijednosti.

Ograničenja lokalpatriotizma

Na taj način ispražnjeno od ikakvih autentičnih vrijednosti i ciljeva, političko djelovanje IDS-a postaje proračunato, manipulativno i reaktivno, a kao što smo vidjeli, posljedično ponekad i krajnje reakcionarno. Čini se kako i glasačko tijelo to postupno prepoznaje, budući da stranka u većini istarskih gradova više ne obnaša vlast ni izdaleka tako uvjerljivom većinom, a ostanak na vlasti uglavnom može zahvaliti niskoj izlaznosti građana na izbore, kao i sklapanju koalicija sa satelitskim strančicama. Pritom glavni mobilizacijski moment i dalje ostaje povremeno proračunato podgrijavanje antagonizma s “centralističkim” Zagrebom. Za očekivati bi bilo da takva strategija postaje pomalo nezgodna u razdobljima kada IDS sudjeluje u državnoj vlasti, no do sada su prvoborci decentralizacije razmjerno uspješno balansirali između te dvije pozicije, prodajući istarskom stanovništvu priču o herojskoj borbi za decentralizaciju i interese Istre, no čim bi njihovi zastupnici i ministri prešli mitsku Učku, priča bi se višestruko razvodnila, pa i u potpunosti izokrenula.

Primjera takve dvostruke igre ima mnogo, a u tom kontekstu, naravno, treba promatrati i događaje oko termoelektrane Plomin C. Taj projekt već godinama IDS-u služi kao adut za navedeno podgrijavanje antagonizma s centralnom vlasti iako u Zagrebu podržavaju i sudjeluju u Vladi koja isti taj Plomin C proglašava strateškim državnim projektom. Štoviše, Vlada donosi i Zakon o energiji kojim propisuje zakonske preduvjete kako bi mogla zaobići, odnosno poništiti odredbe prostornih planova jedinica regionalne samouprave. Nimalo decentralizacijski, zar ne? Zato nas ne treba čuditi da su već na tribinama uoči referenduma građani izražavali skepsu kako se radi o “još jednoj” političkoj manipulaciji IDS-a, koji se sprema za napuštanje vladajuće koalicije kao broda koji tone i nastoji mobilizirati izborno tijela uoči predstojećih izbora. Rezultati ankete na jednom labinskom internetskom portalu također pokazuju razmjere prozirnosti takve dvostruke igre. Iako uzorak ne možemo označiti kao reprezentativan, indikativno je kako čak 43 posto anketiranih smatra kako je referendum “političko manipuliranje IDS-a”. Dojmu sigurno nije pomogla niti čudnovata “savjetodavna konferencija” koja je prethodila referendumu, a koja je bila toliko očito motivirana stranačkom promocijom da je Zelena Istra, primjerice, unatoč višegodišnjem žestokom protivljenju projektu Plomin C, odbila poziv da na njoj sudjeluje.

Tom je prilikom istarski župan iz redova IDS-a, Valter Flego, obraćajući se okupljenim istarskim zastupnicima u Saboru, vijećnicima Županijske skupštine, istarskim gradonačelnicima i načelnicima općina, predstavnicima okolišnih udruga, Hrvatskoj elektroprivredi (HEP) i građanima, poručio kako će “koristiti sva raspoloživa pravna sredstva da bi se ispoštovala volja građana i zaštitilo zdravlje i okoliš.” Izjava je to koja zvuči poprilično cinično u kontekstu ranije spomenutog IDS-ovog sudjelovanja u koaliciji koja je jedan takav mehanizam, izglasavanjem novog Zakona o energiji, nedavno hladno ukinula. Ništa manje cinično ne zvuči niti fraza o poštivanju volje građana, kada dolazi od člana užeg vodstva stranke čiji predsjednik, istovremeno i pulski gradonačelnik, Boris Miletić, bahato inzistira na izgradnji golf terena na pulskom Muzilu, kojem se prema istraživanju javnog mnijenja protivi 57 posto njegovih sugrađana.

Da “demokratska” i “pravna” sredstva, pogotovo na način na koji ih poimaju čelnici njegove stranke, neće biti dovoljna, možda naslućuje i labinski gradonačelnik Tulio Demetlika. Ili je njega jednostavno u ovom savjetodavnom PR-spektaklu zapala rola militantnog podstrekača, budući da je izjavio kako “možemo i mi kao u Zagrebu branitelji, kao u Slavoniji ljudi, na cestama traktorima organizirati prosvjede”. Prema svemu do sada viđenome, možemo se samo nadati da eventualne prosvjede ipak neće organizirati – ili bolje rečeno režirati – IDS, već da će se u narodu Labinštine probuditi onaj “neizbrisivi trag” samoupravne tradicije Labinske republike. I na kraju, sigurni smo kako bi tako samoorganizirano stanovništvo, umjesto da se ugleda u “branitelje”, puno adekvatniji suvremeni uzor moglo pronaći u progresivnijim inicijativama, nalik talijanskom NO TAV pokretu, koji se godinama protivi besmislenom i štetnom megaprojektu izgradnje nove željeznice i tunela kroz Alpe.4

1 Usp. “Labinska republika”, Istarska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, istra.lzmk.hr

2 Rezultati oba referenduma dostupni na izbori.hr

3 Prostorni plan Istarske županije (NN 02/02, 01/05, 04/05, 14/05 – pročišćeni tekst, 10/08 i 07/10)

4 Serge Quadruppani, “Otpor doline nepotrebnom projektu”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, prosinac 2014.