Marko Kostanić

Periodični pozivi na izbjegavanje “ideoloških tema” radi bavljenja pravim pitanjima, poput npr. ekonomije, ne samo da nastoje eliminirati raspravu o socijalnim posljedicama ekonomskih politika, već i sustavno zapostavljaju pitanje kako su nastale suvremene hrvatske “vrijednosne” podjele te koji su njihovi politički ulozi. Ako u obzir uzmemo da su otvorena ideološka pitanja prije svega posljedica prošlih ekonomskih uspjeha i promašaja, pozivi na izbjegavanje diskusija o tim pitanjima čine se znatno manje konstruktivnima

Već se dugi niz godina u Hrvatskoj kao jedan od pragova političke trezvenosti i ozbiljnosti tretira stav: dosta je bilo više zamornih rasprava o ustašama i partizanima, okrenimo se ekonomiji. Njime svoje medijske intervencije u pravilu legitimiraju “neovisni ekonomski analitičari”, a posluži i kao prikladan instrument za prekidanje gotovo svake druge rasprave. “Ustaše i partizani” su najučestaliji primjer za kojim se poseže, no raspon je puno širi, tako da je dostatno pozvati se na, barem privremenu, političku izlišnost “ideologije” kao takve. Iako su stavovi takve vrste dospijevali u javni prostor s raznih strana, tek su se pojavom Mosta nezavisnih lista i njihovim uspjehom na izborima transformirali u političku platformu. Tako su izabrani zastupnici Mosta na pitanja novinara koja su smatrali “ideološkima” naprosto odbijali odgovoriti pa su novinari njihove “ideološke” pozicije morali saznavati guglanjem predmostovske im prošlosti.

Skupljeni oko jednog i jedinog cilja – provedbe reformi – mostaši su “ideološka” pitanja delegirali u daleku budućnost, nakon što se reforme provedu. Politička je ironija, a i karikatura, da u svom ustrajnom stavu podsjećaju na epizode iz povijesti dogmatskog marksizma, odnosno nerijetke stavove u revolucionarnim partijama 20. stoljeća. Pojednostavljeno, strategija je glasila otprilike ovako: najprije treba osvojiti vlast, uspostaviti vladavinu radničke klase, a zatim ćemo rješavati ostala, sekundarna pitanja, kao naprimjer ono vezano uz nejednakost žena. I dok su promašene strategije komunističkih partija bile plod teorijskih zabluda, političkih privilegija i neprijateljskog okruženja, Mostove su samo krajnji simptom osiromašenog tranzicijskog političkog i društvenog imaginarija. Odnosno, Most predstavlja zadnji trzaj vjere u blagostanje koje nam može donijeti kapitalistička racionalnost, a za sav “prljavi rad” koji i dalje tu vjeru čini mogućom zaslužan je povijesni revizionizam, to jest navodno uzaludne “ideološke” rasprave. U prvom redu onaj koji se odnosi na djelovanje spomenutih komunističkih partija.

Kao što je poznato, centralno mjesto revizionističkog napora predstavlja Drugi svjetski rat. I iako se radi o najsvjetlijoj i najčišćoj epizodi u povijesti ovdašnje ljevice, sama fokusiranost na razdoblje Narodnooslobodilačke borbe, paradoksalno, već predstavlja pobjedu revizionista, to jest desnice, kako nacionalističke tako i liberalne. Iako revizionisti uglavnom svoje vrijeme posvećuju falsificiranju i relativiziranju događaja iz Drugog svjetskog rata, osnovni resurs njihova uspjeha ne predstavlja “uvjerljivost” falsifikacija, već ono što se prešućuje, odnosno smatra konsenzusom.

Pritom ni približno ne želimo sugerirati da treba zapustiti uporno i pedantno obračunavanje s iznesenim neistinama – to je ključno mjesto u borbi protiv revizionizma – ali je uvijek nužno i naglasiti da to nije dovoljno. Nije moguće politički spasiti NOB i njegovu tradiciju u povijesnoj izolaciji. Ako se politički ne dovedu u pitanje tobože neutralni okviri “povijesti hrvatske državnosti” i normalnosti kapitalističkih društvenih odnosa, antifašizam može biti ili supkulturni fenomen ili apstraktna vrijednost, a vrlo teško politički djelotvorna platforma.

Sagledajmo faktore koji uspostavljaju “neutralne” okvire u kojima se vodi debata o Drugom svjetskom ratu. Ono što odmah frapira izostanak je bilo kakvih političkih rasprava u javnom prostoru o onome što je Drugom svjetskom ratu prethodilo. Ne samo da su sva prethodna stoljeća promatrana kao manje ili više teške epizode u čuvanju homogenog hrvatskog nacionalnog bića dok napokon ne dobije svoju državu, već su i politička previranja između dva rata tretirana više kao nekakvo egzotično polje političkih ideja gdje su na kraju isplivali, valjda zbog samih ratnih okolnosti, najfanatičniji – ustaše i komunisti. Brisanje političke dimenzije – ili pak njen sasvim dekorativan status – iz povijesti koja je prethodila, automatski čini komuniste i partizane nekim čudnim stvorovima: odakle su se ti fanatici pojavili i zašto? Potpuno odstranjivanje političkih odnosa između hrvatskih feudalaca i kmetova, kasnije malobrojnih industrijalaca i radničke klase, otvara diskurzivni prostor za zločinačko portretiranje partizana, odnosno za uvjerljivost priča o njihovom zločinačkom karakteru i “mržnji prema svemu što je hrvatsko”.

Ne radi se tu samo o perifernoj ekonomskoj zaostalosti Hrvatske i katastrofalnom materijalnom socijalnom položaju seljačkih i radnički masa između dva rata, već i o potpuno prebrisanoj klasnoj dimenziji povijesti “hrvatstva” i navodnoj višestoljetnoj borbi za svoju državu koju najpregnantnije formulira Krleža u svom eseju “O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva” iz 1926. godine: “Samo u panici pred snagom nerodoljubivih masa mogu se objasniti svi hrvatski historijski paktovi od feuduma do malograđanstva: i onaj 1527. i onaj 1918. Rezignacija između kapitulacije grofa Zrinskog i 1918. Narodnog vijeća je paralelna. Pa koji to onda osjećaj malograđanske zaljubljenosti u hrvatstvo, osjećaj ljigav i sentimentalan, što se javlja za posljednjih pedesetak godina po toplim sobama, uz litru vina, masnu ‘reš pečenu’ puricu i križevačke statute, kada se temperatura popela u krvi i kada srca biju u kucavicama, kada naš dragi patriota nikada nije bio uz većinu hrvatsku: uz Gubca u šesnaestom stoljeću, uz Masneca u devetnaestom ili uz Zeleni Kader u dvadesetom?”

U kontekstu u kojem je potpuno izbrisana svaka socijalna i klasna borba u kojoj su radnički pokret i komunistička partija nastali, njihova diskreditacija predstavlja sasvim lagan zadatak. Jer stvarno, nekome tko ne zna socijalnu povijest, pojava komunista mora izgledati čudno. I zato priče o komunističkim zločinima padaju na plodno tlo. Ne zato jer su revizionisti vješti manipulatori u prikrivanju i nadograđivanju činjenica, već jer u društvu opće ne postoji svijest o političkom i društvenom ishodištu komunista. A kad se nalaze u socijalnom vakuumu može ih se predstaviti bilo kako. Zbog toga i antifašistička protutežnja koja ne uzima u obzir socijalne i klasne odnose ne može ugroziti revizionističku hegemoniju.

Državotvorni konsenzus

Drugi faktor koji revizionistima omogućuje “prednost” u bavljenju Drugim svjetskim ratom banalna je činjenica neuspjeha jugoslavenskog socijalističkog projekta. Pored sustavnog zapostavljanja socijalnog i političkog trenja iz kojeg je komunistički pokret nastao, krajnji neuspjeh njegove realizacije presudni je legitimacijski okvir za interpretaciju NOB-a. Kao i u slučaju onoga što mu je prethodilo, kriza i dezintegracija države koju je stvorio omogućuju široku plauzibilnost njegove političke diskreditacije. Ekonomski i politički slom Jugoslavije – preciznije, nepostojanje uvjerljivog i rasprostranjenog lijevog kontranarativa o tom slomu – ključni je razlog dominacije revizionističkih politika. Fabriciranje brojki i depolitizacija sukoba kroz viktimizacijsku paradigmu uspijevaju se šire nametnuti preko praznog mjesta lijevog objašnjenja raspada Jugoslavije. Zbog toga bi društvena prepoznatljivost lijevog kontranarativa o raspadu imala i izravan učinak u borbi oko interpretacije Drugog svjetskog rata. No problem s rastom takve prepoznatljivosti ne leži samo u političkoj i teorijskoj nemoći današnjih lijevih aktera. Osnovnu prepreku predstavlja činjenica da u dinamici raspada Jugoslavije nije postojao nijedan relevantan lijevi politički akter koji bi bio retroaktivni nositelj, ali i faktor plauzibilnosti lijevog kontranarativa. No, bez obzira na to, izgradnja lijevog objašnjenja raspada Jugoslavije, ili preciznije, proboj začetaka tog objašnjenja van uskih akademskih, paraakademskih i aktivističkih krugova, predstavlja i jedan od uvjeta za uspostavu relevantnog lijevog političkog subjekta danas. Jer, koliko god nastojali zaobići taj raspad i ono što je uslijedilo te se baviti “važnijim pitanjima”, upravo ti događaji i postavljanje spram njih i dalje predstavljaju osnovni okvir političke dinamike u Hrvatskoj.

A ono što je uslijedilo i što predstavlja treći bitan faktor u izgradnji “neutralnog okvira” za razmatranje Drugog svjetskog rata je rat devedesetih, ili kako se službeno zove – Domovinski rat. On je u hrvatskom političkom prostoru potpuno sakraliziran i funkcionira kao nadpolitički entitet, ishodište državnosti i smisao države. Iako je njegova “izvedba” bila često propitivana, prvenstveno ukazivanjem na ratne zločine hrvatskih postrojbi, njegov krajnji cilj – uspostava samostalne hrvatske države – zauzima mjesto općeg konsenzusa svih relevantnih političkih snaga. Iako je i u samom Ustavu hrvatska samostalnost upisana u povijesni kontinuitet s antifašističkom borbom, Domovinski rat predstavlja legitimacijsko ishodište relativizacije i rehabilitacije poražene kolaboracionističke formacije – ustaša. Demonizacija Srba i komunista – pa čak i njihovo bizarno izjednačavanje kroz ratni period – uspostavila je dovoljno elastičan okvir domoljublja i patriotizma da u njega po potrebi uđu i radikalnije nacionalističke tendencije. Svako preispitivanje postojanja i opravdavanja takvih tendencija dezavuira se putem kontraoptužbi za napadanje na svetost Domovinskog rata. Uspjeh tog elastičnog okvira najvidljiviji je u revizionističkim postavkama Socijaldemokratske partije, formalne nasljednice Saveza komunista.

Da bi bili prihvatljivi unutar zasnovanog konsenzusa, njihova “obrana” NOB-a svodi se u najvećoj mjeri na brojanje etničkih Hrvata u partizanskim postrojbama i tvrdnju da primjerice Istra nikad ne bi bila hrvatska da nije bilo Tita i partizana. Kao da su partizani oslobodili Istru s mišlju vodiljom da će ona jednog dana biti sastavni dio neovisne i kapitalističke Hrvatske. A krajnje degutantna pozicija liberala za kojom je često znao posezati bivši predsjednik Stipe Mesić je ona da je Hrvatska u Drugom svjetskom ratu bila na pobjedničkoj strani. Implikacija je još gora nego u primjeru s Istrom: da su naprimjer fašisti pobijedili u Drugom svjetskom ratu morali bi se odreći partizana. Jednostavno ovisimo o rezultatu na vojnom polju. Dakle, kao u prethodna dva slučaja, presudni pomaci hegemonijske bitke za interpretaciju NOB-a događaju se u tretmanu recentnijih zbivanja.

Uz posljednja dva faktora je vezan i četvrti, a tiče se klasne redistribucije antifašističkih vrijednosti. Iako ne postoje relevantna istraživanja o odnosima klasnih pozicija i političkih vrijednosti, niz signala upućuje na, u najmanju ruku, raspršenost antifašističkih vrijednosti po klasnoj osi. Drugim riječima, ako je suditi barem po nominalnim i “profesionalnim” nosiocima antifašističkih pozicija, ma koliko ublaženih, i regionalnoj distribuciji stranačkih političkih pripadnosti, odnosno tendenciji da za “lijeve” stranke u priličnoj mjeri glasaju urbane srednje klase, dogodila se značajna evakuacija antifašističkih vrijednosti iz političkog imaginarija radničke klase. Ponavljamo, snažnija potvrda ove tendencije izostaje u vidu povijesnih istraživanja i analiza klasne dinamike raspada Jugoslavije, rata i uspostave hrvatske države, no čitav niz ideoloških simptoma i organizacije političkog života upućuju na desnu profilaciju radničke klase. Ukoliko prihvatimo ovu tendenciju prije svega je nužno ustvrditi da ona ne znači teorijski poraz marksističke klasne analize. Prije svega jer klasna analiza ne pretpostavlja nikakvu neminovnost u odnosima između klasne pozicije i političkih uvjerenja. Klasni odnosi određuju raspon mogućnosti političkog djelovanja, a ne fiksiraju pozicije i ne determiniraju ishode. Kontrarevolucija na prostorima bivše Jugoslavije ne samo da ne opoziva marksističku analizu kao irelevantnu, već taj tip pristupa ima privilegiranu epistemološku poziciju u razjašnjavanju dinamike raspada. U ovako naznačenom okviru, čini se da se jedan od analitičkih ključeva krije u objašnjavanju uspona i političkih težnji jugoslavenske srednje klase i činjenici da je u prvom redu ona ostala nositelj, ma koliko mutno predočenih “jugoslavenskih vrijednosti”.

Paradoksalno, takva dinamika je u priličnoj mjeri omogućena izbjegavanjem deklasacije u tranzicijskom periodu, nedirnutim materijalnim okvirom za očuvanje simboličkog kapitala. I često su te sačuvane “vrijednosti”, iako uglavnom prebačene u liberalni registar, funkcionirale kao instrument klasne distinkcije spram radničke klase. Drugi analitički ključ nalazi se u klasnim mobilizacijama i štrajkovima osamdesetih godina koji na kraju nisu uspjeli formirati političku platformu unutar Jugoslavije. Stoga, ne treba se pretjerano čuditi tome da su širi radnički slojevi naočigled lako napustili “jugoslavenske” vrijednosti i krenuli u nacionalističkom smjeru, kad ih je taj projekt na samom kraju izložio mjerama štednje, nezaposlenosti, materijalnoj deprivaciji i političkoj klaustrofobiji, koja je blokirala političku profilaciju njihovih interesa. Sam rat je svojim klasnim karakterom, prvenstveno iz perspektive mobilizacije, dodatno produbio klasne podjele i učinio ih ideološki kompleksnijima. Kao i s prethodnim faktorima, kompleksna klasna dinamika raspada Jugoslavije, koja još čeka svoju analizu, ne samo da predstavlja presudnu prepreku razvoju ljevice danas, već i prilično određuje rasprave o Drugom svjetskom ratu, odnosno omogućuje revizionistima inicijalnu hegemonijsku “prednost”.

Vratimo se na kraju opet Mostu, točnije ideološkoj funkciji koju trenutno zauzima. Unatoč silnom zagovoru (privremene) eliminacije “ideoloških” tema iz političkog polja, sav njihov novum ovisi o prethodnom ideološkom čišćenju terena. Jer kako drukčije objasniti politički, vjerojatno kratkotrajni, uspjeh stranke koja se zalaže za iste one mjere na koje je Hrvatska ionako obavezana članstvom u Europskoj uniji i nadzorom Europske komisije? Također, i njihova želja za vladom nacionalnog jedinstva ne bi bila moguća bez prethodnog, odioznog ideološkog rada. Naprimjer, vraćanje spomenika banu Josipu Jelačiću na glavni gradski trg u Zagrebu, “spomenika hrvatskoj gluposti” kako je inicijalno postavljanje spomenika plaćeniku bečke aristokracije prokomentirao Antun Gustav Matoš, jednim potezom eliminira povijesni kontinuitet klasnih podjela i uspostavlja okvir za izjednačavanje ustaša i partizana kao nepotrebno fanatičnih epizoda u hrvatskoj povijesti.

No time se opravdava i tobožnja neideologičnost ekonomije, odnosno famozne reforme. Klasne i socijalne politike koje je instalirala socijalistička Jugoslavija, nastala na partizanskoj borbi, zadobivaju status ideološkog upliva u ekonomiju i identično ih se tretira kao i ostale “ideološke” vrijednosti koje su u optjecaju. Osnovni učinak revizionističkih nastojanja je upravo odvajanje ekonomskih od “vrijednosnih” pitanja. Na taj način jedino i mogu polučiti uspjeh, a i povratno utjecati na proboj političkih ideja u suvremenosti. Tako i u slučaju Mosta, koliko god trubili protiv ideoloških pitanja, svoj proboj itekako duguju “opterećujućim” raspravama o ideološkim pitanjima. Ne zato jer su ljudima dosadile već jer su im prilično odredile i osiromašile politički imaginarij. Povezivanje ekonomije i “ideoloških vrijednosti” prvi je korak u suprotnom smjeru.