Olivier Razac

Karijera bodljikave žice kao sredstva agresivnog prostornog razdvajanja i kontrole i dalje traje. Politička geografija njezine suvremene taktičke primjene ujedno je indikator političkih razlika između društava i odnosa moći u njima. Zbog specifičnog simboličkog bremena, na Zapadu su je postepeno počela zamjenjivati alternativna, prividno manje agresivna sredstva. Proces “eufemizacije” tehnologija prostornog nasilja, međutim, ne znači i kraj njihove proliferacije

Kada ju je američki farmer Joseph Glidden izumio 1874. godine da bi ogradio svoje posjede u Velikoj nizini (Great Plains), bodljikava žica odmah je postala političko oružje od najveće važnosti. U manje od stoljeća i pol poslužila je redom: za ograđivanje područja američkih Indijanaca, za zatvaranje velikog dijela stanovništva tijekom rata za neovisnost Kube (1895. – 1898.) i Drugog burskog rata u Južnoj Africi (1899. – 1902.), okruživala je rovove za Prvog svjetskog rata i služila kao elektrificirana ograda nacističkih koncentracijskih i eksterminacijskih logora.

Iako je bodljikava žica uglavnom napustila krajolike liberalnih demokracija – i teško bismo mogli zamisliti da ograđuje urede, supermarkete i vrtove ili da je koriste snage reda za blokadu ulica tijekom prosvjeda – ona nije nestala. I dalje se koristi posvuda, u svim zemljama, ali – ne bilo gdje. Na selu oko polja i pašnjaka, a u gradu na vrhu zidova tvornica koje su proglašene “osjetljivima”, oko vojarni, zatvora i kuća ponekih zabrinutih građana, uzduž napetih granica, na bojnim poljima…

Bodljikava žica Gliddenova tipa uglavnom se koristi u poljoprivredi. Kada se radi o odvraćanju osoba, zamijenila ju je oštra bodljikava žica (razor wire) na kojoj male oštrice raspoređene po središnjoj žici, koje mogu i porezati i ubosti uljeza, zamjenjuju zupce. Oblik oštrice razlikuje se ovisno o predviđenoj upotrebi i može jednostavno odvratiti uljeza ili ga smrtno raniti.

Uporni opstanak jednog tako rudimentarnog instrumenta može se činiti začudnim. U stoljeću munjevitog tehnološkog napretka, u kojemu zastarjeli proizvodi vrtoglavom brzinom pune smetlišta modernosti, ona je i dalje dovoljno učinkovita da ispuni ono što se od nje očekuje: razdvojiti prostor, iscrtati po tlu linije aktivne podjele. U toj je ulozi izvanredna. Njezina lakoća je omogućila da se pokriju nezamislive udaljenosti, a gipkost da odgovori svim potrebama: zaštiti, utvrđivanju, zatvaranju. Sve to samo s metalnom žicom ukrašenom malim bodljama. Nesrazmjer između jednostavnosti predmeta i važnosti njegovih učinaka pokazuje da se stupanj usavršenosti sredstava za provođenje moći ne mjeri njihovom tehničkom profinjenošću, da njihova moć ne proizlazi nužno iz razbacivanja energijom, ali i da najveća sila nije nužno ona koja je na prvi pogled najdojmljivija.

Indikator političkih razlika

Bodljikava žica funkcionira kao indikator političkih razlika. Zašto je se, sasvim uobičajeno, može naći na vrhu zidova bogatih vila u Južnoj Africi, dok se u Francuskoj to “ne radi”? Zašto policija i vojska mogu zaustavljati prosvjednike rastezanjem rola bodljikave žice po ulicama Filipina ili Brazila, dok se francuski žandari brane tankim štitovima od pleksiglasa?

Odgovor je u najmanju ruku trostruk. Najprije treba uzeti u obzir nasilnost društava o kojima je riječ. Utvrđivanje privatnih rezidencija treba dovesti u vezu s brutalnošću društvenih nejednakosti, koje ono onda dodatno učvršćuje. Razinu osjetljivosti na pretrpljeno i uočeno nasilje također treba uzeti u obzir. Konačno, zadnji je čimbenik geografska promjenjivost simboličke snage upotrijebljenih sredstava: percepcija bodljikave žice nije ista u Europi kao u Kini ili Africi, pogotovo stoga što postoji različit odnos prema povijesnim temama koje simbolizira bodljikava žica, a u Europi su to logori, genocid, rat.

Ova tri čimbenika na koncu ocrtavaju političku geografiju bodljikave žice, a ujedno i kartografiju velikih tipova vlasti koji supostoje u svijetu, koja pritom uopće ne odgovara konvencionalnijim političkim podjelama (demokracija naspram diktature). Odgovor na pitanje “bodljikava žica ili ne?” prilično je pouzdan pokazatelj političke tehnologije i vrste odnosa između vladajućih i onih kojima se vlada.

U zapadnim društvima korištenje bodljikave žice simbolizira opresiju, s obzirom na njezine katastrofalne upotrebe u prošlosti. Tako su “ograde, bodljikave žice, promatračnice, barake, vješala, plinske komore i peći za spaljivanje” iz koncentracijskog i eksterminacijskog logora Auschwitz-Birkenau upisane na listu svjetske baštine kao “simboli okrutnosti čovjeka prema čovjeku u 20. stoljeću”. Znakovito, simbol Amnesty Internationala, organizacije osnovane u Ujedinjenom Kraljevstvu koja se bori protiv zatvaranja i mučenja, zapaljena je svijeća obavijena bodljikavom žicom. Dodajmo da se negativna konotacija može preokrenuti kada se radi o uništavanju te opreme. Mađarska je tako1989. odlučila učiniti značajan korak prema Zapadu: “U simboličnoj gesti [ministar vanjskih poslova] je prerezao, (…) zajedno sa svojim austrijskim kolegom, bodljikavu žicu koja je označavala mjesto željezne zavjese između Austrije i Mađarske.”iSnažan simbolički naboj bodljikave žice od nje je učinio politički još skupocjenije sredstvo s obzirom na veliku osjetljivost na nasilje i želju za nepovredivošću tijela, stavova i osjećaja. Noli me tangere, “Neka me nitko ne dira!” glasi latinska izreka. “U zapadnjačkim društvima”, piše filozof Alain Brossat, “širenje paradigme nepovredivosti tendira razviti se u istinsku fobiju od dodira, od kontakta.”ii U takvom kontekstu, bodljikava žica predstavlja nedozvoljen način razdvajanja tijelâ u prostoru. Rizik kontakta s njezinim bodljama ili oštricama, kao i samo trpljenje pogleda na nju, čine se neprihvatljivima.

Pa ipak, čak i u prostorima gdje je bodljikavu žicu sve teže koristiti, razgraničenja ne nestaju, samo su diskretnija, ublažena. Postoji naime igra suprotnosti između, s jedne strane, taktike eufemizacije prostornog nasilja, za koju je nužna odsutnost agresivne opreme poput bodljikave žice i, s druge strane, opstanka taktika odvraćanja koje se oslanjaju na vidljivu brutalnost.

Eufemizacija prostornog nasilja

Eufemizacija je prvenstveno jezična taktika gdje jedan pojam zamjenjujemo drugim koji neizravno govori istu stvar. Tako militarizirane granice postaju “demilitarizirane zone”, “tampon zone” ili “sigurnosne ograde”. No daleko od toga da je samo jezična, eufemizacija je i estetska, proceduralna, tehnološka, arhitektonska, geografska. Uzmimo primjer maloljetničkih zatvora sagrađenih posljednjih godina: izvana, naglašava ministarstvo pravosuđa, “zatvorski je izgled namjerno ublažen prikladnim arhitektonskim tretmanom koji jamči bolju uklopljenost u okoliš”.iii Prostorno nasilje se i dalje vrši, no pritom se izbjegava politička cijena njegove izravne i neušminkane primjene.

Otud i aktualna oduševljenost, ujedno anegdotalna i simptomatična, biljnom ogradom. Francusko poduzeće Sinnoveg razvilo je 2005. koncept “prirodno pletene obrambene živice”. “Potpuno ekološka, dekorativna i nesavladiva inovacija”, hvali se reklamni letak poduzeća. Zahvaljujući biranim biljkama s posebno agresivnim trnjem, ova nova ograda predstavlja prepreku koja je jednako učinkovita kao bodljikava žica – za sličnu cijenu i uz neutralan, čak ugodan estetski dojam. Nešto nalik bodljikavoj žici koja cvate u proljeće…

Na taj se način “štiti lokaciju, a da pritom izvana ne djeluju agresivno ili šokantno”. Druga prednost takvih živica jest da su prilagodive. Oko škola, biljke od kojih su pravljene ograde nemaju trnja, dok na “osjetljivim” mjestima biljke maskiraju i pojačavaju klasične ograde od bodljikave žice i rešetke. U te spletove cvijeća i trnja satkane su taktike i poezija moći. To su osigurani vrtovi iz snova: “Sinnoveg posjeduje znanje potrebno za stvaranje vrta iz snova, za odmor u harmoniji s kućom i njezinim gospodarima, nudeći im ujedno udobnost mira i sigurnosti s ukrasnim i diskretnim konceptom nesavladive biljne ograde, kao i s iznimnim i jedinstvenim izborom biljaka.”

U drugim je slučajevima eufemizacija u službi povećanja moći odvraćanja, kamufliranjem nasilnih sredstava (kao kod cvjetne ograde koja prikriva rešetke oštre bodljikave žice) ili maskiranjem samog razgraničenja tako da bi se lakše uhvatilo prijestupnike. Iako ublaženo, označavanje prostora dakle nije nestalo: mijenja se prema taktičkim potrebama, prema istančanom balansu između učinkovitosti upotrijebljenog sredstva i njegove simboličke prihvatljivosti. Bodljikava žica neće biti izbrisana iz zapadnih društava, no uskoro će se koristiti samo za vrlo visoke razine sigurnosti (u zatvorima, vojnim kampovima…), ili u situacijama u kojima se može sakriti, ili pak u zabačenim, ne baš nastanjenim mjestima. U modernim gradovima učinkovitost i diskretnost razgraničenja češće se postižu virtualiziranim tehnološkim sredstvima: kamerama, automatskim vratima, senzorima…

Taktičko korištenje simbolike

Negativni i podsvjesni simbolički naboj bodljikave žice može djelovati kao instrument odvraćanja, ovisno o političkoj i pragmatičkoj računici onih koji odlučuju o njezinu korištenju. Tako je četvrt New Wilmington u Comptonu, južnom losanđeleskom predgrađu na opasnom glasu, ograđena da bi se zaustavili sukobi između uličnih bandi. Ovdje doista ima svega: bodljikave žice, šiljaka, rešetki, ograda, pregrada, stražarnica, čuvara. “Vojničke konotacije arhitekture ovih filtracijskih sredstava nisu eufemizirane. Upravo suprotno, ovakva obrambena estetika (…) čini vidljivima ponovno pronađenu sigurnost i kontrolu ove zajednice.”iv

Agresivni izgled razgraničenja ovdje služi prevenciji pokušaja prelaska, proizvodeći pritom hijerarhijsku razliku između dvaju prostora i dvaju stanovništava. Unutrašnjost je valorizirana (pogotovo u zemljišnom smislu) naglašenim izgledom sigurnosti, dok je istodobno ono izvan ograde devalorizirano, a njegovi stanovnici označeni kao nepoželjni. Drugdje, nasuprot tome, kao u jednom zatvorenom kalifornijskom naselju rezerviranom za starije od 55 godina, agresivnost ograde uglavnom služi umirivanju samih stanovnika i ne temelji se na pravoj operativnoj korisnosti: “Ovdje je dojam sigurnosti važniji od stvarne sigurnosti.”v

Sve ove mogućnosti baratanja sredstvima ograničavanja prostora tvore vrlo bogatu stratešku lepezu: umnožavanje i ojačavanje granica zahvaljujući njihovom simboličkom ublažavanju, ali i jačanje segregacije zahvaljujući njihovoj brutalnosti, stvarnoj ili prividnoj. Pitanje podjele prostora danas nije binarno: ne radi se o “velikom zatvaranju” čiji bi simptomi bili bodljikava žica i umnožavanje blindiranih ograda, no jednako se tako ne radi ni o jednostavnom oslobađanju cirkulacije zahvaljujući upotrebi virtualnih tehnologija.

Problem leži u strateškom diverzificiranju koje omogućava sve kombinacije, artikulacije i dvosmislenosti. Paradoksalno, sredstvo kao što je bodljikava žica, za koje bismo mogli pomisliti da usmjerava našu pažnju na arhaični problem nasilja (vidljivost snažne brutalnosti izvršene na tijelu), tjera nas, naprotiv, da odvratimo pogled od danas dominantnih oblika manifestacije. Jer aktualni oblici političkog nasilja manje se prepoznaju po svojoj očitoj snazi nego po svojim profinjenim trikovima.

S francuskog prevela: Mirna Šimat

* Olivier Razac je filozof, autor knjige Politička povijest bodljikave žice (Histoire politique du barbelé, Champs Essais, Pariz, 2009.)

i Intervju s Gyulom Hornom, bivšim mađarskim premijerom, , 5. studenoga 1999.

ii Alain Brossat, La Démocratie immunitaire, La Dispute, Pariz, 2003.

iii “Les établissements pénitentiaires pour mineurs”, Ministère de la justice, Pariz, 31. siječnja 2005.

iv Gérard Billard, Jacques Chevalier et François Madoré, Ville fermée, ville surveillée. La sécurisation des espaces résidentiels en France et en Amérique du Nord, Presses universitaires de Rennes, Géographie sociale, 2005.

v Ibid.