Domagoj Mihaljević

Žestoka kritika dominantne monetarne politike ključna je politička agenda nove “protestne” stranke Živi zid, koja prema anketama već zauzima treću poziciju među političkim opcijama. No što se krije iza njihovih političkih prijedloga i teorija i kakve su alternativne politike doista moguće?

Prije predsjedničkih izbora politički aktivizam i medijska vidljivost udruge Živi zid primarno je bila izgrađena oko sprečavanja deložacija pri izvršenju pravomoćnih ovrha nad nekretninama. Spremnost aktivista da se odazovu na pozive ovršenika, sukobe s policijom i pokušaju zaustaviti sve brojnija iseljavanja iz kuća i stanova nerijetko bi njihov otpor pretvorilo u vijest dana, više po internetskim portalima, manje u mainstream elektroničkim medijima. Snimke mučnih scena policijskog privođenja i uplakane vriske netom obezdomljenih ljudi otvarale su medijsko okno prema često nevidljivom nasilju tržišnog sustava i upozorile na tamniju pozadinu svijeta korporativnih financija.

No ove intervencije u dobro uhodani sustav policijskog izvlaštenja dužnika ipak su ostajale na razini informativnog spektakla, zvučnog ekscesa čija je vremenska obrada u pravilu bila kratkog trajanja. Uzaludni su ostali i pokušaji da se aktivisti politički profiliraju kroz paralelnu političku platformu, stranku Savez za promjene, predstavljenu kroz osobnost višestruko diskvalificiranog Ivana Pernara. Njihovi uporni stranački pokušaji tapkali su po margini političkog spektra sve dok redovito održavanje predsjedničkih izbora nije ponudilo rješenje za izlazak iz limba političke izolacije.

Nakon što su aktivisti Živog zida uspjeli skupiti deset tisuća potrebnih potpisa, istaknuli su Ivana Vilibora Sinčića kao svog kandidata za predsjednika države, dok se diskreditirani Pernar povukao u stranu. Ova strategija osiguravanja masovnije podrške i pozicioniranja na političkoj pozornici na kraju se ispostavila izuzetno uspješnom. Medijski prostor namijenjen pretendentima na predsjednički naslov iskorišten je za individualno predstavljanje alternative postojećem parlamentarnom establišmentu. S obzirom da su preostala tri predsjednička kandidata predstavljala nimalo popularne stranke vlasti i opozicije, plasirajući potrošene fraze, krilatice i poruke, to je širom otvorilo mogućnosti novom licu da iskoristi biračku frustraciju dvjema najvećim strankama.

Bez materijalnih resursa i organizacijske logistike za široku kampanju po Hrvatskoj, Sinčić se fokusirao na medijske istupe ističući dosadašnji rad Živog zida i predstavljajući alternativu potrošenoj politici stvaranja dužničke ovisnosti. No uspjeh ovakve individualne kampanje fokusirane na masovne medije uvelike ovisi o razumljivosti plasiranog političkog sadržaja, vještini snalaženja u dramaturgiji informativnih formata i karizmi konkretne osobe da pokaže uvjerljivost i snagu vlastitog stava. Premda su Sinčićevi istupi ostali u debelom deficitu na svim ovim poljima, široko nezadovoljstvo biračkog tijela ekonomskim stanjem i dugotrajnom krizom osiguralo je kandidatu Živog zida blizu 300 tisuća većinom protestnih glasova.

Prije predsjedničkih izbora, Živi zid se registrirao kao politička stranka, zamijenivši Savez za promjene. Ubrzo je uvršten u anketni izbor i ponuđen ispitanicima, a prema zadnjim istraživanjima popularnosti zauzima treće mjesto na ljestvici potpore strankama. Njihov program odbacivanja svih političkih opcija koje su dosada obnašale funkciju vlasti još je izrazitije došao u fokus nakon nedavno održanih parlamentarnih izbora u Grčkoj. S obzirom da je u hrvatskim medijima posvećena relativno velika pozornost pobjedi Sirize, što dovoljno govori o javnom interesu za alternativnim političkim opcijama, naglo je krenula i potraga za njezinom hrvatskom varijantom. Sam Sinčić je u jednom od medijskih nastupa odbacio ovu analogiju i Živi zid prispodobio s talijanskim Pokretom pet zvijezda. I doista, usporedimo li razine ideološke konfuzije omotane oblatnom bankarske zavjere, program Živog zida puno je bliži talijanskoj političkoj opciji nego grčkoj.

U svom programu stranka naglašava da se nalazi izvan svake ideologije, da nije ni lijevo ni desno, već zastupa ujedinjeni narod u borbi protiv korumpiranih elita, primarno bankara, zalažući se za uspostavu monetarnog suvereniteta i borbu protiv dužničkog ropstva. Pored toga zagovaraju niz socijalnih mjera poput ostvarivanje prava na besplatno školstvo, zdravstvo i stambeno zbrinjavanje domske djece, ali pritom ni jednom riječju ne spominjući suprotstavljene interese u ovim područjima. Stranka zagovara stvaranje uvjeta za sitnopoduzetničku inicijativu poput zaštite malih dioničara, davanje zemlje u zakup bez naknade, legalizaciju konoplje i njezino industrijsko iskorištavanje, kao i ostvarivanje niza političkih sloboda (vjerske slobode, pravo na fakultativno cijepljenje, mogućnost školovanja kod kuće).

Vjeruju li članovi Živog zida u ovaj kontradiktorni ideološki miks ili tek oportunistički nastoje izbjeći neugodnija ideološka pitanja, u krajnjoj je liniji sasvim nebitno. Politički programi su često paket različitih ideoloških signala i konfliktnih elemenata, popis lijepih želja i ambicioznih planova namijenjen dobivanju podrške, predviđeni za dijeljenje po stranačkim mitinzima. Dovoljno je prisjetiti se programske podloge Kukuriku koalicije, takozvanog Plana 21, čiji sadržaj nikada nije imao ulogu u odlukama aktualne vlasti. No ako se određeni politički program predstavlja kao transideološki, usidren u univerzalnom narodskom dobru onkraj svake ideologije, a s motivom dobivanja široke potpore, cilj tada postaje oportunistički zamagliti vlastita načela. U pravilu to znači da pokušava zastupati sve nositelje različitih ideoloških stavova, bez obzira na njihove unutarnje proturječnosti, i pokušava zagrabiti biračku potporu po čitavom političkom spektru, doprinoseći zbunjenosti glasača.

Monetarna teorija zavjere

Živi zid glasačima nudi upravo takvu vrstu fikcije. Poziva ih na potporu konstruirajući u svom programu ideološki nepodijeljeni i moralno čisti narod u borbi protiv pokvarenih političkih elita i novčano nezasitnih bankara. Dakako, u stvarnosti narod kao nacionalno ili klasno homogena kategorija ne postoji, već se sastoji od različitih slojeva (radnika, seljaka, činovnika, obrtnika, sitnih poduzetnika, kapitalista) koji nisu samo materijalno suprotstavljeni između sebe nego i unutar sebe. Nastojanja da se narod nacionalno homogenizira, transideološki ujedini i odstrani bankare kao strano tijelo koje dužničkim ropstvom rastače njegovu supstancu, pa bilo to samo na razini marketinga, otkriva ili nerazumijevanje funkcioniranja sustava ili uvjerenje da taj desni narativ o jedinstvu nacije godi biračima. U slučaju Živog zida vjerojatno je oboje na djelu.

Postavlja se logično pitanje: kako prepoznati nečiju ideološku poziciju ako marketinška retorika programskih objava i političkih nastupa postoji tek da zvuči dobro? Odgovor može biti samo u njihovom konkretnom političkom djelovanju i pozicioniranju u svakodnevnoj političkoj praksi. Primjerice, Sinčićev odlazak u posjetu braniteljskim prosvjednicima u Savskoj u vrijeme predsjedničke kampanje puno je indikativniji čin pokazivanja vlastitog ideološkog stava od konfuznog “transideološkog” stranačkog programa. Time je otvoreno pružio legitimitet pojedincima koji negiraju političke slobode, iste one zapisane u programu.

Sinčić je svoj ideološki stav izrazio i čestim promoviranjem malog i srednjeg poduzetništva kao kotača ekonomskog oporavka, otkrivajući libertarijansku vjeru u sitni privatnovlasnički interes. Iz ovih istupa Sinčića, ali i drugih članova Živog zida, može se zaključiti da njihovi politički zahtjevi uključuju formiranje tržišta sastavljenog od niza malih privrednih aktera (bilo da prerađuju industrijsku konoplju ili obrađuju zemlju i sade voćnjake), zatim iskazuju usklađenost s interesima sitnih privatnika, identificiraju bankarsku pohlepu kao glavnog neprijatelja i promoviraju organsku nacionalnu zajednicu u funkciji zaštite od nedomoljubnih elemenata. Takva kombinacija ekonomske politike i nacionalne ideologije svrstava ih na stranu desnih populističkih pokreta i otkriva njihovu programsku transideološku poziciju kao lažnu i u stvarnosti neodrživu. Iza svake političke pozicije, naime, stoji nečiji materijalni (klasni) interes i pripadajuća ideološka forma. U slučaju Živog zida, iza stajališta njihovih čelnika u prvom planu nije zaštita interesa radnika i borba protiv interesa kapitala uopće, nego promocija sitno-poduzetničkog interesa zaogrnuta kaputom malograđanske domoljubne ideologije.

Mehanizam ostvarivanja ove društvene anti-utopije zamišljen je kroz eliminaciju bankarskih interesa i uspostavljanje monetarne suverenosti. Središnja tema programa Živog zida odnosi se na reformu monetarno-financijskog sustava u cilju “oslobađanja ljudi od dužničkog ropstva u kojem ih drže strane banke”. U programu se zapravo razvija cijela monetarna “teorija” gdje su banke detektirane kao glavni krivci za ekonomsku krizu, nestanak industrijske proizvodnje, nezaposlenost i dugove. No ovaj naglasak na ulozi banaka u ekonomiji i financijalizaciji svih sfera privrednog života ne tretira se kroz povijesnu putanju izgradnje određenih proizvodnih odnosa i financijskog sustava kao sastavnog dijela tih odnosa nego u obliku teorije zavjere. Banke su predstavljene kao tajnovite organizacije koje temeljem svog specifičnog položaja unutar ekonomije proizvode neotplative dugove (“sustav koji je postavljen na način da krediti budu neotplativi”), kontroliraju korumpiranu političku elitu i planski uništavaju društveni život.

Rezultat ovih konstrukcija je adresiranje ekonomske krize u formi nezasitnih bankarskih i političkih elita, izdajničkih institucija (Hrvatska narodna banka) i lažljivih medija. Time se odbacuje analiza samog sadržaja krize i njezin razvoj, skučeni strukturni okviri periferne ekonomije i politička ograničenja izlaska iz krize. Za Živi zid krivci su konkretne osobe na čelu vlade i institucija čijom malicioznom manipulacijom drže narod u neznanju i sve dubljem dužničkom ropstvu. Radi se o međusobno uigranoj eliti korumpiranih bankara, političara i vlasnika medija u čijim je visokim ešalonima kondenzirana nedodirljiva politička moć. Nasuprot njihovoj superiornoj moći, Živi zid se nudi kao politička organizacija ujedinjenih hrvatskih građana protiv ove malobrojne i moćne elite.

Glavna metoda otpora i izlaska iz krize koju Živi zid promovira, uspostavljanje je monetarnog suvereniteta. To bi značilo da se bankama oduzme moć multiplikacije i cirkulacije novca te preda suverenoj Hrvatskoj narodnoj banci (HNB). U zemljama gdje postoji fiksni tečaj kao u Hrvatskoj, primarna uloga centralne banke je da osigurava stabilan odnos kune i eura, odnosno u trenutku kada HNB posuđuje poslovnim bankama novac (koje one dalje multipliciraju), taj novac mora imati pokriće u eurima. Pored toga, poslovne banke koje se zadužuju kod matičnih banaka u stranoj valuti, taj novac konvertiraju u HNB-u i dobivaju hrvatsku valutu. Otuda često ponavljana fraza u nastupima članova Živog zida o HNB-u kao mjenjačnici, instituciji koja samo održava stabilan odnos kune i eura, bez ikakvog izravnog utjecaja na ekonomiju.

Pored ovakvog funkcioniranja HNB-a, članovi Živog zida također upozoravaju na tobože dobro čuvanu tajnu o multiplikaciji i cirkulaciji novca u poslovnim bankama. Naime, sva moć poslovnih banaka izvire iz njihovog prava da stvaraju novac putem kredita, tj. gotovo sav novac koji ulazi u ekonomski sustav nastaje kao nečiji dug prema bankama, bilo da banke posuđuju novac privatnim (potrošačima) ili pravnim (poduzećima ili državi) osobama. Otuda i parola aktivista Živog zida vidljiva na akcijama sprečavanja deložacija – novac je dug.

Komercijalne banke doista tako i funkcioniraju i doista nisu zainteresirane da se naširoko zna o njihovom unutarnjem poslovanju, ali sigurno se ne radi o zavjereničkoj šutnji. Dakle, banke kao ekonomski agenti posuđuju novac deponiran u banku uz određenu kamatu, no bankarski sustav djelomičnih rezervi (fractional-reserve banking) im omogućuje da posude više nego što imaju u rezervi (obvezna bankovna rezerva u Hrvatskoj je 12 posto). Ako je potražnja za kreditima veća od depozita koje banke imaju na raspolaganju, uvijek mogu posuditi novac od centralne banke.1

Financijalizacija i neoliberalni zaokret

Aktivisti Živog zida ovo smatraju velikom tajnom financijskog sustava s ciljem stvaranja mnogobrojnih dužnika. No sve veći broj dužnika nije uvjetovan toliko zlim bankama koliko širim političkim i ekonomskim transformacijama koje su se dogodile unazad zadnjih 40 godina, promijenivši značaj novca, poslovnih banaka i centralnih banaka u ekonomskoj dinamici. Nakon globalne ekonomske krize sedamdesetih godina i početka kraja poslijeratnog kompromisa rada i kapitala, otjelovljenog u “državi blagostanja”, počinju se provoditi političke izmjene režima akumulacije kapitala u zapadnim zemljama. Promjena vlasti u Velikoj Britaniji (Margaret Thatcher) i SAD-u (Ronald Reagan) utjecala je tijekom osamdesetih na izmjenu funkcioniranja međunarodnih financijskih institucija (Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka). Njihova orijentacija od financiranja infrastrukture ekonomija u razvoju pomaknula se prema restrukturiranju uzduž novih smjernica – privatizacija državne imovine, deregulacija financijskih tržišta, liberalizacija trgovine. Manifestaciju takvog uređenja kapitalističkog sustava danas se često označava kao neoliberalizam, odnosno tržišni sustav u čijem su središtu financijske institucije.

Za razliku od države blagostanja koja je centraliziranim instrukcijama upravljala planiranjem i razvojem ekonomije, neoliberalni kapitalizam podrazumijeva sasvim drukčiji sustav makro-koordinacije. Slabljenjem države blagostanja, odnosom demontažom njezinih administrativnih funkcija (deregulacija), financijske institucije preuzimaju ulogu prenošenja informacija, koordinacije između privrednih subjekata i alociranja investicija putem financijskih instrumenata. Posljedice se javljaju u obliku uskraćivanja prava državi da upravlja planiranjem i opskrbom poduzeća te direktno utječe na zapošljavanje. Novi financijski režim akumulacije ima izravne posljedice na ekonomiju u cjelini i ulogu države u njoj. Iako državna vlast i dalje zadržava pravo formulirati određenu ekonomsku politiku i utjecati na smjer ekonomskog razvoja, ona sada mora dati prednost održavanju vrijednosti valute i monetarnoj stabilnosti.

Budući da njezina politička moć ovisi o stabilnosti monetarno-financijskog sustava, vlast se mora pobrinuti da novac u optjecaju nikad nije veći od realne vrijednosti proizvedenih roba, odnosno da je ukupni fond plaća u balansu s fondom dostupnih roba. Oštri klasni antagonizam u neoliberalnom režimu akumulacije i više je nego jasan: na jednoj strani je makroekonomska stabilnost i sve veći pritisak na fond plaća, a na drugoj potreba da se direktno utječe na ekonomski život. U onoj mjeri u kojoj je kapital dovoljno snažan da prisili državu na deregulaciju tržišta rada (olakšavanje otpuštanja i smanjenje nadnica), u toj se mjeri radnici moraju prilagoditi zahtjevima kapitala za nižim nadnicama i težim radnim uvjetima. Efekti ovakvog političko-ekonomskog razvoja očituju se u povećanoj produktivnosti radnika, ali njihove realne nadnice ne prate rast produktivnosti, često i stagniraju, čime zapravo doprinose rastu profita. Banke su zato uvijek spremne ponuditi kredite da povećaju kupovnu moć potrošača što nerijetko vodi u dužničku spiralu.

Umjesto precizne sistemske analize s uvidima u funkcioniranje pojedinih segmenata neoliberalne ekonomije, ono što dobivamo u programu Živog zida kao uzrok svih problema su “zli bankari”. No ako ne postoji razumijevanje funkcioniranja kapitalističkog sustava, onda se ne može pristupiti ni njegovom reformiraju ili nadilaženju. Program Živog zida otkriva upravo takvo nerazumijevanje jer uvjerenjem kako je dovoljno prebaciti ovlasti na centralnu banku da upravlja multiplikacijom i cirkulacijom novca (umjesto poslovnih banaka i u interesu društva), i dalje ostaju neriješena strukturna ograničenja ekonomije (industrijska nerazvijenost, ovisnost o uvozu, mizeran izvoz). U daljnjoj razradi programa kristalizira se krajnje bizaran plan o emitiranju beskamatnog i bespovratnog novca iz centralne banke u svrhu uništavanja “zlih banaka”. U ovom anegdotalnom scenariju prvo bi se ukinula valutna klauzula, kredite preračunalo u kune, plaće indeksiralo za inflaciju i pustilo da rast inflacije/plaća eliminira fiksne kunske rate. To bi dovelo do bankrota banaka, država bi ih zatim kapitalizirala iz primarne emisije, a banke bi otada pa nadalje služile interesima ujedinjenog hrvatskog naroda a ne više povlaštenoj bankarskoj kasti. Što nedostaje u ovoj analizi? Ništa osim izvedivosti.

Teorije o nekreditnom novcu nisu ništa novo, a još je manje nova ideja o direktnom financiranju države iz centralne banke u cilju poticanja ekonomije. Ovo doista i može biti jedna od metoda izlaska iz krize i pokretanja ekonomije, ali sigurno ne način kako to opisuje program Živog zida. Takvo financiranje države iz primarne emisije moglo bi biti na tragu onog što je bilo moguće po starom zakonu o Hrvatskoj narodnoj banci tijekom devedesetih. Državni proračun se tada mogao kreditirati direktno iz centralne emisije do 5 posto proračuna, a vlast je doista i koristila ovu mogućnost, najviše tijekom krize 1999. kada se financirala do 2,5 posto, bez izazivanja inflacije.

No veći problem od poticanja potrošnje kroz proračun ili financiranje infrastrukturnih radova kroz investicijske fondove visoka je ovisnost o uvozu. Rast potrošnje se može financijski inicirati, ali hrvatska ekonomija je industrijski limitirana i trebalo bi paziti da taj potrošački rast bude u skladu s kapacitetima domaće industrije i ne izazove inflaciju. Također, ograničeni kapaciteti nisu jedini problem domaće industrije jer domaća proizvodnja vjerojatno ovisi u uvozu sirovina, strojeva ili opreme, pa svaki rast potrošnje, bilo to i domaćih proizvoda, značio bi i rast uvoza. Za rast uvoza potrebne su devize, a do njih se dolazi jedino na tržištima kapitala. Hrvatska je dakle ovisna o vanjskom zaduživanju, neovisno da li socijalizira banke ili ne.

Program Živog zida zamišlja čudnovati sustav vraćanja banaka pod javnu kontrolu, iako na raspolaganju postoje i pravni mehanizmi revizije privatizacijskih procesa koji mogu nositi puno manji društveni trošak. Ukidanje valutne klauzule može pak ići postepeno tako da se ukine prvo na kredite, a zadrži na štednju, ali da se zabrani buduća eurizacija financijskog sustava. Problem vanjskog duga mogao bi se adresirati kroz sazivanje međunarodne revizije za utvrđivanje legitimnosti tog duga. To su samo neki od mehanizama putem kojih se može promišljati alternativna monetarna politika u uvjetima visoke eurizacije, brojnih strukturnih ograničenja i skučenog manevarskog prostora za političko djelovanje, ali samo uz nužnu političku podršku.

Nagli rast popularnosti Živog zida jednim je dijelom posljedica situacije zasićenosti birača domaćom političkom scenom, a drugim njihovog angažiranja u svakodnevici dužničke ekonomije, pokretanja konkretnih akcija i kampanja na terenu. Premda im je programski tekst u opisivanju procesa uspostavljanja monetarne suverenosti izrazito nepromišljen, a cijeli program reflektira sadržajne postavke teorije zavjera, sve to još više svjedoči o odrastanju u ideološkoj konfuziji tranzicijskog procesa. Obrazovni proces u kojem je informiranje o elementarnim koordinatama društvenog života posve uklonjeno, čak i na institucijama kojima je opis posla društveno obrazovanje, rezultira procesom samoedukacije koji nerijetko proizvodi proturječne, paranoične i nedomišljene političke i ekonomske poglede na zbivanja oko nas.

1 Da sustav doista tako funkcionira svjedoči i rad objavljen u kvartalnom biltenu Engleske centralne banke, M. Mcleay, A. Radia i R.Thomas, Money creation in modern economy, Quarterly bulletin, Q1 2014.