Serge Halimi

Selektivna prozivanja za nepoštivanje demokratskih standarda odavno su dio retoričkog repertoara vođa zapadnih zemalja. Ona tek nevješto prikrivaju sve veću apatiju i cinizam koju njihove vlastite populacije pokazuju spram ispražnjenih demokratskih procesa koji tek rijetko dotiču fundamentalne društvene probleme

Američki predsjednik Donald Trump izabrao je Saudijsku Arabiju kao mjesto gdje će Iranu održati lekciju o manjku demokracije. Baš on koji je zahvaljujući specifičnom izbornom sustavu na mjesto predsjednika došao s tri milijuna glasova manje od svoje protukandidatkinje. Zatim je u govoru u Miamiju, pred uvaženom publikom u kojoj su se našli i neki sudionici CIA-ine propale vojne invazije na Kubu 1961., čiji je cilj bilo rušenje vlade Fidela Castra, naveo “slobodu kubanskog naroda” kao razlog za ponovno uvođenje sankcija protiv Kubanaca.

Tu su i francuski izbori, tek nešto manje bizarni od prethodna dva primjera slavljenja demokracije. Dvije najveće stranke, socijalisti i republikanci, izabrale su svoje kandidate na predizborima koji su izazvali veliku pozornost, da bi ih u prvoj rundi nokautirao Emanuel Macron, lider relativno mlade stranke (En Marche!) čija je kampanja objedinjavala prazne fraze, lijep izgled i solidnu medijsku podršku. Budući da mu je biračko tijelo za (jedinu) suparnicu u drugom krugu izabralo Marine Le Pen, kandidatkinju ekstremne desnice nad kojom se dvije trećine Francuza zgraža, njegova pobjeda bila je zajamčena. U tom trenutku, sve što je novom predsjedniku trebalo da bi mogao doista vladati bila je parlamentarna većina. Nju uglavnom čine osobe dosad malo poznate javnosti koje svoju novu poziciju u potpunosti duguju Macronu, a potječu iz viših ešalona društva: njih 46 su biznis-lideri, a iz radničke klase ne dolazi baš nitko. Zbog neobičnosti glasačkog sustava, Macronovu neoliberalnu politiku podržalo je samo 44,02 posto glasača u prvom krugu predsjedničkih izbora,1 ali ju u parlamentu podržava oko 90 posto zastupnika.2

Otkad je u Francuskoj uspostavljeno univerzalno biračko pravo, nikada se nije dogodilo da tako malen postotak birača izađe na parlamentarne izbore (preko 57 posto birača je apstiniralo, u usporedbi sa 16 posto na izborima 1978.). Ovaj bijedan odaziv, u američkom stilu, stavio je točku na “i” gotovo nepostojeće nacionalne kampanje, isprekidane čestim slučajnim “skandalima”, “Watergateovima” manjeg kalibra, o kojima su mediji beskrajno izvještavali, kao da žele opravdati svoje asistiranje Macronovoj kampanji. Kada se politiku reducira na uspoređivanje popisa grijeha političara, je li pojavljivanje novih lica među izabranim parlamentarcima nešto iznenađujuće? Čini se da oni mogu biti dobro sredstvo kojim će se ulaštiti ne tako blistav izgled trenutnog sistema, ali malo je vjerojatno da će osporavati strateške ekonomske odluke.3

U predizborno vrijeme, u medijima se tri dana brujalo o kandidatkinji koja je nakon udarca nepoznatog napadača pala u nesvijest, a veliku pozornost dobilo je i kazneno djelo koje se dogodilo prije više od 30 godina. Istovremeno, jedva da su spomenute politike Europske unije, grčka dužnička kriza, izvanredno stanje u Francuskoj i francuski vojni angažman u Africi i na Bliskom istoku. Tako je, ono što je Pierre Bourdieu nazvao “politika depolitizacije i demobilizacije”, postiglo značajnu pobjedu, no bitka je tek počela.

S engleskog prevela: Anja Vladisavljević


1 Postotak se odnosi na ukupan broj glasova koji su u prvom krugu dobili Macron i republikanski kandidat François Fillon (24,01 i 20,01 posto). Ostali su kandidati, barem deklarativno, denuncirali neoliberalizam.
2 Neki socijalisti će također biti “konstruktivni” u tom smislu.
3 Vidi Razmig Keucheyan i Pierre Rimbert, “Skandali javni, revolt privatni”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, svibanj 2013.