Benoît Bréville

Od početka ere nacionalnih država, posjedovanje državljanstva predstavlja važan prag regulacije političkih i socijalnih prava stanovnika neke države, njihova uključivanja ili isključivanja. Ujedno predstavlja politički mehanizam oblikovanja stanovništva. Ovisno o statusu zemlje kao useljeničke ili iseljeničke, njezinoj prošlosti kao kolonijalne ili kolonizirane te političkim i ekonomskim interesima, definiraju se i redefiniraju i pravila stjecanja državljanstva. Propisi i prakse pritom se kreću u rasponu od striktnog patrilinearnog načela krvne veze do manje ili više inkluzivne primjene načela mjesta rođenja, pa čak i “načela portfelja”

Krajem listopada, dnevni list L’Équipe prenio je izvještaj o četvrtini finala Europskog prvenstva u stolnom tenisu: “Kod žena, dvostruka europska prvakinja Nizozemka Li Jiao (prvakinja 2007. i 2011.) izgubila je u sučeljavanju s Portugalkom Fu Yu. Ona se pak u finalu susrela sa Šveđankom Li Fen, koja je potukla najbolju Europljanku Shen Yanfei (11. na svijetu). Drugo polufinale bit će sto posto njemačko, između Shan Xiaona i Han Ying.”[i]

Kada se radi o dobivanju novog državljanstva, nisu svi stranci jednaki: sportaš visoke razine, bogati poduzetnik ili prekvalificirani imigrant imaju beskrajno više šanse dobiti novu putovnicu od nekog siromašnog izbjeglice.

Diskrecijske i oportunističke naturalizacije, koje se prakticiraju u svim zemljama, u suprotnosti su s duhom koji je u Europi 19. stoljeća doveo do izuma tog administrativnog dokumenta. Osmišljen kao oznaka suvereniteta, nekoć je simbolizirao, prema riječima povjesničara Johna Torpeyja, prenošenje “monopola nad legitimnim sredstvima kretanja”[ii] s privatnih entiteta na javne službe. Za starog (feudalnog) poretka naime, civilnim su statusom ravnale crkve. Da bi se preselio, kmet je trebao dobiti odobrenje svojega vlastelina, a rob gospodara. Pomorska je kompanija mogla odbiti, bez ikakve rasprave, ukrcati nekog putnika itd. U daljnjem razvoju međunarodnih migracija, rođenje nacija-država popraćeno je željom da se odredi “tko pripada, a tko ne pripada, tko može dolaziti i odlaziti, a tko ne može”, odnosno da se utemelji pravna razdvojenost između stranaca i pripadnika nacionalne zajednice. Potonji uživaju prava poput glasanja, kretanja zemljom, diplomatske zaštite ili socijalnih prava, rada u javnim službama i slično, i imaju obaveze, ponajprije vojne i fiskalne.

Da bi uspostavile granicu, sve su se države uskoro opremile “zakonima o državljanstvu”, čije osnovne značajke prevladavaju i dan-danas: mjesto rođenja i obiteljski preci za izvorno državljanstvo dobiveno rođenjem, bračni status i mjesto prebivališta za stečeno državljanstvo koje se odobrava tijekom života pojedinca, “naturalizacijom”. Poredak tih parametara odražava fizionomiju koju određena država kani dati svojoj populaciji, način na koji poima obrise svoje političke zajednice. Tako je Haškom konvencijom iz 1930., jednim od rijetkih međunarodnih tekstova koji uokviruju zakone o nacionalnosti, precizirano da je “na svakoj državi da svojim zakonodavstvom odredi koji su njezini državljani”. To proizlazi iz njezine suverenosti.

Dvije koncepcije državljanstva?

Koncem 19. stoljeća u Europi se sukobljavaju dvije koncepcije. Jedna, francuska i inkluzivna, temelji se na pravu. “Princip suverenosti prebiva u naciji”, kaže Deklaracija o pravima čovjeka iz 1789., nadahnuta pamfletom opata Sieyèsa “Što je to treći stalež?” Isto, na svoj način, preuzima Ernest Renan razrađujući politički koncept nacije, “svakodnevni plebiscit”[iii] građana nasuprot “rasnoj politici”. Drugi koncept, njemački i ekskluzivan, artikulirao je Johann Gottlieb Fichte u svojim “Govorima njemačkoj naciji”. Nacija ovdje znači etničku zajednicu, organski totalitet koji nosi “autentični njemački duh”. Kodeksi državljanstva dugo su bili tumačeni u svjetlu te suprotnosti: građanske nacije su primjenjivale jus soli (načelo po mjestu rođenja; doslovno: pravo tla), a etničke nacije jus sanguinis (načelo krvne veze; doslovno: pravo krvi). Takvo uvjerenje, koje dijeli i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, tvrdeći 2012. da je “pravo tla Francuska”[iv], u mnogo čemu predstavlja zabludu. Zakon o državljanstvu nije inherentan zemlji: on je fluktuirajući proizvod njezine migracijske politike, političke i demografske situacije, pravne tradicije i diplomatskih odnosa.

Tako se francusko pravo po tom pitanju promijenilo dvaput tijekom 19. stoljeća. U starom poretku, pokoravanje zakonima zemlje počivalo je na “principu vjernosti”, to jest na kombinaciji feudalnog kmetstva, koje veže pojedinca uz zemlju njegova gospodara, i prava tla: Francuz je bio svaki pojedinac rođen u Francuskoj koji je u njoj boravio i priznavao autoritet njezina vladara. Ovakav je princip dominirao Europom više stoljeća. Kao monarhijsko naslijeđe odbacile su ga Francuska i Američka revolucija. Da bi napravio raskid sa starim poretkom, Napoleonov Građanski zakonik iz 1804. temeljio je izvorno državljanstvo na pravu krvi. Francuski model jus sanguinis – preuzet u Austriji 1811., Belgiji 1831., Španjolskoj 1836., Pruskoj 1842., Italiji 1865. – bio je suprotan britanskom modelu jus soli, koji još uvijek vrijedi u mnogim starim kolonijama carstva: Indiji, Pakistanu, Novom Zelandu…

Francuska je 1889. odlučila slijediti Veliku Britaniju i usvojiti pravo tla ne zato što se poimanje nacije naglo promijenilo, nego u želji da odgovori dvama imperativima: da ublaži “demografski deficit”, navodno uzrok vojnog poraza 1871. i da integrira strance u nacionalnu zajednicu (dakle i u vojne snage). Pristigli iz Italije, Švicarske, Belgije i Njemačke od sredine stoljeća nadalje, imigranti su dobili djecu koja, iako su rođena u Francuskoj, nisu bila njezini građani. Bez izmjene zakona o državljanstvu, njihov je broj stalno rastao: od 380 tisuća 1851., do već milijun njih 1881., na populaciju od ukupno 40 milijuna stanovnika. Zakon je stoga promijenjen.

Njemačka, za koju smo rekli da je toliko vezana uz pravo krvi, doživjela je istu sudbinu krajem 20. stoljeća. Kasno postavši zemljom imigranata, zadržala je srodstvo kao isključivi kriterij prijenosa državljanstva. No broj stranaca nije prestao rasti: 1998., dvije godine prije reforme, bilo ih je 7,3 milijuna, to jest dvaput više nego u Francuskoj, premda im je migracijski priljev bio prilično usporediv. Tako je većina useljeničkih zemalja prije ili kasnije uvela jus soli, kao dodatak jus sanguinis, u svoje zakonodavstvo: Italija, Španjolska, Portugal, SAD, Kanada, Australija, Južnoafrička Republika, Brazil, Argentina itd.

U državama američkog kontinenta, kojima su povijest i temelji intimno povezani s migracijskim fenomenom, pravo tla je naročito inkluzivnog karaktera: svako dijete rođeno s one strane Atlantika može dobiti državljanstvo zemlje u kojoj je ugledalo svjetlo dana. Europa je restriktivnija. U Francuskoj, kao i u Danskoj i Italiji, tri zemlje koje prakticiraju “pravo državljanstva uz odgodu” – treba pričekati punoljetnost i dokazati “stalno” prebivanje na teritoriju zemlje da bi se dobilo svoju drugu putovnicu. Osim ako je jedan od djetetovih roditelja rođen u Francuskoj, u kojemu slučaju dobiva državljanstvo odmah po rođenju: to je “dvostruko pravo tla”, koje se prakticira i u Luksemburgu, Austriji i Španjolskoj. “Europsko iskustvo je pokazalo da masivna migracija koja rezultira stabiliziranjem snažnih populacija useljeničkog stanovništva vrši pritisak u korist lakšeg dobivanja prava na državljanstvo; pritisak kojemu demokracije ne mogu dugo odolijevati”, zaključuju povjesničari Patrick Weil i Randall Hansen.[v]

Autoritarne države s time se lakše suočavaju. Tako se u Aziji i Africi brojne imigracijske države još drže prava krvi. Moguće da je taj izbor, izvorno, kolonizacijsko naslijeđe. Pravo tla koje prednjači u francuskim i britanskim carstvima dovelo je do raslojavanja stanovništva. Iako su posjedovali zaštitu državljanstva, “domoroci” nisu bili građani; nisu uživali ista prava kao pojedinci nastanjeni u metropoli. Dobivši neovisnost, nove afričke države ukinule su pravo tla i koristile pravo krvi da bi stvorile dojam nacionalne kohezije u zemljama čije su granice bile iscrtane u inat lokalnoj stvarnosti.

Varijacije u primjeni “načela krvne veze”

Daleko od tog originalnog cilja, jus sanguinis dosta često služi sprječavanju integracije stranaca i zadržavanju u statusu druge zone, koji je procijenjen korisnijim zemlji prihvata. U različitim stupnjevima, sve zemlje svijeta kažnjavaju strance, posebice držeći ih podalje od određenih socijalnih prava.[vi] U Francuskoj im je više profesija u privatnom sektoru zabranjeno: urednik novina, trgovac pićem, upravitelj zaštitarskih tvrtki… U Tajlandu je popis još duži: ne smiju biti ni frizeri, ni računovođe, ni turistički vodiči. U Vijetnamu i Kambodži ne mogu kupiti zemljište. S načelom krvne veze, takav se status perpetuira s generacije na generaciju.

Prakticiran u svim zemljama svijeta, jus sanguinis poznaje različite oblike. U zemljama slabog iseljavanja, ponekad je vremenski ograničen. Tako dijete rođeno u inozemstvu od Kanađanke dobiva državljanstvo svoje majke samo “pod uvjetom da je prva generacija rođena u inozemstvu”.[vii] Državljani zemalja s jakom emigracijom (Kine, Filipina, Vijetnama, Haitija, Tajlanda, Alžira, Maroka, Malija, Senegala…) mogu, naprotiv, prenijeti svoje državljanstvo na sve potomke, što pogoduje stvaranju dijaspora. Proporcionalno prema broju stanovnika, haićanska dijaspora jedna je od najvažnijih na svijetu: tri od deset milijuna državljana prebiva u inozemstvu. Postoji čak i “ministarstvo Haićana koji žive u inozemstvu”. Takva je situacija omogućena primjenom bezuvjetnog načela krvne veze koje dozvoljava zemljama emigracije da sa svojim državljanima perpetuiraju veze i tako pogoduju stvaranju iseljeničkih mreža, slanju kapitala, uspostavi transnacionalnih partnerstava itd.

Ponekad korišten da bi se isključili stranci, jus sanguinis može i spolno diskriminirati. U većini arapskih zemalja (vidi članak Warde Mohamed), u Burundiju, Swazilandu, Nepalu i Surinamu, zemljama u kojima je patrilinearna tradicija još uvijek iznimno snažna, žene ne mogu prenijeti svoje državljanstvo na djecu ili na muža. U Pakistanu, Srednjoafričkoj Republici, Gvatemali, Maleziji i Tajlandu primjenjuje se samo drugo ograničenje. Zapadne zemlje su sa svoje strane također dugo odbijale dozvoliti da žene prenose državljanstvo. Tek 1973., četiri godine nakon Meksika, Francuska je ukinula tu zabranu, pretekavši za nekoliko godina Njemačku (1979.), Italiju i Španjolsku (1983.) te Belgiju (1984.).

Dok pomak prema jednakosti nikako da se osjeti u arapskom svijetu, posljednjih je dvadesetak godina primjetan u subsaharskoj Africi. Godine 1992. bocvanska odvjetnica Unity Dow osporila je ustavnost zakona koji ju je sprječavao da prenese državljanstvo na djecu koju je imala sa suprugom Amerikancem. Muž je u Bocvani živio više od desetljeća. Nakon tri godine borbe, pravda je presudila u njezinu korist. “Doba kada se sa ženama postupalo kao sa stokom i kada su postojale samo kako bi udovoljavale hirovima i željama muškaraca odavno je prošlo”, procijenio je drugostupanjski sud. U godinama koje su uslijedile, više je afričkih zemalja, poput Burkine Faso, Obale Bjelokosti, Etiopije, Malija ili Nigera, krenulo istim putem. Vremenski posljednji, Senegal, uspostavio je u lipnju 2013. jednakost između muškaraca i žena u svom zakonu o državljanstvu.

No postupno nestajanje rodne diskriminacije ne sprječava opstanak raznih oblika rasne ili etničke diskriminacije. U Liberiji, zemlji koju su utemeljili oslobođeni robovi, samo djeca “crnog porijekla” mogu dobiti izvorno državljanstvo: “da bi sačuvala, promicala i održala pozitivnu liberijsku kulturu, vrijednosti i karakter”. Drugi primjer: u Malaviju izvorno je državljanstvo rezervirano za djecu kojoj je barem jedan roditelj “malavijski građanin” i “afričke rase”. U nigerijskom ustavu, rasna preferencija se izražava na suptilniji način: građanstvo je rezervirano za djecu “kojoj jedan od roditelja ili baka i djedova pripada ili je pripadao nekoj nigerijskoj autohtonoj zajednici”.

S podjelom svijeta na dva bloka, gdje jedni prakticiraju isključivo načelo krvne veze, a drugi ga kombiniraju s elementima načela mjesta rođenja, neka djeca mogu računati na dva državljanstva. Na primjer, ako se rodite u Buenos Airesu od libanonskih roditelja, istodobno možete zahtijevati argentinsko državljanstvo (zbog jus soli) i libanonsko (zbog jus sanguinis). Obratno, dijete rođeno u Bejrutu od argentinskih roditelja ne može dobiti libanonsko državljanstvo. No neke zemlje, poput Azerbajdžana, Srednjoafričke Republike ili Japana, odbijaju dvojno državljanstvo i ne oklijevaju oduzeti državljanstvo svojim građanima koji traže naturalizaciju izvan granica.

Problem višestrukog državljanstva

Već više od stoljeća ogromna većina država u svijetu pokušava spriječiti svoje građane u posjedovanju dvije putovnice. Dvostruka vjernost podsjećala je na izdaju, špijunažu, subverziju. Bio je to “očiti apsurd”, riječima američkog predsjednika Theodorea Roosevelta. Takvu je sumnjičavost potpirivala međunarodna nestabilnost: gdje bi čovjek s dvojnim državljanstvo trebao odraditi vojni rok? U slučaju rata, koju bi zemlju izabrao? Godine 1963. Europska konvencija iz Strasbourga još uvijek kao cilj navodi “smanjivanje broja slučajeva višestrukog državljanstva”.

Do jučer zabranjen, ovaj slučaj je međutim prihvaćen u otprilike polovici svjetskih zemalja. Danas se vrednuje “sposobnost utjecaja u inozemstvu”, čiji bi takav državljanin bio nositelj. Senatorica Joëlle Garriaud-Maylam izjavila je sljedeće: “Dva i pol milijuna Francuza u inozemstvu, od kojih polovica s dvojnim državljanstvom, čini gustu i raznoliku mrežu poduzetnika, voditelja projekata, trgovaca, savjetnika, nastavnika, koji su neophodni našoj vanjskoj trgovini i našem soft poweru.”[viii] Zapadne zemlje s brojnim useljeništvom prve su osjetile kako se klima mijenja. Budući da je takvu situaciju bilo nemoguće spriječiti (nijedna zemlja nije obavezna drugoj objaviti gubitak ili dobivanje državljanstva nekog pojedinca), postupno su je počele priznavati: Ujedinjeno Kraljevstvo 1949., Francuska 1973., Kanada 1976. itd.

Pokret je osvojio Afriku devedesetih godina. Nakon dobivanja neovisnosti, nove države toga kontinenta izabrale su obilježiti jasan rez s bivšim kolonizatorima zabranjujući dvojno državljanstvo: svatko je trebao izabrati svoju pripadnost. Razvoj unutarafričkih i međunarodnih migracija promijenio je situaciju. Prisiljavajući svoje iseljenike na izbor, zemlje emigracije riskirale su da se odluče za putovnicu zemlje prebivališta i tako raskinu vezu s dijasporom. Tako je postupno priznato dvojno državljanstvo. Zemlje koje ga prihvaćaju (Angola, Benin, Burkina Faso, Džibuti, Mali, Nigerija, Alžir…), ponekad uz uvjet odobrenja vlasti u svakom pojedinačnom slučaju (kao u Egiptu ili Eritreji), nadjačale su one koje ga zabranjuju.[ix]

Svake godine nove države odustaju od borbe s dvojnim državljanstvom: Belgija 2010., Haiti 2011., Niger 2012. Ta svjetska evolucija čini se neizbježnom. Ona proizlazi iz spoja geopolitičkih, ekonomskih i tehnoloških čimbenika koji nadilaze fenomen migracija. Završetak Hladnog rata i razvoj međunarodne političke suradnje išli su ruku pod ruku sa smirivanjem međudržavnih odnosa: kako se rizik rata smanjivao, bojazan vezana uz lojalnost državljana, glavni argument protiv dvojnog državljanstva, isparila je.

Usto, razvoj transporta (brži i jeftiniji) i telekomunikacija izmijenio je migracijski fenomen. Suprotno migrantima 19. stoljeća, koji su održavali sporadične kontakte sa svojim sunarodnjacima koji su ostali u zemlji, migranti 21. stoljeća komuniciraju svakodnevno sa svojim obiteljima telefonski ili internetom; posjećuju ih tijekom praznika ili se u mirovini vraćaju u domovinu. Veze između iseljenika i njihovih zemalja porijekla time su ojačane, a s njima i interes da se sačuva svoje prvobitno državljanstvo.

“Nepovratna posljedica globalizacije”[x], riječima pravnika Petera Spira, znak i sredstvo “djelomične devalvacije suverenosti utemeljene na državi-naciji”[xi] za sociologinju Saskiju Sassen, čini se da je dvojno državljanstvo predodređeno da osvoji svijet. Međutim, još uvijek je zabranjeno u Kini, Japanu, Ukrajini, Iranu, Tajlandu, Burmi, Kuvajtu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Druge ga zemlje toleriraju samo u određenim slučajevima. U Njemačkoj, Danskoj i Nizozemskoj rezervirano je za izbjeglice i imigrante čije zemlje porijekla zabranjuju odbacivanje državljanstva.[xii]

Zabrana ili ograničavanje dvojnog državljanstva mogu biti kočnica naturalizaciji. Kada ih je Njemačka prisilila da se odreknu svojih izvornih putovnica, dakle da žrtvuju svoje pravo na naslijeđe, tamošnji Turci često radije nisu težili državljanstvu, tim više što uživaju otprilike ista prava kao i državljani. Ta zemlja tako pokazuje jednu od najnižih stopa naturalizacije[xiii] u zapadnom svijetu, iza SAD-a, Australije, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, Švedske, Španjolske i Slovačke.[xiv]

Opće je pravilo da dva glavna kriterija omogućavaju da se odredi tko može dobiti državljanstvo: mjesto prebivališta (prošlo, sadašnje, buduće) i bračni status koji u nekim zemljama smanjuje vrijeme boravka potrebno za državljanstvo. Suprotno izvornom državljanstvu, koje ima automatski karakter (dovoljno je da se rodite da zadovoljite sve kriterije), ono koje dobivamo tijekom života podvrgnuto je arbitrarnom elementu. U Francuskoj na primjer vijetnamski imigrant koji živi u zemlji duže od pet godina, govori jezik, raspolaže dovoljnim prihodima i neokaljanim dosjeom (to se traži od kandidata za naturalizaciju), može bez problema doživjeti da mu zahtjev odbije prefektura.

Regulirajući broj godišnje odobrenih naturalizacija, politička vlast bira populaciju zemlje. Tako je u Francuskoj, iako se kvaliteta zahtjeva nije promijenila, broj odluka o naturalizaciji prepolovljen između 2010. i 2012., spustivši se sa 95 tisuća na manje od 50 tisuća. Mnogo niža brojka nego u Sjedinjenim Državama (600 tisuća naturaliziranih godišnje na 300 milijuna stanovnika), no ipak značajna u usporedbi s drugim zemljama: Senegal je sa svojih 12,5 milijuna stanovnika odobrio putovnice za samo 12 tisuća stranaca posljednjih pedeset godina; Kina je 2000., prema podacima iz popisa te godine, brojala 1,2 milijarde stanovnika, od čega samo 941 naturalizirani…

U zapadnim zemljama naturalizacija predstavlja kraj procesa integracije. Pogoduje joj razmjerno fleksibilno zakonodavstvo. Tako je trajanje boravka potrebno kandidatima za državljanstvo nisko na američkom kontinentu – dvije godine u Boliviji i Argentini, tri godine u Urugvaju, četiri godine u Brazilu i Kanadi, pet u Peruu, Čileu, Meksiku i SAD-u – kao i na Starom kontinentu: tri godine u Bugarskoj, pet u Belgiji, Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu ili Poljskoj.

Na vrhu najzahtjevnijih u Europi nalaze se Lihtenštajn (30 godina), Andora (25), Švicarska (12) i Luksemburg (10). Drugdje se Ujedinjeni Arapski Emirati (30), Katar (25) i sultanat Bruneji (20) ubrajaju u najrigoroznije. U tim se zemljama malobrojna populacija okorištava nacionalnim blagom – petrodolarima ili plinskim bogatstvom, pogodnim fiskalnim sustavom – koje državljani ljubomorno čuvaju za sobe. Tako je 2013. godine 80 posto od 1,9 milijuna katarskih stanovnika bilo stranog državljanstva: uglavnom se radilo o Indijcima, Irancima, Bangladešanima i Iračanima. Brižno držani podalje od nacionalne zajednice, a time i od plinske rente, ti imigranti ne uživaju ni minimalnu plaću; ne mogu se udružiti u sindikat, a njihove se radne dozvole u svakom trenutku mogu oduzeti – maloj zaljevskoj monarhiji nije ni u kakvom interesu da ih naturalizira. Dijeli državljanstvo na kapaljku, uglavnom strancima koji su učinili ili mogu učiniti “uslugu” katarskoj naciji. Tako je somalijski trkač Muhamed Sulejman 1992. postao prvi Kataranin s olimpijskom medaljom, a bugarski dizač utega Angel Popov, prekršten u Saida Saifa Asada, drugi.

Zbog posebnih lingvističkih, povijesnih, kulturnih ili etničkih veza, i da bi pogodovale homogenosti svoje populacije, neke zemlje drugima dodjeljuju povlašten režim. U Ujedinjenim Arapskim Emiratima na primjer imigranti iz Katara ili Dubaija mogu dobiti državljanstvo nakon tri godine, nasuprot sedam godina za one iz drugih arapskih zemalja i čak trideset za ostale stanovnike svijeta. Isto tako, Bahrein pravi razliku između “ne-Arapa” (25 godina) i “Arapa” (15 godina).[xv] U Izraelu je prvenstvo dano židovima: u ime “prava na povratak”, svaka osoba židovske vjeroispovijesti koja se naseli u toj zemlji s namjerom da u njoj i ostane, može dobiti njezino državljanstvo.

“Pojednostavljena naturalizacija” i načelo portfelja

Više europskih država također prakticira oblike nacionalne preferencije zvane “pojednostavljenom naturalizacijom”. Prema ugovoru potpisanom 1969., Island, Švedska, Danska, Norveška i Finska su unutar sebe ustanovile sustav iznimki. Tako finski imigrant treba živjeti samo dvije godine u Danskoj da bi mogao dobiti njezino državljanstvo, naspram sedam godina za druge strance. Španjolska pak predviđa iznimne uvjete za Latinoamerikance, Portugalce, Filipince, one iz Andore i sefardskog porijekla (dvije godine boravka umjesto deset).[xvi] Francuska povlašćuje stanovnike svojih bivših kolonija rođene prije neovisnosti svoje zemlje, kao i njihovu djecu.

Etnička preferencija ponekad se očituje na neizravan način. Tijekom cijelog 20. stoljeća, većina azijskih zemalja doživjela je znatnu emigraciju: Japanci su se selili u Brazil, Korejci u Kinu, Vijetnamci u Francusku itd. Zbog miješanih brakova, načela mjesta rođenja i naturalizacije, njihovi su potomci na kraju dobili druga državljanstva. Od osamdesetih godina većina tih zemalja pokušava pogodovati povratku svojih “etničkih zajednica” naseljenih u inozemstvu, izdajući im na povlašten način boravišne dozvole. Koje, na koncu, otvaraju vrata naturalizaciji.[xvii]

No jednom dobivene, sve putovnice nisu iste. Ako se želi iznimno hitno susresti s partnerom u Parizu da bi zaključili posao, njujorški industrijalac treba samo 12 sati. Tako ima ozbiljnu prednost pred svojim konkurentom iz Bocvane, koji mora priložiti zahtjev za vizom, platiti troškove zahtjeva i strpjeti se nekoliko dana prije no što, možda, primi dragocjenu propusnicu. Umjesto da se gnjavi sa svom tom papirologijom, može se obratiti uredu specijaliziranom za “planiranje državljanstva” (citizenship planning) koji će mu pružiti uslugu u svrhu dobivanja druge putovnice. “U vaše ime vodimo administrativne postupke brzo i učinkovito”, hvali se Henley & Parners, jedan od pionira u tom sektoru. Načelima krvne veze i mjesta rođenja dodaje se tako ponekad načelo portfelja koje omogućava bogatašima s juga da ublaže nezgodu svog mjesta rođenja.

Klijentima koji žele iskoristiti slobodu kretanja koju nudi Europska unija, tvrtka predlaže vrlo jednostavno rješenje: u sklopu svojeg programa “državljanstvo investiranjem”, Austrija daje državljanstvo u manje od 18 mjeseci svakoj osobi koja uloži više od četiri milijuna eura u zemlju.[xviii] Za razliku od uobičajenih imigranata, ti bogataši ne trebaju živjeti u zemlji duže od deset godina, govoriti njemački ili se odreći svojeg prijašnjeg državljanstva. Nadahnuvši se austrijskim modelom i pod izlikom krize, sve više zemalja Europske unije također je izmijenilo svoje zakonodavstvo da bi dodijelilo boravišne dozvole strancima koji ulažu u lokalnu ekonomiju. Svaka država primjenjuje vlastitu tarifu: 250 tisuća eura u Mađarskoj, 500 tisuća eura u Irskoj, milijun eura u Portugalu, 1,25 milijuna u Nizozemskoj itd.[xix] Za nekoliko godina, ti bogati migranti moći će dobiti državljanstvo zemlje po svom izboru. S obzirom na njihov pedigre, nema sumnje da će se na njihove zahtjeve za državljanstvo gledati blagonaklono.

S francuskog prevela: Mirna Šimat



[i] L’Equipe, Pariz, 13. listopada 2013. Navod iz Le Canard Enchaîné, Pariz, 23. listopada 2013.

[ii] John Torpey, “Aller et venir: le monopole étatique des moyens légitimes de circulation”, Cultures & Conflits, Pariz, broj 31-32, proljeće-ljeto 1998.

[iii] Ernest Renan, Qu’est-ce qu’une nation?, Pocket, Pariz, 1993.

[iv] Reuters, 29. travnja 2012.

[v] Patrick Weil i Randall Hansen (ur.), Nationalité et citoyenneté en Europe, La Découverte, coll. Recherches, Pariz, 2010.

[vi] Vidi Alexis Spire, “Šovinizam u ime zaštite socijalne države”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, prosinac 2013.

[vii] “Obtention et perte de la citoyenneté canadienne”, Ministarstvo državljanstva i emigracije, Ottawa, travanj 2009., www.cic.gc.ca

[viii] La Tribune, Pariz, 17. lipnja 2011.

[ix] Bronwen Manby, “Les lois sur la nationalité en Afrique: une étude comparée”, Open Society Institute, 2009. U zemljama u kojima zakon ne spominje pitanje dvojnog državljanstva, ono se smatra dozvoljenim.

[x] The New York Times, 18. srpnja 2012.

[xi] Saskia Sassen, Critique de l’Etat. Territoire, autorité et droits, de l’époque médiévale à nos jours, Demopolis – Le Monde diplomatique, Pariz, 2009.

[xii] Thomas Faist, Jürgen Gerdes, “Dual citizenship in an age of mobility”, Migration Policy Institute, Washington, DC, 2008.

[xiii] Postotak naturaliziranih tijekom jedne godine u ukupnom broju stranaca.

[xiv] Dietrich Thränhardt, “Naturalisations en Allemagne: progrès et retards”, Hommes et Migrations, broj 1277, Pariz, 2009.

[xv] “Discrimination in granting citizenship in Bahrain”, Bahrain Center for Human Rights, 1. ožujka 2004., www.bahrainrights.org

[xvi] Francisco J. M. Fuentes, “La migration et le droit de la nationalité en Espagne”, u Patrick Weil i Randall Hansen (ur.), Nationalité et citoyenneté en Europe, op. cit.

[xvii] John D. Skrenty, Stephanie Chan, Jon Fox i Denis Kim, “Defining nations in Asia and Europe: a comparative analysis of ethnic migration policy”, International Migration Review, vol. 41, broj 4, New York, zima 2007.

[xviii] The Global Residence and Citizenship Handbook, Henley & Partners – Ideos Publications, Zurich – London – Hongkong, 2011.

[xix] Jean-Pierre Stroobants, “La surenchère de pays de l’Union pour offrir un titre de séjour aux étrangers”, Le Monde, 26. rujna 2013.