Jean-Arnault Dérens

Popisivanje stanovništva neke zemlje na području Balkana daleko je od uobičajene statističke procedure – popisi su u središtu svih političkih sukoba. Način njihova provođenja i njihovi rezultati daju rendgensku snimku kompleksnosti pitanja identiteta u regiji

—————————————————————————————–

Neprovedeni popisi

U prvoj polovici listopada 2011. u Albaniji, Hrvatskoj, na Kosovu, u Crnoj Gori i Srbiji započelo je popisivanje stanovništva. No postupak su bojkotirala srpska područja na sjeveru Kosova, kao i dio Albanaca u općini Bujanovcu na jugu Srbije. U Makedoniji je 11. listopada postupak obustavljen sine die. U Bosni i Hercegovini najprije je odgođen za proljeće 2013., a konačno bi se trebao provesti sljedećeg listopada.

—————————————————————————————-

Novinar Boris Dežulović prepričava vic čija se radnja odvija u Bosni i Hercegovini. Mali Ivica imao je peticu iz zemljopisa. Učiteljica upita zna li netko broj stanovnika. U razredu muk. Jedino Ivica nestrpljivo drži ruku u zraku: “Znam ja, znam ja!” “Koliko?” upita učiteljica. “Ne znam”, ozareno odgovori Ivica. “Bravo”, viknu učiteljica, “točan odgovor! Kako si znao?”

U jesen 2011. u svim zemljama regije organiziran je popis stanovništva. No postupak je obustavljen u Makedoniji, odgođen u Bosni, a tamo gdje je proveden do kraja rezultati su postali predmetom žestokih rasprava. U Bosni i Hercegovini prvi popis stanovništva nakon rata konačno bi se trebao provesti sljedeće jeseni, s dvije godine zakašnjenja. Nažalost, organizacija koja surađuje s europskom agencijom Eurostat već je na udaru mnogobrojnih kritika. “Sve je politizirano”, ogorčen je Dennis Gratz, predsjednik liberalne i “građanski” orijentirane Naše stranke. “Državljani Bosne i Hercegovine prisiljeni su pod svaku cijenu izjasniti se po pitanju etničke pripadnosti. Takav pritisak ne postoji nigdje u Europi i to savršeno odražava apsurdnost bosanskog sustava.”

Popisati stanovnike neke zemlje zapravo znači uspostaviti odnose snaga na tom području – treba znati ne samo koliko osoba danas živi na nekom području, nego prvenstveno kako se ti stanovnici deklariraju po pitanju “nacionalnosti”. U Bosni i Hercegovini svaka zajednica strahuje da bi popis, na njezinu štetu, mogao potvrditi rezultate iseljavanja stanovništva i etničkog čišćenja provođenog za vrijeme rata. Kako bi se shvatio problem, treba razdvojiti dva pojma koja se u Francuskoj često miješaju, a u zemljama bivše Jugoslavije su jasno odvojena – državljanstvo i narodnost. Svi stanovnici neke zemlje njezini su državljani, ali ti državljani imaju različite narodnosti – tako svi državljani Bosne i Hercegovine imaju bosanskohercegovačko državljanstvo, ali prema narodnosti mogu biti Bošnjaci, Hrvati ili Srbi. Jednako tako, državljani Srbije mogu prema narodnosti biti Srbi, ali i Mađari, Albanci, Romi, Bošnjaci, Bugari, Rumunji itd. Pitanje nacionalne pripadnosti postavljeno je već u popisima u doba Jugoslavije. Državljani su tada morali naznačiti i materinji jezik i vjeroispovijest, ali su uvijek imali mogućnost deklarirati se ateistom ili agnostikom.

Probni popisi, provedeni u jesen 2012. na 60 lokacija u Bosni i Hercegovini, dali su neočekivani rezultat. Čak 35 posto ispitanika izjasnilo se “Bosancima”, “Hercegovcima” ili “Bosancima i Hercegovcima”, a ne “Bošnjacima”, “Srbima” ili “Hrvatima”. Ako se takvi rezultati ponove na nacionalnoj razini ujesen, mogli bi izazvati političke potrese. Naime, od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. politički život zemlje organiziran je oko uspostavljanja ravnoteže među trima dominantnim zajednicama koje se smatraju “konstitutivnim narodima” Bosne i Hercegovine. Europski sud pravde osudio je zemlju zbog diskriminacije drugih nacionalnih skupina, lišenih nekih temeljnih prava – tako se primjerice Romi ili Židovi koji su državljani Bosne i Hercegovine ne mogu kandidirati za predsjedništvo države.[1]

Ogorčene bitke brojkama

Nacionalisti triju tabora osjećaju se ugroženima. Hrvati strahuju da će se njihova zastupljenost pokazati još nižom – godine 1991. predstavljali su 17,5 posto ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine, ali sada bi mogli pasti na deset posto. Međutim njihova visoka koncentracija na određenim područjima u zemlji potiče nacionalističke stranke na ponovno pokretanje zahtjeva za trećim entitetom, isključivo hrvatskim. Zabrinutost raste i na bošnjačkoj strani. Zimus je pokrenuta kampanja kojom se poticalo na odabir dobitnog trija – bošnjačke narodnosti, bosanskog jezika i muslimanske vjere. Naime, nacionalisti strahuju da će se mnogo Bošnjaka, osobito onih iz gradskih područja, prije izjasniti “građanski” i tako dati prednost zajedničkoj pripadnosti Bosni i Hercegovini na štetu posebnog identiteta. Naravno, ta kampanja računa na strah od ostalih zajednica – ako se Hrvati deklariraju Hrvatima a Srbi Srbima, a samo Bošnjaci odaberu drugi identitet, to bi umanjilo relativnu političku važnost njihove skupine.

Nacionalno izjašnjavanje oduvijek je bilo slobodno, svatko je mogao deklarirati svoju pripadnost prema vlastitom izboru. Slobodan Milošević se deklarirao kao “Srbin”, a njegov brat Borislav kao “Crnogorac”. “Nisam se deklarirala kao Jugoslavenka zbog političkog aktivizma”, objašnjava Alma Bečirić, učiteljica iz Sarajeva, “nego isključivo zato što nisam mogla drugačije. Otac mi je Musliman, majka Srpkinja, a moj je prvi muž također bio iz miješane obitelji.” Kako bi se oduprli valu nacionalizama, brojni su se odlučili za komične odgovore. Tako su se u nekim gradovima Bosne i Hercegovine pojavile zajednice Eskima i Marsovaca. Gospođa Bečirić još ne zna kako će se deklarirati po pitanju narodnosti na popisu ujesen.

Podrugljiv smisao za humor popularan je i drugdje. U Hrvatskoj je 2011. popisano 303 Jedija, 123 Zemljanina, 24 Marsovca i 12 Internacionalaca. Primjećuje se drastično smanjenje srpske zajednice koja je od 1991. godine, uslijed iseljavanja stanovništva koje je uzrokovao rat, sa 12,16 posto pala na 4,36 posto ukupnog stanovništva. U Istri, regiji koja je vjerojatno ostala najotpornija na sve nacionalizme u protekla dva desetljeća, značajan se broj ljudi izjasnio kao Istrijani. “Deklarirati se Istrijanom jedan je od načina da se izbjegne biranje između hrvatskog, talijanskog ili srpskog identiteta… Istra je oduvijek bila područje miješanja. Zašto tu mješavinu ne bismo prepoznali kao jedan od identiteta, naš identitet”, navodi Mario Pušić, stanovnik gradića Labina.

I Jugoslaveni i dalje postoje. Tako se 2011. deklariralo nekoliko stotina ljudi u Crnoj Gori i Hrvatskoj, a više od 23 tisuće u Srbiji. Koncentrirani su u Beogradu i sjevernoj pokrajini Vojvodini, a neki se od njih ne ustrčavaju svoju nacionalnost smatrati manjinom lišenom prava. Naime, nacionalne manjine u Srbiji (Albanci, Bošnjaci, Bugari, Mađari, Romi, Rumunji itd.) imaju svoja nacionalna vijeća zadužena za obranu kolektivnih prava, osobito na području jezika i obrazovanja. Pokrenuta je inicijativa s ciljem da “Jugoslaveni” budu prepoznati kao nacionalna manjina, no nije naišla na odjek kod vlasti, koje takvu narodnost smatraju “umjetnom”.[2] Pokrenuta u Vojvodini, inicijativa nije svugdje dobro prihvaćena – mnogi smatraju da odanost bivšoj državi, odnosno “jugonostalgija”[3] nije nužno u opreci sa specifičnim nacionalnim identitetom.

U Crnoj Gori pripreme za popis stanovništva u mnogočemu nalikuju izbornoj kampanji. Leci i reklamni panoi ponovno su 2012. okitili cijelu zemlju kako bi potaknuli državljane da se deklariraju kao “Crnogorci”, “Srbi” ili “Bošnjaci”, odnosno da naznače govore li “srpskim” ili “crnogorskim” jezikom. Srpska pravoslavna crkva, čiju nadležnost nad Crnom Gorom osporava kanonski nepriznata autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva, bacila je sve svoje snage u bitku – svećenici vjernicima objašnjavaju da moraju potvrditi svoje “srpstvo”. Tome svjedoče i promjene u brojkama – broj Srba porastao je sa 9,3 posto ukupnog stanovništva 1991., kada pitanje odcjepljenja nije bilo na dnevnom redu, na 28,7 posto. Naposljetku, oni koji se tako deklariraju time iskazuju svoje protivljenje neovisnosti Crne Gore, proglašenoj 2006., i stvaranju zasebnog crnogorskog nacionalnog identiteta, koji smatraju neutemeljenim, a koji podupiru vlasti u Podgorici.

I dok u Bosni i Hercegovini popisivanja stanovništva nije bilo od 1991., situacija nije nimalo bolja ni na Kosovu. Naime, godine 1991. bojkotirali su ga Albanci, a 2011. srpska područja na sjeveru zemlje, koja su 2008. proglasila svoju neovisnost. Njegove je rezultate jednako spornim proglasila albanska strana… Prema podacima tog zadnjeg popisa, Kosovo ima tek 1.739.825 stanovnika – mnogo manje od procjene o “najmanje dva milijuna ljudi”.[4] Ako ne računamo općine na sjeveru, koje imaju oko 50.000 stanovnika, velikom većinom Srba[5], stanovništvo Kosova je 2011. činilo 93 posto Albanaca, 1,5 posto Srba, jedan posto Turaka, jedan posto Aškalija, 0,5 posto Roma i 0,5 posto Goranaca. Da podsjetimo, prema popisu iz 1981. Albanci su činili 77,42 posto, a Srbi 13,2 posto stanovništva.

Politizacija stope nataliteta

Na Kosovu se već desetljećima odvija žestoka demografska bitka. Srpski nacionalisti osuđuju visok natalitet Albanaca, koji istovremeno prikazuju kao dokaz kulturne zaostalosti i kao političku strategiju kojom se nastoji poremetiti ravnoteža u području. Iako su Albanci europski narod koji je uvjerljivo najkasnije započeo proces demografske tranzicije, visoke stope plodnosti nalazimo i u srpskim ruralnim sredinama u zemlji. Demografska iznimka Kosova nije stvarni odraz razlika među nacionalnim zajednicama – stope nataliteta razlikuju se, prije svega, između grada i sela te različitih socijalnih sredina. Međutim, unatoč omalovažavanju od strane Srba, Albanci već godinama opravdavaju svoje tvrdnje kako na Kosovu čine veliku većinu.

Bitka brojki od iznimne je važnosti za albanske nacionaliste iz svih zemalja regije, bilo da je riječ o Kosovu, Makedoniji ili pak o Preševskoj dolini, regiji na jugu Srbije, uz istočnu stranu Kosova, a u kojoj su Albanci 2011. djelomično bojkotirali proces popisivanja. “Problem je u dijaspori, jer njezina odsutnost značajno umanjuje važnost albanske zajednice”, objašnjava Belgzim Kamberi, predsjednik Odbora za ljudska prava iz Preševa. “Da se popisivanje održalo tijekom ljeta, kada se dijaspora vraća u zemlju, rezultati bi bili bitno drugačiji.” Naime, neprestani migracijski valovi, koji Albance s Balkana tjeraju prema prosperitetnijim regijama Europe i svijeta, dobrim dijelom djeluju kao protuteža natalitetu koji je još uvijek na visokoj razini. No pravilo je da se popisom stanovništva odredi slika neke populacije u danom trenutku, ne vodeći pritom računa o odsutnima.

U Makedoniji se vodila najžešća bitka. Popisivanje se trebalo održati od 1. do 15. listopada 2011., no četiri dana prije planiranog početka organizacijski odbor odlučio je obustaviti postupak sine die. Na nekim područjima nije ni započeo, a popisivači albanske narodnosti počeli su popisivati brojne osobe koje zapravo nisu bile prisutne u zemlji, nego su živjele u inozemstvu. Prema popisu iz 2002., od dva milijuna stanovnika 64 posto čine Makedonci, 25 posto Albanci, a 11 posto ostale zajednice (Romi, Turci, Srbi itd.). Te rezultate Albanci, koji svoj udio procjenjuju na trećinu, odnosno na oko 40 posto ukupnog stanovništva zemlje, i dalje osporavaju. Novinar Augustin Palokaj govori o “albanskoj zaluđenosti velikim brojkama…”[6]

I u Albaniji predstavnici nacionalnih manjina u zemlji – Makedonci, Romi, Grci itd. – žestoko kritiziraju rezultate tamošnjeg popisa. S druge strane, Crveno-crni savez (AK), nedavno osnovan nacionalistički pokret, pokrenuo je kampanju protiv pitanja o “etnicitetu” u popisu, videći u njemu pokušaj narušavanja jedinstva albanskog naroda. Najspornije brojke tiču se grčke manjine, još uvijek osumnjičene za promicanje iredentističkih ciljeva Atene. Od pada komunizma brojni Albanci iz južnih regija zemlje skloni su deklarirati se Grcima, u nadi da će lakše moći emigrirati u druge zemlje. “Migracijska politika Grčke mnoge je čak potaknula da se umjetno preobrate na pravoslavnu vjeru i promijene svoje osobne podatke kako bi uzeli grčko ime. Riječ je o prikrivenoj ekspanzionističkoj i aneksionističkoj politici”, ogorčena je Lunturi Ratkoceri, glasnogovornica AK-a. U stvarnosti, dvojezičnost je oduvijek postojala na područjima blizu granice, posebice u pravoslavnim obiteljima. Kulture su toliko blizu jedna drugoj da je moguće da se unutar iste obitelji jedan brat deklarira Grkom, a drugi Albancem…

Nesigurni identiteti

Ta nesigurnost po pitanju identiteta ima dugu povijest. Sve dok u Bosni i Hercegovini nije prepoznata “muslimanska” nacija kasnih šezdesetih, Bošnjaci su se po narodnosti mogli deklarirati kao “Srbi”, “Hrvati” ili “neopredijeljeni”[7], a potonji je izbor bio uvjerljivo najzastupljeniji u prvim popisima nakon rata. Na Kosovu, kao i u Makedoniji, osobito između popisa 1951. i 1961., iznenađujuće su promjene utjecale na broj Turaka u odnosu na broj Albanaca. Godine 1954. Jugoslavija maršala Josipa Broza Tita potpisala je konvenciju s Turskom koja je “Turcima” s Balkana, što je značilo svom muslimanskom stanovništvu regije, omogućila emigraciju. Tako su deseci tisuća Albanaca, ali i Slavena muslimana, deklarirajući se Turcima, odlučili otići u Tursku.

Milijuni ljudi balkanskog podrijetla koji žive u Turskoj u svojoj se novoj zemlji službeno smatraju Turcima, jer Turska ne priznaje postojanje nacionalnih manjina. Sve do unazad nekoliko godina, novopridošlice su morali promijeniti čak i prezime. Ti “novopečeni Turci”, koji često održavaju usku vezu sa zemljom podrijetla, žive dakle s dvostrukim identitetom, ograničavajući svoj nacionalni jezik i kulturu na privatnu i obiteljsku sferu života. S druge strane, nealbanske muslimanske zajednice s Kosova i iz Makedonije (Romi, Turci, Bošnjaci itd.) tijekom cijelog jugoslavenskog perioda bile su izložene albanizaciji, osobito putem vjerskih institucija.

Romi uvijek i svugdje čine populaciju čiji je identitet, prema statistikama, osobito promjenjiv. Ne samo da vlasti namjerno umanjuju njihovu brojčanu zastupljenost, nego i mnogi od njih, kako bi se što bolje integrirali, biraju priklanjanje politički dominantnoj zajednici. Ovisno o političkim okolnostima, oni su se mogli deklarirati kao Srbi ili Albanci na Kosovu, Makedonci ili Albanci u Makedoniji.

Naposljetku, postoji stalna konfuzija između triju etno-nacionalnih skupina – Roma, Aškalija i Egipćana, odnosno Balkanskih Egipćana.[8] Te tri skupine trpe jednaku diskriminaciju i imaju jednako nizak društveni status – na albanskom ih se sve naziva pogrdnim terminom magjup (Ciganin), iako se jedino Romi služe romskim jezikom, dok je Aškalijama i Egipćanima koji žive u Albaniji, na Kosovu i u Makedoniji, materinji jezik albanski. S druge strane, razlika između Aškalija i Egipćana ostaje vrlo nejasna. U doba Jugoslavije, položaji i radna mjesta su se dodjeljivali prema “nacionalnom ključu”, složenom sustavu kvota koji je trebao osigurati jednakost među nacionalnim zajednicama. Manjinske zajednice imale su dakle izravan interes u jačanju svoje podijeljenosti, kako bi novonastala skupina bila pravno priznata. Sada kosovske institucije priznaju samo jednu skupinu – “Romi, Aškalije ili Egipćani”, koja je u službenim dokumentima često označena akronimom RAE.

Pritisci na male narode

Mali su narodi osobito izloženi pritiscima većih zajednica. Tako su Goranci, muslimani koncentrirani na području Šar-planine koji govore slavenskim torlačkim govorom[9], za vrijeme popisivanja stanovništva na Kosovu 2011. bili prisiljeni deklarirati se kao “Bošnjaci”, a to su podržale bošnjačke stranke koje sudjeluju u prištinskoj vladi. Godine 1981. mnogi su od tih Goranaca popisani kao “Srbi islamske vjeroispovijesti”, jedna od kategorija koja je gotovo nestala. “Ni Beograd ni Priština nikada nisu htjeli prepoznati specifičnost Gore i njezinih stanovnika, Goranaca”, žali se Mursel Halili, poslanik Skupštine Kosova u Prištini.

Na samom sjeveru Srbije, u Vojvodini, vodi se slična bitka oko identiteta Šokaca i Bunjevaca, malih katoličkih skupina koje se ponekad vode kao Hrvati, a ponekad ih se naziva katoličkim Srbima[10], dok je pripadnost pravoslavlju obično tumačena kao obilježje srpskog identiteta.

O razlici između državljanstva, državnog ili regionalnog ali uvijek teritorijalnog, i narodnosti, shvaćene kao osobne karakteristike, raspravljali su početkom 20. stoljeća u Austro-Ugarskoj predstavnici austromarksizma poput Otta Bauera.[11] U jugoslavenskom kontekstu, koncept narodnosti omogućio je iznimno prepoznavanje i istinsko uvažavanje svih kultura. Iako je korištenje “nacionalnog ključa” pri raspodjeli radnih mjesta potaknulo zloupotrebe u bivšoj državi, treba podsjetiti i na činjenicu da su se prvi radio i televizijski programi na romskom jeziku u svijetu pojavili na Kosovu u doba Jugoslavije. Međutim, dok nove države, nasljednice bivše federacije, više ne traže svoj legitimitet u ideologiji “bratstva i jedinstva” nego, upravo suprotno, u afirmaciji nacionalnih specifičnosti, tom praksom lako manipuliraju stručnjaci etničkog inženjeringa koji nastoje učvrstiti nadmoć i ekskluzivna prava ove ili one zajednice.

Pored svih etno-političkih prebrojavanja, u zemljama Jugoistočne Europe jedno je vrlo očito i zabrinjavajuće – one se prazne, a njihovo stanovništvo stari. U samo deset godina Srbija je izgubila 300 tisuća stanovnika, odnosno četiri posto svog ukupnog stanovništva. Razlog tomu je, dakako, i općenito niska stopa nataliteta, s iznimkom onog albanskog, ali ponajviše masovno iseljavanje, koje te zemlje nastavlja lišavati njihove životne snage. Bolji život u Zapadnoj Europi, u Kanadi, Sjedinjenim Državama ili Australiji traže, prije svega, mladi s diplomom. Prema nedavnom istraživanju[12], deset milijuna Balkanaca živi u iseljeništvu. U pozadini tih migracija svakako su ratovi, ali i teška svakodnevica poslijeratnog stanja i ekonomske tranzicije kojoj nema kraja.

S francuskog prevela: Andrea Rudan



[1] Europski sud osudio je BiH na temelju žalbe koju su 2009. podnijeli Jakob Finci, predsjednik Židovske zajednice Bosne i Hercegovine i Dervo Sejdić, istaknuta ličnost romske zajednice.

[2] Vidi Vesela Laloš, “Une minorité négligée: les ‘Yougoslaves’, citoyens apatrides d’un pays disparu”, Le Courrier des Balkans, 1. prosinca 2010.

[3] Vidi “Ballade en Yougonostalgie”, Le Monde diplomatique, kolovoz 2011.

[4] Godine 1981. stanovništvo pokrajine činilo je 1.584.440 stanovnika, od čega 77,4 posto Albanaca, deset posto Srba, 3,7 posto Muslimana, 2,3 posto Roma i Aškalija, 1,1 posto Crnogoraca itd.

[5] Riječ je o zajednicama iz Sjeverne Mitrovice, Zvečana, Zubinog Potoka i Leposavića. Osim Srba, na sjeveru živi i nekoliko stotina Albanaca (u Mitrovici i Leposaviću), Roma, Turaka i Bošnjaka.

[6] Usp. Augustin Palokaj, “Le Kosovo, l’Albanie et la folie des grands chiffres”, Le Courrier des Balkans, 16. kolovoza 2011.

[7] Bosanskohercegovački muslimani prije priznanja posebne muslimanske nacije često su se izjašnjavali regionalno, kao Bosanci ili Hercegovci, samo su onda vođeni u istoj kategoriji s neopredijeljenima u rezultatima popisa (nap. ur.).

[8] Usp. “Roms des Balkans: intégration, citoyenneté, démocratie”, Pariz, Non Lieu, Les Cahiers du Courrier des Balkans, broj 1, 2012., 216. stranica.

[9] Usp. Jean-Arnault Dérens et Laurent Geslin, Voyage au pays des Gorani (Balkans, début du XXIe siècle), Cartouche, Pariz, 2010.

[10] Bunjevci i Šokci znaju se izjašnjavati i kao pripadnici posebnih naroda, pa su pod tim imenima i priznati kao nacionalne zajednice u Vojvodini (nap. ur.).

[11] Otto Bauer, La Question des nationalités et la socialdémocratie, EDI, Pariz, 1987.

[12] Istraživanje je provela turska novinska agencija Anadolu. Usp. “Migrations: un tiers des habitants des Balkans vit en diaspora”, Le Courrier des Balkans, 26. lipnja 2013.