Poraz američkih intelektualaca

Serge Halimi

Pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima izazvala je potpunu konsternaciju među intelektualnom elitom, duboko zabrinutom zbog krivih odabira naroda. Umjesto da razmisle o uzrocima privlačnosti “antielitističke” i “protestne” političke retorike, mnogi komentatori su skloniji zaključiti kako problem nije u sustavu i dosadašnjim politikama, nego u narodu koji ih ne razumije

Izbori u Sjedinjenim Državama jedni su od rijetkih koji imaju tako brze globalne posljedice. Nakon pobjede Donalda Trumpa, meksički pesos je snažno pao, u Francuskoj je porasla cijena stambenih kredita, Europska komisija je olabavila proračunski pritisak, izborni anketari i analitičari su posramljeni, ono malo kredibiliteta koji su još imali mediji blizu je nestanka, Japan je dobio poticaj za ponovno naoružanje, Izrael očekuje preseljenje američkog veleposlanstva iz Tel Aviva u Jeruzalem, a transpacifički trgovinski sporazum (TPP) je mrtav.

Ovaj vrtlog događaja potiče medijsko promišljanje raznih scenarija iz kojeg je vidljiva duboka zabrinutost: ako je čovjek koji je gotovo univerzalno opisan kao nesposoban i vulgaran mogao postati predsjednik Sjedinjenih Država, onda je, od tog trenutka, sve moguće. Posljedice američkih izbora na druge zemlje i ponavljanje sličnog scenarija drugdje čine se tim više mogućima jer je taj neočekivani ishod itekako primijetila i svjetska javnost, a ne samo stručnjaci za vanjsku politiku.

U zadnjih desetak godina bilo je mnogo sličnih izbornih iznenađenja. Gotovo u pravilu ih je slijedilo nekoliko dana kajanja neočekivano poraženih dužnosnika, a potom mirno nastavljanje s politikama koje su birači jasno odbacili. Ustrajnost nesporazuma tog tipa – ili ponavljanje takve igre – donekle se može razumjeti kroz činjenicu da većina protestnih birača živi daleko od velikih centara ekonomske, financijske, ali i umjetničke, medijske te sveučilišne moći. New York i San Francisco dali su snažnu podršku Hillary Clinton; London je uvjerljivo glasao protiv “Brexita” prošloga lipnja; prije dvije godine, Pariz je na lokalnim izborima izabrao ljevicu iako je na nacionalnoj razini pobijedila desnica. Čim izbori prođu, “uspješni ljudi” nastavljaju upravljati u prijateljskom okruženju, rukovodeći se primarno preporukama medija i Europske komisije. Oni naposljetku rezultate izbora uvijek mogu relativizirati pozivajući se na psihološke ili kulturne nedostatke protestnih birača koji diskreditiraju njihov bijes. Takvi se glasovi, u najboljem slučaju, svode na posljedicu manipulacije demagoga.

Ovaj tip denuncijacije protestnih glasova ima dugu povijest, posebno u kulturnim krugovima. Ne čudi stoga da analize Trumpovih birača kao “autoritarnih ličnosti”, koje se već mjesecima promoviraju u medijima, izgledaju gotovo kao kopija “psiholoških portreta” koje su čuvari intelektualnog reda izrađivali kako bi ilustrirali podupiratelje “subverzivne” desnice, ali i ljevice, za vrijeme Hladnoga rata. Analizirajući konzervativnost radničke klase – tobože izraženiju nego kod srednje klase – američki sociolog Seymour Martin Lipset još je 1960. godine zaključio: “Ukratko, osoba proizišla iz radničke sredine često je izložena kažnjavanju, nedostatku ljubavi i općenito napetoj atmosferi i agresivnosti još od djetinjstva, a to zna stvoriti duboke osjećaje agresije koji se izražavaju kao etničke predrasude, politički autoritarizam i religijski milenarizam.”1

U travnju 2008. godine, osam godina prije nego što je Clinton 62 milijuna Trumpovih birača nazvala “šakom jada” (basket of deplorables), Barack Obama je paradoks potpore republikancima u radničkoj klasi pripisao fenomenu glasanja protiv svojih interesa: “kako bi izrazili svoju frustraciju, [ljudi] se okreću svojim pištoljima ili religiji te mržnji prema onima koji nisu poput njih, neprijateljstvu prema imigrantima ili međunarodnoj trgovini”. Frustracija nasuprot razumu: intelektualci i obrazovani ljudi, potpuno uvjereni u savršenu racionalnost svojih preferencija, šokirani su svim onim filistrima koji se s njihovom racionalnošću ne slažu.

Teško je naći bolji primjer onog što je sociolog Pierre Bourdieu nazvao “rasizmom inteligencije”2 – sve češćom pojavom na neoliberalnoj ljevici, ali i kod brojnih intelektualaca i radikalnih akademika – od komentara američkih izbora koji se pojavio na stranici prestižnog časopisa Foreign Policy. Čak i kad sam naslov – “Trump je pobijedio jer su njegovi birači neznalice, doslovno” – ne bi odmah otkrio poantu, ostatak opreme otklonio bi svaku sumnju: “Demokracija teži uspostavljanju narodne volje. No što se događa kada narod ne zna što radi?”3

Kako to obično biva, argumentacija je tobože potkrijepljena preciznim brojkama i podacima te kategoričkim stavovima. Autor, profesor filozofije Jason Brennan, koristi teške riječi: “Konačno je došlo do toga, Donald Trump je uvijek imao veliku podršku neobrazovanih i neinformiranih bijelaca. Ispitivanje Bloomberg Politicsa pokazalo je da je u kolovozu Hillary Clinton bila u golemoj prednosti od 25 posto u kategoriji sveučilišno obrazovanih birača. Nasuprot tome, na izborima 2012. godine isti su birači davali prednost Baracku Obami pred Mittom Romneyem, ali uz znatno manju razliku. Neku noć smo doživjeli nešto povijesno: festival gluposti. Nikada prije obrazovani nisu tako jednoglasno odbacili nekog kandidata. Isto tako, nikada prije neobrazovani nisu toliko jednoglasno podržali istog.”

Brennan se čini više zadovoljnim nego uznemirenim tim antidemokratskim zaključkom. Poduprijet rezultatima “više od 65 godina” politoloških istraživanja, čvrsto je uvjeren kako “zastrašujući” nedostatak znanja većine birača potpuno diskvalificira njihov izbor: “U principu oni znaju tko je predsjednik, ali ništa više. Nije im poznato koja stranka kontrolira Kongres, što je uopće Kongres nedavno izglasao i je li sad ekonomija u boljem ili gorem stanju.”

To se naravno ne odnosi na sve birače. Oni koji imaju pravo na mišljenje su fakultetski obrazovani, bili oni republikanci ili demokrati. Ludom srećom ili nekom slučajnošću, obrazovani ljudi poput Brennana su uglavnom skloniji slobodnoj trgovini, imigraciji, smanjivanju deficita, pravima homoseksualaca, progresivnoj reformi kaznenog sustava i konzervativnoj reformi socijalne države. Implicitni zaključak glasi: da su tog 8. studenog pobijedili obrazovanje i inteligencija, primitivni i indolentni Trump, “čiji se program, nesklon međunarodnoj trgovini i imigraciji, suprotstavlja konsenzusu ekonomista ljevice, desnice i centra”, nikada ne bi mogao svoj luksuzni stan u centru New Yorka zamijeniti ovalnim uredom u Bijeloj kući. Uostalom, na jednom od svojih mitinga, milijarder je izjavio: “Volim neobrazovane ljude.”

No ako je to sve točno, kako objasniti činjenicu da su i Baracka Obamu, ranije profesora prava na Sveučilištu u Chicagu, dva puta birali milijuni birača s malim ili nikakvim stupnjem obrazovanja? Kako opravdati sve one velike umove s Harvarda, Stanforda i Yalea koji su Sjedinjenim Državama donijeli npr. Vijetnamski rat, koji su osmislili invaziju Iraka ili omogućili izbijanje najveće financijske krize od tridesetih godina prošlog stoljeća?4 U osnovi, analize američkih izbora koje nastoje ojačati nepovjerenje prema moći rasuđivanja birača zapravo prije svega pokazuju duh vremena te potiču osjećaj superiornosti kod obrazovanog čitatelja. No tu leži politički rizik: u vremenima krize, “rasizam inteligencije” koji privilegira vladavinu meritokracije, obrazovanih i stručnjaka, zapravo priprema put za uspon onih koji žele vladati čvrstom rukom, a koje svakako više interesira indoktrinacija nego obrazovanje.

Prosvijećeni vođe i izgubljeni narod

Iako se dosta komentatora koncentriralo na rasističku i seksističku dimenziju izbora, malo tko je obratio pažnju na činjenicu da su, unatoč povijesnoj kandidaturi jedne žene za predsjednicu, razlike u glasačkim preferencijama između muškaraca i žena ostale iste kao i ranije dok su znatno veće razlike između glasačkih preferencija bijelaca i crnaca čak smanjene. Režiser Michael Moore, koji je predvidio pobjedu Trumpa, to je i rekao na MSNBC-ju 11. studenog: “Morate prihvatiti da su milijuni ljudi koji su glasovali za Baracka Obamu ovaj put promijenili mišljenje. Oni nisu rasisti.”

Lijevo orijentirani demokratski zastupnik iz Minnesote Keith Ellison, inače crnac i musliman, otišao je i korak dalje: “Nismo imali dobar rezultat ni kod Latinoamerikanaca i Afroamerikanaca. Dakle taj pokušaj da se sva krivnja za poraz demokrata prebaci na bijelu radničku klasu je pogrešan.”5 Ellison je sada kandidat je za vodstvo Demokratske stranke koju želi usmjeriti “dalje od identitetskih politika”. To je bila želja i Bernieja Sandersa, a Ellison je bio jedan od rijetkih članova kongresa koji su ga podržali na predizborima. Obraćajući se studentima, Sanders je za vrijeme kampanje izjavio: “Nije dovoljno reći nekome: žena sam, glasujte za mene. Ne, to nije dovoljno. Ono što nam je potrebno, to je žena koja je dovoljno hrabra suprotstaviti se Wall Streetu, osiguravajućim društvima, industriji fosilnih goriva.” S obzirom na to da su američka sveučilišta jedno od mjesta na kojima je briga za raznolikost zamijenila brigu za ravnopravnost i na kojima kulturne predrasude nisu rijetke, Sanders nije nužno kucao na otvorena vrata.

No čini se bez uspjeha, jer za dobar dio demokrata svaki birač uvijek pripada nekoj od grupa koje nikada nisu ekonomski određene. Stoga, ako su crnci glasovali protiv Clinton, mora da su mizogini; ako su bijelci glasovali za Trumpa, mora da su rasisti. Ideja da npr. crnci mogu biti industrijski radnici pa im se sviđa protekcionistička politika republikanskog kandidata ili da bijelci mogu biti bogati porezni obveznici kojima su bitna njegova obećanja o smanjenju poreza, nikako ne pada na pamet demokratskim stratezima.

No ove su godine razina obrazovanja i visina prihoda određivali biračke preferencije više nego rod ili boja kože, odnosno te su se varijable najviše promijenile od prošlih izbora. U grupi bijelaca bez visokog obrazovanja prednost republikanaca bila je 25 posto prije četiri godine, a na zadnjim izborima 39 posto.6 Sve donedavno, demokrat nije mogao biti izabran bez te demografske skupine. Smatrajući da je bijelih radnika sve manje u američkoj populaciji,7 da se raspada sindikalna infrastruktura i da sve više bijelih radnika glasa “krivo”, neki demokrati, čija se strategija svodi na inzistiranju na temi različitosti, kao da se privikavaju na činjenicu da su zauvijek izgubili njihove glasove.

Taj politički fenomen nije specifičan za Sjedinjene Države. Govoreći o studentima s obje obale Atlantika, talijanski povjesničar Enzo Traverso tvrdi: “Nitko od njih se nije izjasnio kao potencijalni glasač Trumpa. I svi uglavnom imaju isto objašnjenje: ‘mi smo kulturni, ugledni, inteligentni – i bogati’; oni drugi, seljačine, su nasuprot tome ‘ružni, prljavi, zli’, da citiram slavni talijanski film (Brutti, sporchi e cattivi, 1976.). Taj dip diskursa nekad je koristila nacionalistička desnica kada je opisivala radničku klasu.8 Umjesto neprestanog prozivanja “seljačina”, korisnije bi bilo da se proba izgraditi neki kredibilitet kod njih. Apstraktni i nerazumljivi diskurs kritike sve se više pretvara u neku vrstu pomodnog radikalnog verbalizma koji uopće ne komunicira s ljudima u manjim gradovima ili devastiranim dijelovima zemlje u kojima npr. raste broj samoubojstava i gdje ljude povrh svega muče egzistencijalna pitanja.

Rezultat je situacija u kojoj je desnica uspjela transformirati antiintelektualizam u efikasno političko oružje, u vlastiti kulturni identitet.9 U vrlo popularnom letku, republikanci su 2002. godine okrenuli u svoju korist stigmu “seljačine”: “Većina stanovnika crvene Amerike [boja republikanaca] ne zna dekonstruirati postmodernu literaturu, davati pravilne instrukcije guvernanti, odabrati Cabernet s okusom sladića. No mi znamo odgojiti našu djecu, spojiti instalacije u našim kućama, razgovarati o Bogu s lakoćom i jednostavnošću, popraviti motor, koristiti oružje ili električnu pilu, uzgojiti šparoge, živjeti mirno bez sustava alarma ili psihoanalitičara.”10

Većina stanovnika “crvene Amerike” više ne čita tiskane medije, koje je Trump nazvao “iskvarenima”, “korumpiranima”, “neiskrenima” i kojima se redovito izruguje na svojim skupovima. S obzirom na to da je neprestano lagao tijekom cijele svoje kampanje, republikanski kandidat je zaslužio kritike medija. No istina doista nije univerzalna karakteristika američkog tiska, i ne donosi osobit profit. Angažman medija u korist Clinton i njihovo neshvaćanje Trumpovih birača proizlazilo je iz njihovih kulturnih i socijalnih ograničenja. Kolumnist New York Timesa Nicholas Kristof objasnio je 17. studenoga na Fox Newsu: “Problem novinarstva je da favorizira sve vrste različitosti na štetu ekonomske ravnopravnosti. Ne računamo dovoljno na ljude iz radničkih i ruralnih zajednica.” Iako se ta sociološka pristranost redovito dokumentira i komentira već četvrt stoljeća, teško je očekivati da će nestati sutra.

Kandidati “izvan sustava” više ne oklijevaju koristiti mržnju koju izazivaju u medijima. U Italiji, Giuseppe (“Beppe”) Grillo je iz američkih izbora izvukao lekciju za sebe i svoju stranku: “Kažu da smo seksisti, homofobi, demagozi i populisti. Ne shvaćaju da milijuni ljudi ne čitaju više njihove novine i ne gledaju njihovu televiziju.”11

Neki su to izgleda ipak shvatili. Na kanalu France Inter nekadašnji PR-stručnjak Frédéric Beigbeder, a sada pisac i novinar, priznao je s rezigniranom lucidnošću da su on i njegova generacija izgubili utjecaj: “Prošli tjedan sam objašnjavao, potpuno uvjeren, da će Trump izgubiti predsjedničke izbore. […] Nijedan intelektualac nije mogao napisati nešto što bi moglo spriječiti njegovu pobjedu. […] Vlast izabrana od naroda je jedina vlast pod kojom bih želio živjeti, no što ja znam o narodu? Živim u Parizu, ili sam u Ženevi; posjećujem pisce, novinare, režisere. Živim potpuno odvojeno od naroda i njegovih problema. To nije samokritika, nego jednostavna sociološka činjenica. Putujem po zemlji, ali ljudi koje susrećem zanimaju se za kulturu – to je intelektualna manjina koja ne reprezentira ovu duboko revoltiranu zemlju.”

Kalifornija je većinski glasovala za Clinton, koja je ostvarila spektakularne rezultate kod visokoobrazovane populacije i u najbogatijim dijelovima ove savezne države, često gotovo potpuno naseljenim bijelcima. Zgroženi rezultatom, neki stanovnici Kalifornije traže odcjepljenje, odnosno “Calexit”. Gavin Newsom, zamjenik guvernera Kalifornije i bivši gradonačelnik San Francisca, grada u kojem je Trump dobio samo 9,78 posto glasova, ne dijeli njihovo mišljenje. On se planira boriti protiv politika novog predsjednika udruživanjem s “prosvijećenim vođama” Zapada. Jedino što mu preostaje jest da ih pronađe.

S francuskog prevela: Dorotea-Dora Held


1 Seymour Martin Lipset, Political Man: The Social Bases of Politics, Doubleday, New York, 1960.
2 Pierre Bourdieu, Questions de sociologie, Éditions de Minuit, Pariz, 1981.
3 Jason Brennan, “Trump won because voters are ignorant, literally”, Foreign Policy, Washington, DC, 10. studenog 2016.
4 Lambert Strether, “Three myths about Clinton’s defeat in election 2016 debunked”, Naked Capitalism, 14. studenog 2016., nakedcapitalism.com
5 “Vice News”, HBO, 16. studenog 2016.
6 Thomas Edsall, “The not-so-silent white majority”, The New York Times, 18. studenog 2016. Razlika u korist republikanaca među visokoobrazovanim bijelcima smanjila se s 14 na 4 posto.
7 Udio je pao s 83 posto 1960. godine na 34 posto 2016. godine.
8 Politis, Pariz, 17. studenog 2016.
9 “Stratagème de la droite américaine: mobiliser le peuple contre les intellectuels”, Le Monde diplomatique, svibanj 2006.
10 Blake Hurst, “Seeing red”, The American Enterprise, Washington, DC, ožujak 2002.
11 The International New York Times, 14. studenog 2016. godine.