Gwenaëlle Lenoir i Marie-Line Darcy

Posljednjih godina, tvrdnja kako je ljevica u Europi u krizi ili pred nestankom postala je analitičko opće mjesto. No u Portugalu koalicija ljevičarskih stranaka uvjerljivo dominira političkom scenom. Ključni impuls za to bio je pokret protiv “mjera štednje” koje je provodila desnica. No kako bi se uspostavio ovaj savez, trebalo je premostiti neke duboke povijesne razlike, kao i učiniti brojne kompromise, koji možda nisu održivi

Pedro Nuno Santos je čovjek koji voli šalu. Ovaj četrdesetogodišnji državni tajnik za parlamentarna pitanja u svojem je uredu objesio karikaturu Héldera Oliveire objavljenu u časopisu Expresso. Na njoj premijer António Costa iz redova Socijalističke stranke (PS) sa svojom karakterističnom sijedom kosom i velikim usnama puše i uzdiše vozeći tricikl. Na istom crtežu Jerónimo de Sousa, generalni sekretar Portugalske komunističke partije (PCP), jednom rukom drži premijera za rame, a drugom pokazuje prema naprijed. S druge strane tricikla sjedi šefica Bloka ljevice (BE) Catarina Martins koja podmazuje lanac. To je ilustracija koalicije koja je od studenog 2015. godine na vlasti u Portugalu. Ovaj savez socijalista, komunista, zelenih i Bloka ljevice, koji predstavnici portugalske desnice pogrdno nazivaju geringonça, odnosno “sklepana krntija”, svojevremeno je predstavljao veliko iznenađenje na političkoj sceni.

Ništa slično nije se dogodilo otkad je prije četrdeset godina obnovljen portugalski parlamentarizam. Socijalistička stranka je formalno samostalno na vlasti, ali ovisi o podršci triju drugih stranaka s kojima je potpisala bilateralne sporazume. Njima su definirane određene politike na kojima su partneri inzistirali da bi dali podršku. Ovakvu koaliciju nije bilo lako dogovoriti. Prva prepreka bilo je odbijanje komunista da sjednu za isti stol s Blokom ljevice. Stoga su se pregovori vodili odvojeno s jednim, a onda s drugim partnerom. Sve to doprinijelo je širenju sumnje u održivost suradnje, čak i među samim strankama u koaliciji. No dogovor očito funkcionira te uspijeva zadovoljiti i želje građana i zahtjeve europskih institucija, iako su te dvije stvari vrlo često suprotstavljene.

Nakon što su 4. listopada 2015. objavljeni rezultati parlamentarnih izbora, vladala je velika neizvjesnost. Koalicija desničarskih stranaka koja je bila na vlasti od 2011. godina osvojila je najveći postotak glasova (gotovo 37 posto) no istodobno je izgubila sedamsto tisuća glasača u odnosu na prethodne izbore. Posljedica je to nepopularnih “mjera štednje” provođenih 2011.-2014. Ljevica je istodobno povećala broj svojih mandata sa 107 na 230 i tako onemogućila desnici da formira vladu. No ljevica je istodobno ostala vrlo podijeljena. Između socijalista i komunista vlada veliko nepovjerenje još od perioda neposredno nakon Revolucije karanfila. PCP se snažno protivila zaokretu PS-a udesno za vrijeme Marija Soaresa, jedne od ključnih historijskih figura socijalista, koji je na različitim funkcijama s prekidima bio od 1976. do 1996. godine.

Komunisti se također protive Europskoj uniji, dok PS nije samo proeuropska stranka, već je i predana kompromisu s Bruxellesom oko pitanja budžetske discipline koju propisuju europske institucije. Po ovom posljednjem pitanju postoje neslaganja i između PS-a i Bloka ljevice, stranke koja je nastala 1999. godine udruživanjem nekoliko manjih maoističkih, trockističkih i eurokomunističkih organizacija. Blok ne traži izlazak iz EU, već samo iz eurozone, koju smatra preprekom ostvarenju suvereniteta zemlje i samostalnoj ekonomskoj politici, kao i restrukturiranje portugalskog duga te izlazak iz Sjevernoatlantskog pakta (NATO). Razlike su sasvim dovoljno velike da su za vrijeme izbora 2015. godine svi bili sigurni da nikakav savez nije moguć.

Pritisak javnosti

“Pitanje se prvi puta postavilo za vrijeme debate između Antónija Coste, šefa socijalista, i Catarine Martins, koordinatorice Bloka ljevice”, prisjeća se José Gusmão, ekonomist i član politbiroa BE-a. “Ona je tada predložila da Blok podrži vladu PS-a pod uvjetom da ovi izbace tri istaknute mjere iz svog programa: olakšavanje otpuštanja, zamrzavanje mirovina i smanjenje davanja poslodavaca za socijalno osiguranje. Costa tada nije ništa odgovorio.” Nakon što su objavljeni rezultati, predsjednik Republike je mandat za sastavljanje vlade dao predstavniku koalicije desnice, tadašnjem premijeru Pedru Passosu Ceolhu, čija je vlada provodila mjere štednje. Socijalisti su imali dvije opcije: podržati desničarsku vladu ili pokušati sklopiti savez s drugim strankama ljevice.

“PS se mogla suzdržati od glasovanja o povjerenju vladi [čime bi desnica ostala na vlasti], a to su i predlagali neki socijalisti”, prepričava politolog André Freire. Martins time ne bi bila iznenađena: “Socijalisti su u kampanju ušli s najdesnijim programom u svojoj povijesti”, smatra koordinatorica BE-a. “Jasno su odbacili svako pozivanje na socijaldemokraciju, pogotovo pristajanjem uz ‘fleksibilizaciju’ rada i smanjenje socijalnih prava.” PS je nakon objave rezultata oklijevao. “BE i PCP su odmah najavili da su spremni za razgovore, ali nejasni odgovor socijalista je došao tek tijekom noći”, prisjeća se Gusmão. Pregovori su zatim trajali puna tri tjedna, a javnost ih uglavnom nije mogla pratiti. “Tri su liste na kraju postigle dogovor pod pritiskom javnosti koja je htjela hitan prekid mjera štednje”, objašnjava Nuno Santos.

Ovakva dilema za stranku lijevog centra nije jedinstvena samo za Portugal. U mnogim drugim zemljama, bivše socijaldemokratske i socijalističke stranke koje su prihvatile liberalizam izgubile su velik dio utjecaja. Nakon što je više godina provodio politiku “štednje” u savezu s desnicom, grčki Pasok je pao s 44 posto glasova 2009. godine na svega 5 posto 2015. Kako objašnjava Nuno Santos: “Costa vidi kako su propali socijalisti u Grčkoj, Mađarskoj, Nizozemskoj, Španjolskoj i Francuskoj. Shvaća da savez s desnicom predstavlja opasnost za sam opstanak stranaka lijevog centra”. Ono što jest posebno za Portugal je pronađeno rješenje. PS vlada samostalno: ni Blok, ni komunisti, ni Zeleni (koji na izbore izlaze zajedno s komunistima) nisu htjeli ući u vladu. Oni zadržavaju svoju samostalnost i glasuju samo za zakone s kojima se slažu te pokreću vlastite inicijative.

Također, ni jedna od stranaka nije zaboravila na razlike koje postoje. Pregovori su stalni. Državni tajnik zadužen za parlamentarna pitanja misli da je to odlično: “Tek smo s ovim savezom dobili pravi parlamentarni sustav. Više ne odlučuje samo vlada. Ministri se stalno sastaju s predstavnicima parlamentarnih grupa Bloka i komunista. Nekad smo znali imati i šesnaest sastanaka dnevno!” Zasad ni jedan od partnera nije zaprijetio povlačenjem podrške i rušenjem vlade. Ipak, s razlikama se nekad teško nositi: “Treba hitno promijeniti zakon o radu kako bi se stalo na kraj nesigurnim uvjetima rada. Nezaposlenost se smanjuje, ali nova radna mjesta su jako nekvalitetna”, upozorava António Esperaça, dužnosnik Komunističke partije u gradu Bragi na sjeveru zemlje. “Ima puno razlika između nas i vlade, ali sada nam je najvažnije spriječiti povratak na vlast neoliberalne desnice.”

U Bloku ljevice se pak hvale pritiskom koji su izvršili na vladu kroz javne interpelacije i druge procedure. “PS je danas puno ljevija stranka nego prije ove koalicije”, smatra Freire. “Utjecaj partnera je očit. Dijelovi programa koji se tiču plaća i mirovina su promijenjeni.” Lojalnost manjih stranaka PS-u može se objasniti i drugim razlozima. Socijalisti su prema svim anketama uvjerljivo najpopularnija stranka, koja je uspjela privući čak i dio birača Bloka i komunista. Ako bi došlo do prijevremenih izbora, te bi dvije stranke mogle izgubiti dio mandata. Osim toga, “geringonça je uvreda koja je izgubila na uvjerljivosti”, tvrdi Nuno Santos. “Time se htjelo naglasiti nestabilnost naših sporazuma. Ali u posljednje smo dvije godine dokazali kako je naš savez čvrst i stabilan te ostvaruje dobre rezultate.”

S francuskog preveo: Nikola Vukobratović