Marko Kostanić

Brojni srednjostrujaški analitičari su objašnjenje neočekivanih političkih ishoda proteklih mjeseci, poput Trumpove pobjede ili izglasavanja “Brexita”, pronašli u tezi o zapadanju svijeta u “postčinjenično” stanje. Osim što bi za karakteriziranje prethodnih desetljeća kao “doba istine” bilo teško naći historijsko opravdanje, ovakve interpretacije ostaju daleko od razumijevanja uzroka uspjeha manipulatora

Bez previše kolebanja, s obzirom na siromašnu konkurenciju, kao najsretniju vijest u 2017. godini u Hrvatskoj možemo izdvojiti onu o rekordnom rastu industrijske proizvodnje. Krajem siječnja je Državni zavod za statistiku (DZS) izvijestio javnost da je u prosincu prošle godine, prema kalendarski prilagođenim podacima, industrijska proizvodnja narasla za čak 14,9 posto u odnosu na isti mjesec 2015. godine. Nema sumnje, bilo kakav dvoznamenkasti rast u ekonomiji, makar i na razini mjesečne usporedbe, predstavlja pažnje vrijedan rezultat. No, ipak, premijer i ministar financija nisu bili posebno euforični. Naravno, pohvalili su se i iskoristili podatak u svoju korist, no izostali su konfeti. Teško da takvu reakciju možemo pripisati njihovoj anemičnosti, skromnoj razini političkog entuzijazma ili izostanku efikasnog PR savjeta.

Prije će biti da su i oni osjetili raskorak između navedenog pokazatelja i društvene i ekonomske stvarnosti u kojoj ljudi žive. Ne radi se o tome da im je bilo nelagodno, već ni sami nisu znali što bi politički ili marketinški s tom izdvojenom brojkom. S jedne strane, brojka je točna, a s druge, nije baš u dosluhu s konkretnim iskustvima većine stanovništva. Možda je problem u tome što je bila izdvojena i plasirana kao zgodno zapakirana vijest. Ipak, stavimo li vijest samo u najneposredniji kontekst, lako ćemo zaključiti zašto pati od raskoraka sa stvarnošću. Kao što je pokazano u analizi podataka DZS-a u izvedbi Hrvatske gospodarske komore1 , nekoliko je faktora omogućilo ovoliko visok rast. Pored nešto izraženije domaće i vanjske potražnje, valja napomenuti da je, primjerice, visoki rast proizvodnje u opskrbi električnom energijom, plinom, parom i klimatizacije zasnovan na niskoj bazi, tj. klimatskim prilikama.

No puno važnija jest činjenica da je ovom trogodišnjem postepenom rastu industrijske proizvodnje prethodio petogodišnji pad. Drugim riječima, ukupna razina industrijske proizvodnje u 2016. godini manja je za čak 10,6 posto od one iz 2008., zadnje pretkrizne godine. Također, raskoraku pridonosi i činjenica da ovaj trogodišnji rast industrijske proizvodnje nije pratio rast zaposlenosti u industriji, već upravo suprotno, blagi pad. Pad zaposlenosti je “kompenziran” rastom produktivnosti od 5,8 posto. S obzirom na po radnike nepovoljne izmjene Zakona o radu otprije nekoliko godina i visoki pritisak rezervne armije rada, taj se rast produktivnosti vjerojatno da pripisati povećanom stupnju eksploatacije.

Ako je rast industrijske proizvodnje najsretnija vijest ove godine, onda je i Ivan Pernar zasigurno najsretnija osoba godine. Ulaskom u parlament, neumornim angažmanom i u parlamentu i van njega, od tramvaja preko Facebooka do škola, Pernar je postao politička zvijezda. Kao i u slučaju industrije i njegov politički uspon i karijera obilježeni su neobičnim odnosom između činjenica i interpretacija. I prije, dok je sudjelovao u sprječavanjima deložacija, i danas kad u Saboru proziva političke elite za lopovluk i korupciju, Pernar je fenomenima protiv kojih se bori davao krajnje neobična objašnjenja. Kao što je nedavno objasnio prilikom jednog istupa za saborskom govornicom: pojave u društvu mogu biti plod slučajnosti ili zavjere, nema treće. Međutim, ono što je najzanimljivije u Pernarovom slučaju, jest podrška koju dobiva od ljudi koji nimalo ne vjeruju u njegove teorije zavjere niti im je uopće stalo do toga. Iako ne postoje istraživanja o njegovim glasačima ili fanovima, da se naslutiti, prema komentarima na društvenim mrežama, odgovorima u televizijskim anketama ili neposrednom iskustvu razgovora s ljudima, da nezanemariv broj ljudi naprosto ignorira njegovu “teoriju” i podršku mu daje na osnovi antiestablišmentske retorike, autentičnog nastupa i prokazivanja političke elite.

Dakle, ova dva primjera, industrijska proizvodnja i Pernar, mogli bi poslužiti kao okvir za smještanje Hrvatske u navodni globalni “post-truth” krajolik, kako političkoj situaciji vole tepati zapadne liberalne elite i njihovi analitičari: političari na vlasti koji se hvale statističkim podacima “kao pjesnik koji ne vjeruje u vlastite stihove” i političar u oporbi koji uživa ozbiljnu podršku bez obzira na to što veliki broj podržavatelja misli da je naprosto lud.

Netko zlobniji bi mogao primijetiti da smo napokon usvojili tranzicijsku lekciju i dostigli uzoriti Zapad, barem i u vidu nepoželjnih simptoma. Ipak, nešto se uvjerljivijom čini prosudba krajnje ishodišne promašenosti tih lekcija kojima smo bili izloženi proteklih desetljeća. Naime, dok su nas zapadni učitelji nastojali naučiti demokraciji i pravilima ponašanja u civiliziranom svijetu koje nam je socijalizam uskratio, njihova vlastita djeca su se otela kontroli: tako danas glasaju za Trumpa, Brexit ili Marie Le Pen i ne drže previše do institucija liberalne demokracije. Nastala je tolika panika da su čak i okorjeli liberalni komentatori posegnuli za “klasnom analizom”, a sekundiraju im, između ostalih, i Međunarodni monetarni fond i Svjetski ekonomski forum.

Prevladao je svojevrsni analitički konsenzus: rastuća nejednakost i društvena polarizacija pridonose okretanju glasača populističkoj ili radikalnoj desnici. Osim što ni ne pomišljaju na ozbiljnije političke i ekonomske poteze u svrhu saniranja takvog stanja, pojavljuju se i dva teško premostiva analitička problema za vladajuće elite. Politička pedagogija radničke klase Istoka bila je zasnovana na premisi kako im je socijalistička uravnilovka uništila demokratske (i poslovne) kapacitete. A na Zapadu, druga priča: demokratski bon-ton radničke klase ugrozila je nejednakost.

Teško je više i reći odakle zapravo prijetnja dolazi – od jednakosti ili od nejednakosti – osim da je uvijek radnička klasa u igri. A kad je tako, uvijek je na raspolaganju stari liberalni refleks: jednostavno su glupi i izmanipulirani. Ne vjeruju našim podacima i obećanjima, već se zadovoljavaju memovima, youtube-klipićima i ostalim “lažnim vijestima” (fake news) koje promoviraju razni populisti, a navodno plaća Kremlj. Dakle, živimo u “postčinjeničnom svijetu” (post-truth), a krivnju, osim zatucanosti radničke klase, snose i mediji i medijske platforme koje su odustale od uzvišenih principa istine u novinarstvu.

Nabrojimo samo neke od problema ovakve dijagnoze. Krenimo od više razine apstrakcije: ako je politika po definiciji područje konflikta, kako možemo govoriti o jednoj Istini? Na primjer, ako u tu Istinu spada i to da je privatno zdravstvo efikasnije, ne očituje li se ta Istina različito u životu vlasnika poliklinike i nezaposlenog radnika koji si ne može priuštiti liječenje? Trebaju li zaista tom radniku memovi da “shvati” da mu je zdravlje ugroženo zbog politike? Zašto da vjeruje obećanjima elita koje je ekonomska kriza iznenadila? Nismo li u godinama prije krize zapravo živjeli istovremeno i u financijskom i u neprobojnom fake news balonu?

Kako očekivati da se različiti aspekti društvenih učinaka te Istine objektivno medijski prikažu ako su mediji i medijske platforme financijski ovisni o reklamama čiju cijenu povećavaju “klikovi”? Kako se ta Istina proizvodi ako su legalizirani lobistički klubovi u Bruxellesu i Washingtonu ili stranački angažmani PR-stručnjaka u kampanjama najnormalnija stvar na svijetu? Kako ćete pri medijskoj obrani politike istine tvrditi da je Trump rasist zbog zabrane ulaska u zemlju stanovnicima sedam muslimanskih zemalja, a liderica “slobodnog svijeta” Angela Merkel nije, iako je potpisala skandalozni dogovor s autokratom Erdoğanom o zadržavanju izbjeglica na turskom tlu?

I da se na kraju vratimo na domaći teren: zašto je glasač Živog zida izmanipuliran Pernarom koji ga je branio od deložacije, a nije trenutnom vlašću koja novom poreznom reformom bankama za svaki nenaplativi kredit (čitaj: potencijalnu deložaciju) nudi oprost poreza? Mogli bi tako s proturječjima post-truth dijagnostike unedogled, ali samo istaknimo ono najvažnije. Radnička klasa nije “iznevjerila” prosvijetljene liberalne elite jer je glupa i izmanipulirana, već jer je ekonomski iscrpljena i politički zapostavljena. Rasizam, seksizam i sumanute teorije zavjere koje često prate taj otpor nisu inherentne zaostalim masama, već su prije svega plod uništene radničke infrastrukture, mreža solidarnosti i političke edukacije posljednjih tridesetak godina. A to su uništenje uime slobodnog svijeta upravo predvodile te liberalne elite.

A kakve sve to veze ima s činjenicom da u rukama upravo držite (za sada) zadnji tiskani broj hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea? Ima itekako, jer su upravo ove novine predstavljale jedan od pokušaja ponovnog građenja te infrastrukture i prostora za političku edukaciju i kulturu.


1 “Industrijska proizvodnja porasla 5 posto u 2016. godini”, 30. siječnja 2017., hgk.hr