Joachim Bischoff i Richard Detje

“U Njemačkoj ništa novo!” Tako bi se moglo sažeti većinu komentara na rezultate nedavnih izbora za Bundestag. CDU je nedvojbeni pobjednik, a treći kancelarski mandat Angele Merkel sada je samo pitanje dovršetka uobičajene koalicijske diplomacije. Uspjeh njezine stranke pritom se uzima kao dokaz suglasnosti većine birača s dosadašnjim smjerom CDU-ove krizne politike. No ispod tih momenata kontinuiteta kriju se brojni indikatori koji ukazuju na tektonska preslagivanja u odnosima političkih snaga. Katastrofalan pad liberalnog FDP-a, preferiranih koalicijskih partnera kršćanskih demokrata, ispod parlamentarnog praga, najupadljiviji je među njima

Izbori za Bundestag 2013. predstavljaju značajnu cezuru u političkom razvoju Savezne Republike Njemačke. Kontinuitet kancelarstva Angele Merkel varljiv je indikator. Poslije četiri godine ekonomsko-socijalne krizne politike, stranke Unije (CDU i CSU) zabilježile su, doduše, 3,5 milijuna glasova više nego na prošlim izborima (porast od 7,7 posto, uz istovremeni lagani porast izlaznosti), no rasprostranjena jednostavna formula prema kojoj se uspjeh Merkel može svesti na posezanja za Adenauerovom parolom iz 1957. – “bez eksperimenata” – promašuje stvarne razmjere pomaka u odnosima političkih snaga. Unija je pod vodstvom Angele Merkel posljednjih godina prošla značajan proces modernizacije. Vođena formulom Maß und Mitte (doslovno: “Mjera i sredina”, nap. prev.), Unija se doista uspjela probiti dublje prema “sredini” društva, dopustivši atrofiranje svog nacionalno-konzervativnog krila, dok je obranu neoliberalne politike deregulacije prepustila liberalima (FDP), koje bi to moglo koštati političke egzistencije.

Uspješni muddling through

Kršćanski demokrati su pobijedili sa 41,5 posto glasova. S preko 18 milijuna glasača, vodstvu CDU-a i CSU-a nakon dugo vremena ponovno je pošlo za rukom okupiti gotovo cijeli građanski tabor pod svojim stranačkim zastavama. Smjena crveno-zelene koalicije (SPD i Zeleni) 2005. godine došla je uz cijenu najslabijeg izbornog rezultata poslijeratnog perioda (s izuzetkom 1949. godine). Uniju je tada spasilo samo pribjegavanje velikoj koaliciji sa SPD-om – drugoj u povijest zemlje. A 2009. godine tek je koalicija s FDP-om osigurala većinu potrebnu za formiranje vlade, dok stranke Unije samostalno nisu uspjele osigurati više od trećine glasova, što je daleko od strukturne većine u zemlji u kojoj je u 65 godina njezine povijest čak 44 godina kancelarsko mjesto pripadalo političarima iz njezinih redova.

Unija je nedavno prošla vrlo kontroverzan unutarstranački proces modernizacije. Ukidanje vojne obaveze, gornja granica za stanarine, javni vrtići, djelomičan izlazak iz stratificiranog srednjoškolskog sustava, istospolne veze – neke su od tema u kojima se CDU Angele Merkel prilagodio nazorima društvene većine, a protiv kojih su organizirani konzervativci još prije nekoliko godina vodili ogorčene bitke. Mnoge aspekte tog procesa možemo svrstati pod stavku nadoknađivanja propuštene modernizacije.

Uzrok tih promjena ne leži toliko u ideološkom zaokretu (“socijaldemokratizacija CDU-a”) koliko u konstelaciji realnih problema. Tako je Njemačka još uvijek jedna od rijetkih zemalja u Europi gdje ne postoji zakonski definirana minimalna plaća na nacionalnom nivou (ili odgovarajući funkcionalni ekvivalent, poput obvezujućih kolektivnih ugovora u Austriji). Gotovo četvrtina zavisno zaposlenih radi u sektoru s niskim nadnicama, što je prosjek koji u Europskoj uniji “nadmašuje” samo Litva. Posljedica je da rastući jaz u plaćama i konkurentski pritisci dovode do socijalne nesigurnosti i strahova, što sve više zahvaća i dijelove tzv. srednjih klasa. A politička snaga s hegemonijskim ambicijama ne može si dopustiti gubitak podrške tih klasa.

Politička strategija CDU-a pod Merkel na koncu nije ništa drugo nego prilagođavanje širim društvenim promjenama, od kojih su neke i mentalne, a samo u mjeri u kojoj to uspijeva, CDU će biti u mogućnosti plauzibilno komunicirati društvenu “sigurnost” kao svoju političku poruku. Različiti komentatori tu su strategiju nazvali empatičnim konzervatizmom (compassionate conservatism). Adekvatnost tog pojma može se dovesti u pitanje, jer iza njega se ipak ne krije nikakav novi “svjetonazor” u onom smislu koji je tom pojmu dao Gramsci, nikakav novi program integriranog građanskog bloka. Metoda političkog rada Angele Merkel je drugačija: pragmatično odrađivanje i odgovaranje na probleme i proturječja koji joj se nađu na putu, u skladu s engleskom sintagmom muddling through. To ujedno predstavlja i taktiku prilagodbe krizi političke reprezentacije: upravo činjenica da nitko više od političke klase ne očekuje obuhvatna, koherentna rješenja na makro-nivou, čini paradoksalnu snagu njezine metode improviziranog, reaktivnog muddling througha.

Drugim riječima, ne slažemo se s analizama koje rezultate izbora tumače kao izraz socijalne i ekonomske pacificiranosti. Razne anketei i demoskopske analize potvrdile su široku rasprostranjenost značajnih razina nezadovoljstva, a potvrđuje to i citat iz jedne vrlo recentne ankete: “Njemačku se doživljava kao ugroženi raj u kojemu vrijednosti poput pravednosti polako erodiraju. Glasači trenutno budućnost ne povezuju s velikim nadama i obećanjima, nego je prije svega doživljavaju kao mračan horizont koji prijeti kriznim scenarijima. Sablast krize i dalje vreba na granicama Njemačke.”ii

Preslagivanja u građanskom taboru

Teza Colina Croucha da je kriza “neoliberalizam” samo još osnažila, i to u vidu jačanja moći banaka i transnacionalnih korporacija, u tom kontekstu ne objašnjava puno. Pad FDP-a na 4,8 posto glasova, a time i ispod parlamentarnog praga, demantira tezu o “sablasnom preživljavanju neoliberalizma”. Stranka čiji se smisao postojanja iscrpljuje u osiguravanju parlamentarne većine, a koja istovremeno samo još u jednoj saveznoj zemlji (Saskoj) sudjeluje u koalicijskoj vlasti, i više je nego suvišna. No drugu ulogu od one osigurača većine i servisera klijentelističkih interesa vodstvo liberala nije umjelo igrati. FDP je potonuo igrajući na kartu politike velikih neoliberalnih proglasa u kojima je najavljivao značajna sniženja poreza, obuhvatne privatizacije i pojačane napade na sindikate.

Da organizacije poput Saveza njemačke industrije to smatraju nesretnim razvojem događaja sasvim je razumljivo. Njihovi financijski resursi mogli bi spriječiti ekonomski kolaps liberala. Državna će sredstva u svakom slučaju ispasti vrlo mršava, a dug uslijed visokih predizbornih troškova tim veći. S druge strane, barem financijska potpora parlamentarnim izaslanicima sada otpada kao stavka. Bilo kako bilo, smjena vodstva u svakom bi slučaju morala podrazumijevati i artikulaciju neke nove ideje vodilje “organiziranog liberalizma”. No u doba koje, između ostalog, karakterizira i globalna mreža sustavnog državnog prisluškivanja, što bi liberalizmu nekih prijašnjih vremena dalo obilje materijala za kritiku, takva se ideja nigdje ne nazire.

Desno-građanski tabor nalazi se u razdoblju preslagivanja karata. Alternativi za Njemačku (AfD), ekipi sastavljenoj najvećim dijelom od desnih populista, uspjelo je u nevjerojatno kratkom roku (od svibnja/lipnja 2013.) osigurati značajan priliv birača. Rezultat od 4,7 posto glasova (više od dva milijuna glasača) znači da su ulazak u Bundestag promašili za dlaku. Vodeći ideolog AfD-a Alexander Gauland vjerojatno s punim pravom ističe: “Da je FDP unutar crno-žute koalicije održao svoja predizborna obećanja, AfD danas ne bi ni postojao. Mi smo u određenom smislu politički nasljednici FDP-a.”

AfD konsolidaciju javnih financija smješta u središte svojih nastojanja i radi na cementiranju primata nacionalno-državnog okvira, neovisno o tome kako će se europski susjedi nositi s masivnom krizom koja je mnoge od njih zahvatila. Imigracija – da, ali samo uz uvjet zapriječenog pristupa mreži socijalne sigurnosti i bez socijalnog izjednačavanja. Takva radikalizacija držanja, koje se očitovalo već u paroli CSU-a o uvođenju cestarina za autoputeve za strance, daje obilje materijala desno-populističkoj programatici.

Na izborima za Europski parlament u svibnju 2014. izgledi AfD-a još su bolji, posebno ako im ponovno uspije privući populističke dijelove preostataka FDP-a. Time se u Njemačkoj naziru jasni obrisi reformacije (da izbjegnemo pojam “normalizacije”) građanskog tabora koji, čini se, slijedi razvoj sličan onome primjerice u Austriji.

Aritmetičke većine nisu nužno političke

Aritmetički, potencijalna koalicija lijevih stranaka imala bi dovoljan postotak glasova za većinu. No to nije više od matematičke igre, posebno jer 9,5 posto glasova, koliko je zajednički išlo FDP-u i AfD-u, ispada iz računice. Aritmetička većina nije isto što i politička. Pa ipak, polazišna situacija za ljevicu je bila – i još uvijek jest – rijetko povoljna. “Socijalna pravda” predstavlja jedan od centralnih toposa društvenog i političkog raspoloženja u Njemačkoj. Pritom se, međutim, miješaju barem dva momenta. S jedne strane, egzistencijalni uvjeti onih koji nisu dio prekariziranih slojeva i dalje su relativno ugodni: vlastita privatna egzistencija, doduše, nije nepotresna, ali usprkos rastućem iscrpljivanju u profesionalnom životu, i dalje se čini koliko-toliko sigurna, s dovoljno manevarskog prostora za aktivno suoblikovanje vlastite sudbine. S druge strane, tu je već spomenuta nelagoda po pitanju širih društvenih, ekonomskih i ekoloških perspektiva.

Predsjednik SPD-a Sigmar Gabriel povezao je proces programatske obnove socijaldemokracije nakon katastrofalnog poraza 2009. godine s kritikom neoliberalne politike deregulacije i privatizacije. “Obuzdavanje kapitalizma” tako je više nego ikad prije zadatak SPD-a i europske socijaldemokracije uopće. “Danas znamo da se sloboda, demokracija i socijalna pravda ne ostvaruju kao nekakva ‘povijesna nužnost’. Uvijek iznova se događa da nekoć s puno muke izborena postignuća bivaju ugrožena. Nadam se međutim da nam neće ponovno trebati desetak godina prije nego što uspijemo odgovoriti na trenutno najveći problem s kojim smo suočeni – nužnost obuzdavanja financijskog kapitalizma. To je trenutno naš najvažniji zadatak.”

Nova programska orijentacija prema tome bi značila: slomiti moć financijskih tržišta, smanjiti pretjerano velike javne dugove, smanjiti jaz između bogatih i siromašnih, te odgovoriti na ekološki izazov globalnog zagrijavanja. SPD se nedvojbeno pokrenuo. Korekturama dosadašnjih politika regulacije tržišta rada i porezne politike SPD želi stabilizirati srednje klase, koje uslijed pritiska ekonomsko-socijalnih prilika sve više erodiraju. Pa ipak, birači su socijaldemokratima samo djelomično povjerovali. I dalje prešutno prisutan ponos vodstva SPD-a na reforme Schröderove Agende 2010 mnoge je glasače spriječio da se vrate socijaldemokratima. A stranka se, po svemu sudeći, sada ponovno, bez ikakve pauze za refleksiju, sprema upustiti u koaliciju s kršćanskim demokratima, što ujedno znači da će obuzdavanje financijskog kapitalizma biti odgođeno na neodređeno vrijeme. SPD je naime već u večeri objave izbornih rezultata dao do znanja da velika koalicija s CDU/CSU-om za stranku predstavlja poželjnu opciju za naredne četiri godine. Nezgoda s tim jest da će brzim ulaskom u novu vladu Angele Merkel sami sebi uskratiti priliku da kritički reflektiraju o pitanju zašto ta sada već 150 godina stara stranka više ne uspijeva organizirati većine ili zašto joj već dugo ne uspijeva privući više od četvrtine glasača (25,7 posto).

Pritom je i više nego očigledno da je navodno integracijska formula kojom se želi spojiti “ekonomsku dinamiku” (Agenda 2010) i “socijalnu inkluzivnost” (nova pravila socijalne regulacije, na primjer po pitanju agencijskog rada ili minimalne plaće) izlizana i obezvrijeđena socijalno neprihvatljivim momentima. Program socijaldemokrata ostao je formulaičan, u kontekstu izazova krize i neizvjesne budućnosti i suviše blijed i nedostatan. Pogled na trenutne kadrovske potencijale stranke tu anemičnost samo podcrtava. Za ljevicu u cjelini to je međutim sve samo ne povod za zluradost, jer bez obnovljene socijaldemokracije ideja političke većine za ljevicu može ostati samo iluzija.

Deflacija zelenih očekivanja

Izborni rezultat Zelenih zapravo ne iznenađuje. Sa 10,7 posto na parlamentarnim izborima 2009. godine potvrdili su ulazak među stranačke prvoligaše. Prije dvije godine, uslijed katastrofe u Fukušimi, njihov anketni rejting dodatno je porastao. Nema sumnje da su anketni rezultati od preko 20 posto predstavljali privremeno napuhivanje koje nije imalo šansu čak ni srednjoročno preživjeti. Pa ipak, demoskopi su još u proljeće 2013. Zelene vidjeli na 15 do 16 posto glasova, što je rezultiralo euforijom u stranačkim redovima: rezultat koji bi bitno premašio onaj iz 2009. mnogima se činio sasvim realnom mogućnošću.

U opreci spram službeno-stranačkog optimizma, posljednji mjeseci prije izbora ipak su donijeli kontinuiranu silaznu putanju. Sa 8,4 posto, Zeleni su na koncu dospjeli do rezultata koji leži ispod onoga iz 2009. Prokockana je podrška oko milijun glasača, odnosno čak 20 posto zelenih birača iz 2009. godine. Od izbornog poraza stranačke je gremije zahvatilo komešanje. Vodstvo stranke je najavilo novi početak, i programski i personalni. No kamo će ih to putovanje na koncu dovesti i tko će pritom kormilariti, zasad ostaje neizvjesno.

Šansa za Die Linke?

Die Linke (Ljevica) postigla je iznenađujuće dobar rezultat, kojim postaje treća najjača stranka u Bundestagu – ispred Zelenih i CSU-a. U odnosu na 2009. izgubila je, doduše, oko 1,5 milijuna glasova, no u rezultat od 8,6 posto na saveznoj razini i u ponovni ulazak u pokrajinski parlament u Hessenu još do prije nekoliko tjedana i unutar same stranke malo se tko usudio vjerovati. Čak je i u zapadnim pokrajinama ponovno premašila pet posto, što samo podcrtava njezinu ulogu relevantne stranke na saveznoj razini. Die Linke se uspjela othrvati prijetnji propasti, koja joj je još na stranačkoj skupštini 2012. u Göttingenu visjela kao mač nad glavom, što zasigurno treba smatrati političkim postignućem novog stranačkog vodstva.

Die Linke se, nadvladavši dugogodišnje ideološke rovovske bitke unutar stranke, izričito zalagala za napuštanje neoliberalne politike. Pored toga, ratnohuškačka retorika zapadnih sila povodom sirijskog građanskog rata samo je potvrdila ispravnost pozicije Die Linke da ranije vojne intervencije u Iraku ili Afganistanu nisu rezultirale napretkom u rješavanju postojećih konfliktnih konstelacija. Argument da se značajne devijacije društvenog razvoja i situacije građanskog rata ne mogu riješiti pribjegavanjem vojnim sredstvima, dobio je osjetno na biračkoj podršci. Die Linke neće biti pod pritiskom stvaranja koalicija ili pregovora oko ulaska u novu vladu. Za razliku od socijaldemokrata, relativni izborni uspjeh stoga bi mogao biti korišten za unapređenje daljnjeg samokritičnog razvoja stranke i njezine političke strategije, uključujući i pitanje refleksije o razlozima za značajniji gubitak podrške u nekim istočnonjemačkim pokrajinama.

No istinski samosvjesna ljevica mora biti načisto s činjenicom da intervencije u odnose distribucije nužno proizvode povratne učinke na proizvodne strukture. Reformska snaga stoga mora težiti tome da razvije i kompetencije u polju ekonomije i rada, ako želi doprinijeti stvaranju projekta društvene transformacije koji će obuhvatiti i snage s onu stranu uobičajenih stranačkih podjela.

S njemačkog preveo: Stipe Ćurković

* Joachim Bischoff je sociolog, publicist i političar, član Die Linke. Izdavač je hamburškog mjesečnog časopisa Sozialismus. Richard Detje je član uredništva Sozialismusa. Tekst je izvorno objavljen 23. rujna 2013. na web-stranici časopisa, www.sozialismus.de

i Richard Detje i dr., Krisenerfahrungen und Politik, Hamburg, 2013.

ii Ispitivanje instituta rheingold, provedeno između 30. kolovoza i 2. rujna na reprezentativnom uzorku.