Vicken Cheterian

Rušenje režima Sadama Huseina, uspostava kurdske autonomije u Iraku i građanski rat u Siriji doveli su do poremećaja u odnosima snaga u regiji i stvorili situaciju u kojoj je moguća dramatična promjena položaja Kurda. Rasplet događaja ovisit će o brojnim faktorima komplicirane bliskoistočne politike, koji uključuju politiku nafte te interese stranih i regionalnih sila

Irbil je grad u procvatu. Na mjestu starih zidanih kućica podižu se šoping-centri, hoteli i stambene zgrade. Posvuda se gradi, a cijela sela pretvaraju se u predgrađa pogodna za stanovanje nove kurdske srednje klase. Većina trgovina prodaje građevinski materijal, namještaj ili kućanske aparate, dok novi terenci zakrčuju široke ceste. Iračani iz drugih regija dolaze u kurdska područja zbog kupovine ili razonode. Libanonski menadžeri, turski trgovci i indijski hotelski radnici ovdje traže svoju sreću. Sigurnost i novac od nafte pretvorili su Irački Kurdistan iz prašnjave provincije u hit-mjesto. Ali ovisnost o nafti ima i svoju drugu stranu: poljoprivreda je zapostavljena, pa se većina prehrambenih proizvoda sada uvozi, što je doprinijelo rastu nejednakosti.

Kurdima povijest nije bila naklonjena. Nakon raspada Osmanskog Carstva, kada su europske sile crtale nove granice, Kurdi nisu dobili svoj dio. Ostali su podijeljeni između četiri zemlje: Iraka, Turske, Sirije i Irana, koncentrirani u područjima udaljenima od političkih centara novih država. Kurdski nacionalizam tada je bio slab, ali marginalizacija, diskriminacija i represija doprinijele su njegovom kontinuiranom rastu. “Posljednjih dvadeset godina, prvi put u modernom dobu, historija pruža šansu Kurdima”, kaže povjesničar Džabar Kadir. “Počelo je s iračkom invazijom na Kuvajt, kurdskom intifadom (ustankom) koja je slijedila, američkim proglašenjem zone zabrane letenja što je Kurdima stvorilo siguran zaklon, te uspostavom parlamenta nakon izbora održanih pod teškim uvjetima.” Zatim dodaje: “Prošlost je i krivnja Kurda. Unutarnje podjele na plemensko-klanskoj osnovi koje se vuku još iz vremena emirata, danas se preslikavaju na političke stranke.” Koliko puta je neka kurdska gerilska vojska digla pobunu protiv režima koji je progonio Kurde, uz spremnu pomoć neke od susjednih država koja je Kurde jednako progonila na vlastitom teritoriju? Irački Kurdi su 1991. prvi put sklopili novi savez sa silom koja dolazi izvan regije – Amerikom.

Američka invazija na Iraki i svrgavanje režima Sadama Huseina omogućili su snažno napredovanje kurdskih gerilaca (pešmerga) prema jugu i zauzimanje cijelog područja nastanjenog Kurdima, kao i zarobljavanje dijela teškog naoružanja bivšeg režima. Potvrđivanje kurdske autonomije u iračkom ustavu 2005. potaknulo je želje za sličnim statusom u susjednom Iranu, Siriji i Turskoj. Politički autonomna Kurdska regionalna vlada, koja štiti i legalizira aktivnosti pešmerga, postala je ne samo centar kurdske politike, nego i novi politički faktor Bliskog istoka. Irački Kurdi bili su jedina organizirana politička i vojna snaga u trenutku rušenja režima Sadama Huseina, pa su odigrali ključnu ulogu u pomaganju američkoj invaziji, primjerice stvaranjem prve jezgre nove iračke vojske. I danas su brojni najviši državni funkcionari kurdskog porijekla: uključujući, između ostalih, predsjednika države Džalala Talabanija, ministra vanjskih poslova Hošjara Zebarija i načelnika generalštaba Babekera Zibarija.

Irački Kurdi: manjina ili vladajuća skupina?

Paradoksalno, Kurdi na najvišim pozicijama u Bagdadu nisu bili jamstvo stvarnog političkog utjecaja. To se jasno pokazalo prilikom krize između premijera Nurija al-Malikija s jedne i vodstva kurdske regije s druge strane u studenome 2012. Irački premijer osnovao je novu vojnu “Operativnu komandu Didžla (Tigris)” sa sjedištem u etnički miješanom gradu Kirkuku. Pod zapovjedništvom generala Abdelamira Zajdija, uključen je velik broj jedinica iz sunitskih arapskih područja južno od Kirkuka. Kurdska regionalna vlada reagirala je razmještanjem tisuća pešmerga u to područje. Strah od mogućeg kurdsko-arapskog sukoba sasvim je opravdan, a intenzivni pregovori nisu riješili problem.

Kurdski političari vole predstavljati svoju regiju kao sigurno utočište za sve manjine. U irbilskom naselju Ainkava kršćani otvoreno prakticiraju svoje običaje. Iako kurdski pešmerge imaju povijest sukoba s raznim kršćanskim zajednicama, represija pod bivšim režimom stvorila je međusobno razumijevanje između Kurda, Asiraca i Jezida.ii Ali tenzije između kurdske administracije i policije te turkmenske i posebno arapske zajednice u Kirkuku još uvijek su jake, što dodatno komplicira situaciju u tom gradu. Spor oko Kirkuka nasljeđe je bivšeg režima, koji je provodio politiku arabizacije. Etnički miješani Kirkuk od posebne je strateške važnosti jer područje oko njega ima više od deset posto iračkih zaliha nafte i plina. U sklopu te politike, preko tristo tisuća Kurda, Asiraca i Jezida protjerano je iz područja koja su naselili Arapi, iz sunitskih kao i šijitskih provincija. Nakon američke invazije, pešmerge su preuzeli kontrolu nad ovim područjem, koje je od tada poznato kao “sporno područje”. Članak 140 iračkog ustava predviđa “ispravljanje” povijesnih nepravdi poticanjem povratka arapskih doseljenika u njihova matična područja i povratak kurdskog stanovništva, nakon čega bi trebao biti proveden popis, te naposljetku referendum koji će odrediti granicu između kurdske autonomne regije i ostatka Iraka.

Kirkuk je točka u kojoj se sukob Arapa i Kurda, Bagdada i Irbila, najbolje vidi.iii Sporno područje oko njega proteže se na jug do dijelova provincija Salahuddin i Dijala. Kontrolira ga kurdska policija, ali prisutna je i iračka vojska. Svako kretanje vojske u tom području izaziva proteste kurdske regionalne vlade, koja zabrinuto prati pregovore između Bagdada i Moskve o kupnji vojne opreme u vrijednosti više milijarda dolara. Osim teritorija, Irbil je u sporu s Bagdadom i oko budućnosti pešmerga. Prema kurdskom tumačenju ustava, te postrojbe treba smatrati sastavnim dijelom državne obrane koju financira i oprema središnja vlast, a Bagdad na to odgovara zahtjevom da se pešmerge podčine i primaju naredbe središnje vlasti umjesto da se ponašaju kao samostalna vojska. Naposljetku, spor kurdskih regionalnih i iračkih središnjih vlasti vodi se i oko nafte i plina. Prema ustavu, kurdska regija trebala bi dobivati 17 posto iz državnog budžeta, što nije samo glavni izvor aktualnog prosperiteta te regije, nego praktički i jedina veza s ostatkom Iraka. Bagdad optužuje Irbil da ne poštuje dogovor i samostalno izvozi naftu i plin preko Turske, bez uplaćivanja dijela prihoda u državnu blagajnu.

Situaciju pogoršava rastuće neprijateljstvo između iračkog premijera Nurija al-Malikija i predsjednika kurdske regije Mesuda Barzanija, koji je odigrao ključnu ulogu u mobilizaciji iračke oporbe u neuspješnom pokušaju izglasavanja nepovjerenja Malikiju. Irbilski političari nisu nježni u kritici premijera. Ministar vanjskih poslova kurdske regije Falah Mustafa optužio je premijera da “nije izabran izravno od naroda”. Fuad Husein, predstojnik ureda predsjednika kurdske regije, otišao je korak dalje izjavivši kako je “ured premijera Malikija tvornica problema”. Ne treba podcijeniti strah koji pritisak iračke vojske može stvoriti među Kurdima. Nakon osnivanja Iraka, kurdska manjina je desetljećima bila izložena represivnim politikama bagdadskih vladara. Represija je zadobila masovnu formu dolaskom na vlast arapskog nacionalista Sadama Huseina, a za vrijeme iračko-iranskog rata osamdesetih poprimila je i genocidne dimenzije, na primjer prilikom poznatog napada kemijskim oružjem na Halabdžu.iv Danas postoje druge brige: svaki oružani sukob oko Kirkuka mogao bi nanijeti ekonomsku štetu kurdskoj regiji, zaustaviti ulaganja i otjerati strane tvrtke. “Bagdad nam zavidi na našoj sigurnosti i prosperitetu”, kaže Fuad Husein, “ali stabilnost je sada uspostavljena i u drugim regijama, kao što su Basra i Nasirija na jugu; zašto u Bagdadu ne obnove opskrbu vodom i strujom, ne izgrade bolnice i škole umjesto da kupuju vojne avione F-16?”

Pritisak Bagdada imao je dva učinka. Za početak, ujedinio je notorno zavađene stranke iračkih Kurda. Čak se i predsjednik Iraka Džalal Talabani, inače vođa suparničke kurdske stranke, pridružio Barzanijevim kritikama ponašanja Bagdada zahtijevajući povlačenje iračkih trupa i raspuštanje Operativne komande Didžla. Unatoč toj slozi, društvo se sve više dijeli na one koji su se obogatili rentom od nafte i ostatak stanovništva, pa su i kurdsku regiju u vrijeme arapskog proljeća 2011. zahvatili prosvjedi protiv vlasti. Čini se kako upravo sukob na relaciji Irbil – Bagdad pomaže neutralizirati ove socijalne podjele u kurdskom društvu. Drugi učinak pritiska Bagdada je neočekivano približavanje Irbila Turskoj. Kada je počela američka invazija na Irak, Turska joj se snažno protivila i nije dozvolila korištenje svog teritorija za napad na Irak, bojeći se kako će pad Sadama Huseina omogućiti stvaranje de facto nezavisne kurdske države na sjeveru Iraka. To bi bio dodatni poticaj pobuni Kurda u Turskoj, koja traje još od 1984. Ipak, u posljednje vrijeme odnosi Ankare i Irbila vrlo su bliski. Kurdska vanjska trgovina prolazi kroz Tursku, a turske tvrtke ulažu u Kurdistan. One računaju na profit od mogućeg izvoza nafte iz područja oko Kirkuka, koje je unatoč prisustvu iračke vojske pod faktičkom kontrolom kurdskih vlasti. Dok se strani mediji uglavnom bave iranskim uplitanjem u iračku politikuv, u Bagdadu zabrinutost izaziva rastući turski utjecaj nad više političkih aktera u Iraku: osim tradicionalne obrane interesa turkijske zajednice, Turska je danas i branitelj autonomije iračkih Kurda, a proširuje utjecaj i u sunitskoj arapskoj zajednici. Bivši potpredsjednik Iraka Tarek Hašemi, suočen s optužbama Bagdada za veze s terorizmom, sigurno utočište pronašao je upravo u Turskoj.

Desetljećima je zajednica iračkih Kurda bila podijeljena između Patriotske unije Kurdistana (PUK) sadašnjeg predsjednika Iraka Džalala Talabanija i tradicionalno jače Kurdistanske demokratske partije (KDP) aktualnog premijera kurdske regije Mesuda Barzanija. PUK tradicionalno ima bliske odnose s iranskim režimom, što ga približava šijitskim strankama na vlasti orijentiranima prema Iranu, dok je KDP orijentiran prema Turskoj. Talabani, koji je sve lošijeg zdravlja, više ne može igrati ulogu posrednika i pomiritelja između suprotstavljenih strana.

Tko će pridobiti sirijske Kurde?

Budućnost iračkih Kurda uvelike ovisi i o ratu koji se odvija u susjednoj Siriji. “Pred nama je zlatna mogućnost i moramo biti spremni za nju, jer se takve prilike rijetko ponavljaju”, izjavio je s velikim osmijehom na licu Behdžet Bašir, predstavnik Kurdske demokratske stranke Sirije u Irbilu. “Svašta se još može dogoditi u Siriji, ali čak i u najgorem scenariju, Kurdi će izaći kao pobjednici. Ako ništa drugo, barem će vladati svojim regijama”, dodaje. I doista, čini se da sirijski Kurdi skupljaju plodove sirijske pobune. Režim sirijske stranke Baas također je bio represivan prema Kurdima. Arapski nacionalizam i ovdje je negirao kurdski identitet, marginalizirao Kurde politički i ekonomski, oduzeo državljanstvo stotini tisuća Kurda i provodio politiku arabizacije kurdskih područja naseljavanjem Arapa. Kada je nakon tuče između arapskih i kurdskih nogometnih navijača 2004. izbila kurdska pobuna, režim ju je okrutno ugušio.

Sirijskim Kurdima uskraćena su i kulturna prava. Pravo obrazovanja na materinjem jeziku, dozvoljeno drugim manjinama kao što su Armenci i Asirci, Kurdima je bilo zabranjeno. Isto vrijedi i za proslavu kurdske Nove godine – Newroza – najvažnijeg kurdskog praznika. Imena mjesta su arabizirana, a spomen kurdskog identiteta izbačen iz udžbenika.vi I dok je sirijski režim svoje Kurde tretirao kao građane drugog reda, nije se ustezao pružati pomoć kurdskim gerilcima iz susjednih zemalja, kako bi tamo ostvario utjecaj. Sadašnji irački predsjednik Talabani svoju je Patriotsku uniju Kurdistana osnovao 1975. u Damasku, gdje je godinama živio. Ali jedna druga kurdska stranka koja je u Siriju došla iz Turske uspjela se ukorijeniti među sirijskim Kurdima – riječ je o Radničkoj partiji Kurdistana (PKK) koja od 1984. vodi gerilski rat protiv Turske Republike.

Kurdske regije Sirije nisu bile centri pobune protiv režima. Iako je nekoliko velikih demonstracija održano u najvećem kurdskom gradu u Siriji, Kamišliju, ovdje nije bilo oružane pobune. Postoji veliko nerazumijevanje između sirijske oporbe i kurdskih aktivista. Prilikom osnivanja, Sirijsko nacionalno vijeće nije uvažilo zahtjeve za priznanjem povijesne nepravde prema Kurdima i garancijama za buduću političku samoupravu, smatrajući ih sebičnima i pozivajući Kurde da se oni rješavaju u sklopu buduće demokratske Sirije. Činjenica da je Sirijsko nacionalno vijeće najavljeno u Istanbulu, a da je njegovo vojno krilo, Slobodna sirijska vojska, smješteno u turskoj pokrajini Hatay, izvor je sumnjičavosti sirijskih Kurda sklonih PKK-u, koji u sirijskoj oporbi vide dugu sjenku Ankare. S druge strane, sirijske vlasti pažljivo su se trudile da ne otvore drugu frontu u kurdskim područjima na sjeveroistoku zemlje. Tijekom 2011., vlasti su podijelile tristo tisuća državljanstva Kurdima i oslobodile nekoliko političkih zatvorenika, iako to nije zaustavilo represiju aktivista. Kurdski aktivist Mišel Temo ubijen je u listopadu 2011. u svom domu u Kamišliju.

Sirijski Kurdi tradicionalno su bili pod utjecajem puno razvijenijih pokreta Kurda iz Turske i Iraka, ali dok su se pokreti u drugim zemljama gdje žive Kurdi za samoodređenje nerijetko borili i oružano, sirijski Kurdi vlastima u Damasku nisu isticali zahtjev za autonomijom ili samoupravom. I u posljednjim događajima presudan je utjecaj pokreta izvan Sirije. Prvi među njima bila je Partija demokratskoj jedinstva (PDY), sirijska podružnica PKK-a. Stranka koju su osnovali kurdski studenti u Ankari 1978., u svojoj oružanoj borbi protiv Turske dugo je imala potporu Sirije. Držala je kampove za obuku u dijelovima Libanona pod izravnom kontrolom Sirije, a vođa PKK-a Abdullah Öcalan dugo je godina živio u Damasku. Stranka je slobodno regrutirala sirijske Kurde, a njihovi regruti bili su oslobođeni obaveznog vojnog roka. Prema nekim procjenama, sedam do deset tisuća iračkih Kurda poginulo je boreći se u Turskoj u redovima PKK-avii, a čak je jedna trećina današnjih gerilaca porijeklom iz Sirije.

Pregovori PKK-a s Ankarom

Sirija je 1998. zatvorila baze PKK-a i protjerala Öcalana, kojeg su nešto kasnije u Keniji uhitili pripadnici turskih tajnih službi. Sirija je uspostavila prijateljske odnose s Turskom i poslala stotine aktivista u zatvore. PKK je pretrpio težak udarac, ostao izoliran i progonjen od svih susjednih država. Njegovi gerilci povukli su se u sigurnost planine Kandil na tromeđi Iraka, Irana i Turske, u skladu sa starom izrekom “Kurdi nemaju prijatelja, osim planina”. Arapsko proljeće promijenilo je konstelaciju regionalnih savezništva.

Krajem 2011. tisuće boraca PKK-a i njegove sirijske podružnice PYD-a spustilo se s planina i zauzelo položaje na sjeveru Sirije, u područjima koje nazivaju Zapadnim Kurdistanom. Kada su u ljeto 2012. izbile bitke za Damask i Alep, režim je morao povući vojsku iz kurdskih područja. Borci PYD-a preuzeli su tijekom lipnja kontrolu u nekoliko njih. Na optužbe sirijske oporbe da su instrument režima, njihov predstavnik Husein Kodžer odgovara: “Režim je gotov, njegova prisutnost nestaje iz dana u dan, pa ne možemo biti u savezu s njim; takve optužbe dolaze iz Turske, stotine naših mučenika ubijeno je mučenjem u sirijskim zatvorima.”

Ova demonstracija snage PYD-a izazvala je sumnje drugih stranaka, kao i strahove Ankare. Šesnaest stranaka sirijskih Kurda bez PYD-a osnovalo je Kurdsko nacionalno vijeće i pripadajuće vojne postrojbe, uz potporu vlasti kurdske regije u Iraku. Tisuće sirijskih Kurda koji su dezertirali iz sirijske vojske našli su sklonište u Iračkom Kurdistanu, gdje su oko 1.600 njih regrutirali oficiri pešmerga kako bi, prema riječima Mesuda Barzanija, mogli “odigrati ulogu u Siriji kada se režim raspadne i stvori vakuum moći”.viii Postojao je strah od mogućeg sukoba između dviju političkih i vojnih grupacija sirijskih Kurda, ali to je izbjegnuto dvama sastancima održanim u Irbilu pod Barzanijevim pokroviteljstvom, na kojima su dogovoreni mehanizmi koordinacije između PYD-a i Kurdskog nacionalnog vijeća. Iako su izravni sukobi izbjegnuti, napetost između PYD-a i nekih članica vijeća ostaje visoka. Druga opasnost je izbijanje rata između kurdskih boraca i sirijskih pobunjenika. Već je bilo nekoliko oružanih sukoba u gradu Afrinu i četvrti Ašrafija u Alepu. Najvažniji od njih bio je trodnevni sukob između kurdskih boraca i stranih islamističkih dobrovoljaca povezanih s Frontom al-Nusra u studenome 2012. Dogovoreni prekid vatre nije dugo trajao i borbe su obnovljene u siječnju 2013. Sirijski pobunjenici optužuju kurdske gerilce da im onemogućavaju kretanje i time objektivno rade u korist režima, dok borci PYD-a uzvraćaju da ne mogu tolerirati vojne postrojbe sirijskih pobunjenika na svom području, posebno one islamističke. Područja pod kontrolom PYD-a nalaze se u vrlo neprijateljskom okruženju. S jedne strane Turska, s druge sirijski pobunjenici, a kurdska područja Sirije čini dug i uzak nizinski teritorij, izuzetno nepovoljan za gerilsko ratovanje. Čini se kako sirijski Kurdi prisiljeni birati između dvije politike, od kojih su prioriteti jedne na teritoriju Turske, a prioriteti druge na području Iraka, pa će uskoro morati pronaći vlastiti put u političkom kaosu koji se ubrzano razvija u Siriji. Izbor bi im mogli olakšati pregovori između Turske i PKK-a.

Početkom 2013. turski mediji izvijestili su o tekućim pregovorima između zatvorenog vođe PKK-a Abdullaha Öcalana i turskih tajnih službi. Objava tih informacija nagoviještala je mogućnost dogovora, a predstavnicima turskih Kurda nakon dugo vremena bila je dozvoljena posjeta Öcalanu, koji je do tada bio u izolaciji. Desetak dana nakon te objave, tri članice PKK-a, među kojima je i jedna od suosnivačica, Sakine Cansiz, ubijene su u Parizu. Kurdski izvori okarakterizirali su ova ubojstva kao pokušaj sprječavanja dogovora, a njihov sprovod u najvećem kurdskom gradu Diyarbakıru prošao je u atmosferi zahtjeva za mirom, a ne za osvetom. Unatoč ubojstvima, pregovori se, po svemu sudeći, nastavljaju. Na proslavi kurdske Nove godine (Newroz), 21. ožujka pred golemom masom ljudi pročitano je Öcalanovo pismo u kojem se proglašava “kraj oružane borbe” i poziva gerilce na povlačenje iz Turske. Vojni zapovjednici PKK-a odmah su slijedili ove instrukcije i naredili povlačenje oko tri i pol tisuće gerilaca. Ovakav razvoj događaja posebno je zanimljiv u svjetlu činjenice da su borbene akcija PKK-a eskalirale tijekom 2012. Teško je predvidjeti hoće li dogovor značiti i prekid gerilskog rata u Turskoj, ali on je posljedica promijenjenih okolnosti u regiji, koje zahtijevaju i promjene savezništava. Nakon uspostave dobrih odnosa s Irbilom, Turska je suočena s kurdskim pitanjem ne samo kod kuće, nego i u Siriji. Obje su strane očito zainteresirane za prestanak sukoba dok rade na snaženju svoje pozicije u sirijskom ratu, u kojem se borbe intenziviraju.

S engleskog preveo: Nikola Vukobratović

i Vidi “Dosje: Irak”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, broj 3, ožujak 2013.

ii Asirci su semitski, pretežno kršćanski narod, a Jezidi su posebna etno-konfesionalna zajednica (monoteistička, ali ni kršćanska ni muslimanska) koja govori jezikom sličnim kurdskom (koji se ponekad smatra i dijalektom kurdskog).

iii Stefan Wolff, “Governing (in) Kirkuk: resolving the status of a disputed territory in post-America Iraq”, International Affairs, vol. 86, broj 6, London, 2010.

iv Vidi Kendal Nezan, “Quand ‘notre’ ami Saddam gazait les Kurdes”, Le Monde diplomatique, ožujak 1998.

v Glavne stranke najbrojnije iračke zajednice – šijita u dobrim su odnosima s iranskim vlastima.

vi Human Rights Watch, “Group Denial, Repression of Kurdish Political and Cultural Rights in Syria”, studeni 2009.

vii Jordi Tejel, Syria’s Kurds, Routledge, 2009., str. 76.

viii Jane Araf, “Massoud Barzani: Flying the Kurdish Flag”, Al-Jazeera, 29. srpnja 2012.