Evelyne Pieiller

Buka oko majanskog “smaka svijeta” za nama je. Pogled u prošlost milenarističkih pokreta pomaže nam da bolje razumijemo koji su društveni ulozi u pozadini obnove na prvi pogled potpuno iracionalnih vjerovanja

Kraj svijeta koji je predviđao majanski kalendar bio je pravi hit. No Zemljani se ipak nisu masovno prepustili panici oko 21.12. 2012. Sudbonosni datum čak je pokrenuo lavinu sarkastičnih dosjetki u Francuskoj: “A vi, što vi radite za kraj svijeta?” ljupko se raspitivala jedna reklama, dok je pariški noćni život s naglašenom drskošću najavljivao F*ck les Mayas – Večer optimista u La Gaîté-Lyrique ili Last Dance u La Villette. To međutim ne umanjuje zanesenost grajom koja se bila digla oko ovog proročanstva. Otkud mu, dovraga, takav odjek?

Teško je, naravno, ne dovesti u vezu opću uznemirenost u zemljama pogođenima “krizom” i pozornost, pa bila ona i podrugljiva, posvećenu predviđanju onoga što se u drugim vremenima uopće ne bi uzimalo u obzir. Sve u svemu, kraj svijeta najavljuje se jednom godišnje… Još od prijelaza u godinu 2000.i, koji je odzvanjao lošim vibracijama, fantastično simboliziranim najavom neizbježnog divovskog buga koji će poremetiti svjetsku informatičku mrežu, počeli smo proučavati proricanja skrivena u prašnjavim magijskim knjigama i uviđati da naša uzdrmana modernost nije imuna na milenarističke strepnje. Tada smo mnogo naučili o Nostradamusu, upravo kao što smo sada učili o pretkolumbovskim civilizacijama.

Pa ipak, naše znanje o milenarizmu ostaje u najboljem slučaju tanko, a u najgorem vrvi pogreškama. No milenarizam važnošću možda nadilazi sama majanska predviđanja i nije nemoguće da odjek tih predviđanja, podrugljiv naravno, ali postojan, odražava upravo milenarističke predodžbe, iako ih službena povijest ne oklijeva svesti na (hvala bogu) prevladano praznovjerje, poput “velikog straha”, kako se opisivala godina tisućita. Riječ je međutim o iznenađujuće dinamičnoj i zapravo krajnje prevratničkoj predodžbi.

“Milenariste određuje spoznaja da svijet kakav jeste može – i čak sigurno hoće – jednoga dana skončati, kako bi potom bio sasvim iznova izgrađen.”ii Milenarizam se rađa u vjeri. Blizak temi apokalipse, počiva (prema njegovoj kršćanskoj interpretaciji, jer judaizam i islam imaju vlastite varijante) na vjerovanju u dolazak kraljevstva Božjeg na Zemlju i tisuću godina mira koje će uslijediti, takozvani Milenijum.

Ovo vjerovanje preživjet će u “sektama” od srednjeg vijeka pa sve do danas i nadahnuti značajne društvene pokrete. Jer u ime vrijednosti samog evanđelja, nada u “potpunu i radikalnu promjenu”, da citiramo povjesničara Erica Hobsbawma, nije se uvijek zadovoljavala pasivnim iščekivanjem, nego je nastojala konkretizirati, ozbiljiti te vrijednosti: uspostaviti već ovdje na zemlji kraljevstvo pravde i jednakosti među ljudima, kakvo zaziva prvobitno kršćanstvo.

Daleko je to od uobičajenih slika prosvijetljenih, srednjovjekovnih probuđenika, zapaljenih, zaluđenih svih vrsta, kakve se obično povezuje s milenarizmom. Radi se ponajprije o revolucionarnom romantizmu. U 16. stoljeću, u vrijeme humanizma i renesanse, javlja se milenaristički pokret koji će, prema Friedrichu Engelsu, pokrenuti “najveću narodnu pobunu od Spartaka do Francuske revolucije”iii: “Njemački seljački rat”, također poznat pod čuvenim imenom “Pobuna običnih ljudi” (1524 – 1525).

Kako bismo shvatili koliko su prodorni i jedinstveni ti pokreti bili, važno je ponovno uspostaviti tadašnji mentalni okvir. Doba je obilježeno fantastičnim preobražajima, vidljivim znakovima da svijet nije dovršen, da je bogat sve do tada nezamislivim mogućnostima, da postojeći poredak nije prirodno nepromjenjiv. Moguće ga je dakle uzdrmati. Krajem 15. stoljeća upravo je otkriven Novi svijet, a 1521. redovnik Martin Luther, koji je napao papinski autoritet, ekskomuniciran je. Veliki preokret. Horizonti su se pomaknuli. Odjednom je postalo moguće biti kršćaninom na drukčiji način nego što su prethodna stoljeća to nalagala.

Javljaju se težnje koje postavljaju pitanje o budućnosti koju treba izumiti – i o sadašnjosti koju osporavaju. Englez Thomas More piše Utopiju 1516. Don Quijote je objavljen između 1605. i 1615. Reformacija potiče samostalno čitanje svetih tekstova (Luther na njemački prevodi Novi zavjet), a time, činilo se mnogima, i nepoštivanje uspostavljenog poretka ukoliko on nije pravedan. U tom novom okviru misli, u invenciji različitog imaginarija, počinje još jedna seljačka buna. No ova pobuna protiv gospodara, svećenstva i zemljoposjednika radikalizira se, ozbiljno i doslovno shvaćajući nadu koju propovijeda evanđelje. Od obala jezera Constance do juga Njemačke, Švicarske, Lorene, Alzasa, ustaju rudari, seljaci, mali obrtnici. Njihov pokret artikulira, raspiruje i simbolizira učitelj teologije Thomas Münzer (1490 – 1525), koji mu staje na čelo. Nemiri imaju, naravno, ekonomske i socijalne uzroke, ali Münzerove riječi i djela imaju dovoljno utjecaja da ih usmjere prema “religioznoj revolucionarnost”: “Dokle ćete spavati? (…) Bog će se uskoro objaviti, morate se dignuti.”

Prema Münzeru, Bog će ispljunuti mlake. Važno je vratiti se radikalnosti kršćanskog zakona, što podrazumijeva i nasilni ustanak. To nas tjera na promišljanja o artikulaciji političkog i religioznog u danim okolnostima. Njihov je manifest zapanjujući: demokratski izbor svećenika, jednaka prava za sve, kraj plemićkih privilegija… Taj milenarizam, čiju nam entuzijastičnu interpretacijuiv, nakon Engelsa, nudi i filozof Ernst Bloch, pokreće hrabra namjera da se ispuni “objavljeni” ideal, radosnu vijest koja nema nikakvog temelja u stvarnosti u kojoj postoji samo strah, strah od moćnika, strah od mišljenja.

No možda još više zadivljuje činjenica da – iako su pobunjenici pobijeđeni i pobijeni, a sam Münzer mučen i pogubljen – milenaristička nada nije sasvim ugašena. Tvrdoglavi san o pravdi i temeljnoj jednakosti pojavit će se tokom povijesti iznova, u nekoliko navrata. U teokratskoj republici anabaptista u Münsteruv, koja promiče dijeljenje svih dobara (1535), ili u Engleskoj za vrijeme građanskog rata (1642 – 1648), kada se levellers (leveleri ili uravnjivači) bore za ukidanje povlastica i za pravo glasa, na osnovu prirodnih prava čovjeka, prema kojima se svi ljudi rađaju slobodni i jednaki… I oni su poraženi, ali njihova stremljenja i nadahnuće nastavit će se širiti, baš kao i anabaptistička, po cijeloj Europi.

Uostalom, na prvu bi se pomislilo da će Europa htjeti odati počast ovim revolucionarima kao herojskim pretečama borbi što su se vodile kako bismo dospjeli do naših “demokracija”, toliko privrženih “jednakosti”. To međutim nije slučaj. Dok Vijeće Europe podupire, još od svojeg nastanka 1949. godine, programe namijenjene konsolidaciji “europskog kulturnog identiteta” i ustrajnim ponavljanjem utvrđuje važnost podrške “boljoj informiranosti o povijesti i europskoj kulturi s ciljem promoviranja europske svijesti”vi, ništa u brojnim “ujediniteljskim” programima ne daje nazrijeti ni najmanju aluziju na ove pokrete. Europa radije slavi putešestvije svetog Jakova od Compostelle (on ima čast biti prvi koji je poduzeo europsko “kulturno putovanje”) i dražesnog Wolfganga Amadeusa Mozarta.

Međutim, unatoč velikoj tišini kojom se želi pridonijeti zaboravu ovih pobuna, poduzetih u ime ideala egalitarnostivii, drevni snovi još žive, pa čak i kada se kreću stranputicama New Age imaginarija i brkaju kraj svijeta s krajem jednog svijeta. Jesu li revolucije propale? Nisu. Neće propasti dok god je neugasla nada u drukčiji svijet. Odgonetanje znakova, potraga za drukčijim putevima, utopijama koje treba otkriti – ništa se od toga neće dogoditi preko noći…

S francuskog prevela: Milena Ostojić

i Ignacio Ramonet: Les peurs de l’an 2000, Le Monde diplomatique, prosinac 2000.

ii Eric Hobsbawm, Les Primitifs de la révolte dans l’Europe moderne, neobjavljeni predgovor autora, Pluriel, Pariz, 2012.

iii Friedrich Engels, Njemački seljački rat, Naprijed, Zagreb, 1973.

iv Ernst Bloch, Thomas Münzer kao teolog revolucije.

v Cf. Marguerite Yourcenar, L’Œuvre au noir, Gallimard, Folio, Pariz, 1976; Friedrich Dürrenmatt, Les Anabaptistes, L’Age d’Homme, Lausanne, 1994; Dieter Forte, Martin Luther et Thomas Münzer ou les débuts de la comptabilité, L’Arche, Pariz, 1973; Luther Blissett, LŒil de Carafa, Seuil, Pariz, 2001; La Compagnie Jolie Môme, Faust et l’homme ordinaire.

vi Svečana izjava Europskog vijeća o Europskoj uniji, iz Stuttgarta 19. lipnja 1983.

vii Ipak, Njemačka Demokratska Republika (DDR) proglasila je Münzera jednim od svojih heroja.