Jacques Lévesque

Značajna uloga Moskve u posredovanju između sirijskog režima Bašara al-Asada i zainteresiranih, ali razjedinjenih međunarodnih sila, mogla bi označiti početak uspješnog napuštanja geopolitičke margine na kojoj se Rusija nalazi još od kolapsa Sovjetskog Saveza. Dugogodišnja nastojanja Rusije oko postepene izgradnje multipolarnog svijeta, koji bi zamijenio američki unilateralizam, sada se čine realističnija nego ikada

Ruski predsjednik Vladimir Putin ostvario je u posljednjih nekoliko mjeseci dva značajna uspjeha na međunarodnoj sceni. U kolovozu je ponudio azil američkom informatičaru Edwardu Snowdenu, odgovornom za širenje senzacionalnih vijesti o digitalnim nadzornim sustavima Agencije za nacionalnu sigurnost (National Security Agency, NSA). Tada se mogao pohvaliti činjenicom da je Rusija jedina država na svijetu koja je sposobna oduprijeti se zahtjevima Washingtona: azil su ranije odbile dati Kina, Venezuela, Ekvador, pa čak i Kuba, nabrajajući različite izlike.

Paradoksalno, pritisak američkog potpredsjednika Joea Bidena i predsjednika Baracka Obame na vlade koje su pokušale primiti mladog Amerikanca uvelike je pridonio Putinovu uspjehu. Washington je postupio kao da Snowden predstavlja sigurnosni rizik gotovo jednak onome koji je predstavljao bivši vođa Al-Kaide, Osama bin Laden. Od svojih je saveznika zatražio čak i da avionu bolivijskog predsjednika Eva Moralesa[1], za koji su sumnjali da prevozi informatičara, zabrane ulazak u svoj zračni prostor. Takva je atmosfera doprinijela isticanju Putinove “odvažnosti”, kako na ruskoj tako i na međunarodnoj političkoj sceni. U Moskvi su i brojni njegovi protivnici pozdravili tu gestu u ime obrane građanskih prava i slobode.

No Putin je svoj pravi uspjeh, mnogo većih razmjera, ostvario u pitanju Sirije. Zahvaljujući obećanju koje je izvukao od Bašara al-Asada da će pod međunarodnim nadzorom uništi sve kemijsko oružje koje njegova zemlja posjeduje, Obama je odlučio “privremeno” obustaviti planirana kaznena bombardiranja. Sve do tada, Bijela kuća je Rusiji prijetila međunarodnom izolacijom, ocrnjujući je zbog njezine potpore režimu u Damasku i njezina opiranja svim sankcijama koje su nametnute putem Ujedinjenih naroda. Putin danas ostavlja dojam državnika koji je uspio zaustaviti vojnu ekspediciju zastrašujućih posljedica.

Ponovno, njegovu su pobjedu olakšale pogrešne procjene američke administracije. Nakon što je Ujedinjeno Kraljevstvo odbilo pridružiti se operaciji koju je planirao, Obama je u svom nastojanju da dobije pristanak Kongresa bio na pragu i drugog značajnog neuspjeha, s nepredvidivim posljedicama. Iako se, prema riječima državnog tajnika Johna Kerryja[2] od 9. rujna, trebalo raditi o “izuzetno ograničenim” vojnim operacijama, Obama nije bio sklon upustiti se u akciju samo zbog obrane američke vjerodostojnosti. Nakon sporazuma koji je omogućio Putin, dnevne novine Izvestja objavile su na naslovnici: “Rusija stiže u pomoć Obami” (12. rujna 2013.). Oprezan, ruski se predsjednik suzdržao od iste trijumfalne ironije koju su iskazali njegovi poklonici. Kao i njegova diplomacija, on u nedavnim događanjima vidi znak vremena i povijesnu priliku koja se nipošto ne smije propustiti. I to do te mjere da Snowden zasigurno ne bi mogao ostati u Moskvi da je onamo došao u listopadu umjesto u srpnju.

Već dvije godine stav Rusije o sirijskom sukobu otkriva istodobno njezine strahove i frustracije, ali i njezine dugoročne ciljeve i ambicije na međunarodnoj sceni. Istovremeno, on osvjetljava probleme s kojima se Putin suočava na planu unutarnje politike.

Dva rata u Čečeniji (1994. – 1996. i 1999. – 2000.) ostavila su brojne posljedice. Iako napadi na snage reda više ne dosežu nekadašnje razmjere i ne uzimaju više toliko žrtava, i dalje su učestali, a postepeno se šire po Sjevernom Kavkazu, naročito u Dagestanu i Ingušetiji – iako ondje sukobi i zločini proizlaze više iz banditizma nego iz politike. Čečenske su oružane grupe slabije koordinirane i raspršenije, ali i dalje prisutne. Dva dosad neviđena napada pogodila su u srpnju 2012. Tatarstan, što je još uvijek prilično daleko od Sjevernog Kavkaza. A nezakoniti čečenski vođa Doku Umarov, koji se proglasio emirom Kavkaza, obećao je izvršiti udar tijekom Zimskih olimpijskih igara koje će se održati u veljači 2014. u Sočiju na jugu Rusije.

Slično procjenama nekih američkih promatrača poput Gordona Hahna, istraživača u Centru za strateške i međunarodne studije (CSIS) u Washingtonu[3], i velik dio ruskih medija smatra da više stotina islamističkih boraca iz Rusije sudjeluje u ratu protiv režima u Siriji. To bi moglo objasniti nastavak ruskog opskrbljivanja Asadove vlade oružjem. Za Putina i njegove suradnike, propast sirijske vojske mogla bi tu zemlju pretvoriti u novu, ali mnogo bolje naoružanu Somaliju, i to u ionako već opasnoj regiji koja bi mogla postati pozadinskom bazom borcima koji djeluju u Rusiji. Trebalo je vremena da i Washington, koji je podcijenio otpornost snaga odanih Asadu, počne dijeliti tu zabrinutost.

Što se tiče međunarodne politike, Rusija u sirijskom sukobu svoje ciljeve često podređuje očuvanju Tartusa, jedinog pomorskog vojnog postrojenja (prije nego vojne baze) koje ima na Mediteranu, te očuvanju na vlasti jednoga od svojih klijenata na tržištu oružja. Iako nisu sasvim zanemarive, ove činjenice ne mogu u potpunosti objasniti upornost Moskve, koja prvenstveno nastoji ponovno pronaći svoje mjesto i ulogu u međunarodnom, postsovjetskom poretku.

Kada je 1996. godine Ministarstvo vanjskih poslova preuzeo akademik Jevgenij Primakov, mnogo prije dolaska Putina, koji je postao predsjednik 2000., među političkim elitama zavladao je konsenzus. On otad nije prestao jačati – Sjedinjene Države nastoje Rusiju spriječiti da ponovno postane sila, pa čak i sila drugog reda. Oni koji dijele ovo mišljenje, dokaz vide u sukcesivnom širenju Sjevernoatlantskog saveza prema baltičkim i nekoliko istočnih zemalja te u nastojanju Sjedinjenih Država da u njega uključe Gruziju i Ukrajinu, iako pritom krše obećanja koja su dale Mihailu Gorbačovu kako bi od njega dobile pristanak za priključenje ujedinjene Njemačke NATO-u. Washington je, smatraju ruski diplomati, pokušao umanjiti utjecaj njihove zemlje čak i na onim područjima gdje je njezin interes u potpunosti legitiman.

Zaobilaženje Vijeća sigurnosti UN-a od strane SAD-a i njegovih saveznika s ciljem nametanja međunarodnih sankcija i ratova, poput onih na Kosovu 1999. i u Iraku 2003., za Kremlj predstavlja način izbjegavanja svih pregovora koji Washington obvezuju da ozbiljno vodi računa o ruskim interesima. Moskva izražava duboku averziju prema vanjskim vojnim operacijama, a još dublju prema promjenama režima koje se provode bez odobrenja Vijeća sigurnosti.

Protiveći se svim operacijama protiv Sirije, Rusija se stalno poziva na libijski presedan iz 2011. godine. Rusija se tada suzdržala od glasovanja o Rezoluciji 1973 Vijeća sigurnost, čiji je proklamirani cilj bila zaštita stanovništva, ali je iskorištena za vojnu intervencije i rušenje Moamera Gadafija. Tada je predsjednik bio Dimitrij Medvjedev, a Kremlj je bio siguran u novi početak u odnosima s Bijelom kućom.

U Moskvi danas prevladava jedna stara ruska tradicija – suštinski geopolitička vizija međunarodnih odnosa. Od 1996. središnji i službeni cilj vanjske politike je jačanje tendencije multipolariteta u svijetu kako bi se postupno smanjio američki unilateralizam. Realan po pitanju trenutnih, pa čak i budućih sposobnosti svoje zemlje, Putin, kao i prije njega Primakov, procjenjuje da Rusija treba partnere kako bi napredovala u smjeru te multipolarnosti.

Tako je Kina postala prvi i najvredniji od njezinih strateških partnera. Zajednički stavovi dviju zemalja u Vijeću sigurnosti su konstanta, osobito u slučaju Sirije, kao što je bilo i o onom Irana, Libije ili rata u Iraku 2003. Strpljiviji i sigurniji u svoje mogućnosti, Peking prepušta Moskvi čelnu poziciju u obrani njihovih zajedničkih interesa. Odatle, ponovno, i sakralizacija Vijeća sigurnosti kao jedinog legitimnog mjesta za donošenje međunarodnih političkih odluka, na kojoj insistira Kremlj.

Od početka tog partnerstva, zapadni analitičari predviđaju njegovo skoro narušavanje zbog straha ruskih elita pred demografskim i ekonomskim značajem Kine. Međutim, suradnja nije prestala rasti ni na ekonomskom (izvoz ruske nafte i oružja), ni na političkom (dogovaranja unutar Šangajske organizacije za suradnju[4]), ni na vojnom planu – gotovo svake godine održavaju se zajedničke vojne vježbe koje uključuju zračne, kopnene i pomorske snage.

Naravno, postoje i područja neslaganja, primjerice po pitanju trgovanja sa zemljama središnje postsovjetske Azije, u čemu je Kina već 2009. pretekla Rusiju. No Peking je dosad poštivao prvenstvo geopolitičkih interesa svog susjeda i ne planira tamo postaviti svoje baze. On priznaje Sporazum o kolektivnoj sigurnosti koji je Moskva sklopila s većinom država iz regije.[5] No unatoč ponovljenim zahtjevima Kremlja za suradnju između NATO-a i Sporazuma o kolektivnoj sigurnosti kao osnove suradnje po pitanju Afganistana, Sjedinjene Države to i dalje odbijaju, radije se dogovarajući sa svakom zemljom pojedinačno oko pitanja kao što su postavljanje baza ili opskrbljivanje trupa.

Putin se ne želi nadmetati sa Sjedinjenim Državama na svim područjima, za što očigledno ni nema sredstava. Iako bi nas stalne međusobne optužbe između Rusije i SAD-a za ponovno preuzimanje hladnoratovskog mentaliteta mogle navesti na takav zaključak. Međutim, kada se Rusija raduje međunarodnim nedaćama Washingtona, to je više iz inata nego iz duha osvete. Rusija zapravo ne želi poraz Sjedinjenih Država u Afganistanu, ni što brži završetak njihova povlačenja iz te zemlje. Kada je riječ o sukobu oko Sirije, tu se ponajprije radi o poštivanju pravila međunarodne igre. Rusija traži ponovno uspostavljanje ravnoteže u svjetskom poretku, koja će joj omogućiti da na novim temeljima izgradi odnose sa Sjedinjenim Državama i euroatlantskim svijetom, što ne sprečava oštre sukobe u područjima u kojima se ona može ravnopravno nositi sa svojim suparnicima, kao što je energetika – lako bi se moglo dogoditi da ruski projekt Južnog toka prestigne projekt Nabucco koji podupire Washington.[6]

Je li došlo vrijeme za veliko uspostavljanje ravnoteže što Kremlj tako uporno traži? Hoće li on ostvariti svoje nastojanje da pronađe ulogu koja nije podređena? Putinov uspjeh u sirijskom slučaju hrani taj osjećaj, ili možda iluziju, da bi se multipolarnost ubrzo mogla nametnuti Washingtonu. Izdaja Ujedinjenog Kraljevstva, bezuvjetnog saveznika Sjedinjenih Država, mogla bi biti znak da je to vrijeme doista došlo, jednako kao i rasprave koje su joj uslijedile tijekom sastanka G-20 u Sankt Peterburgu, na kojemu je izraženo snažno protivljenje bilo kakvom vojnom pothvatu u Siriji.[7] Averzija koja se očitovala u američkom Kongresu mogla bi biti drugi znak u tom smjeru.

Prema najprisebnijim ruskim analitičarima, ne treba se kladiti na neoizolacioniste u Kongresu, već prvenstveno na Obamu, odnosno onoga tko ne želi destabilizirajuće američko povlačenje, nego smirivanje najopasnijih sukoba na temelju međunarodnih sporazuma. No dva najopasnija sukoba, koja su usko povezana, tiču se Sirije i Irana, a Rusija smatra da može značajno doprinijeti njihovu razrješenju.

Zbližavanje Washingtona i Moskve u slučaju Sirije počelo je puno prije dramatičnog preokreta u rujnu. John Kerry je u svibnju 2013. svom ruskom kolegi dao pristanak za organiziranje međunarodne konferencije posvećene budućnosti Sirije, i dalje zahtijevajući Asadov odlazak. Na lipanjskom sastanku G-8 u Lough Emeu u Sjevernoj Irskoj, zajednička izjava o Siriji odgođena je kako bi se dobio Putinov pristanak. Ukoliko Asad pristane riješiti se kemijskog oružja, ruski će vođa dobiti kredibilitet u očima zapadnih državnika.

Moskva već mjesecima insistira da Teheran sudjeluje na planiranoj međunarodnoj konferenciji, kako bi se njezini ciljevi mogli ostvariti. Sve do sada, na insistiranje Izraela, Sjedinjene su Države to odbijale. Zbog toga se Rusija trudi otvoriti dijalog između Obame i novog iranskog predsjednika Hasana Rohanija. Čak bi i naznaka dogovora oko nuklearnog naoružanja olakšala dinamiku procesa u cjelini. Moskva radi i na učvršćivanju svojih odnosa s Iranom, koji su zahladili nakon njezina pristanka na brojne sankcije koje je Washington tražio u Vijeću sigurnosti 2010. godine. Poslije toga, Rusija je Teheranu otkazala isporuku raketa SS-300 za protuzračnu obranu.

Nije prvi put da Putin želi uspostaviti čvrst odnos sa Sjedinjenim Državama, na temelju barem prividne jednakosti. Isto se dogodilo nakon napada na SAD u rujnu 2001., kada mu se učinilo da se otvaraju vrata novim mogućnostima. Bez postavljanja ikakvih uvjeta, pomogao je u postavljanju američkih vojnih baza za rat u Afganistanu u zemljama svojih saveznika u središnjoj Aziji. A kako bi pokazao spremnost da ide još dalje u tom popuštanju, dao je zatvoriti posljednja sovjetska vojna nadzorna postrojenja na Kubi (iako nevažna). Ali George W. Bush dao je u narednim mjesecima konačno zeleno svjetlo ulasku triju baltičkih republika u NATO i najavio američko povlačenje iz Sporazuma o antibalističkim raketama, tzv. ABM sporazuma, koji je strogo ograničavao oružje proturaketne obrane. S Obamom je uslijedilo razvedravanje – Putin procjenjuje da je povratak na plodniju suradnju sada moguć.

No nad šansama za takav razvoj nadvila se značajna hipoteka koja proizlazi iz ruske unutarnje politike. U kontekstu velikih prosvjeda opozicije u Moskvi, Putin od svoga povratka na mjesto predsjednika 2012. njeguje antiamerikanizam kao sastavnicu ruskog nacionalizma, kako bi bolje učvrstio svoju vlast. To je posebno vidljivo u novim zakonima koji nevladine organizacije (NVO) financirane izvana, pa makar i neznatno, prisiljavaju da potvrde kako djeluju u službi inozemnih interesa. Ovdje je očit trag njegove obuke u KGB-u, zbog koje vanjske pothvate i utjecaje vidi kao esencijalni razlog unutarnjih problema i kao čimbenik političke nestabilnosti. Povećanje ili, naprotiv, smanjenje deficita legitimnosti njegove vlasti nužno će se odraziti na provedbu njegovih međunarodnih ambicija.

S francuskog prevela: Andrea Rudan

* Jacques Lévesque je doktor političkih znanosti i predavač na Sveučilištu Québec u Montrealu. Autor je eseja “Le Retour de la Russie” (Varia, Montréal, 2007).



[1] Vidi “Ja, predsjednik Bolivije, zadržan sam na europskom aerodromu”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, kolovoz 2013.

[2] Patrick Wintour, “John Kerry gives Syria week to hand over chemical weapons or face attack”, 10. rujna 2013., The Guardian.com

[3] Vidi “The Caucasus and Russia’s Syria policy”, 26. rujna 2013., http://nationalinterest.org

[4] Organizacija je stvorena u lipnju 2001., a članice su Kina, Kazahstan, Kirgistan, Uzbekistan, Rusija i Tadžikistan. Države promatrači su Indija, Iran, Pakistan…

[5] Pored Rusije, države članice su i Armenija, Bjelorusija, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan.

[6] Južni tok je projekt izgradnje plinovoda koji povezuje Rusiju s Europom, zaobilazeći Ukrajinu. Nabucco je konkurentski američki projekt koji bi plinska polja na Kaspijskom moru povezao s Europom.

[7] Vidi Michael T. Klare, “SAD u raskoraku”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, listopad 2013.