Serge Halimi

Oduševljenje s kojim je europski establišment dočekao pobjedu Emmanuela Macrona u drugom krugu francuskih predsjedničkih izbora i olakšanje zbog zadržavanja ekstremne desnice daleko od vlasti, nisu ostavili mnogo prostora za trezveno sagledavanje sadržaja najavljenih politika novog predsjednika. Usprkos tome, već je sada jasno da novi stanovnik Elizejske palače ne nudi gotovo ništa novo u odnosu na svoga prethodnika, najnepopularnijeg predsjednika u povijesti Pete republike

Lideri Europske unije smatraju da je oluja prošla, pa se izbor Donalda Trumpa i Brexit sada čine kao ništa više od lošega sna. Oduševljeni su nadmoćnom pobjedom Emmanuela Macrona, a jedan francuski komentator otišao je toliko daleko da je to nazvao “prvim velikim postignućem u nastojanjima za obuzdavanjem populističkog vala”.1 Sada novi francuski lideri žele iskoristiti trenutak kako bi implementirali neoliberalnu agendu Europske komisije, ciljajući prije svega na radno zakonodavstvo. Macronova orijentacija identična je onoj njegovog prethodnika, iako jest mlađi, kultiviraniji i nije baš u potpunosti lišen karizme i sposobnosti imaginacije. Ipak, čudotvornim djelovanjem marketinga i taktičkog glasanja, sitna promjena je prerušena u historijski zaokret koji će otvoriti vrata novim, odvažnim inicijativama. Zapadni mediji slave kraj podjele na ljevicu i desnicu, ali stav prema kojemu je u tijeku neka velika promjena svoje uporište ima u fantaziji. Francuska ljevica i desnica izmjenjuju se na vlasti i provode iste politike još od 1983. godine. Sada će čitavi dijelovi i jedne i druge biti dio iste vlade te će uskoro pripadati zajedničkoj parlamentarnoj većini. Promjena je jedino ta da će stvari sada izgledati nešto jasnije.

Korumpirana španjolska desnica održala se na vlasti, neoliberali su pobijedili u Nizozemskoj, osvajanja novih mandata na čelu države predviđaju se, doduše, pomalo neoprezno, britanskim i njemačkim konzervativcima. Sve upućuje na to da je prošlogodišnji period gnjeva došao svome kraju zbog neuspjeha u pronalaženju političkog izlaza iz trenutne situacije. Macronov izbor, okićen plavo-žutim zastavama Europske unije, kao i njegov instantni odlazak u Berlin signaliziraju da će temeljna orijentacija europskih politika, koju zagovara kancelarka Merkel, biti energično nastavljena. U Grčkoj to je nedavno rezultiralo smanjenjem penzija za 9 posto, pri čemu se stručnjaci ne slažu samo oko toga radi li se o trinaestom ili četrnaestom takvom rezanju. U međuvremenu, iako su Trumpovi hirovi i razmetanje izazivali brigu među zapadnim državnicima, normalizacija njegova mandata već je u poodmakloj fazi, a metode za njegovo uklanjanje spremne su ako se za to pojavi potreba. Sve što je potrebno kako bi se zajamčio potpuni mir i spokoj onima na čelu Europe je povratak Mattea Renzija na vlast u Italiji.

Uvidjevši 1920-ih godina da se nakon razdoblja štrajkova i revolucija većina europskih zemalja, osobito Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačka, vratila na svoj uobičajeni, mirni kurs, Komunistička internacionala je morala priznati “stabilizaciju kapitalizma”. Ipak, nesklona odustajanju od borbe, već 1928. objavila je da će mir biti “nepotpun, privremen i nesiguran”. S obzirom da je došlo iz ovoga izvora, upozorenje je izgledalo suviše mehanički ili je tretirano kao puka retorika. Na kraju krajeva, ako ste bili bogati, bile su ovo lude dvadesete. Krah Wall Streeta stigao je već sljedeće godine.

S engleskog preveo: Krešimir Zovak


1 Alain Duhamel, “Macron: première victoire contre le populisme”, Libération, Pariz, 10. svibnja 2017.