Pablo Jensen

Ideja matematičkog predviđanja društvenih procesa stara je utopijska ambicija društvenih znanosti. Potencijalna nagrada je ovladavanje i upravljanje kompleksnim društvima. Rastući potencijali suvremene informacijske tehnologije rezultirali su pokretanjem ozbiljnih istraživačkih projekata u tom smjeru

Upravljanje budućnošću putem znanosti i tehnologije, upravo tome teži istraživački megaprojekt FuturICT (“informacija, komunikacija, tehnologija”). “Velik broj aktualnih problema, financijska kriza, socijalna i ekonomska nestabilnost, ratovi, epidemije, povezani su s ljudskim ponašanjem”, zaključuju istraživači koji ga vode. “Ali postoji ozbiljan manjak razumijevanja načina na koji funkcioniraju društvo i ekonomija.”i 

FuturICT ušao je u uži krug izbora u okviru najvećeg programa istraživačkih potpora koji je Europska unija ikad pokrenula. Ako na kraju i ne dobije financijsku potporu u iznosu od jedne milijarde eura, odnosno ako se Unija odluči za financiranje Projekta ljudskog mozga (Human Brain Project) koji teži simulaciji mozga, ili za projekt koji istražuje mogućnosti korištenja grafena u elektronici, komunikacijskoj tehnologiji itd., pitanja koja postavlja FuturICT itekako ostaju na dnevnom redu.

Zapravo je riječ o iskorištavanju mogućnosti koje pruža računalna obrada kako bi se na jednom mjestu sakupilo sve znanje o inženjerstvu, prirodnim i humanističkim znanostima, s ciljem društvenog upravljanja. Lavina podataka nastalih, između ostalog, i razvojem interneta, porastom broja senzora i razmjenom na takozvanim društvenim elektroničkim mrežama, omogućuje obradu mase podataka (big data), kojoj već zamišljamo primjene koje su sve samo ne beznačajne. U Sjedinjenim Državama, agencija Intelligence Advanced Research Projects Activity (IARPA), zadužena za vođenje istraživanja vezanih uz obradu podataka, od 2011. godine financira projekt što ga zajednički provode poduzeća i sveučilišni profesori, a koji nastoji automatski zabilježiti internetske podatke latinskoameričkih zemalja kako bi se “razvile (matematičke) metode predviđanja i sprečavanja mogućih pobuna”.

Ideja o korištenju znanstvenih metoda za upravljanje društvom nije nova.ii Ali trebalo je dočekati izum statistike da postane operativna. Radi boljeg prikupljanja poreza i regrutacije vojnika, europske države od 19. stoljeća popisuju svoja bogatstva i svoje stanovništvo. To zahtijeva uspostavu pravne i materijalne infrastrukture, uopćavanje različitih instrumenata poput zemljovida ili katastra, homogenizaciju mjernih jedinica i jezika ili pak stabilizaciju prezimena. Kako bi se središnjim upravama omogućilo korištenje tih informacija, pozvan je veliki matematičar Pierre-Simon de Laplace koji je izmislio matematička sredstva, poput izračuna vjerojatnosti, za procjenu broja stanovništva iz nepotpunih podataka.

Ali pravi osnivač “znanosti” o društvu bio je nepoznata ličnost, belgijski astronom Adolphe Quételet. Stupivši u kontakt s Laplaceom na Opservatoriju u Parizu, saznao je za nacionalne popise i bio fasciniran otkrićem relativne konstantnosti broja samoubojstava i zločina. Iz toga je izveo da se pojedinačne nepredvidivosti mogu nadoknaditi kada se obuhvati dovoljno velik broj pojedinaca, odnosno da ono što se vezuje uz ljudsku vrstu kao cjelinu proizlazi iz fizičkih činjenica. Zatim je želio stvoriti “društvenu mehaniku”, jednako strogu kao što je bila Laplaceova “nebeska mehanika”, sposobnu za upravljanje ljudskim masama. Ta analiza pravilnosti i predvidivosti društvenih skupina poslužila je kao polazišna točka filozofu i sociologu Emileu Durkheimu (1858. – 1917.) te znanosti o modernom društvu, sociologiji.

Još tijekom francuskih poslijeratnih “slavnih trideset godina”iii, centralizirane će države upravljati stanovništvom zamišljenim kao nizom homogenih društvenih skupina, koje su centri moći shvaćali kao administrativne, unaprijed definirane kategorije (dob, spol, socio-profesionalna kategorija…). Neoliberalna država 1980-ih napušta ideju društva podijeljenog na tako definirane kategorije. Umjesto toga zamišlja ga, prije svega, kao jukstapoziciju izoliranih pojedinaca, “društvenih atoma” u konkurentskoj borbi na slobodnom tržištu, kojima bi trebalo upravljati poticajima i rang-listama.

Kombinirajući je s liberalizmu dragim konceptom “društvenih atoma”, FuturICT oživljava staru Quételetovu ideju o postojanju društvenih zakona. Jedan od njegovih ciljeva je “razotkriti skrivene zakone koji leže u temelju našeg kompleksnog društva”. Zahvaljujući tim zakonima, moći ćemo proizvesti virtualna društva u kojima će se isprobavati različiti scenariji; to će omogućiti odabiranje “najboljih” i time “spriječiti krize koje redovno potresaju svijet”. Već je danas moguća upotreba simulatora gradskog prometa kako bi se, mjerenjem prosječnog protoka vozila, usavršili ciklusi semafora. Ali Dirk Helbing, jedan od dvojice nositelja projekta FuturICT, istražuje drugačiji pristup istom problemu – zahvaljujući podacima o prometu na razini pojedinačnih vozila, u suradnji sa svojim timom stvorio je model ponašanja vozača, vodeći računa o parametrima poput njihova individualnog vremena reakcije. Dovodeći u interakciju velik broj “robotskih vozača” u okruženjima koja su uključivala semafore koordinirane na različite načine, mogao je proučiti vrijeme vožnje i pokazati da bi se, osposobljavanjem semafora za mjerenje protoka vozila u stvarnom vremenu i razmjenom podataka sa susjednim semaforima u svrhu koordinacije, mogao predvidjeti dolazak određene skupine vozila. To “mikrosocijalno” inženjerstvo može biti od koristi i u drugim područjima – tako je interdisciplinarni tim sastavljen od informatičara, liječnika i fizičara uspostavio detaljan model koji omogućuje predviđanje epidemija gripe.

Projekt FuturICT predlaže generalizaciju tog tipa pristupa za sve društvene probleme. Iako prepoznaje nemogućnost stvaranja modela koji bi simulirao sve stanovnike zemlje, ponajprije zbog nedostupnosti privatnih informacija o svakome od nas, FuturICT ipak razmišlja o “zemaljskom simulatoru” koji bi snabdijevao “planetarni živčani sustav”, svjetsku mrežu senzora koji bi svake sekunde bilježili i sabirali milijarde osobnih podataka i informacija iz okoline. U idealnom slučaju, taj bi simulator bio sposoban oponašati funkcioniranje društava, što se već radi za kompleksne sustave u fizici, i tako testirati učinke različitih politika. I kao što kemičari danas mogu reći: “Što kažeš da pomiješam malo cirkonija i bakra kako bi se proizvodnja goriva bolje katalizirala?” i testirati ideju in silico (na računalu), istraživači društvenih procesa mogli bi reći: “A što kažeš da povećam mobilnost ljudi, hoće li to voditi do solidarnijeg društva?”

No problem s tim scenarijem jest da ti atomski modeli, u kojima je svako ljudsko biće predstavljeno ekonomskim agentom koji slijedi neko jednostavno pravilo, često ne uspijevaju adekvatno predstavljati stvarnost. Kako bismo se u to uvjerili, dovoljno je udubiti se u stotine teorijskih članaka posvećenih simulaciji “tragedije zajedničkih dobara”, onih situacija u kojima osobni interes tjera svakoga da pretjerano izrabljuje neko zajedničko dobro (primjerice zajednički pašnjak) na štetu zajednice i koje sve odreda potvrđuju poteškoće pri izbjegavanju tog izrabljivanja. Ali kao što je pokazao empirijski rad koji je Elinor Ostromiv 2009. donio Nagradu Švedske banke u sjećanje na Alfreda Nobela, zajedničke norme, obiteljske veze i rasprave oči u oči igraju ključnu ulogu u uspostavljanju stvarne suradnje, s rezultatom izbjegavanja navodno neizbježne “tragedije”. Ti elementi, međutim, leže izvan dosega simulacija…

Analogija sa simulacijama koje se provode u fizici pogrešna je na više načina. Potonje su se pokazale relevantne jer znanstvenici ne rade s prirodnim, nego s umjetnim materijalima, pročišćenima i kontroliranima u laboratorijskim uvjetima. Osim toga, primjene virtualnih simulacija i tu još uvijek predstavljaju rijetkost, jer je optimalne materijale teško proizvesti ili su preskupi. Rezultati “zemaljskog simulatora” neće se dakle moći primijeniti, osim na društva koja su dovoljno izolirana da jamče osnovanost “društvenih zakona”, slično kao što “ekonomski zakoni” ne vrijede izvan svijeta koji su, zahvaljujući monetizaciji vrijednosti, stvorili ekonomisti. Vjerovati u te zakone znači zaboraviti da su financijska tržišta izgrađena prema teorijskom modelu koji polazi od pretpostavke njihove optimalnosti, a time stoji u funkciji njihove ideološke legitimacije (bila ona eksplicitna ili ne). Na društvenom planu, to bi značilo odbiti uključiti u razmatranje političke dimenzije opravdanosti društvenih normi. U tom svjetlu, indikativno je da je jedan od pojmova koji se redovito ponavljaju u prezentacijama projekta “otpornost”, koja ima neutralizirati samu mogućnost sukoba.

Pa ipak, FuturICT u pravu je u jednoj bitnoj stavci – za akademsku je zajednicu važno da iskoristi digitalizaciju društva, područje čije su upravljanje preuzela privatna poduzeća, osobito Google i Facebook. Čini se da način njezine upotrebe otvara samo dva moguća smjera – jačanje računalne moći centra koji se pretvara da upravlja društvom ili razvijanje sredstava koja bi omogućila usklađivanje raspršene inteligencije. FuturICT je, usvajajući strategiju analize goleme količine podataka, odabrao konceptualizaciju prema kojoj su pojedinci koje se oponaša samo molekule jednog organizma čiji se mozak nalazi negdje drugdje. Odnosno, iza Big Datae skriva se Big Brother.

No ako se i osobama, a ne samo centralizacijskim ustanovama, doda inteligencija, mogao bi nastati i jedan drugi digitalni svijet. Već je 1975. jedan amater zamislio računalni program koji bi, automatski integrirajući kupljene namirnice i predlažući recepte, ljudima pomogao u vođenju male baze podataka o osobnoj prehrani. Tada je to bila znanstvena fantastika, ali bliži se dan kada će računalni programi omogućiti svakome da zabilježi svoje podatke, da ih organizira te da ih razmjenjuje s poduzećima ili vlastima, sve vrijeme zadržavajući kontrolu nad njima.v Ali ta je vizija vrlo daleko od ciljeva istaknutih na mrežnim stranicama Europske unije: “Stvoriti i pokrenuti opservatorije za promatranje kriza i sustava potpore procesu donošenja odluka za upravitelje prodaje i nositelje politike.” Doista vrlo čudna definicija demokracije…

S francuskog prevela: Andrea Rudan

* Pablo Jensen je istraživač u Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja (CNRS) u Lyonu. Po doktoratu iz fizike, 15 se godina bavi modeliranjem rasta nanostruktura. Nakon zapaženih uspjeha na tom istraživačkom polju, odlučuje se posvetiti problematici modeliranja društvenih sustava. Tekst je izvorno objavljen u hrvatskom izdanju LMD-a, u svibnju 2013.


i www.futurict.eu; Osim ako nije drugačije navedeno, svi su citati preuzeti s te stranice.

ii Vidi Philippe Rivière, “Allende, l’informatique et la révolution”, Le Monde diplomatique, srpanj 2010.

iii Odnosi se na razdoblje 1945. – 1975. tijekom kojeg je Francuska doživjela značajan demografski i ekonomski razvoj (nap. prev.)

iv Elinor Ostrom, La gouvernance des biens communs, De Boeck, Bruxelles, 2010. Vidi također Hervé Le Crosnier, “Elinor Ostrom ou la réinvention des biens communs”, Les Puces savantes, 15. lipnja 2012., http://blog.mondediplo.net

v Na primjer www.mydex.org