Germán Velásquez

Projekt za ostvarivanje međunarodnog sporazuma kojim bi se odgovorilo na problem isključivo profitne orijentacije farmaceutske industrije teži razdvojiti troškove istraživanja od cijene lijekova za konačne korisnike. Cilj je olakšati pronalazak učinkovitih i pristupačnih proizvoda za stanovništvo kojemu su najpotrebniji

Farmaceutska industrija? “Veličanstvena prošlost. Sterilna sadašnjost, sačinjena od pohlepe, laži i korupcije. Budućnost utemeljena na nadi…” U svojoj kontroverznoj knjizi Vodič kroz 4.000 korisnih, beskorisnih ili opasnih lijekovai Philippe Even i Bernard Debré uzburkali su duhove; od četiri tisuće komercijalnih lijekova u Francuskoj polovica ih je beskorisnih, 20 posto se loše podnosi, a pet posto ih je potencijalno iznimno opasnih. Nema sumnje, “između 1950. i 1990. godine farmaceutska industrija uvela je na tržište lijekove koji su nam promijenili život – antibiotike, protuupalne lijekove, cjepiva, lijekove za oboljele od raka, srčanih bolesti ili dijabetesa”. No od 1990. ta industrija prešla je u područje špekulativnog kapitalizma u potrazi za brzim profitom, želeći dosegnuti razinu dobiti od 20 posto godišnje, bez ikakvih reakcija vlasti.

Ako je prije zasluženo dobivala patente za stvarne izume, Big Pharma je od tada, pod pritiskom dioničara, posvetila svoju energiju stvaranju novih patologija i izumu patenata, ponekad i na račun pacijenata koje bi trebala štititi. Autori knjige ističu: “Klinička ispitivanja koja provode industrije (a koja se šalju na procjenu nadležnim zdravstvenim institucijama) pristrana su, izmanipulirana, lažna, zataškavaju opasnosti i preuveličavaju pozitivne učinke.”

Vođena tržišnom logikom, farmaceutska industrija razvija lijekove koji ne liječe, nego tretiraju bolest, na primjer lijekove za hipertenziju, kolesterol, dijabetes, HIV i većinu kroničnih bolesti koje doživotno treba tretirati. Dakle neizliječeni pacijent ostaje trajni potrošač i osigurava dobit industriji, dok proizvodi koji ih liječe – ubijaju tržište.

Zbog nedostatka političke intervencije ista logika dugo je navodila industriju na zanemarivanje potreba najbespomoćnijih pacijenata planete. No nekoliko aktera, poput Liječnika bez granica, nekih europskih zemalja ili zaklade Billa i Melinde Gates, odlučilo je obnoviti istraživanja zapostavljenih bolesti u sklopu partnerskih mreža kao što je DNDi (Drugs for Neglected Diseases Initiative). No ti su projekti još uvijek nestabilni, ovise o razvojnoj pomoći i principima “socijalne odgovornosti” farmaceutskih grupacija.

Na Svjetskoj zdravstvenoj skupštini u Ženevi u svibnju 2012. godine usvojena je odluka čiji je cilj promjena postojećih pravila igre. Njome se od generalnog direktora traži da dogovori sastanak zemalja članica otvorenog tipa na kojem će se dubinski analizirati izvještaj i provedivost prijedlogâ radne skupine savjetodavnih stručnjaka.ii U tom izvještaju predlaže se redefinicija financiranja i koordinacije farmaceutskog istraživanja i razvoja (research and development, R&D) tako da odgovara zdravstvenim potrebama zemalja u razvoju. Glavni je prijedlog uspostava međunarodne konvencije, s pozivom svim zemljama da promiču R&D za čije provođenje nije dostatan isključivo tržišni poticaj.

Članak 19. Ustava Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) predviđa da bi takav međunarodni sporazum mogao biti usvojen “dvotrećinskom većinom Svjetske zdravstvene skupštine”. Time bi se mogao uspostaviti međunarodni i javni fond čije bi financiranje bilo osigurano obaveznim doprinosom, ali novost je u tome što bi bio prilagođen razini ekonomskog razvoja svake zemlje. Proizvodi radova financiranih (potpuno transparentno) iz tih fondova smatrali bi se javnim dobrom od opće koristi.

Budući da su se sadašnji poticaji – patenti, pokazali nedostatnim motivom za stvaranje dovoljno R&D-ova, kako u privatnom tako i u javnom sektoru, skupina stručnjaka predlaže da se pokuša i sa sustavima inovacije otvorenog tipa koji nisu utemeljeni na intelektualnom vlasništvu. Spominje se cijeli niz “izuma utemeljenih na otvorenom pristupu znanju”, odnosno istraživačkih aktivnosti čija saznanja možemo slobodno koristiti, bez zakonskih ili ugovornih ograničenja ili ekskluzivnosti.

Na prvom su mjestu platforme pretkomercijalnih istraživanja, vezane uz mehanizme otvorenog izvornog kôda (open source) i slobodnog pristupa. Svi timovi sveučilišta, javnih institucija i privatnih laboratorija koji su javno subvencionirani svoja bi otkrića mogli pohraniti u istu, zajedničku bazu. Današnja je situacija daleko od toga; istraživanja većine institucija prodaju se privatnoj industriji koja ponekad patentira proizvode nastale zahvaljujući javnim fondovima. Dakle takve radove društvo plaća dva puta!

Uostalom, industrija kojoj se stalno smanjuje zaliha raspoloživih novih kemijskih spojeva, od ponovnog pokretanja istraživanja samo bi mogla profitirati. Nadalje, otvoreni tip objavljivanja rezultata olakšao bi prijenos tehnologija zemljama u razvoju. Indija nam nudi primjer s open source modelom za pronalazak lijekova, koji je razvilo njihovo Vijeće za znanstveno i industrijsko istraživanje usmjereno na nove terapije za malariju, tuberkulozu i lišmenijazu.iii

Za drugi mehanizam, udruživanje fondova kroz javno-privatna partnerstva (JPP) ili partnerstva za razvoj proizvoda (PRP), već postoji pedesetak primjera u svijetu. Budući da su akteri inicijative DNDi odlučili javno objavljivati rezultate, moguće je saznati za 300 milijuna dolara koje je fondacija Gates dala tvrtki Glaxo za istraživanje lijeka za malariju. Glaxo je objavio da imaju patent na cjepivo i da će ograničiti svoju dobit na “samo” pet posto prodajne cijene…

Umjesto patenata koji osiguravaju izumitelju (odnosno onome tko posjeduje uporabnu dozvolu) monopol na tržištu, neki predlažu drugačiji tip poticaja, u obliku premija prilagođenih za privremene rezultate ili krajnji proizvod. Na takav bi se način nudila velika svota prvom timu koji bi razvio određenu tehniku te omogućilo prenošenje financijskih rizika s istraživačkih timova na ulagače i veća sloboda korištenja medicinskih i terapeutskih otkrića. Sporazumi o kupovini i opskrbljivanju otvaraju put državama ili međunarodnim organizacijama da unaprijed naruče veliku količinu proizvoda, na primjer cjepivo protiv pneumokoka, uz mogućnost da će ga dobiti po nižoj cijeni.

Zajednice patenata, odnosno patent pools, omogućavale bi svim sudionicima istog područja (na primjer onima koji traže lijek protiv HIV-a) jednak pristup svim proizvodima. To se može pokazati korisnim u kombinacijskoj terapiji koja uključuje više spojeva, pa time i više različitih patenata. Te bi zajednice mogle ubrzati dolazak na tržište jednodoznih tableta koje se lakše konzumiraju te olakšavaju nastavak liječenja.

Potencijalnih mehanizama ne manjka. S jedne strane, uključivanje patenata u takve zajednice patenata bilo bi moguće i bez suglasnosti njihova nositelja u slučajevima kada neka zemlja zahtijeva obaveznu dozvolu unutar već postojećih tržišnih sporazuma (Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva). S druge strane, neke bi farmaceutske tvrtke zbog političkog pritiska ili fiskalnih prednosti mogle biti dovedene u situaciju da svojevoljno odluče patente povjeriti zajednicama, primjerice Medicines Patent Poolu, osnovanom unutar Unitaida na inicijativu Francuske. No mnoge nevladine organizacije takve pristupe kritiziraju kao “naivne” i “neizvedive”. Kao što je Martin Luther King svojedobno napisao u svome Pismu iz birmingemskog zatvora: “Povijest je dug i tragičan prikaz činjenice da se privilegirane skupine rijetko kada odriču svojih privilegija a da nisu na to primorane.”

S francuskog prevela: Dorotea-Dora Held

* Germán Velásquez glavni je savjetnik za zdravlje i razvoj međudržavne organizacije za zemlje u razvoju Centre Sud, Ženeva.

i Philippe Even i Bernard Debré, Le guide des 4.000 médicaments utiles, inutiles ou dangereux, Le Cherche Midi, Pariz, 2012.

ii Nastavak izvješća radne skupine savjetodavnih stručnjaka za financiranje i koordinaciju istraživanja i razvoja, 65. Svjetska zdravstvena skupština, WHA65.22, 26. svibnja 2012., www.who.int

iii Cléa Chakraverty, “Médicaments, le casse-tête indien”, Le Monde diplomatique, prosinac 2012.