Nikola Vukobratović

Izbor nove hrvatske vlade izazvao je veliku buru u dijelu domaće javnosti unatoč tome što se zasad čini kako politička budućnost ostaje čvrsto zatvorena unutar okvira već odavno nametnutih dominantnim tranzicijskim diskursom. U nedostatku bilo kakvih ozbiljnih razvojnih alternativa, jedino oruđe distingviranja između glavnih političkih aktera ostaje zaoštravanje kulturnih ratova

Francuske dnevne novine Le Monde (nepovezane s Le Monde diplomatiqueom) u članku objavljenom krajem prošlog mjeseca postavljaju pitanje “Hoće li se, nakon Poljske i Mađarske, Europska unija morati baviti i hrvatskom nacionalističkom desnicom?” Dva dana kasnije, katolički list La Croix jednako zabrinuto odgovara na ovo pitanje: “HDZ bi mogao biti sklon sličnim autoritarnim tendencijama kao i konzervativna desnica na vlasti u Mađarskoj i Poljskoj”.1 U jednoj od rijetkih prilika kada se zapadni mediji bave Hrvatskom, poput izglasavanja nove vlade, većina njih odlučila se naglasak staviti na kontroverze vezane uz dvojicu ministara, sada već bivšeg ministra branitelja Miju Crnoju i ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. No iako odražava polemike koje su dominirale i domaćim medijskim prostorom, zapadna medijska zabrinutost za europsku dušu Hrvatske mogla bi se osporiti barem na dvije razine. Za početak, nakon što je Nacionalna fronta na nekoliko nedavnih izbora dokazala svoju dominaciju francuskom političkom scenom, hrvatska vlada, baš kao i one u Poljskoj i Mađarskoj, čine se znatno manje “neeuropskima” no što bi to Le Monde i La Croix željeli sugerirati. Osim toga, nonšalantno povezivanje procesa na europskom Istoku sasvim zanemaruje evidentne razlike političkih putanja prozvanih vlada i, što je još važnije, uvjete koji su doveli do njih.

Pomalo iznenađujuće, vizura nije znatno jasnija ni iz veće blizine, kao što svjedoči pregršt komentara u domaćim medijima u kojima se izražava zabrinutost zbog neminovne “orbanizacije” Hrvatske. Mađarski premijer Viktor Orbán ove će godine proslaviti šestu godišnjicu dolaska na vlast, a u međuvremenu je postao neprikosnoveni enfant terrible među europskim političarima. Učestali verbalni sukobi s institucijama Unije, te vodećim političarima velikih zemalja, očito nisu naštetili njegovoj popularnosti (njegovu stranku trenutno podržava preko 50 posto mađarskih birača), već se dapače čini kako je neeuropska poza postala jedan od uvjeta njegovog opstanka na vlasti. Iako nije donio nikakve prijelomne promjene u razvojnim modelima, orbanizam predstavlja noćnu moru svih onih koji još vjeruju u koncepte “kraja povijesti” i “tranzicije”, odnosno postepenog, ali neminovnog razvoja cijelog posthladnoratovskog svijeta prema slobodnom tržištu i s njim tobože povezanom liberalnom demokracijom. Mađarski premijer ne oklijeva izravno osporiti te koncepte: neposredno nakon parlamentarnih izbora 2014. godine, u govoru održanom u većinski mađarskom gradiću u Rumunjskoj, Orbán je eksplicitno najavio uspostavu “neliberalne” države u Mađarskoj. Kao dugogodišnji istaknuti pripadnik mađarske liberalne scene, Orbán se nije razbacivao terminima napamet.2

Kao ključni motiv za odustajanje od projekta uspostave liberalne demokracije Orbán navodi potrebu za većom stabilnošću sistema,3 osobito nakon masovnih i krvavih prosvjeda protiv posljednje liberalne vlade 2006. godine. Uz veću radnu disciplinu (npr. uvođenjem workfare sistema), Orbán je odlučio raskinuti i sa “diktatom” međunarodnih financijskih institucija, istodobno namećući veće obaveze bankama i stranim koncesionarima koje su prošle vlade tetošile. To nije bio tek ustupak averziji birača prema Međunarodnom monetarnom fondu i njegovim receptima nakon kolapsa liberalne vlade, već i preduvjet izgradnje konkretne materijalne podrške svom modelu, kako u “srednjoj klasi”, tako i među domaćim kapitalistima, te novog većinskog konsenzusa koji nije ozbiljnije narušen u proteklih šest godina.4 Prije nego što je svoju vlast konsolidirao gušenjem ionako nečujne opozicije, bilo parlamentarne, bilo medijske, bilo “civilnodruštvene”, Orbán je nasuprot evidentno bankrotiranoj tranzicijskoj politici ponudio makar prividnu alternativu. Ako taj orbanizam usporedimo s novom hrvatskom vladom, rezultati su gotovo karikaturalni: naime hrvatski je premijer Tihomir Orešković, prije svog formalnog izbora, program vlade (još uvijek uglavnom nepoznat javnosti) prezentirao međunarodnim kreditorima.

Mađarski, baš kao i poljski primjer,5 sa svim svojim specifičnostima, nude korekcije u određenim segmentima modela tranzicije kakav se nametao početkom 1990-ih, kako bi kombinacijom jačanja društvene kontrole i ciljanim ekonomskim ustupcima spasili tranziciju u cjelini. Nova je hrvatska vlada, po svemu sudeći, krenula sasvim drugim smjerom: ono što se predlaže je zapravo “posljednji juriš” tzv. Washingtonskog konsenzusa, odnosno hitna privatizacija uz oštre rezove javne potrošnje kako bi se pokušao izboriti nešto povoljniji kreditni rejting i jeftinije zaduživanje. Iluzornost ove ambicije vjerojatno se neće uspjeti dokazati u praksi, uslijed kronične nestabilnosti vladajuće većine i sasvim suprotstavljenih stavova o većini pitanja. No odakle onda “orbanizacija” Hrvatske? Nasuprot ambicioznim projektima promjene ideološkog samorazumijevanja države u Mađarskoj, dokazi autoritarnih tendencija u Hrvatskoj se pronalaze u borbi ministra kulture Hasanbegovića protiv sektora neprofitnih medija, sasvim marginalnog dijela ionako u pravilu politički marginaliziranog resora. Iako ministrovi potezi prije ostavljaju dojam rješavanja frustracija konzervativne udruge U ime obitelji (čiji je ministar član) njihovim izravnim civilnodruštvenim takmacima nego nametanja proklamiranog “novog nacionalnog obrasca”, upravo su oni nagnali liberalne kritičare da predskazuju “puzajuću fašizaciju društva”.

Navodni “puzajući” karakter te fašizacije zapravo je sasvim prigodan, jer nas svojom prepredenošću naizgled lišava obaveze da ga teorijski obrazložimo. Osim teorijske nedostatnosti, kritičari ministra imaju još jedan problem – naime političku impotentnost. Oštra retorika koja je uslijedila u “kulturnom ratu” oko Hasanbegovića ima vrlo ograničen domet: u situaciji kada se vlada još nije stigla zamjeriti značajnom dijelu stanovništva uslijed činjenice da nije ni počela djelovati, osporavanje ministra zbog njegovih maštovitih interpretacija Drugog svjetskog rata naišlo je na razmjerno mlak doček. Suočen s takvim kritikama Hasanbegović se uvijek može pouzdati u jedno – naime antikomunistički konsenzus. Diskusije u domaćem kulturnom ratu povremeno izgledaju kao da rovovi suprotstavljenih strana nisu na istom bojnom polju. Na optužbe kako ministar opravdava pripadnike nacističkog Schutzstaffela, njegovi su podržavatelji objašnjavali kako on samo vjeruje da je Domovinski rat temelj suvremene Hrvatske.

Razlike u razumijevanju točke prijepora bilo bi naivno odbaciti kao nebitne. Popularnost ministrovih stavova, uključujući i one o Drugom svjetskom ratu, ima svoje materijalne uzroke, doduše prije u 1980-ima nego u 1940-ima. Te su godine naime vrijeme kada je bivši režim definitivno odustao od ambicije da modernizacijom i razvojem zahvati većinu stanovništva. Sukcesivni valovi ekonomskih liberalizacija u suradnji s Međunarodnim monetarnim fondom ozbiljno su uzdrmali socijalni mir i pokrenuli val štrajkova bez presedana u republikama bivše federacije (unatoč tome što su štrajkovi formalno bili zabranjeni).6 Provođenje ove politike, uz istodobni pokušaj očuvanja stabilnosti inzistiranjem na folklornim elementima sistema, poput štovanja NOB-a i čuvanja bratstva i jedinstva, nisu samo omogućili izgradnju novog antikomunističkog većinskog konsenzusa utemeljenog na etničkom nacionalizmu, već i olakšali upornu reprodukciju tog konsenzusa koja se danas nastavlja redovitim retoričkim izjednačavanjima liberalizma i komunizma. I to ne samo na desnici.

Ovaj kratki povijesni podsjetnik ima konkretnu korist za razumijevanje aktualne polemike: on nam naime pokazuje kako je vrlo izvjesno da antagonizmi prema Jugoslaviji i Narodnooslobodilačkoj borbi (i paralelne simpatije prema svemu antikomunističkom) nisu pale s neba kao pošast, te da isto tako neće ni nestati. Inzistiranje na “antiantifašizmu” kao najslabijoj točki nove vlade dodatno je pojačalo davno utvrđene pozicije i hegemoniju dvaju komplementarnih ideologija tranzicije: nacionalizma i liberalizma. Vrijedi primijetiti kako je vodeća liberalna stranka (formalno Socijaldemokratska partija) nakon izglasavanja nove vlade kao glavnu strategiju odabrala izbjegavanje kritika “reformi” zbog čega je bila prisiljena svoju parlamentarnu koreografiju organizirati oko “vrijednosnih” pitanja. No razmetanje nepreciznim terminima i dobrovoljno pristajanje vanparlamentarnih kritičara novog ministra da ih se svrsta unutar okvira oksimoronskog “lijevog liberalizma” moglo bi, osim trenutne neefikasnosti, imati i dugoročnije posljedice u čemu nam mađarski primjer doista može biti vrlo koristan. Orbánov model nije naime dopuzao kroz politički jedva vidljive bitke kulturnih ratova, nego je gromoglasno umarširao uz buku jerihonskih truba tranzicijske katastrofe, koju su desetljećima pripremale liberalne politike.7

Da bi izbjegavanje posttranzicijskog autoritarizma mađarskog tipa (liberalne nedemokracije prije nego neliberalne demokracije) uopće bilo moguće, nužno je dakle izgraditi novi većinski politički konsenzus oko zajedničkog dobra, odnosno razvojnog modela koji može ponuditi materijalni napredak većini stanovništva, sasvim suprotno onome što nude obje strane tobože zaoštrenog sukoba. Ako se takav projekt čini odviše ambicioznim, valja ga samo kontrastirati aktualnom bježanju pod skute dvaju neuspješnih projekata (liberalizma i nacionalizma) i rezultatima do kojih su doveli “kulturni ratovi”.

1 Jean-Baptiste Chastand, “En Croatie, le retour des ultranationalistes”, Le Monde, 28. siječnja 2016.; François D’alançon, “En Croatie, le retour agité de la droite nationaliste”, La Croix, 31. siječnja 2016.
2 Orbán je između ostalog bio stipendist fondacije Otvoreno društvo Georgea Sorosa, a 1992. godine nakratko i potpredsjednik Liberalne internacionale.
3 “Prime Minister Viktor Orbán’s Speech at the 25th Bálványos Summer Free University and Student Camp”, Mađarska Vlada, 26. lipnja 2014., kormany.hu
4 Usp. Mihály Koltai, “Tranzicijska autoritarna normalnost”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, lipanj 2015.
5 Usp. Anja Vladisavljević i Krešimir Zovak, “Nacionalističke iluzije solidarnosti”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, studeni 2015.
6 Usp. Susan L. Woodward, Socialist Unemployment: The Political Economy of Yugoslavia, 1945-1990, Princeton, 1995.
7 Vidi Corentin Léotard, “Mađarska između ksenofobne paranoje i socijalnog raspada”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, travanj 2014.