Hélène Richard

Posljednjih mjeseci u Kijevu su se iskristalizirale dvije konkurentske strategije za nadilaženje pat pozicije koja već dugo vremena paralizira istok zemlje. Iako su umjereniji suradnici predsjednika Porošenka predlagali korištenje “meke moći” s ciljem reintegracije odmetnutih samoproglašenih republika, zasad se čini da će prevagu odnijeti radikalniji nacionalistički krugovi koji zagovaraju potpuni prekid svih veza s “okupiranim teritorijima”

Ukrajina je suočena s dilemom: treba li uspostaviti cordon sanitaire prema separatističkim teritorijima koje vojno i financijski podržava Rusija ili održavati ekonomske i administrativne veze s populacijom Donjeckog bazena u nadi da će doći do njegove reintegracije. O odgovoru koji će Kijev dati na ovo pitanje u velikoj će mjeri ovisiti sudbina sporazuma iz Minska (potpisanog u veljači 2015.) kojim je predviđena autonomija regija Lugansk i Donjeck, dok bi Ukrajina zauzvrat ponovno uspostavila kontrolu nad tim teritorijima, kao i nad granicom s Rusijom.

Pod pritiskom najtvrdokornijih frakcija Rade (parlamenta) i civilnog društva, ukrajinski predsjednik Petro Porošenko odlučio se za prvu opciju, nakon dugih mjeseci neodlučnosti. Ultranacionalistički aktivisti iz dobrovoljačkih bataljuna i demobilizirani vojnici koji su sudjelovali u “antiterorističkim operacijama” u Donbasu, 25. siječnja blokirali su više željezničkih pruga kako bi zaustavili svu “trgovinu s okupatorom”. Prvenstveno su blokirali vlakove za prijevoz ugljena koji dolaze iz regija koje, unatoč ratu, još uvijek opskrbljuju termoelektrane u kojima se proizvodi 15 posto ukrajinske električne energije. Tako je 15. ožujka, dva dana nakon bezuspješnog pokušaja policije da ukloni prosvjednike i usprkos proglašenju izvanrednog stanja u pogledu opskrbe energijom, Vijeće za nacionalnu sigurnost i obranu objavilo zabranu, ovog puta službenu, kompletne razmjene robe s takozvanim okupiranim teritorijima. Osim što je ovim naglim preokretom vlada pokušala ponovno preuzeti inicijativu, time je priznala konačni gubitak industrijskih i rudarskih dobara, oduzetih od strane samoproglašenih republika u znak odmazde za blokadu.

Skupina od 27 zastupnika, na čelu s oporbenom strankom Samopomoć, koja se poziva na europsku demokršćansku tradiciju, uputila je u srpnju 2016. prijedlog zakona “o privremeno okupiranim teritorijima” koji još uvijek čeka na izglasavanje. Neki predstavnici ove stranke, a riječ je o nekadašnjim članovima dobrovoljačkih bataljuna, itekako su pridonijeli blokadama, što otkriva manje umjereno lice stranke u odnosu na sliku koju se nastoji projicirati u inozemstvu. Tekst zakona navodi kako je “obveza isplate mirovina i socijalne pomoći u potpunosti odgovornost Rusije kao okupatorske države”. Njime je predviđena i apsolutna zabrana cirkulacije ljudi i robe (izuzev humanitarne pomoći).

“Vojnici katkad primaju naredbe da zaustave napade kako bi propustili vlakove koji prevoze ugljen. Osim što je neshvatljivo našim vojnicima, to je također i nekompatibilno s imperativom nacionalne sigurnosti”, objašnjava Oksana Sirojd, potpredsjednica Rade i članica Samopomoći, koja nas je primila u svom uredu u parlamentu. Prema prijedlogu zakona, opskrba vodom, gorivom i energijom treba biti obustavljena, kako bi se stvorio cordon sannitaire koji bi trebao spriječiti bilo kakve upade na teritorij pod kontrolom Kijeva i svaku trgovinu oružjem. Kada sporni teritoriji budu iznova pripojeni (u nedefiniranoj budućnosti) njihova će populacija u određenom tranzicijskom periodu biti podvrgnuta izvanrednom stanju i ograničenoj slobodi informacija. Ova zastupnica tvrdi kako mogućnost pomirenja nije isključena, ali “samo s onima koji su sa separatističkim vlastima surađivali iz nužde”, dakle onima koji su ostali na teritorijima samoprozvanih republika jer nisu imali izbora. Za one koji su sudjelovali u bitkama ili su radili u administraciji nije predviđena mogućnost amnestije.

Suradnja preko linije fronte

U pripremi je i potpuno drugačiji prijedlog zakona. “Ne trebamo se odreći našeg naroda na okupiranim teritorijima, izolirati ga ili graditi nekakav zid prema njemu”, buni se Mustafa Najem iz Porošenkova bloka, zastupnik u parlamentu i inicijator ovog zakona. Naš sugovornik razmatra mogućnost korištenja “meke moći” (soft power), koja bi učinila Ukrajinu atraktivnom zemljom za mlade iz Donjeckog bazena. Pritom skicira mapu na kojoj je Ukrajina pripojena zapadnom svijetu, dok jedan dio nje, Donjecki bazen, još uvijek stoji na strani “bivšeg SSSR-a”. “Trebamo se ponašati prema Donbasu na isti način na koji se Zapad ponašao prema Ukrajini nakon pada Sovjetskog saveza, aktivno financirati civilno društvo, kako bi [ih] se iščupalo iz njihove sovjetske prošlosti, ali i kako bi se omogućila pojava vođa koji će govoriti o demokraciji i slobodi govora”. On tvrdi kako bi stipendije i posebni uvjeti upisa sigurno privukli neke od pedeset tisuća maturanata koji svake godine izlaze iz srednjih škola u Donjeckom bazenu.

Premda se ova dva pristupa razilaze po pitanju metode, slažu se oko jednog fundamentalnog pitanja: regije koje nisu pod kontrolom Kijeva nazivaju okupiranim teritorijima. Stavljanje riječi “okupacija” u zakon značilo bi konačan kraj opreznog pristupa stvorenog u travnju 2016. godine. Ovog je siječnja ministar zadužen za ta područja, Vadim Černiš, predložio plan reintegracije Donjeckog bazena pomoću četrnaest mjera među kojima su: pogodnosti za tvrtke, programi potpore ukrajinskom jeziku, sportska natjecanja i osiguravanje osnovnih potrepština i socijalne pomoći lokalnom stanovništvu. On vjeruje da je u nedostatku vojne pobjede, potrebna “borba za srca i duše”. Međutim, njegovom ministarstvu nedostaju sredstva za provođenje ovog programa. “Naš budžet iznosi 25 milijuna grivnja [6,5 milijuna kuna], i potrebno nam je još približno dva milijuna samo za pokrivanje troškova plaća i prostora”, priznaje zamjenik ministra Georgij Tuka za stolom u svom uredu, iznad kojeg visi fotografija izgorjelog automobila usred industrijske zone. “To je u Avdivki fotografirao nekadašnji vojnik bataljuna Azov, sada ratni fotograf”. U tom su malom gradu pored Donjecka, koji se nalazi s one strane linije razgraničenja, početkom ove godine iznova krenuli sukobi.

One koji rade u zonama u blizini granice brinu humanitarne posljedice blokade, s obzirom na to da je infrastruktura, već oštećena ratom, funkcionirala kao da ne postoji linija razgraničenja. Primjerice, tvrtka za vodoopskrbu donbaške regije, Voda Donbas, osigurava dostupnost vode s obje strane granice. “Čekamo na rješenje problema vode sukladno sporazumu iz Minska”, upozorava Viktor Zavodovski, financijski direktor ove firme.

Bilo kakva mjera kojom bi se samoprozvanim republikama pokušalo uskratiti pitku vodu osuđen je na propast. Primjerice, kanal Severski Donjec-Donbas započinje u Slovjansku na teritoriju kontroliranom od strane Kijeva, zatim prelazi granicu zbog opskrbe Donjecka, a onda se okreće prema jugu u smjeru luke Marijupolj, pod kontrolom Ukrajinske vojske. Ova tvrtka na teritoriju “Donjecke Narodne Republike” (DNR) zapošljava sedam tisuća ljudi (od ukupno 11.000). Neki od njih plaću dobivaju u rubljama (u gotovini), a neki u grivnjama, posebice oni koji redovito prelaze granicu. “Od početka blokade više ne možemo prevoziti u DNR ništa od onoga što nam je potrebno za tehničko održavanje bez posebnog dopuštenja. Čak i klor dobivamo od Rusije, u obliku humanitarne pomoći”, govori Zavodovski.

Kako bi osujetio projekte koji idu u prilog označavanja statusa spornih teritorija kao okupiranih, Porošenko je najavio zakon o “ponovnom uspostavljanju teritorijalnog integriteta Ukrajine”. “[Naši partneri sa zapada] ne razumiju zašto Ukrajina traži potporu (…) kad se unutar države niz političkih snaga nastoji riješiti dijela Donjeckog bazena i gurnuti u ruke Rusije nekoliko milijuna Ukrajinaca”, objasnio je ovog ožujka ispred Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu. Taj je proces već dobrano uznapredovao i zasad se čini da ga ukrajinski predsjednik ne može zaustaviti.

S francuskog prevela: Blanka Ražov