Rade Dragojević

Predstojeći ulazak Hrvatske u Europsku uniju za posljedicu ima užurbanu aktivnost u legislativi. Priprema se cijeli niz zakonskih paketa koji za očit cilj imaju dovršetak i produbljivanje protržišnih reformi. Time se trasira put za dalekosežne transformacije oblika i funkcija države i društva u cjelini

S novim Zakonom o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske, o kojem se javno diskutiralo vrlo kratko, tek desetak dana sredinom siječnja ove godine i čije je usvajanje u nacionalnom parlamentu posve izvjesno, na horizontu se pojavljuju obrisi nove političko-ekonomske konjunkture. Zakon o strateškim investicijama samo je jedan u nizu akata koji moraju biti harmonizirani s evropskim zakonodavstvom prije srpnja 2013., dakle prije službenog ulaska Hrvatske u Europsku uniju. U taj set, sasvim sigurno, spadaju i Zakon o radu, o kojem se upravo tripartitno pregovara, zatim Zakon o korištenju poljoprivrednog zemljišta te Zakon o porezu na nekretnine, da spomenemo samo one najaktualnije. Dakako, do kraja predunijskog razdoblja Hrvatsku još čekaju nemale promjene u legislativi u najmanje dva bitna područja socijalne politike, onom mirovinskom i zdravstvenom.

Što se konkretnog Zakona o strateškim investicijama tiče, posljedice njegova prihvaćanja u predloženom obliku mogle bi biti dalekosežne, budući da otvara prostor za manipulacije javnim dobrima zarad tzv. strateških projekata, koje ad hoc definira novo tijelo, zakonom predviđena operativna skupina. Naime, u zakonskom se prijedlogu konstatira nužnost formiranja komisije sastavljene od ministara i njihovih pomoćnika – spomenute operativne skupine – koja će donositi odluke o strateškim investicijama. Osim toga, Vlada kao predlagatelj traži da se zbog teške ekonomske situacije Zakon usvoji po hitnoj proceduri. I na kraju, premda najvažnije, u prvoj alineji članka 18, koji je u javnosti do sada najkomentiraniji, piše da Vlada javna dobra – šume, šumsko zemljište, poljoprivredno zemljište, javne ceste i javno vodno dobro – za potrebe provedbe strateškog projekta može neposrednom pogodbom otuđiti ili prodati. Užurbana procedura prilikom odabira strateških projekta kojima će se izaći u susret zapravo znači suspenziju iste te procedure, što dodatno potvrđuje članak 15 prijedloga Zakona. U njemu piše: “Sva mišljenja potrebna za izdavanje upravnih akata i provedbu postupaka, tijela nadležna za njihovo izdavanje dužna su izdati u roku od 10 (deset) radnih dana. Ukoliko nadležno tijelo to ne učini, primijenit će se načelo ‘šutnje administracije’, što podrazumijeva da je tijelo koje je trebalo izdati mišljenje suglasno sa svim aspektima strateškog projekta”.

Dakle, ako bismo taksativno nabrojali koji su sve problemi vezani uz ovaj prijedlog Zakona, mogli bismo reći da su to: urgentnost, decizionizam, reducirana procedura i arbitrarnost pri raspolaganju javnim dobrima i nekretninama.

Zapravo, cijela nova legislativna regulativa, čiji je ovaj zakonski prijedlog samo dio, pokušaj je da se dade politički i juridički odgovor na evidentnu blokadu u reprodukciji domaćeg kapitalizma. Disfunkcionalnost sistema može biti problematična i zato jer, između ostaloga, u pitanje može dovesti i sam legitimitet poretka. Iako se čini da u Hrvatskoj postojeći legitimacijski obrasci postepeno gube na snazi, oni ipak i dalje djeluju, a među njima dominira onaj koji se odnosi na pristup “ekskluzivnom zapadnom klubu”. Tako će vjerojatno biti još neko vrijeme nakon ulaska zemlje u EU. Lojalnost stanovništva zasad se osigurava obećanjem boljeg života u uvjetima nove političke integracije. Međutim, uskoro to neće biti dovoljno.

Kulturalna “puškaranja” na rubu sistemskih problema

Relativno nizak intenzitet javnih debata vezan uz izmjene ključnih zakona govori da je glavni društveni antagonizam, onaj između rada i kapitala, također primiren i prigušen. Izgleda da se i na toj liniji po ulasku u Uniju očekuju određena obeštećenja za permanentni sistemski pritisak na rad. Ne dogodi li se to, razočarenje bi kod aktera moglo biti veliko, a sukobi sasvim izvjesni. Kao svojevrsni ispušni ventili za ovaj napeti odnos između glavnih društvenih antagonista obično služe kulturalna “puškaranja” na rubu sistema. Tako smo od Nove godine naovamo mogli vidjeti najmanje dva, nazovimo ih, kulturalna rata. Jedan se odnosio na konflikt vezan uz pravo jedne nacionalne manjine na upotrebu svog pisma (pravo pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj na upotrebu ćiriličnog pisma), a drugi na uvođenje zdravstvenog odgoja s elementima seksualne edukacije u školski kurikulum. Međutim, to su sve sukobi koji su, na neki način, rezultat odbijanja prethodne, hadezeovske vlasti da na tim područjima – vjerojatno iz pukog političkog oportunizma – napravi potrebne modernizacijske pomake. Uz to, sada vladajući socijaldemokrati pravi su majstori da bitne društvene probleme zakamufliraju i preusmjere na rubna područja, odnosno da društvene konflikte kulturaliziraju.

Češki primjer

Slične društvene transformacije prošle su i neke druge srednjoevropske zemlje u svojim predpristupnim razdobljima. U tom smislu vrlo je instruktivan primjer Češke. Neposredno prije njezina ulaska u Europsku uniju – prije točno deset godina – također je došlo ne samo do promjene vlasti, nego i do promjene društveno-političke matrice. Tekst Jana Drahokoupila “Analiza kapitalističke države u postsocijalizmu”i govori o procesima praktički identičnim onima koji se danas odvijaju u Hrvatskoj. Češko je društvo u to vrijeme prelazilo iz nacionalističke faze desne stranke Vaclava Klausa u socijaldemokratsku postnacionalnu konstelaciju. Češka kao članica Višegradske skupine (nju su 1993. godine osnovale još Poljska, Mađarska i Slovačka), dakle one grupe postsocijalističkih zemalja koja je bila najentuzijastičnija oko prihvaćanja neoliberalnih mjera, svoju je prvu tranzicijsku reformu odradila uz primjenu klasične šok-terapije. Hrvatska u tom razdoblju svoju prvu tranziciju odrađuje uz primjenu ratne šok-terapije. Umjesto klausovske nacionalne države blagostanja, ovdje smo imali tuđmanovsku etno-nacionalističku državu blagostanja. Tuđmanovski tip kapitalizma bio je onaj koji se u teoriji obično naziva crony capitalism, a karakteriziraju ga bliske i personalne veze nosilaca vlasti i aktera u ekonomskom životu te visok stupanj korupcije, što je do određene mjere karakteriziralo i klausovsku Češku. Međutim, češki autor zaključuje da tajne političke agende ne nestaju ni u postnacionalnim verzijama kapitalizma, samo što se korupcijski momenti uglavnom spuštaju s nacionalne na subnacionalnu razinu. Recimo, na početku druge češke tranzicije postojala su velika očekivanja od direktnih stranih investicija, koja su dijelom ispunjena odlukom dvaju divova američke autoindustrije, Forda i General Motorsa, da svoje evropske filijale smjeste u Češku. Ali strane investicije obično sa sobom donose međuregionalni rivalitet oko toga tko će investiciju dobiti. To rezultira, kako ga Drahokoupil naziva, klanskim mehanizmom vladanja koji pretpostavlja stvaranje neformalnih mreža investitora i regionalnih vlasti utemeljenih na kulturi uzajamne povjerljivosti, preferencijalizma i reducirane procedure.

Za razliku od Češke, Hrvatska je od stranih investicija do sada imala jedino – velika očekivanja. “Mi nismo ni imali stranih direktnih investicija. Imali smo portfeljna ulaganja. Strani investitori su pokupovali naše monopole i od toga cijelo vrijeme ostvaruju monopolsku rentu, koja se prebija na našim građanima”, izjavio je jednom prilikom riječki ekonomski stručnjak Saša Drezgić. Unatoč tome, ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak mašta o novoj postkriznoj akumulaciji pomoću novog investicijskog ciklusa: izvore za nove investicije vidi, prije svega, u modelu tzv. javno-privatnog partnerstva i u strukturnim fondovima Europske unije.

Istovremeno, pojačava se pritisak na rad. Ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić već više mjeseci radi na reformi u pravcu prilagodbe novim uvjetima (nezaposlenima se omogućuju prekvalifikacije i doškolovanje, uvodi se volontiranje mladih novozaposlenika, a poduzetnicima koji otvaraju nova radna mjesta osiguravaju se bonusi). Burza rada, koja je također u Mrsićevoj nadležnosti, ravnajući se logikom workfarea, nagrađuje aktivno traženje posla i penalizira dezangažman. Kao priprema za novi investicijski ciklus uvode se porezne olakšice, recimo ukidanjem poreza na reinvestiranu dobit ili ukidanjem parafiskalnih nameta. Što se tiče prava radnika, politikom permanentnih pregovora radnički i sindikalni pokret je pacificiran, jer su glavne sindikalne središnjice tripartizmom praktički paralizirane, dok bunt izbija tek periferno, vođen “odmetnutim” sindikalistima.

“Socijalno-tržišni model”

U jednu ruku, okretanje potencijalnim stranim investitorima jasan je znak da domaća administracija počinje autsorsati svoje regulacijske usluge novom gazdi – internacionalnom kapitalu, te da svog dosadašnjeg domaćina – nacionalnu buržoaziju, ostavlja u drugom planu. Taj zaokret zahtijeva, dakako, posve novu normativnu situaciju. Stoga juridička kampanja koja je upravo u toku nije nikakvo iznenađenje. Retrospektivno gledano, ona je daleki eho njemačkog ordoliberalizma, za koji njegovi zagovornici tvrde da je bio u temelju njemačkog privrednog čuda pedesetih godina prošlog stoljeća. Prema toj školi, državni je intervencionizam u ekonomiji također nedopušten, ali se, suprotno klasičnom liberalizmu, jako inzistira na pravnom uređenju odnosa tržišta i društva, dakako favorizirajući tržište. Taj svojevrsni ekonomski konstitucionalizam jasno pravno ograničava ulogu države i također jasno definira uloge svih ostalih aktera u novom tržišnom društvu. U tom smislu, u igru se uvodi ono što se otada naziva socijalno-tržišnim modelom, u kojem je društveni moment podređen ekonomskom, odnosno društvene se institucije vide kao subordinirane zahtjevima ekonomskog poretka. Klasična država blagostanja bila je, kao što se zna, kompenzatorno i redistributivno raspoložena, dakle radilo se o modelu povijesno relativno visokog stupnja dekomodifikacije društvene reprodukcije. Novi oblik socijalno-tržišne države pogoduje pak rekomodificiranju “socijalnih usluga”, u njemu se pojavljuje novi, tržišni građanin koji je, kako to kaže stručnjak za političku ekonomiju Kanishka Jayasuriyaii, visoko mobilan, kompetitivan, odgovoran, stalno spreman na dokapacitiranje svojih sposobnosti i, u konačnici, državu ne vidi kao nanny state te od nje kao takve ne očekuje kompenzacije za posljedice tržišnog djelovanja, nego je trajno tržišno suradnički raspoložen.

Novi ekonomski poredak u režiji SDP-a svoje korijene ima i u Trećem putu britanskih laburista, koji je bio “glavna igra u gradu” u prvom esdepeovskom mandatu početkom milenija, kada je ondašnji lider socijaldemokrata Ivica Račan gotovo papagajski ponavljao trećeputaške šifre, a članovi njegove stranke priređivali knjige Anthonyja Giddensa i Tonyja Blaira. Spomenimo samo tri elementa Trećeg puta koji se prepoznaju i u novom programu SDP-a. To su javno-privatno partnerstvo državne kancelarije, kapitala i tzv. trećeg ili civilnog sektora, zatim normativno i stvarno prebacivanje odgovornosti s države na društvo, te inzistiranje na fleksibilnom pojedincu koji se, prvenstveno, mora vidjeti kao poduzetnik, a mi bismo dodali – i kao samoeksploatator. Najpregnantniju ocjenu karaktera trećeputaške politike dala je heroina britanske desnice Margaret Thatcher, koja je po odlasku s dužnosti, u jednom intervjuu na pitanje koji je njezin najveći politički uspjeh, bez imalo krzmanja odgovorila: “New Labour.” (Novi laburisti.)

Moralističke kritike protiv (intervencionističke) države

Osim lijeve kritike vladinog pro-business plana, prigovori, dakako, dolaze i zdesna, prije svega iz nacionalnih kulturnih institucija i Katoličke crkve. Ta strana novi proinvesticijski zakon vidi kao svojevrsni oblik razoružavanja same države, kao neku vrstu kapitulacije i konačnog odustajanja od nacional-etatističkog koncepta koji je, unatoč prisutnosti neoliberalnih elemenata u njegovoj politici, navodno zacrtao i provodio HDZ Franje Tuđmana. Njihov drugi prigovor tiče se tretmana javnog dobra u Zakonu o strateškim investicijama, gdje zabrinutost dijele s lijevim dijelom civilnog društva. Naime, Zakon doista olako predaje javna dobra, poput šuma, zemljišta i vodnog bogatstva, iz ruku države u ruke potencijalnih ulagača. U sva tri slučaja koji se u javnosti spominju kao ekološki potencijalno štetni (golf igralište na Srđu, podzemno akumulacijsko jezero u projektu Ombla i treći blok termoelektrane u Plominu koja bi kao gorivo trebala koristiti ugljen), rezultat bi doista mogao biti, kako je jednom prilikom kazao profesor zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Vladimir Cvijanović, “smanjenje biokapaciteta zemlje i povećanje ekološkog otiska”.

Međutim, javna rasprava oko potencijalnih ekoloških opasnosti od primjene novog Zakona često se iscrpljuje u retorici moraliziranja. Naime, stječe se dojam da navedeni projekti u javnosti bivaju dočekani na nož između ostalog i zato jer sva tri spadaju u klasične državne investicije, te da bi one bile manje suspektne ako bi bile autorizirane od strane lokalne zajednice. U moralu novog poretka upravo je ideja supsidijarnosti jedna od dominantnih što, recimo, stoji i u podlozi zahtjeva za referendumom o izgradnji golf igrališta na Srđu. Kao što smo vidjeli i na češkom primjeru, novi političko-ekonomski odnosi izrazito preferiraju lokalne zajednice a nauštrb državno-birokratskog Levijatana. U sukobu Gesellschafta i Gemeinschafta, očito je da komunitarizam trenutačno odnosi pobjedu. Inače, u kampanju protiv dosadašnje uloge države nedvosmisleno se uključila i medijska središnja struja, koja svojom “antibirokratskom revolucijom” već više godina uporno agitira protiv javnog sektora, što zna poprimiti upravo ideološki fanatične razmjere.

Novi građanin i njegov moral

Što se pomaljajuće ideologije tiče, valja dodati još nekoliko elemenata. Moral novog građanina u socijalno-tržišnom modelu podrazumijeva njegovu posebnu osjetljivost na probleme socijalno zakinutih, depriviranih i siromašnih, na koje redovito odgovara individualnim karitativnim djelovanjem, bez problematizacije sistemskih uzroka. U rješavanju tih problema obično nudi svoje volonterske usluge. Često i protivno vlastitim eksplicitnim intencijama, neprofitni je sektor u tom kontekstu znao igrati ulogu institucionalnog nositelja tog drugog, humanitarističkog aspekta dominantnog obrasca poželjnog društvenog djelovanja, čime je na koncu poslužio kao socijalno modelotvoran. Ministar Mrsić nedavno je demonstrirao svu lakoću kooptacije retorike trećeg sektora o “etičnom, dragovoljnom radu, radu za svoju dušu itd.” i mogućnost njegova pretvaranja u legitimacijski diskurs za sistematsku proizvodnju potplaćene radne snage, kao na primjeru njegova već spomenutog programa volontiranja.

Nazirući kroki nove društvene konjunkture sada zadobiva još jasnije konture. Dakle, danas se gradi upravo onakav tip društva kakvog se SDP s početka milenija, usklađeno s laburističkim idejama Trećeg puta, barem retorički nedvosmisleno odricao. Riječima tadašnjeg esdepeovog lidera: “Tržište da, tržišno društvo nikada.” Taj novi tip društva – tržišno društvo – kojemu na putu očito više ne stoji ništa, čak ni eufemizam stranačkog programa, svojevrsna je kombinacija ekonomskog konstitucionalizma, neokomunitarizma i oblika države proizašlog iz zahtjeva i uvjeta europskih integracija. Taj modelski hibrid ima, dakako, i svoje političke implikacije. Najprije treba ustvrditi da je kapital, ne samo u ovim novim odnosima nego generalno govoreći, u najmanju ruku politički oportun. Preferencije političkih modela i oblika države izvodi iz, u određenom historijskom trenutku danih, imperativa pospješivanja akumulacije. Danas to znači stalnu kampanju protiv bilo kakve javne i političke rasprave koja bi startala od normativnih polazišta oprečnih logici profitnog motiva. S gledišta interesa kapitala i njegovih glasnogovornika, takve rasprave doprinose stvaranju tzv. antipoduzetničke klime, koja potencijalnom developeru samo šteti i pogoduje razvijanju antikompetitivne kulture. Zadatak države u novom modelu jest da kapitalu osigura lako primjenljive zakone – ovaj o strateškim ulaganjima upravo je školski primjer lapidarnosti – i pritom u njima ostavi dovoljno prostora za kasnije prakticiranje skraćenih procedura i direktnih pogodbi.

Nova legitimacijska podloga

S druge strane, kapital traži potpunu pravnu sigurnost. Čvrsto pravno jamstvo prerogativa privatnog vlasništva, među ostalim, ima za posljedicu i depolitizaciju pitanja vlasništva nad društvenim i prirodnim resursima, pa stoga donosi i onakvu društvenu nevidljivost koja će privatnom vlasništvu garantirati da će ostati društveno nepropitano i izvan javnih diskusija. Odatle i permanentni pritisci Europske unije prema članicama pristupnicama sa zahtjevima za osiguranjem tzv. pravne države, ali i gore opisana prava mala normativna revolucija koja trenutačno traje u nas, oboje s ciljem da se intaktnost privatnog vlasništva i kapitala ne dovodi u pitanje. Posljedična suspenzija javne rasprave trenutni model prokazuje i kao politički antipluralan, a politički prostor u tom modelu kao poprilično sužen i formiran oko vrlo uskog seta neupitnih dogmi.

Već smo spomenuli da pregovarački procesi između “socijalnih partnera” pokazuju marionetske karakteristike i da je sindikalni udio u takvim pregovorima zanemariv, budući da se odvijaju manje-više direktivno. Po prvim rješenjima u planiranim izmjenama Zakona o radu vidimo da se prekarnost samo produbljuje (rad na određeno i preko tri godine, uvođenje “stalnog sezonca”), a eksploatacija proširuje (vikendi ulaze u računanje godišnjih odmora, manje otpremnine i ukidanje plaćene pauze). Tom će novom radnom regulativom, ali i ostalim zakonskim propisima, biti povučena nova granica između subjekata tržišnog društva. Bit će to koridor koji će odjeljivati one koji su tržišno adaptabilni, kompetitivni, krajnje atomizirani i kao takvi opremljeni za manje-više besprigovornu kontribuciju novom modelu društva, od onih koji se u toj novoj europskoj biopolitici ne snalaze dovoljno dobro i doživljavaju se kao parije, kao neuklopivi, nezaposlivi, nekontrolabilni ili neadaptabilni.

Staro razgraničenje išlo je, kao što se zna, dobro poznatom klasno-interesnom stazom. U skladu s time, nazire se i nova legitimacijska podloga. Kada s državne zgrade otpadne i posljednja oplata kulturalno-identitetske legitimacije vlasti, ona europsko-integracijska, neminovno će se u još oštrijim obrisima pojaviti legitimacijski narativ o kompetitivnoj državi, u okviru kojeg primarnu ulogu ima ekonomski rast nauštrb starih kategorija dobrog života iz perioda hegemonije modela države blagostanja.

i Jan Drahokoupil, Analysing the Capitalist State in Post-Socialism: Towards the Porterian Workfare Postnational Regime, International Journal of Urban and Regional Research, http://pubman.mpdl.mpg.de/pubman/faces/viewItemFullPage.jsp?itemId=escidoc:1233326:4