Jérôme Segal

Od osnovnoškolske djece do sredovječnih entuzijasta, tisuće i tisuće fanova diljem Europe ove godine ponovno skuplja Paninijeve sličice nogometaša koji nastupaju na Europskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj. Crtica iz malo poznate povijesti samoljepivih sličica sportaša otkriva kako su pored očiglednog njegovanja mačističkog kulta snage i kulta ličnosti, ove sličice ponekad bile i efikasno propagandno oruđe

Povodom Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu 2014. godine, talijanska tvrtka Panini prodala je više od milijarde samoljepivih sličica igrača, od čega 150 milijuna u Francuskoj gdje su ostvarili 75 milijuna eura prihoda. Nešto slično trebalo bi se dogoditi i ove godine kada se održava Europsko prvenstvo. U međuvremenu Panini se dosjetio nečeg novog: u 2720 osnovnih škola u Francuskoj distribuirao je 200.000 albuma, zajedno s posterima za školske menze na kojima su tablice s rasporedom utakmica. “U ovom nesigurnom svijetu naše sličice ulijevaju povjerenje”, uvjerava nas predsjednik francuske podružnice Paninija, Alain Guérini.1

Priča ovog konkretnog brenda počinje tek 1961. godine, ali je ona dio jedne duže, gotovo potpuno nepoznate povijesti: ovakva je vrsta albuma bila zastrašujuće sredstvo propagande nacističkog režima. Sportaši milijarderi čije portrete u dresovima gledamo danas također prenose jednu ideologiju, a njihove nam neprestane “afere”, od neviđene korupcije u Međunarodnoj nogometnoj federaciji (FIFA) do nedavnih skandala u kojima su sudjelovali igrači poput Karima Benzeme ili Sergea Auriera,2 omogućuju da naslutimo njene okvire: kult novca i trijumf nemoralnosti.

Prvi albumi pojavljuju se početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća, kada direktor robne kuće Au bon marché u Parizu odlučuje osigurati lojalnost svojih kupaca darivanjem sličica. Liebig-Fleischextrakt, njemačka tvrtka specijalizirana za prodaju kocki za juhu, preuzima koncept i distribuira ga u nekoliko svojih poslovnica. Sljedeća značajna inovacija pojavljuje se 1920. godine, kad se sličice počinju stavljati u kutije cigareta,3 čime se njihova distribucija značajno povećava. Nešto kasnije će u Njemačkoj, od prvih mjeseci Trećeg Reicha, ovi albumi postati sredstvo pomoću kojeg će, u vrijeme kad televizija još ne postoji, “veličina” nacionalsocijalizma dopirati do masa. Album “Njemačka se budi” (“Deutschland erwacht”), distribuira se 1933. godine u više od pola milijuna primjeraka, a sličice se pakiraju u kutije cigareta koje se proizvode u Altona-Bahrenfeldu pokraj Hamburga.

Sudeći po ovim albumima, mase koje podržavaju Führera trebali bi ujediniti mimohodi vojnika ili organizacija mladeži (poput Hitlerjugenda ili njegovog ženskog ekvivalenta (Bund Deutscher Mädel), zatim kongresi Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije (NSDAP) održavani u Nürnbergu i sportska događanja organizirana u čast stranke. Dva su albuma bila posvećena Olimpijskim igrama 1936.: jedan zimskim igrama u Garmisch-Partenkirchenu, koje su trajale od 6. do 16. veljače, a drugi ljetnim igrama u Berlinu, od 1. do 16. kolovoza. Još uvijek se ove Olimpijske igre prečesto stavljaju u zagrade, kao jedna nezgoda u inače lijepoj povijesti olimpizma. Potrudimo li se pročitati prve pozive na bojkot, dokumentirane u pripremama za Olimpijske igre (koje su se prvotno trebale održati u Njemačkoj 1916.), bit će nam jasno da je olimpijski pokret, kakvim ga je zamislio barun Pierre de Coubertin, u sebi već imao potencijal da bude prilagođen za potrebe Hitlerovog režima.4 Naime, Hitlerove su igre, uz potporu Međunarodnog olimpijskog odbor (MOO), iskoristile gotovu ideologiju u korist rasističke, antisemitske i fašističke politike.

Priča Jesseja Owensa, crnog atletičara koji je na igrama 1936. godine osvojio četiri zlatne medalje, dobro je poznata, ali njemu posvećena sličica lijepljena u tadašnje albume nije najpoznatija fotografija ovog sprintera. Ovako je predstavljen na popisu osvajača medalja iz Sjedinjenih Država: “Ovaj je crnac bio najpopularniji čovjek atletskog tjedna. Njegove rezultate omogućila je sposobnost mišićne kontrakcije koju najvjerojatnije ne posjeduje nijedan drugi čovjek. Trkaći korak najboljih svjetskih sprintera djeluje gotovo spor kad se usporedi s bubnjanjem Owensovih nogu. Njegov je rezultat u skoku u dalj bio moguć zahvaljujući zastrašujućoj brzini.” Kratak opis jednog “crnca”: nečovječnog, životinje, s gotovo čudovišnim performansama. Na jednoj drugoj fotografiji, prvoj na kojoj ga vidimo kao pobjednika, jedva je prepoznatljiv nakon prelaska cilja ispred svog sunarodnjaka Ralpha Metcalfa, koji je stigao desetinku sekunde nakon njega.

Vojno-patriotski kult

Suprotno tome, sličica posvećena disciplini bacanja kladiva slavi snagu sportaša u službi nacizma. Tekst uz nju opisuje kako je bacač kladiva Erwin Blask, za vrijeme svog drugog bacanja, osjetio “nalet posljednje snage” u trenutku kad je Führer ušao u svoju gledateljsku ložu, što mu je donijelo vodstvo nakon kvalifikacija. Na sličici možemo vidjeti i njegovog sunarodnjaka Karla Heina koji je srušio olimpijski rekord hicem od 56,49 metara, dok se Blask morao zadovoljiti srebrnom medaljom. Heinova je izvedba doslovno izrezana iz kadra. Autori albuma odlučili su kladivo izbaciti iz slike i njegov podvig opisati u tekstu. Tijelo atletičara izgleda kao da je u bestežinskom stanju. U središtu slike lako možemo uočiti kukasti križ i kraljevskog orla na njegovom dresu. Ne samo da se Međunarodni olimpijski odbor, inače jako ažuran u provođenju svojih pravila, dao prevariti po pitanju tolerancije židovskih sportaša u njemačkim reprezentacijama, već je tijekom igara tolerirao i nacistička obilježja na dresovima sportaša.

Nekoliko stranica dalje, slavi se nogomet. To je olimpijski sport koji, prema tekstu iz uvoda, “osigurava ekonomski uspjeh Olimpijade”. Na jednoj od sličica vidimo talijansku reprezentaciju u finalu protiv Austrije 15. kolovoza 1936., u kojem su Talijani pobijedili. Na fotografiji opažamo neku vrstu nesklada. Pogledi su okrenuti na različite strane, a igrači prakticiraju različite vrste pozdrava. Treba pojasniti da se, od Olimpijskih igara u Antwerpenu 1920., prakticirao olimpijski pozdrav savijanjem i ispružanjem desne ruke u stranu. Lako je bilo zamijeniti ga za nacistički pozdrav, koji je preuzet iz istih antičkih izvora. Tijekom svečanosti otvaranja pet je država prošlo mimohod izvodeći “olimpijski pozdrav”: Njemačka, naravno, zatim Austrija, Italija, Bugarska i Francuska.

Na sličicama iz ovog albuma, koje su se dobivale u kutijama cigareta, bile su fotografije raznih autora. Među navedenim izvorima nalazi se i “Presse Illustrationen Hoffmann, Berlin”. Heinrich Hoffmann (1885.-1957.) bio je privatni fotograf Adolfa Hitlera. Ovdje je spomenut kao jedan od fotografa, a kasnije će postati jedini fotograf mnogih albuma, poput onog koji slavi “oslobođenje” Austrije.

Taj je album nazvan “Kako je oslobođena istočna pokrajina” (“Wie die Ostmark ihre Befreiung erlebte”, pri čemu je “Ostmark” nacistički naziv za Austriju). Bilješka od 1. veljače 1940. uvjerava čitatelje: “Prema NSDAP-u, nema ničeg spornog u objavljivanju ovog izdanja. Izvori će biti navedeni u nacionalsocijalističkoj bibliografiji”. I tada se kukasti križevi pojavljuju kroz čitav album. Na sličici jednog gimnastičkog natjecanja, organiziranog u Wrocławu 1938. godine, više od tisuću gimnastičara uredno je poredano u vrstu ispred Führera. Prikazana su tri simetrično postavljena reda, poput magnetskog polja centriranog oko Hitlera, kojeg vidimo s leđa. To je vojni aspekt masovnog sporta koji je ovdje vidljivo istaknut u korist nacističke ideologije. Sljedbenici se redaju unedogled, baš poput vojnika beskrajno moćne vojske.

I danas je prisutna prezastupljenost izraza koji su zajednički vojsci i natjecateljskom sportu. Vojni govor uvelike prevladava u sportovima poput nogometa, u kojem postoje napadači i obrambeni igrači, kao i umijeće protunapada, a dižu se i zastave uz zvukove nacionalne himne. U posljednjih nekoliko godina, neki su počeli pozorno gledati usne igrača kako bi provjerili jesu li dobri domoljubi i pjevaju li zdušno, u slučaju Francuske, “Marseljezu”.

Paninijev album sa sličicama za Europsko nogometno prvenstvo 2016. ovih dana izaziva polemike. Njime dominiraju poruke prema kojima događaj potiče prijateljstvo među narodima (baš poput onog za Olimpijske igre u Brazilu, koje će se održati ovog kolovoza). Dok je naslov jedne od stranica albuma iz 1936. aludirao na “Festival narodnog sporta”, Paninijev album iz 2010. naglasak stavlja na “Fair-play“. Onaj posvećen Svjetskom prvenstvu u nogometu 1978. predstavio je šest stadiona, dakako, bez da je naglasio da su prije prvenstva dva stadiona u Buenos Airesu Jorgeu Rafaelu Videli i njegovoj hunti služila kao mjesta za mučenje, u čiju su se svrhu nastavila koristiti i nakon natjecanja.

U svim ovim albumima, od 1936., preko 1978., 2010., pa do 2016., prisutni su nepromjenjivi elementi: to su muškarci odrješitog pogleda, često visoko podignute brade, dok su fotografije kadrirane na poprsju, kultu snažnog tijela. Princip je ostao nepromijenjen: jedinstveni album distribuira se po čitavom svijetu, a globalizacija je pridonijela i prijevodu na sve jezike. Slave se snaga i vještina muškaraca (žene su potpuno izostavljene), što rezultira “kultom ličnosti”: sličice Cristiana Ronalda iz reprezentacije Portugala, Paula Pogbe (Francuska) ili Zlatana Ibrahimovića (Švedska) jako su tražene.

U albumu iz 2016. godine slavi se i trijumf kapitalizma. Premda je distribuiran u 120 zemalja, prisutna je uniformizacija engleskim jezikom: u dvanaest se navrata pojavljuje duplerica koja prikazuje ekipu od 11 igrača koji igraju kvalifikacije naslovljena “UEFA Euro 2016TM Qualifying Campaign Starting XI”. Po prvi puta uvedene su i sličice službenog sponzora (radi se o bezalkoholnom gaziranom piću) koje se mogu naći na poleđini 140 milijuna boca stavljenih na tržište. U razmjeni sličica, koja je u školama postala esencijalni element socijalizacije, jedna sličica sponzora vrijedi deset sličica igrača, premda neki igrači-zvijezde vrijede više. Tako jedan desetogodišnjak uči princip ponude i potražnje, jer, nikad nije prerano za lekcije iz logike tržišta.

S francuskoga prevela: Blanka Rubić

* Jérôme Segal je profesor na Sveučilištu Paris-IV, istraživač na Institutu za društvenu povijest Ludwig Boltzmann i autor djela Le Zéro et le Un, Syllepse, Pariz, 2011. Tekst je objavljen u tiskanom izdanju LMD-a, u lipnju 2016.


1 L’Équipe, Boulogne-Billancourt, 23. ožujka 2016.
2 Prvi je u studenom 2015. bio na ispitivanju radi sudjelovanja u pokušaju ucjene suigrača u reprezentaciji sa skupinom kriminalaca; drugi je vrijeđao svoje suigrače homofobnim ispadima o seksualnim odnosima s trenerom kluba.
3 Erhard i Evamaria Ciolina, Reklamebilder und Sammelalben, Battenberg, Regenstauf, 1997.
4 Daniel Bermond u biografiji Pierre de Coubertin (Perrin, 2008.), podsjeća kako je Pierre de Coubertin za svoju podršku Olimpijskim igrama u Berlinu “na Hitlerovu osobnu inicijativu” primio 10 tisuća maraka. Usp. također “La machinerie olympique” u reviji Quel sport?, br. 7-8, Alboussière, srpanj 2008., i ”Le sport c’est la guerre”, u časopisu Manière de voir, br. 30, svibanj-lipanj-srpanj 1996.